Kako spojiti zahtjev za multifunkcionalnošću jedne primarno ugostiteljsko-proizvodne zgrade, pritom afirmirati tradicionalne arhitektonske forme i materijale u suvremenom kontekstu, te proizvesti novi kompleks koji će markirati postojeću prostornu organizaciju i proizvesti harmoničnu mikro-urbanističku cjelinu? Od ovih je izazova krenuo tim arhitektonskog ureda SKROZ (Margita Grubiša, Marin Jelčić, Daniela Škarica i Ivana Žalac, sa suradnicom Brezom Bernardić Paić) pri projektiranju nove poslovne zgrade koja se nalazi u sklopu ugostiteljskog kompleksa Franja u naselju Rakov Potok, nedaleko Samobora. Više o projektu doznajte u nastavku!
U svojoj namjeni slojevita i kompleksna, ova višenamjenska građevina prati suvremene višestruke potrebe ugostiteljskog OPG-a, osiguravajući prostor za niz događanja, ali pritom i zadovoljavajući potrebe za društvenim prostorom naselja Rakov Potok. Nova poslovna zgrada proizvodno-ugostiteljske namjene u Rakovom Potoku sastavni je dio kompleksa građevina – stanovanja, mikro hotela (Hotel Priča, o kojem je Vizkultura pisala ovdje), restorana, vrtića, parka za evente (Park želja – o kojem je Vizkultura pisala ovdje), a sve u sklopu obiteljskog obrta i OPG-a Franja.
Funkcionalno komplementaran odnos s ugostiteljskim objektima i vrtićem – u blizini kojih je smještena – prostorno je uvjetovao buduće formiranje harmonične mikro-urbanističke cjeline s postojećim građevinama, omeđujući svojim pozicioniranjem novonastali poluotvoreni trg/dvorište, orijentirajući se prema parku čiji je sastavni dio.
U osnovi, namjena zgrade je dvojna, ugostiteljska i proizvodna, a namjene se vremenski ne preklapaju. Ugostiteljska namjena obuhvaća proslave vjenčanja, domjenke, razne evente i prezentacije proizvoda OPG-a (ali i šire) te zgrada u toj funkciji čini cjelinu s postojećim Hotelom Priča i Parkom Želja. Uređen u duhu legendi samoborskog kraja, mali obiteljski Hotel Priča nalazi se na čestici u neposrednoj blizini pa hotelski restoran opslužuje salu u njezinoj ugostiteljskoj funkciji. Dvorana se u ovoj namjeni koristi krajem tjedna i vikendom, za lijepog vremena u kombinaciji s parkom, pri čemu rabi logistiku hotela i restorana.
Za standardnog radnog vremena u tjednu zgrada se koristi za proizvodnju proizvoda od koprive i to domaćih zdravih keksa, čaja, sušene koprive. Ova proizvodnja malih serija odvija se u za to predviđenoj kuhinji, dok se proizvodi povremeno degustiraju i prezentiraju u dvorani. U poslijepodnevnim i večernjim satima dvorana se koristi za vježbanje, tečajeve i sl., a na “trgu” koji se formirao između dvorane i restorana pije se kava i odvijaju dogovori. Ova poslovna zgrada povremeno preuzima čak i društvenu funkciju – kao dvorana za vrtićke aktivnosti, sala za sastanke, sportske aktivnosti mještana i brojne druge aktivnosti.
Oblikovanjem se nova zgrada nadovezuje na temu rekonstruiranog kompleksa kao cjeline – arhetipske forme ruralne kuće, reafirmirajući je u suvremenom izričaju. No formiranje “tradicijskog” volumena na konkretnoj poziciji je i namjenom i mogućnostima lokacije bilo značajno otežano. Lokacija između ceste, postojeće izgradnje, parka i potoka te blizina visokonaponskog dalekovoda uvjetovale su površinu izgradnje izvan zaštitnih koridora, a na odmjerenim udaljenostima od postojećih objekata.
S ciljem očuvanja i unapređenja zone postojećeg parka, nova je građevina smještena rubno, predstavljajući svojevrsni parkovni paviljon koji istovremeno čini barijeru prema prometnici, omogućujući introvertnost i intimniji boravak u parku. Pristup parku integriran je u građevinu formiranjem rubnog natkrivenog prolaza, fokusirajući pristup korisnika prema glavnoj točki događanja u parku te dodatno intenzivirajući doživljaj otvorenog prostora nakon prolaska kroz kontrastno “suženi” prolaz.
