U splitskom izložbenom prostoru Studio-21- na samostalnoj izložbi radove će predstaviti mladi slikar Josip Šurlin. Izložba pod naslovom Štakorov manifest otvara se u srijedu, 23. ožujka u 20 sati, a moći će se razgledati do 12. travnja.
U predgovoru Ane Bratić stoji:
“(…) Izložba se sastoji od četiri rada nastala u posljednje tri godine. Radovi su mahom izvedeni u medijima instalacije i konceptualne skulpture u kojima autor obrađuje teme suvremene urbanizacije, ljudske psihologije i načina života. Navedene teme istražuje kroz elemente teksta i zvuka, uz pomoć kojih se poigrava različitim jezičnim sustavima orijentiranima na pojmove prostora i prostornosti. U užem smislu, cjelokupni koncept izložbe usmjeren je na propitivanje specifične vrste tranzitnih prostora ili ne-mjesta, pojma koji je skovao francuski antropolog Marc Auge. Ne-mjesto, ambivalentni je prostor koji ne posjeduje nijedan od poznatih atributa mjesta, kao što bi bio osjećaj pripadnosti, sentimentalnosti ili pak prijetnje i nesigurnosti. Ne-mjesto se odnosi na prostore koje obično susrećemo na putovanjima – zračne luke, autobusni kolodvori, hoteli i slične povremene postaje – kojih se sjećamo samo općenito. Karakterizira ih stalna tranzicija i temporalnost. Konkretnije, pojam se odnosi na lokacije bez kulturološke važnosti, isključivo sa svrhom čiste funkcionalnosti. Danas su takvi prostori sve prisutniji unutar velikog broja gradova što ukazuje na socijali rakurs koji na nepovoljan način djeluju na psihologiju onih koji žive u njima. Iz položaja traumatiziranog subjekta sklonog pripremanju za bolje sutra, Šurlin se odlučuje na metaforička i simbolička tumačenja prostora.
U radovima Procession i Avernus 055 uspoređuje egipatska i starogrčka mitološka tumačenja podzemlja s novonastalim cestovnim i garažnim kompleksima u blizini velikih gradskih predgrađa.
Seriju Procession čine drvene ploče s reflektivnim aluminijskim oblicima, odnosno siluetama egipatskog hijeroglifa Amneta koji predstavlja zapadnu obalu rijeke Nila ili mjesto poistovjećivano s podzemnim svijetom. Dok naziv umjetničke knjige Avernus 055 potječe od starog naziva za vulkanski krater, danas vulkansko jezero, u blizini Cume u talijanskoj Campani, poznatijoj pod nazivom Flegrejska polja koja se spominju u grčkom mitu o Heraklu i njegovoj borbi s gigantima. Rimljani su vjerovali da je upravo jezero Avernus ulaz u podzemni svijet, odnosno Had. Na grčkom, u doslovno prijevodu, označava mjesto iznad kojeg ptice ne lete, čemu su uzrok bila sumporna isparavanja koja u metaforičnom jeziku uistinu podsjećaju na pakao.
Oba rada problematiziraju pojam tranzitnih prostora i njihove funkcije. Jezične oznake izvedene iz znakovlja podzemnih parkirališta, asocijativni su pojmovi koji povezuju mitološka mjesta podzemnih svjetova i tranzitna mjesta stvarnosti. Njihova sličnost primjetna je u mehanizmu funkcioniranja u kojem podzemni svjetovi predstavljaju selektivna mjesta čekanja i tranzicije.
Za razliku od Procession-a, Avernus 055 je interaktivan rad u obliku umjetničke knjige s dvanaest stranica izvedenih od tehničke gume i povezanih čeličnim pločama. Svaka stranica sadrži niz riječi otisnutih na gumu pomoću paste za poliranje čiji su otisci ovisno o kutu osvijetljena više ili manje vidljivi. Odlučujući se na formu knjige, Šurlin objedinjuje igru jezičnih asocijacija stvarajući fiktivni priručnik tih dvaju svjetova.
