U samom centru Zagreba, u prostoru Oktogona, otvoren je novi izložbeni prostor Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti, i to izložbom Dubravke Lošić. Muzej koji će sljedeće godine proslaviti 120 godina postojanja novim je galerijskim prostorom povećao izložbene kapacitete prvi put otkako mu je prije više od tri desetljeća kao izdvojena sastavnica priključena Galerija Josip Račić, smještena u neposrednoj blizini Oktogona. NMMU-ov prostor u Oktogonu služit će za predstavljanje monografskih i retrospektivnih izložbi domaćih i inozemnih umjetnika, kustoskih studijskih koncepcija i fenomenoloških interpretacija muzejske zbirke, a izložbeni program inaugurirala je izložba Punćela dubrovačke slikarice Dubravke Lošić.
“Punćela je konavoski termin za kukuljicu dudovog svilca, čahuru u kojoj se odvija transformacija gusjenice u leptira, proces koji u svim kulturama označava novu fazu životnog ciklusa, razvoj neočekivanih mogućnosti, širenje krila prema iznenadnoj sposobnosti letenja u nepoznatim pravcima u cilju zametanja novog života, novog sadržaja, novih misli i djela. Zahvaljujući izražajnoj snazi rada Dubravke Lošić, koji se u svojim predstavljenim vidovima s lakoćom nosi s neuređenim prostorom i improviziranim uvjetima, publici se otvara percepcija budućnosti koja se u Oktogonu tek treba dogoditi“, pojašnjava Branko Franceschi, ravnatelj Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti u Zagrebu i kustos izložbe Punćela.
U predgovoru izložbi Franceschi piše:
Na početku bijaše štafelajna slika. Nije riječ o početku nove knjige o Genezi, ali svakako za Dubravku Lošić štafelajno slikarstvo predstavlja samo ishodište ili polaznu točku prelaska u umjetničku egzistenciju. Smatra se da supremacija štafelajnog slikarstva kao likovne discipline, iako je ono poznato još od vremena povijesne egipatske civilizacije, počinje u srednjem vijeku da bi svoj zenit kao ikona likovne umjetnosti doživjelo u modernoj epohi, posebice u kontekstu suvremenog tržišta umjetnina. Taj je status štafelajnog slikarstva privukao pažnju avangardnih umjetnika kao idealni objekt njihove težnje da promijene shvaćanje i ulogu umjetničkog rada, te revaloriziraju sam čin i sadržaj stvaralaštva u odnosu na od njega odvojenu, tržištem ustanovljenu vrijednost umjetničkog objekta. Apstraktni umjetnici razračunali su se s njezinim predstavljačkim, mimetičkim i iluzionističkim kanonom, a konceptualni sa sadržajnim. Koncem šezdesetih godina izgledalo je da je štafelajna slika u kreativnom smislu postala bespredmetna i suvišna, da bi već kasnih sedamdesetih godina umjetnost transavangarde, a kod nas Nove slike, reafirmirala taj status otvarajući njezine mogućnosti beskrajnoj mašti kreativnog uma. Uz novi osjećaj za ekspresiju boje i geste nakon posne konceptualne umjetnosti i oslobađanja individualnih poetika od krutosti programskih ciljeva neo-avangardnih pokreta, jednom usmjerenju ovog novog osjećaja za umjetnički objekt težište je bila transformacija tradicionalne štafelajne slike. Preobrazba se zasnivala na korištenju netipičnih izvedbenih tehnika i materijala, te njezinu doslovnom širenju u prostor. Ovaj produkt koncepta kontaminacije disciplina – slikarstva koje se otvara u prostor prema skulpturi i skulpture koja elementarnu tektoniku trodimenzionalnog objekta nadograđuje bojom i netradicionalnim materijalima – prozvan je slika-objekt.
Unutar ovih, ukratko opisanih formalno-koncepcijskih odrednica duha vremena, ali po tradicionalnom kurikulumu zagrebačke Likovne akademije sredinom osamdesetih, obrazovala se i formirala Dubravka Lošić. Njezina je uronjenost u aktualna likovna zbivanja bila vidljiva namah, a slika-objekt će u većem ili manjem otklonu ostati područje njezine prakse, bilo da je riječ o uže shvaćenom likovnom ili pak o scenografskom opusu koji je iz njega izveden. Po uvriježenom obrascu, umjetnička osobnost se unutar općih odrednica razvija uključivanjem akumuliranih osobnih iskustava i vlastitog osjećanja svijeta oblikovanog spregom kulturološkog i ambijentalnog ozračja. Već prve kompozicije koje je Dubravka Lošić javno predstavila, iako oblika štafelajne slike, zapravo su kolaži koji znakovito uključuju tekstil, filamente i kićanke. Površina slike je uznemirena, s nje se uzdižu komadi tkanine, a svilene niti gravitacijski cure u prostor ili se zajedno stapaju s raznovrsnim izvedbenim postupcima i materijalima. Otvaranje čahure štafelajne slike tekstilom za Dubravku Lošić nije slučajno, već je rezultat odrastanja u obitelji vlasnika manufakture pletenine i s tim povezanog snažnog osjećaja identiteta. Tkanine, konci, pređa, njihove boje, teksture, predlošci krojeva i elementi strojeva, dijelom su njezina habitusa, da bi po zatvaranju obiteljskog obrta postali i materijalno nasljeđe koje će svojim umjetničkim radom preoblikovati. Jednom kad je dokinuta obiteljska čahura, rad i iskustvo više generacija postali su temeljnim poticajem transformacije manufakturne u umjetničku produkciju. Alkemija stvaranja nove kvalitete i značenja obilježena je istovremenim, dvosmjernim procesom rastvaranja i ponovnog začahurivanja. Naime, dok ishodišnu štafelajnu sliku kao čahuru mnogostrukih mogućnosti Dubravka Lošić otvara u sliku-objekt, paralelno razvija i specifičnu tendenciju izvedbe slike kao kukuljice, objekta dominantno likovnog obilježja u kojem će obiteljsko iskustveno i materijalno nasljeđe odigrati značajnu ulogu.
