Nema valjda portala, medija, influencera, babe i susjeda, koji se u ovih 24 sata nisu osvrnuli na rezultate međunarodnog arhitektonsko-urbanističkog natječaja za novi stadion Maksimir – i pripadajući mu Sportsko-rekreacijski centar Svetice (što su mnogi automatski izignorirali kao značajan kontekst cjelokupnog natječaja i zaprimljenih radova). Kao što za vrijeme Mundijala i Eura preko noći postajemo izbornici, treneri i ekspertizom nadahnuti nogometni stratezi, objava nagrađenih radova proizvela je nekoliko desetaka tisuća novih arhitekata i urbanista. Ma blago nama, kukulele…
Društvene mreže gore, komentari ne prestaju, naslovnice biflaju sve dramatičnije pridjeve, navijačke objave grcaju u presudama (i suzama), a između neviđene poplave reakcija najviše je brzopoteznih reakcija „ja bih to bolje“ elaboriranih (jao si ga nama) s nekim monumentalnim stadionom sa svjetlosnim spektaklom koji je, pogodili ste, u pet minuta generirao AI alat.
Ali ajde dosta, polako. Stanimo na loptu!
Ne zato da bismo zaustavili raspravu, utišali javnost ili pobjednički i ostale radove proglasili nedodirljivim, nego baš zato da bi o jednom od najvećih arhitektonsko-urbanističkih natječaja u posljednje vrijeme, a još važnije, jednom od najvažnijih prostornih zahvata koji Zagreb očekuju u narednim desetljećima, uopće mogli početi iole ozbiljno, profesionalno i elaborirano razgovarati. Činjenica da je za Maksimir organiziran veliki međunarodni natječaj, da je privukao gotovo stotinu prijedloga iz cijelog svijeta, da su ga radili eminentni svjetski i domaći arhitekti, i da ih je evaluirao ozbiljan i stručan međunarodni žiri, trebala bi biti nešto što ćemo prije svega prepoznati kao vrijednost, neovisno o tome hoćemo li se nakon svega složiti s konačnim izborom.
Prije pitanja sviđa li nam se novi Maksimir ili ne, prije banalnih i prvoloptaških usporedbi s ikoničkim europskim ili svjetskim stadionima, prije najbrži prst senzacionalnih naslova i palac dolje/gore anketa i komentara, a svakako prije petominutnog DIY generiranja njegove poželjnije verzije, ajmo staloženo i strukovno strukturirano pogledati i proučiti što se natječajem tražilo, što je i zašto izabrano, na koji način, tko je i kako o tome odlučivao i što se iza (samo) onih nekoliko rendera koji su od jučer stigli i do najdaljih kutaka Lijepe naše, zapravo nalazi. Bisere pred svinje? Moguće…
Na međunarodni natječaj pristiglo je 88 radova iz više od dvadeset zemalja, što je samo po sebi impresivan i hvalevrijedan odaziv i nešto što bismo, barem kada govorimo o arhitekturi od ovakvog javnog značaja, trebali znati prepoznati kao ogromnu vrijednost i potencijal. Fotografija hale na zagrebačkom Velesajmu, krcate arhitektonskim maketama iz cijelog svijeta, koja se jučer sramno ukazala u jednom od slajdova prezentacije nagrađenih radova u prostoru DAZa/UHA-e, već sama je intrigantan svjedok kolik i kakav proces su prošli ljudi koji su sjedili u žiriju, heterogeniji gotovo da ne mogu biti, kojima je dan ovaj nimalo lak zadatak. I baš zbog te fotografije pretpostavit ću da ništa nisu napravili, odlučili ni izabrali ishitretno, brzo, nogometno prvoloptaški.
