Knjiga ANAMNESIS: Dijalozi umjetnosti u javnom prostoru autorice Sandre Uskoković, objavljena u nakladi izdavačke kuće UPI2M BOOKS, donosi duboko promišljene i erudicijom prožete poglede na suvremenu urbanu kulturu te ulogu suvremene umjetnosti u oblikovanju te kulture kao, semiotički gledano, “prostornog meta-jezika”. Intonacija djela je, kako navodi autorica, na praksama “koje omogućuju građanima da postanu suproizvođačima javnog prostora”.
*Naslovnica knjige “ANAMNESIS: Dijalozi umjetnosti u javnom prostoru” Sandre Uskoković
Sandra Uskoković naslovljuje knjigu inspirirana grčkim pojmom anamnesis koji ukazuje na prisjećanje i uspomenu, ali i “rad koji transformira svoj subjekt”. Posvećujući djelo mladim umjetnicima i umjetnicama s nadom da će im budućnost biti svjetlija od njene prošlosti, autorica na neki način odabire i svoju idealnu publiku.
I odista, mladi umjetnici i umjetnice, kao i nove generacije kritičara/ki i kustosa/ca, ali i ne samo oni, naučiti će mnogo iz devet poglavlja zaokruženih pogovorom Marine Gržinić, koja na neki način smješta autoričin kontekst (radi se o umjetničkim radovima nastalim u Republici Hrvatskoj u posljednja tri desetljeća) u šire polje prijepora globalne suvremenosti prenapregnute odnosima biopolitika i nekropolitika. Iako Uskoković knjigu nije osmišljavala s namjerom sustavnog pregleda suvremene umjetnosti u javnom prostoru, ona ipak može poslužiti i kao koherentni osvrt na zbivanja u agonističkim prostorima (Chantal Mouffe) suvremene hrvatske (ali i evropske) kulture.
Prvim poglavljem pod nazivom OU-TOPOS autorica dijalogizira i s tim globalnim selom kojeg u pogovoru opisuje Gržinić: ou-topos je mjesto koje ne postoji nigdje, a može nas, dok čitamo o hrvatskom prostoru, nagnati i da mislimo o bilo kojem prostoru. Već u tom prvom poglavlju čitatelju je jasno da se autorica suvereno kreće labirintima teorijske matrice koju marljivo teše, oslanjajući se na autore poput M. Augea, M. De Certeaua, H. Lefebvrea, M. Gržinić, E. Goffmana, J. Jacobs, S. Lacy, B. Latoura, J. Pallasmaa, R. Sennetta, E. Soju… bez kojih je nemoguće udariti temelje bilo kakvog ideiranja urbane transformacije.
U drugom poglavlju pod nazivom Estetike otpora, umjetnici/ce definirani su kao “proizvođači situacije” dok se publika izmješta u ulogu “suproizvođača ili sudionika”. Uskoković precizno registrira da takva izmještanja imaju “veću moć kao ideali no kao aktualne realnosti”, na što ukazuju i brojni programi kojima se ta izmještanja potiču ili žele potaknuti, kao i brojne recentne studije na temu publike i odnosa s njom. Nasuprot tom od drevnih grčkih vremena kanoniziranom odnosu umjetnik-publika, stoje oni “koji su utišani unutar okvira postojeće hegemonije”, a kojima brojne suvremene umjetničke prakse žele dati glas. Autorica ovdje tako ističe umjetničku praksu Sanje Iveković i konkretnog rada Gen XX kojim se ponajviše bavi u poglavlju, iako navodi i druge radove kojima Iveković “vizualizira […] svoja djela kao reprezentaciju onoga što [joj] grad znači” poput Ženske kuće, Anti-spomenika Nikoli Tesli i rada Lady Rosa Luxemburg. Iako na prvo čitanje može biti začudno što autorica odabire rad koji se odvija više u medijskom, a manje u javnom gradskom prostoru (Gen XX je poglavito medijski projekt, realiziran u 1990-ima i 2000-ima kroz časopise kao što je Arkzin ili Zaposlena, svojevrstan cultural jamming postupak kojim Sanja Iveković kriptira portrete svjetskih foto-modela u posvete junakinjama antifašističke borbe kao što su Anka Butorac, sestre Baković, Nada Dimić – heroinama koje su početkom 1990-ih potisnute iz javne sfere i javnog prostora grada u zaborav), taj efekt začudnosti je razjašnjen kada u poglavlju Javni prostor umjetnosti: etika autentičnosti razlaže i preslaguje odnose javnog prostora i nepostojeće javne sfere kako ju definira J. Habermas. U središtu etike autentičnosti radovi su Sandre Sterle (Mučnina), Igora Grubića (Crni Peristil), Siniše Labrovića (stado.org), radovi koji Uskoković analizira kroz optiku groysovskog termina “submedijalnosti”, zahvaćajući medije kao avirtualne, odnosno kao “materijalna oruđa, utisnuta u našu suvremenu, kasno-kapitalističku ekonomiju, s ciljem da realnost učine virtualnom”.
