Ovogodišnje izdanje festivala Open House Zagreb održalo se u listopadu na čak 41 lokaciji diljem grada. Treći puta u Hrvatskoj i uz više od 1700 posjetitelja, Festival je kao dio šire svjetske mreže Open House Worldwide,koja potiče dijalog između arhitekture, dizajna, gradova i njihovih stanovnika, potvrdio svoj status u našem glavnom gradu. Tijekom triju intenzivnih dana, festivalski je program obuhvatio četiri tematske cjeline: prostore poslovne i javne namjene, stambene prostore, trgove i parkove te urbanističke cjeline. Uz 44 stručna voditelja i 35 volontera, posjetitelji su imali prilike zaviriti u mnogobrojne institucije, urede, kuće i zgrade, istražiti javne površine, upoznati se s njihovom poviješću i sadašnjošću, ali i otvoriti pitanja o budućnosti reprezentativnih ostvarenja domaće arhitekture i dizajna.
Krovna tema festivala u međunarodnom okviru, Nasljeđe budućnosti, problemski se nastavila na prošlogodišnju središnju temu revitalizacije arhitektonskog nasljeđa, pa je shodno tomu zagrebački gradski kontekst postao poligonom za promišljanje i (re)konceptualizaciju arhitektonske baštine te imaginiranje njezinih budućnosti. Bila je to prilika da se građani izravno susretnu sa stručnjacima in situ i zajednički potaknu prijeko potreban dijalog o arhitekturi koja oblikuje njihov grad. Aktualni gradski kontekst u kojemu se OHZ održava od samog početka mogao bi se svesti pod zajednički nazivnik petogodišnjeg razdoblja zagrebačke obnove nakon potresa 2020. godine, koja je posljednjih godinu-dvije u punom zamahu, pri čemu se poslijepotresna svakodnevica, uglavljena između natpisa Opasnost od pada dijelova pročelja i Zabranjen pristup gradilištu, dobrano ustalila u gradsko tkivo.
Osim projekata obnove, u tekućem mandatu gradske vlasti intenzivirala se i provedba strateških projekata revitalizacije pojedinih prostora koje Grad ocjenjuje prioritetnima za daljnji tijek urbane obnove i razvoja. Postaje jasno da se lice Zagreba nepovratno mijenja, a pojedini projekti neminovno će usmjeriti i oblikovati budući identitet grada. Festival OHZ nastojao je adresirati potonje procese, istražujući što se događa kada se arhitektonska baština, koja se često poima statičnom, fiksnom prostornom dimenzijom, susretne sa suvremenom dinamikom izgradnje novih zdanja, kako njihov odnos oblikuje grad te koja je uloga struke, ali i građana, u prepoznavanju njihovih vrijednosti i upisivanju novih značenja u prostor, čijim oblikovanjem u današnjici kolektivno gradimo zajedničku urbanu budućnost.
Brojne su festivalske lokacije posjetitelje stoga posredno potaknule upravo na susret i dijalog – s arhitekturom, gradom i strukom, kao i među sobom. Osobita vrijednost festivalskog koncepta poput ovoga, koji se temelji na razmjeni znanja, ideja i mišljenja između arhitekata, urbanista, projektanata i drugih stručnjaka te zainteresiranih građana, leži u stvaranju osjećaja bliskosti među grupom ljudi koje povezuju određene emocije prema prostoru koji posjećuju. Bilo da je riječ o znatiželji i želji da se dozna nešto novo i posjeti određeni interijer, ili pak o dubljoj povezanosti koju pojedinci gaje prema nekoj lokaciji, središnju vezivnu nit predstavlja iskustvo – ono svakodnevno, (pro)življeno iskustvo pojedinca koje se razvija u sprezi s gradom, arhitekturom i zajednicom.
Nakon što su se dojmovi ovogodišnjeg OHZ slegnuli, a ususret specijalnom izdanju Adventskog Open Housea, koji je na rasporedu 10. i 17. prosinca, porazgovarali smo s ključnim osobama organizacijskog tima OHZ-a: izvršnom ravnateljicom Tomislavom Blatnik, umjetničkom ravnateljicom Dubravkom Vrgoč i članicom Ocjenjivačkoga suda, arhitekticom Senkom Dombi.
Zanimalo nas je kakvi su njihovi dojmovi nakon trećeg izdanja, raste li posjećenost i kako ocjenjuju uspjeh Festivala, njegovih ciljeva i ishoda. Sugovornice ističu da manifestacija iz godine u godinu raste te da je trenutačni format Festivala koji traje tri dana dobro prihvaćen u javnosti, a prethodna su izdanja imala i popratna događanja poput izložbe u Oris Kući arhitekture i predavanja u Uraniji. Od tematski sličnih predavanja, konferencija, tribina i drugih formata, ovaj se Festival razlikuje po temeljnoj ideji upoznavanja građana s lokalnom arhitekturom in situ, iskustvom u konkretnom prostoru. Tomislava Blatnik napominje da su se od prvog izdanja vodili jasnom vizijom i ciljevima: Od samih početaka, kada smo uz pomoć partnera Turističke zajednice grada Zagreba postavili temelje Festivala i oformili Savjetodavni odbor OHZ-a, vizija je bila jasna. Odbor su činili direktorica TZGZ-a Martina Bienenfeld, dekan Arhitektonskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu Bojan Baletić, ravnateljica Instituta za povijest umjetnosti Katarina Horvat-Levaj, predsjednik Društva arhitekata Zagreba Tihomil Matković, predsjednik Udruženja hrvatskih arhitekata Roman Šilje, članica upravnog odbora Hrvatskog dizajnerskog društva Nika Pavlinek i predstavnik OHZ-a. Uz veliko iskustvo kreativne ravnateljice Dubravke Vrgoč u izvedbenim umjetnostima, uspjeh je bio zagarantiran. Odabrali smo pristup kuriranog programa festivala koji kreira Stručni žiri koji imenuje Savjetodavni odbor OHZ-a na mandat od dvije godine. Uspjelo nam je u ove tri godine potaknuti građane i turiste na dublje istraživanje grada, njegovih arhitektonskih vrijednosti te promišljanje o tome kakav grad želimo u budućnosti. U program Festivala sve tri dosadašnje godine uključili smo birana arhitektonska ostvarenja, a za samu realizaciju angažirali smo projektante, građevinare, investitore, povjesničare umjetnosti, kustose, urbane sociologe i druge koji su najkompetentniji s obzirom na to da su stanovnici/korisnici toga prostora, radili na izgradnji i/ili rekonstrukciji, bave se određenim povijesnim razdobljem, vode određene zbirke i slično. Na Festivalu nije rijetkost da i sam projektant dođe na objekt nakon određenog vremena pa bude ugodno ili manje ugodno iznenađen njegovim stanjem. Svi oni dobro su se pripremili za stručna vodstva, a što je još važnije, bili su na raspolaganju za pitanja posjetitelja.
Jedna je od ključnih misija svih gradova koji sudjeluju u mreži festivala Open House Worldwide približiti širokom građanstvu ideje, koncepte, materijale i barem malo teorije kako bismo lakše razumjeli arhitekturu i planirali vlastito stanovanje, pojašnjava Blatnik, dodajući da je s tim ciljem festival prije 33 godine osnovan u Londonu, kada je inicijatorica Victoria Thronton uvidjela da postoji nesklad između arhitektonskih ostvarenja i načina na koji ih šira javnost poima i razumije. Ciljevi su bili osnažiti i aktivirati građansku participaciju u području arhitekture i urbanog planiranja, uključiti javnost u urbane teme od šireg društvenog značaja i osvijestiti kolektivnu odgovornost prema kreiranju budućnosti gradova, ali i prema vrednovanju arhitektonskih ostvarenja. Kako bi se ciljevi ostvarili, Blatnik ističe da je iznimno važno razvijati i njegovati kolektivnu pismenost i opća znanja o arhitekturi i urbanizmu, a to se, među ostalim, može postići poticanjem dijaloga između stručnjaka i građana, baš kako Festival to i nastoji. OHZ je, kaže, velika promocija arhitekture lokalnoj, ali i svjetskoj javnosti. Na našoj mrežnoj stranici dostupne su sve kuće, urbane cjeline, trgovi i parkovi koje smo imali do sada, njih 118. Na taj način osim samog festivala imamo svima dostupan kvalitetan sadržaj koji služi za otkrivanje i učenje grada.