O najboljima nije odlučivao jedan političar, jedan arhitekt, Dinamo, Grad ili Vlada, nego deveteročlani Ocjenjivački sud u kojem su različiti interesi, koji ovaj projekt čine strašno kompleksnim, bili zastupljeni kroz najvažnije osobe grada, države, nogometnog kluba čiji stadion to jest te domaće i međunarodne arhitektonske struke. Pokušaji da se njihova odluka i odabir već sada rastave na pitanje “tko je kriv” za pobjednički projekt meni su, ako ništa drugo, komični. Osobito je problematična ova nadrealna, a danas stalno prisutna pretpostavka da je svaka odluka automatski kvalitetnija ako je dodatno demokratiziramo tako da je što prije izložimo sudu što većeg broja ljudi – komentatorima s ulice, društvenih mreža i medija, navijačima, publici… Kada je, kako i koliko ulica ispravnih i važnih odluka donijela u zadnjih par godina? Joj.
Postoje stvari o kojima javnost treba odlučivati demokratski (bilo bi dobro da se ovog sjete na parlamentarnim i drugim izborima), postoje teme o kojima javnost mora biti informirana i barem donekle educirana (to što vizualno, oblikovno, estetski ni arhitektonski obrazovana nije je drugi par rukava), a postoje stručne odluke koje zbilja moraju ostati stručne, upravo zato što iza njih stoje znanje, iskustvo, kriteriji i odgovornost te iste struke. Je li raspisujemo anketu među putnicima o statičkom proračunu mosta ili ispravnosti motora ogromnog Boinga? Pitamo li ih mišljenje o tome samo zato što će ga oni najviše koristiti? E pa zato, i zbog još stotine povezanih i valjda samo ljudima iz struke logičnih razloga, nema baš smisla da arhitektonski natječaj pretvaramo u izbor za najpopularniji render, miss fotogeničnosti i sustav u kojem narod bira supertalent.
Stanimo na loptu i vratimo je struci.
Arhitektonski natječaj jedan je od rijetkih instrumenata kojima danas kao struka, a još važnije kao društvo raspolažemo – da bismo dobili izvrsnost, da bismo pronašli ono najbolje. Jedan je od rijetkih mehanizama koje imamo za stvaranje prostora u kojem nastaju kvaliteta i izvrsnost. I bezbroj primjera iz svijeta, ali i kod nas, tome svjedoči. Bezbroj, guglajte.
Osobito je važno kod projekata od javnog značaja otvoriti proces različitim idejama, da ih međusobno konfrontiramo i usporedimo, i barem pokušamo osigurati da odluka o prostoru (koja je često neizbrisiva i nepovratna) ne nastane prema nečijem osobnom ukusu, ukorijenjenom nepotizmu, političkom diktatu, poznanstvima, snažnom PR-u ili unaprijed naručenoj, banalnoj i očiglednoj pretpostavci – osobito u kontekstu ove države.
Upravo je takav proces nešto što bismo trebali braniti – jer natječaji su zaslužni za veliku većinu najkvalitetnije hrvatske arhitekture iz posljednjih dvadesetak godina – a njihov izostanak za sve one prostorne, urbanističke, građevinske, bespravne i ilegalne strahote koje su se u međuvremenu dogodile u prostoru svugdje oko nas. Zilijon ih je, bodu u oči, smetaju, čine nas prostorno nikakvom državom, a nijedna od njih nije užegla javnost i zazivala izlazak na ulice.
Baš zato mislim da je važno da struka i arhitektonska javnost, istaknuti pojedinci i studiji u ovom trenutku prilično čvrsto stanu iza same institucije natječaja. Moraju. Ne zato što se svakome mora svidjeti pobjedničko rješenje, niti zato što je žiri nepogrešiv, nego zato što alternativa ovakvom stručnom procesu nije neka romantična neposredna demokracija u kojoj građani kolektivno dolaze do savršenog stadiona. Alternativa vrlo lako postaju populizam, politički pritisci, medijski klikovi i, nedajbože, projektiranje prema onome što je tog tjedna dobilo najviše lajkova. Alternativa su apsolutna generičnost i neautentičnost, brzopoteznost i banalnost – redom karakteristike koje su u Hrvatskoj već odavno pojele svu moguću kvalitetu novoizgrađenog prostora, ponajprije stambenog, a glođu i po svemu ostalom. Ako od novog Maksimira očekujemo da bude prepoznatljiv, autentičan i arhitektonski relevantan, onda moramo dopustiti mogućnost da u trenutku kada ga prvi put vidimo ne izgleda poput stadiona koji smo već vidjeli deset ili sto puta. Da nam ne bude poznat, da nam ne sliči na nešto popularno i ikoničko. Da je svoj – drugačiji, intrigantan, neočekivan. Odvažna arhitektura oduvijek je, po svojoj definiciji, sa sobom nosila rizik. Guglajte, pitajte chattyja.