Međuprostor je poglavlje posvećeno grupi Kugla, “prije svega zajednicom ljudi, a tek onda izvedbenom skupinom”, koja inspiraciju za svoje ime crpi iz teksta E. Souriana Kocka i kugla. Kao što Uskoković međuprostor vidi kao posljedicu “kompozicije interakcija”, tako i ovo poglavlje nastaje u finom tkanju interakcija analiza koje su prethodno na temu Kugle izvele S. Marjanić, V. Rogošić i A. Vlašić-Anić. “Kazalištem osvojeni prostori […] mijenjaju identitet grada” i stvaraju međuprostore koji nadilaze zadane kategorije svakodnevnog prostora.
Grad kao dijalektička slika bavi se javnim prostorom kao teatrom društvenog i teatrom politike, a umjetnik koji otvara “novi, nehegemonijski horizont u diskursima moći” je Tomislav Gotovac. Rastvarajući čuveni Gotovčev rad Prilagođavanje objektima na Trgu maršala Tita – trg maršala Tita volim te, izvedenom na tjednu performansa Javno tijelo 1997. godine (koncept Jadranke Vinterhalter), Uskoković ukazuje na esenciju umjetničkog rada (općenito), rada koji “ne prepoznaje podjelu između rada i života: svaki aspekt života je i aspekt rada”. No, nije to jedini mudar uvid koji autorica nudi kao svoje čitanje Gotovčevog rada.
Događaj kao sjećanje poglavlje je koje s jedne strane tematizira trend “urbaniziranja umjetničkog iskustva” a s druge mogućnost memorije kao urbanog palimpsesta. Nedovršena skulptura-instalacija K-19 Zlatka Kopljara, izrađena od 25 tona opeke i izložena 2014. godine ispred Meštrovićeve oprostorene geste na današnjem Trgu žrtava fašizma ukazuje na stanje hrvatskog društva koje ne izlazi na kraj sa svojom poviješću, uporno je distorzirajući pervertiranjem njenih činjeničnih, vrlo realnih i opipljivih kolektivnih trauma. Jedna od takvih trauma je Dotršćina, mjesto najmasovnijeg stradanja u povijesti Zagreba, gdje je na lokaciji današnjeg spomen-parka za vrijeme Drugog svjetskog rata ubijeno na tisuće građana Zagreba i okolice. Rad Zorana Pavelića pod naslovom Osunčana mjesta, nastao u produkciji Virtualnog muzeja Dotršćina kojim građanski aktivizam nadomješta sada već dugotrajnu nebrigu Grada i Republike, još jedan je hrabar poetski rad koji nas “odmiče od politike zaborava”, kako ističe Uskoković.
*Zlatko Kopljar, “K-19”, Zagreb, 2014. / foto: Mario Kučera
Šamanizam u drugom prostoru poglavlje je koje se bavi intervencijama u javni prostor Igora Grubića (Crvena fontana iz 2008. godine) i Petra Grimanija (Ovce na Peristilu iz 2005. godine), te performansom Siniše Labrovića (Gloria, 2008. godina), također izvođenom u javnim gradskim prostorima, a polazi, između ostalog, i od šamanizma kao izvorišta performansa prema Carolee Schneemann, koja je ove prostore obilježila i svojim gostovanjem na zagrebačkom GEFF-a. Radi se o radovima koji utjelovljuju nadrealna svjedočanstva umjetnosti o realnosti koju živimo, jer “umjetnost je zaslijepljenost istinom” (Mario Kopić u Uskoković).