Spajanje funkcije, tj. potrebe za velikim centralnim slobodnim prostorom, i manje izdužene forme tipične tradicionalne ruralne izgradnje rezultiralo je rastvaranjem arhetipskog volumena u kompaktni slobodni višenamjenski prostor. Objekt je pozamašnih gabarita za ruralno mjerilo mjesta, stoga je volumen prividno “razbijen” na manje elemente, ali zadržavajući pritom jedinstvenost unutarnjeg prostora. U vanjskom dojmu to je spoj dvaju arhetipskih izduženih volumena, ali “sasječen” regulacijskim pravcima dobiva dinamiku kroz “nepravilnosti” volumena. Odmakom od klasičnog izduženog pravokutnog tlocrta postigla se potrebna širina i preglednost unutrašnjeg prostora, dok su dinamika krovova i visina doprinijele njegovoj reprezentativnosti.
Krovne ploče preuzele su ambicioznije raspone kako bi se broj stupova u unutrašnjem prostoru sveo na minimum i time osigurao fleksibilniji prostor. Osim nosivih raspona, povišeni zahtjevi za zvučnom izolacijom (zbog korištenja dvorane noću) utjecali su na odabir osnovnog gradivnog materijala – betona. Dostupnost betona na tržištu i mogućnost postizanja dovršene površine bez naknadnih obrada dodatno su potvrdile izbor. Prilično iskrena i gruba pojavnost ovog materijala u interijeru koristi se kao protuteža uobičajenoj scenografiji najčešćih događanja – vjenčanja – te se interijer svaki put iznova “dovršava” kroz dekor i nove kulise primjerene povremenoj/trenutnoj namjeni.
Nova se zgrada u postojećem ruralnom kontekstu oblikuje djelomično negirajući sugestivnost poslovne namjene, koristeći arhetipsku formu ruralne kuće strmog kosog dvostrešnog krova, ali u suvremenoj interpretaciji, te naglašavajući prolaz prema parku kojeg integrira.
Tradicijski nagibi krova i pravokutni gabariti reinterpretirani su kroz cjelovitost krova, bočnih fasada i podesta/parapeta kao limenog “omotača” središnjeg dijela volumena koji je na zabatnim (ulaznim) fasadama uvučen i naglašen obradom fasade u kontrastnom materijalu, drvu. Ovaj je “omotač” čitljiv i na rekonstruiranim zgradama kompleksa, iako ne nužno u istim materijalima, te čini oblikovnu poveznicu ove mikrourbanističke cjeline. Jasno označavajući ulazne fasade, drvo je – kao zahtjevniji i skuplji materijal – reducirano na “najvažnije” dijelove fasade koji komuniciraju s korisnikom. Djelomična zatvorenost prema prometnici, maksimalna zatvorenost prema parkingu i otvorenost prema parku odredile su oblikovanje fasada i naglasile važnost povezanosti s otvorenim zelenim prostorom.
Ulaz se postavlja jasno – uz novoformiranu prilaznu plohu, terasu za usluživanje i prolaz prema parku – u prvi plan, ali bez otkrivanja unutarnjeg sadržaja zgrade. Korisnik prvo ulazi u natkriveni prolaz, zatim detektira park, ulazi kroz vjetrobran uz prateće prostore garderobe te potom kroz niži prostor ispod galerije percipira mogućnost uspinjanja na galeriju i doživljava prostor dvorane u cjelini. Iz dvorane se pogled usmjerava ka parku preko staklenih stijena u punoj visini prostora.
Zgrada je pretežno jednoprostorna, pune visine do krovnih ploča, s galerijom u višem, dvoetažnom dijelu. Prateći sadržaji smješteni su bočno na galerijskim prostorima smanjene visine te ispod galerije. Tu su kuhinja, prostor za osoblje, sanitarni čvorovi, spremišta, strojarnice. Standardnih su visina, za razliku od centralnog prostora koji reprezentativnost postiže upravo većom visinom i dinamikom krovnih ploha. Jednokrako stubište proteže se od ulaza u prizemlju, vodeći na galeriju. S galerije se kroz staklene stijene otvara pogled prema parku, zatim prema centralnom prostoru, te s druge strane prema cesti i pristupu, stvarajući osjećaj preglednosti i blage izoliranosti od glavnih točaka događanja.
Zbog same pozicije na rubu naselja, uz lagani zavoj prometnice, ulazna fasada ove zgrade neminovno postaje i “licem” samog mjesta, što joj dodatno daje na važnosti. Istovremeno, projektanti time preuzimaju odgovornost svojevrsnog prezentiranja mjesta.
Poslovna zgrada u sklopu ugostiteljskog kompleksa Franja, Rakov Potok
Autori: SKROZ d.o.o.
Projektni tim: Margita Grubiša, Marin Jelčić, Daniela Škarica, Ivana Žalac, suradnik: Breza Bernardić Paić
Projekt konstrukcije: Radionica statike d.o.o.
Izvođači: SDMS d.o.o.
Lokacija: Rakov Potok (Samobor)
Datum početka gradnje: 2017.
Datum završetka gradnje: 2018.
Ukupna izgrađena površina: 401 m2
Fotografije: Ivan Dorotić / Bosnić+Dorotić