Je li Ocjenjivački sud izabrao najbolji od 88 pristiglih radova? Nemam pojma, možda i nije, ali mi je pomalo fascinantno koliko ljudi koji nisu vidjeli preostalih 87 radova, niti detaljne elaborate ovih nagrađenih, od jučer u 13 sati s takvom sigurnošću, strašću i odlučnošću znaju da nije!
Ako želimo izvrsnu arhitekturu, moramo pritom ostaviti mogućnost da rezultat tog procesa ne bude baš ono što smo očekivali vidjeti. Zato je sigurno vrijedna hrabrost odluke Ocjenjivačkog suda koji među 88 prijedloga očito nije odabrao likeable stadion s razglednice, pop šljašteće ludilo razigranih formi koje će se svakome svidjeti u prvih pet sekundi, niti građevinu koja izgleda kao kompilacija svega što smo posljednjih dvadesetak godina već vidjeli po europskim prvenstvima i arhitektonskim portalima – što vam zorno pokazuje i sličnost nekih otkrivenih rješenja nenagrađenih autora koji su sudjelovali s radovima koje je ChatGPT veselo izbacio u milisekundama.
Izabran je rad koji sigurno ima ambiciju ponuditi vlastiti odgovor na mjesto na kojem nastaje, koji je hrabar, odvažan, autentičan i drugačiji. Hoće li taj odgovor izdržati ozbiljnu arhitektonsku kritiku, to ćemo tek vidjeti; no činjenica da ga je nemoguće svesti na epitet već viđenog ikoničkog landmarka sigurno nije pogrešna.
Problem je, nadalje, što je velik dio javnosti taj odgovor upoznao kroz nekoliko slika. Od pedesetak stranica pobjedničkog elaborata do javnosti, medija i svih koji žustro reagiraju dospjelo tek nekoliko rendera, 3D prikaza – kako god ih zvali, nerijetko dodatno komprimiranih, izrezanih ili medijski prenesenih kao screenshotovi prezentacijskog ekrana (???). Iz njih je, gotovo u realnom vremenu, proizvedena golema količina mišljenja, a detalje o projektu čiji nacrti, presjeci, urbanistička koncepcija, promišljanje konstrukcije, materijala, rješenje prometa, istraživanje okolnog krajobraza, odnosa prema sadašnjem stadionu i, prije svega, argumentacija autora – nikada nisu stigli. U maniji reakcija više se ni ne raspravlja o renderu, nego o screenshotu screenshota projekta s projekcije, ali zaključci o njegovoj vrijednosti, samo zato što je netko navijač ili dio nogometne publike, pritom postaju sve sigurniji.
Kad prolistate prezentaciju pobjedničkog rada prilično brzo će vam postati jasno da ono o čemu se na društvenim mrežama raspravlja i ono što je bilo predmet arhitektonskog natječaja nisu sasvim ista stvar – i da ovi mladi ljudi iz Milana, s obrazovnim zaleđem švicarske arhitektonske škole te odličnim i raznolikim projektima u portfoliju, o našem Zagrebu, njegovom kontekstu, urbanitetu, lokaciji i situaciji stadiona, čini se, pokazuju da znaju nevjerojatno mnogo – možda i znatno više nego što će brojni komentatori ikad znati.