*Igor Grubić, “Crvena fontana”, Zagreb, 2008. / foto: Igor Grubić
Brehtijanske teze o kompleksnim odnosima publike i izvođača ogledaju se u poglavlju Emotivne geografije performativnosti, koje donosi analizu rada ad hoc umjetničkog kolektiva Sljedba štovatelja banaka koju su činili glumci (Nataša Lušetić i Boris Bakal), vizualni umjetnici/e (Nicole Hewitt, Tomo Savić Gecan), glazbenik Stanko Juzbašić, pantomimičar Aleksandar Acev, savjetnik u banci Darko Simičić i drugi, a koja je djelovala sredinom 1990-ih. Javni prostor ovdje je, kako ističe Uskoković, prostor cirkulacije novca, a umjetnička grupa izvodila je performanse u – bankama, koje su specifična, izrazito nadzirana javna mjesta. Od banaka do daljnjih performativnih izvedbi javnosti grada Uskoković nas vodi uz pomoć radova organizacije Bacači sjenki, čiji je interdisciplinarni pristup vizualnom ali i senzornom kazalištu (koji svoje korijene nalazi, između ostalih, i u dadaističkom pokretu) urodio nizom inovativnih pristupa suvremenom teatru ali i urbanitetu, pri čemu se čitanje grada zasniva na pojmu urboglif, definiranom od strane Borisa Bakala, jednog od osnivača organizacije.
*Sljedba štovatelja banaka, Zagreb, 1994. / foto: Darko Tomaš.
Problematiziranje grada kao spektakla “u kojem turist zamjenjuje građanina” uvezano je u poglavlje Koreografija prekinutog urbaniteta koje se bavi rodnim gradom autorice, Dubrovnikom. Dubrovnik, grad koji se deautentizira kako bi zadovoljio “turista koji je prije svega klijent”, locus je djelovanja umjetnika Slavena Tolja, čiju umjetničku staminu danas prepoznajemo i kao temeljnu za djelovanje u formi nezavisnih organizacija u kulturi (Slaven Tolj osnovao je Art Radionicu Lazareti još 1988. godine). Rad Labirint umjetnice Ivane Jelavić izdvojen je kao paradigmatičan primjer umjetničkog rada kojim vlada “logika dijeljenja, potreba da se uključi druge”. U takvim koreografijama Uskoković još ističe rad Glavna straža Edite Schubert, Sram Zlatka Kopljara te Stog sijena Ivana Kožarića. Svim ovim radovima zajednički je nazivnik prekinuti urbanitet grada Dubrovnika, a naročito se ističe performans Božidara Jurjevića koji denuncira Spomenik branitelja na Pilama Igora Franića kao predimenzioniranu agresivnu grotesku. Tipična za zasada izgubljenu res publicae Druge republike je situacija koju autorica također citira: “Tijekom performansa okupljeni građani čestitali su Jurjeviću na hrabrosti, jer je progovorio o onome što svi misle, a nitko se ne usuđuje javno reći”.
*Slaven Tolj, “Prekinute igre”, Dubrovnik, 1993. / foto: Boris Cvjetanović
Sandri Uskoković također treba čestitati. Njena knjiga argumentirani je poziv na dijaloge u javnom prostoru i javnoj sferi, kako umjetničke tako i političke. Radi se o pomnim čitanjem i analizama oblikovanoj intervenciji, kako ističe Gržinić, “teorijom u praksu rada i geopolitike”. Opremljena nevelikim brojem, ali zato pažljivo odabranim fotografijama (s jasnim izvorom, a ne popabirčene s interneta bez potpisa i autorizacije), u decentnom dizajnu Fabrike i Barbare Blasin, ovo djelo inicira kontemplaciju nad onim što nas okružuje. A nakon toga i promišljenu akciju.
*Promocija knjige “ANAMNESIS: Dijalozi umjetnosti u javnom prostoru” u zagrebačkom ZMK-u / foto: Luka Dubroja
Autorica: Sonja Leboš / tekstove ove autorice za Vizkulturu potražite na linku
Zahvaljujemo Sandri Uskoković na ustupljenim vizualnim materijalima.
*Tekst je dio Vizkulturinog projekta “Vizkulturiranje društva 2019.” koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije
