U srijedu, 21. prosinca u 19 sati u Zbirci Vjenceslava Richtera i Nade Kareš Richter (Vrhovec 38, Zagreb), otvara se nova izložba u sklopu ciklusa SintArt koji nasljeđe arhitekta i umjetnika Vjenceslava Richtera dovodi u vezu sa suvremenim umjetničkim praksama. Novom izložbom, naslovljenom Sunce, jarbol ili gravitacija, predstavit će se umjetnik Mario Mu. Kustos izložbe, koja će ostati otvorena sve do 26. veljače, je Lovro Japundžić.
“Gledajući iz aviona tokove rijeka, znao me zainteresirati crtež koji izvode rijeke u tlu kojim prolaze. Poneki dijelovi toliko su likovni da bi ih trebalo samo uokviriti i potpisati. Bila bi to naravno čista krađa, jer takvu sliku čine rijeka, tlo i sila teža. Autor je priroda.” (V. Richter, Gravitacijski crtež, Muzej suvremene umjetnosti Zagreb, 2001.)
Pogled iz aviona, drona ili pak iz pozicije Sunca privilegirana je točka gledišta. Približavanje toj točki znak je progresa i tehnološkog napretka, pokušaj prevladavanja sile teže. Izgradnja infrastrukture poslijeratnih gradova ili gradova koji prije desetak godina nisu ni postojali, odvija se ispod gorućeg sunca, postavljanjem temelja na pepelu i pustinjskom pijesku. Uoči Svjetskog nogometnog prvenstva u Kataru, od 2010. godine krenula je masovna gradnja stadiona, cesta i hotela vrijedna 200 milijardi dolara. Napredni sistemi rashlađivanja, pomični krovovi i divovska sjenila postaju nacionalni ponos tehnoloških inovacija koje nogometnim navijačima pružaju zaštitu od sunca za mjesec dana trajanja prvenstva. Užarenu atmosferu omogućile su iskre petrokapitalističke ekonomije na kojoj počiva gospodarstvo mnogih arapskih država. Modernistička ideja progresa deformirana je u posljednjem stoljeću u perverznu ekonomiju rasta, ekstrakcije i rata koje sunce skrivaju u gustim pirokumulusima. Priroda gubi autorstvo.
Šest desetljeća ranije, na svjetskoj izložbi Expo 58 ukazala se prilika za pauzu od ratovanja uz slavljenje novog nacionalnog autorstva predstavljanjem različitih inačica jezika moderne arhitekture. Vjenceslav Richter udružio se s arhitektom Emilom Weberom u osmišljavanju jugoslavenskog paviljona koji je originalno bio zamišljen kao lebdeća struktura pričvršćena čeličnim sajlama za 70-metarski stup. To idejno rješenje nije bilo prihvaćeno zbog golemih troškova i upitne statike. Prema procjeni građevinskog inženjera Zvonka Springera za tadašnju realizaciju objekta s “temeljima u zraku” bile bi potrebne čelične sajle promjera 90-100 mm koje nisu bile dostupne na jugoslavenskom tržištu. Iz njegova dnevničkog zapisa saznajemo da su slične sajle, trofeji upitne kvalitete, nađeni u Dunavu ispod mosta uništenog u Drugom svjetskom ratu.
Nagriženi čelični kablovi izlaze iz riječnog korita i postaju razgranata struktura koja poput sustava živaca pokreće sliku i arhitekturu novog video rada Marija Mu. Cikličnost destrukcije i izgradnje pratimo u transformacijskoj strukturi koja se proteže kroz različite tipologije arhitekture, od nerealiziranog jarbola jugoslavenskog paviljona do ruševina Nacionalnog muzeja u Aleppu, stradalog u sirijskom ratu 2016. godine. Odnos izgrađenog okruženja i rezidua destrukcije isprepliću se u video radu u kojem prostor artikulira promjenjive društvene dinamike. Rad je nastavak umjetnikova višegodišnjeg projekta Mjesta susreta koji istražuje drugačije percepcije prostornosti morfologijom digitalnih prostora. Potaknut jezikom modernizma, mogućnostima slaganja i kadriranja osnovnih jedinica u nove konstelacije, permutacijama slika i njihovih sjena, Mario Mu provodi likovni jezik Vjenceslava Richtera u filmskom prostoru videoigre.
Za Richtera je likovna sinteza bila uvjet progresa pri čemu se dokidanje samostalnosti likovnih disciplina nalazi u službi obogaćivanja svih izražajnih grana “elementom pokreta, brzine i transformacije”. Nove kolektivne forme i njihov transformativni potencijal dodatno je radikaliziran 60-ih godina na zagrebačkim manifestacijama Novih tendencija. Proširenjem likovnog jezika prema “likovnoj inženjeriji”, tradicionalne grane umjetnosti približavaju se tehnikom rada arhitektima, inženjerima i električarima. Mario Mu inspiriran je mogućnostima spontanog i kontroliranog rastvaranja modernističkih konstelacija u područje pokreta, kinetike i mehanike. Ta težnja posebice je vidljiva u arhitekturi videoigara u kojima prostor inicijalno postoji kao mentalna slika koja pokretanjem međusobno zavisnih elemenata dobiva prostornu, vremensku i afektivnu dimenziju. Redukcijom vlastitog likovnog jezika i filmskim kadriranjem izgrađenih prostora, Mu orkestrira dijalog između prirode i tehnologije. Iz prostora videoigre izlazi u fizički prostor urezivanjem linija i tokova nalik na Richterove gravitacijske crteže, kojima uspostavlja dijalog između čovjeka i prirode, rigidne geometrije modernizma i razgranate organske forme.
Mario Mu je filmski i vizualni umjetnik, živi i radi u Berlinu, Njemačka. Nakon što je diplomirao na Akademiji likovnih Umjetnosti u Berlinu 2017., Mario je radio kao autor i suradnik na brojnim domaćim i međunarodnim umjetničkim projektima uključujući The Institute for Endotic Research, Singapore Art Museum, CICA Museum, WHW, Kultur im Zentrum, Media Mediterranea, TAP-Théâtre auditorium de Poitiers, V2 Institute for Unstable Media, MGLC Ljubljana, MAAT Lisbon, Pivilion, The Wrong Biennale, Avyss, Play Co London, Pakhuis de Zwijger, Research Center for Proxy Politics, Galerie gr_und, GMK i Muzej suvremenih umjetnosti Zagreb, The Killscreen, The Carillon, Milan Machinima Festival, FACT Magazine, Gestalten Publishing, Digital Futures and The School of Machines