Autori već na početku elaborata eksplicitno navode da zadatak nisu razumjeli jednostavno kao projektiranje nogometnog stadiona, nego kao stvaranje novog komada grada – svojevrsnog Sport Cityja u kojem se arhitektura, krajolik, mobilnost i javni prostor povezuju u jedinstvenu urbanu infrastrukturu. Njihov projekt, vidjet ćete, ne počinje slikom stadiona, nego Zagrebom, njegovom geografijom i odnosom Medvednice, Maksimira i Save; a područje Svetica prepoznaju kao mjesto susreta horizontalne gradske osi Maksimirske ulice i vertikalnog ekološkog pravca koji se s Medvednice preko Maksimira spušta prema jugu.
Krajobraz pritom za njih nije zelenilo kojim se nakon projektiranja popunjavaju praznine između građevina, nego infrastruktura čitavog projekta. Mladi Talijani ne pokušavaju imitirati sliku Maksimirskog parka, nego, kako sami kažu, nastaviti njegovu unutarnju logiku: šumu, čistine, livade, vodu, mikroreljef i ekološke procese koji postoje puno dulje od stadiona. Za novu urbanu zonu istočnog dijela grada predlažu primarnu i sekundarnu šumu, otvorene livade i kišne vrtove, autohtone biljne zajednice, korištenje iskopane zemlje za stvaranje mikroreljefa te kontinuirani pejzaž unutar kojega se sportske građevine pojavljuju kao elementi jedne veće cjeline. I ne, ništa od ovoga niste mogli vidjeti na ona tri isprostituirana rendera, ništa. I odmah vam postane jasno koliko je glupo i bezveze projekt ovakvog opsega i detaljnog pristupa suditi iz prvog i drugog 3D prikaza.
Između poželjne slike i arhitektonskog projekta nalaze se urbanizam, konstrukcija, promet, okoliš, akustika, sigurnost, evakuacija, infrastruktura, pristupačnost, ekonomija, materijali, faznost, propisi, odnos prema povijesnom kontekstu i, na kraju, stvarni ljudi koji će taj prostor desetljećima koristiti. U konkretnom nagrađenom projektu čitav se kompleks prometno organizira tako da automobile potiskuje prema rubovima, dok njegovu unutrašnjost dominantno prepušta pješacima, biciklima i javnom prijevozu – je li ovo itko vidio, pročitao, proučio?
U pobjedničkom radu nakon teritorija, grada i krajolika, kao suštinskih elemenata analize koja postaje input, dolazimo do stadiona. Njegova neobična razlomljena forma, koja je valjda proizvela toliko instantnih reakcija, dakako nije nastala kao proizvoljna formalna gesta – autori se vrlo izravno vraćaju arhitektonskom nasljeđu legendarnog Vladimira Turine, i, što je izuzetno važno, ne pokušavaju ga kopirati. Zanimaju ih principi njegova Maksimira: ideja „otvorene pejzažne arene“, monumentalnost velikih konstrukcijskih ploha, odnos prema šumi i Medvednici te, možda najvažnije, praznina između tribina kao ravnopravnog arhitektonskog materijala. Turina je otvorenost smatrao konceptualno superiornom zatvorenom ovalu, a pobjednički projekt tu ideju reinterpretira kroz četiri međusobno razmaknute tribine i plohe koje se otvaraju prema okolnom krajoliku. Drugim riječima, ono što je brzom screenshotu izazvalo vjerojatno najviše reakcija jedna je od najpromišljenijih poveznica novog projekta s arhitektonskom poviješću mjesta na kojem nastaje.
Prividno jednostavna formalna gesta četiriju tribina, memovski svedena na složenac od kutija, dio je puno šireg pokušaja da stadion prestane biti golemi izolirani objekt koji oživi jednom tjedno za utakmicu (ako i toliko), nego da postane dio prostora grada koji se koristi svakodnevno.