Središnji rad izložbe, Recounting end of times, prostorna je instalacija u kojoj autor koristi zvuk kao glavni konceptualni element. Zasnovana je na početnoj konstrukciji od nekoliko drvenih objekata presvučenih aluminijskim limom. Oblik instalacije nalikuje tunelu iz kojeg skriveni izvor zvuka recitira izvatke raznih ‘znanstvenih’ članaka koji predviđaju katastrofalne ishode današnjeg svijeta. Tematika, statistički podaci i matematički izračuni izvučeni su iz brojnih teorija od biologije i astrofizike do ekonomije i sociologije. Podatci su čitani od strane računalnog programa i transformirani u zvučne zapise, a odnose se na više ili manje poznate spekulacije i teorije o kraju svijeta. Jednoličan robotski glas ne prati interpunkciju i zapinje na pojedinim riječima te više nismo sigurni u kojem trenutku prelazi na drugi narativ. Minimalistička struktura tunela i zvučni element čitanja, u ovom slučaju nabrajanja, naglašava egzistencijalističku alegoriju nesigurne svakodnevice prouzrokovanu kolektivnim traumatskim iskustvima. Autoru nije cilj ulaziti u kritike navedenih teorija, već uz pomoć njih aludira na potrebu suočavanja društva s traumama i strahovima.
Štakorov manifest I veliki dio svoga značenja nosi u samom imenu. Manifest, kao polazna točka rada, svečani je proglas ili akt određenog književnog, umjetničkog ili političkog pokreta, odnosno riječ je o jasnom iskazu ideje o nekoj društvenoj promjeni. Dva niza prikaza formirana od deset komada čeličnih ploča različitih dimenzija odnose se na različite jezične sustave – morfeme, brojeve, simbole – kroz čije se narative promatra problematika današnjih prostora za život iz pozicije individue koja u njima obitava. Forma diskursa namjerno je karikirana uporabom crno-crvenih varijacija riječi, motiva i simbola. Ovaj revoltni iskaz protivi se sve većem nestanku privatnog životnog prostora i njegove transformacije u utilitarna mjesta sveopćeg preživljavanja koje donosi vrijeme prominentnih kapitalističkih trendova. Štakor kao simbol skrivanja i bijega, ali i osoba u lošim egzistencijalnim uvjetima upozorava na cjelokupnu infrastrukturu grada, koja uslijed ekspanzije tranzitnih mjesta, ne ostavlja prostora za mjesta vrijedna življenja.
Svi radovi baziraju se na odnos čovjeka i prostora, takozvanu kulturnu geografiju, unutar koje razlikujemo pojmove mjesta i prostora. Prostor je točka bez kulturne komponente, odnosno zona kojoj niti pojedinac, niti društvo nije pripisalo određeni značaj. Mjesto, s druge strane, ima obilježje koje uvijek ne mora biti pozitivno. Mjesto čine ljudi koji ga u svojoj međuovisnosti nadograđuju. Ljudi i mjesta u neraskidivom su odnosu, jedan na drugog djeluju i međusobno se formiraju. Međutim, njihova međuovisnost ugrožena je sada već ustaljenom paradigmom u kojoj proizvodnja utilitarnih objekata u svrhu ekonomske ekspanzije zamjenjuje kvalitetu i demokratizaciju življenja. Organski odnos spram arhitekture te simbioza čovjeka i mjesta čini se kao zaboravljena priča i ideja sačuvana tek u kolektivnoj memoriji života.”
Josip Šurlin (Split, 1993.) završio je Školu likovnih umjetnosti u Splitu, 2012. godine. Godine 2012. upisuje Umjetničku akademiju u Splitu, smjer slikarstvo. Studirao je u klasi prof. Gorkog Žuvele te, 2017. godine, diplomirao slikarstvo pod mentorstvom prof. Viktora Popovića i prof. Neli Ružić. Sudjelovao je na nekoliko skupnih izložbi i prezentirao radove na osam samostalnih izložbi. Na Prvom studentskom bijenalu osvaja i pismeno priznanje za rad. Godine 2018. postaje članom Hrvatske udruge likovnih umjetnika (HULU, Split). Živi i radi u Splitu.