Meni je na prve vizuale novog stadiona odmah na pamet pao stadion u Bragi, gradu na sjeveru Portugala, koji je projektirao jedan od portugalskih najvažnijih arhitekata – Eduardo Souto de Moura. Danas jedan od kanonskih primjera suvremene stadionske arhitekture, koji uživo izgleda još fascinantnije, nije nastao tako da je njegov autor pokušao proizvesti što uvjerljiviju sliku onoga što većina ljudi zamišlja kada kaže „nogometni stadion“, njegova radikalna tipologija u sirovom betonu proizašla je iz kamenoloma u koji je smješten i odnosa arhitekture prema konkretnom krajoliku. Maksimir neće i ne treba izgledati kao to betonsko zadnje, naravno da ne, lekcija Brage upravo je suprotna — Maksimir treba moći biti neki autentični, referencijalni i drugačiji stadion, a njegova arhitektura i urbanizam moraju dobiti priliku odgovoriti specifičnosti svojega mjesta i stvaranja nove vrijednosti, umjesto da reproduciraju prosjek stotina stadiona koje smo svi već vidjeli.
Tu dolazimo do najzabavnijeg i najironičnijeg dodatka čitavoj raspravi, prijedloga koji od jučer niču po društvenim mrežama uz nezaobilazno „a gle, moglo je ovako“ uz spomenuti trud u AI generatoru koji, gotovo bez iznimke, složi još jedan sjajni oval obasjan plavim svjetlom. Malo Allianz Arene, malo novog Bernabéua, malo futurizma i svemirskih brodova, malo Zahe Hadid za siromašne, malo Hrvatistana, neizbježnih kockica i obavezno Dinamov grb, dovoljno velik da ga se vidi sa Sljemena. I gle čuda, većina tih revolucionarnih alternativa nagrađenom radu (radovima) međusobno izgleda začuđujuće slično ili strašno podsjećaju na nešto što već itekako postoji. Nogometni déjà-vu na kvadrat. Nije to problem umjetne inteligencije; ona je samo vrlo poslušno proizvela baš ono što smo od nje zatražili — prosjek naših već postojećih predodžbi o tome kako stadion treba izgledati, i gomile primjera koji već postoje i sliče kao jaje jajetu, direktno potvrđujući činjenicu da bismo zbilja trebali biti oduševljeni da smo dobili projekt (ili njih pet) koji upravo nisu repeticija.
Naravno da ništa od svega ovoga što pišem ne znači da nam se stadion mora sviđati. „Meni je ružan“ valjda je danas legitimna rečenica i za nju nije potrebna diploma arhitekture. Problematika nastaje kada bez argumenta nečije osobono (i strukovno beznačajno) subjektivno mišljenje pretvaramo u prividno opći stav: ovo je loša arhitektura – jer to jednostavno nije istinita tvrdnja.
Dio odgovornosti za to kako smo do rasprave koja od jučer ne jenjava došli vrlo vjerojatno leži i na svima nama iz struke koji arhitekturu, dizajn, umjetnost i kulturu već desetljećima posredujemo, ili pokušavamo plasirati do šire javnosti. Veliki su news i mainstream mediji tijekom posljednjih desetljeća gotovo potpuno izgubili kontinuitet stručnog praćenja svih ovih naših područja, pa je pomalo bolno, a povremeno i jako smiješno, gledati što se događa kada se iznenada pojavi arhitektonska tema koja zanima stotine tisuća ljudi. Valjda su svi oni toliko odviknuti od činjenice da arhitektura uopće može biti predmet gledane emisije, naslovnica i ozbiljne argumentirane kritike, da više nisu ni sami sasvim sigurni koga bi za tu kritiku trebali pitati?
Pa se u jučerašnjoj utrci da se od marende do ručka proizvede reakcija na objavljene rezultate telefonira arhitektima redom, sve dok netko ne digne slušalicu — ponegdje, tragikomično, i autorima radova koji su upravo sudjelovali na istom natječaju? What?
Kada iščeznu arhitektonski kritičari, novinari i urednici koji godinama prate struku i konkretan medijski prostor u kojem je moguće ozbiljno analizirati arhitekturu, ostaje panična potraga za izjavom, po mogućnosti dovoljno kratkom i konfliktnom da postane naslov.
Možda je zato najpreciznija slika stanja u kojem smo se našli činjenica da u istom feedu danas gotovo jednaku težinu dobivaju: screenshot natječajnog rada bez konteksta, zabavni memovi, urednički odobren „objektivan“ komentar autora koji je i sam radio isti natječaj (i izgubio), medijski viješto plasiran nenagrađeni rad koji vrišti „mi smo to bolje“ (gle, niste), petominutni AI prijedlog stadiona, naspram komentara istaknutih stručnjaka, te deset ili pedeset stranica arhitektonskih elaborata prijava na natječaj. Sve se predstavlja kao različiti mišljenje o istoj temi, premda očito nije riječ o istim oblicima znanja, argumentacije ni odgovornosti.
Istina je, bilo bi prejednostavno odgovornost svaliti samo na medije i javnost. Ako arhitektonska struka, naručitelji i organizatori očekuju ozbiljniju javnu raspravu, staloženiju i kvalitetniju, morali bi biti i puno bolji u načinu na koji ovako kompleksne procese komuniciraju. Kod projekta ovakvog značenja, dosega i realno očekivanih reakcija, trebalo je istoga trenutka kada su objavljeni rezultati omogućiti javnosti da pobjednički rad vidi zbilja bogato i opsežno, barem približno onako kako ga je imao priliku vidjeti Ocjenjivački sud: kroz cjelovit elaborat, situacije, nacrte, presjeke, dijagrame, jasna obrazloženja i lako dostupnu argumentaciju odluke. A to je došlo tek kasnije, i na način na koji današnji feedovi i brzina razmjene informacija ne funkcioniraju. Za projekt ove važnosti zasebna i genijalno pregledna službena stranica na kojoj se svaki rad može pregledati, renderi downloadati i neki autorski statemenet preuzeti, ne bi trebala biti luksuz ni eksces, nego minimum komunikacije. Ako javnosti u startu damo samo tri rendera ili im ih niti ne damo, a dozvolimo da objavljuju screenshotove fotografirane projekcije s presice, ne možemo se pretjerano čuditi kada zauzvrat dobijemo raspravu o tri rendera.
Hoće li obećani Sport City mladih arhitekata iz Milana zaista postati svakodnevni javni prostor ili će živjeti uglavnom za vrijeme sportskih događanja, hoće li ekološka i krajobrazna ambicija arhitekata tako lijepo opisana u njihovoj prijavi preživjeti budžet i izvedbu, hoće li sigurnosni zahtjevi tijekom daljnjeg projektiranja zatvoriti upravo one oblikovno prezanimljive prostorne otvore na kojima počiva koncept otvorenog stadiona i snaga rada, hoće li velike plohe ostati jednako lagane i precizne kada iz rendera prijeđu u beton i čelik te, možda najvažnije, hoće li kroz sve faze racionalizacije, value engineeringa i zlokobne javne nabave preživjeti one kvalitete, prednosti i ljepota rada zbog kojih je ovaj projekt između 88 prijedloga izabran — to su pitanja o kojima vrijedi ozbiljno razgovarati.
Na izložbi svih natječajnih radova moći ćemo ozbiljnije razgovarati o samoj odluci Ocjenjivačkog suda: vidjeti što je sve bilo ponuđeno, što je među tim mogućnostima prepoznato u pobjedničkom radu i je li neki drugi projekt možda ponudio uvjerljiviji odgovor. Možda ćemo (tek) tada imati bolje razloge kritizirati odluku žirija.
Prije nego što projekt proglasimo katastrofom, sramotom, promašajem ili čime se već tog jutra najbolje puni naslovnice i clickbait algoritmi, možemo napraviti nešto gotovo subverzivno za 2026. godinu: otvoriti tih pedeset stranica, uzeti si vremena, pogledati što je zapravo projektirano, otići na izložbu, obići 80 i više maketa, izgubiti se na dva-tri sata i pogledati prijedloge iz cijelog svijeta. Čitati, gledati, proučavati, istraživati, uspoređivati, razumjeti — polako, predano i odgovorno. Pa onda suditi.
Nakon toga možemo ponovno otvoriti Facebook, Instagram ili omiljeni portal za raspravu.