Da bi se OHZ približio građanima i potaknuo interes za ovu vrste baštine, nužno je osigurati kvalitetan program i provedbu. Dubravka Vrgoč pojašnjava: Nastojimo se prije svega prilagoditi temi koju izabiremo za svaku sezonu Festivala, a kako je ona obvezujuća, trudimo se ne samo što bolje prezentirati je, već je i što više istražiti. U tom procesu iznalaženja arhitekture koja se ponajbolje uklapa u programski okvir Festivala pokušavamo je promatrati iz vizure građana, onih kojima je ta arhitektura namijenjena ili pak onih koji se s tom arhitekturom svakodnevno susreću, ponekad je i ne primjećujući. Iz toga pogleda definiraju se i kriteriji odabira, selekcija onih arhitektonskih djela koja se izdvajaju i postaju paradigmatskim primjerima jednog vremena ili specifičnog stila u pojedinom vremenu. Upravo iz želje da se selektiraju značajni arhitektonski opusi koji čine naš grad prepoznatljivim i održivim te istodobno ponude građanima na uvid uz razumijevanje njihove povijesti, ali i njihove važnosti u kontekstu šire zajednice, proizlazi i potreba za projektima poput festivala Open House Zagreb.
Baština kao zajednički resurs
S obzirom na ranije spomenute intenzivne urbanističke promjene kroz koje Zagreb posljednjih godina prolazi, zanimalo nas je u kojoj se mjeri festival tretira kao platforma koja može povezati, pa i istaknuti različite kvalitetne pristupe gradnji i promišljanju prostora, osobito u kontekstu prilagodbe, prenamjene i ponovne uporabe postojećih prostora. Ovogodišnjoj temi Nasljeđe budućnosti pristupilo se kao „promišljanju odnosa između onoga što baštinimo i onoga što tek stvaramo“, a kako nam tumači Senka Dombi, naizgled suprotstavljeni pojmovi nasljeđa i budućnosti u stvarnosti su isprepleteni i svaka odluka koju danas donesemo u prostoru oblikuje ono što će sutra postati naše zajedničko nasljeđe. To preplitanje bilo je polazište našeg koncepta. Organizacijski smo htjeli da Festival postane ogledalo te ideje, da ne bude samo prezentacija građevina, već platforma za dijalog između povijesnih slojeva grada, suvremenih praksi i budućih mogućnosti. Kroz selekciju lokacija povezali smo različite epohe i tipologije: od modernističke baštine i industrijskih zdanja u transformaciji, do suvremenih realizacija koje promišljaju održivost i društvenu inkluzivnost. U tom kontekstu, prilagodba i prenamjena zauzimaju ključno mjesto. Smatramo da su upravo ti pristupi, ponovno korištenje, reinterpretacija i nadogradnja postojećih struktura, važni u spajanju prošlosti i budućnosti.
Upravo je na razmeđi gradske slojevitosti, svakodnevnih življenih praksi i imaginiranja budućnosti moguće pratiti i problematizirati suvremene transformacije grada, ali i izazove s kojima se suočavaju suvremena nastojanja za očuvanjem i prijenosom nasljeđa arhitektonske baštine na nove generacije. Kategorija vremena, ističu sugovornice, važna je za vrednovanje određenoga arhitektonskog djela, no dinamičnost baštine i promjenjivost kulturnog konteksta u kojemu se ona nalazi izmiču fiksnoj temporalnoj dimenziji i otvaraju pitanje koliko je baštinu nužno sačuvati u njezinu izvornu obliku, a koliko ju je potrebno otvarati prema novim načinima očuvanja, interpretacije i valorizacije. Dombi ukazuje na nužnost pomirenja tih dviju krajnosti i pronalaženja zajedničkog jezika između koncepata baštine, tradicije, suvremenih potreba i budućih vizija: Jedan je od najvećih izazova koje vidim u Zagrebu danas činjenica da se baština obnavlja u vremenu u kojem su i znanja i vještine potrebne za tu obnovu gotovo iščezle. Danas je zaista teško pronaći majstore koji znaju izraditi prozor, štuko ili detalj onako kako je to rađeno prije stotinu godina. To nas dovodi do pitanja ne samo očuvanja zgrada nego i očuvanja znanja, zanata i praksi koje su s njima povezane. Istovremeno, baštinu ne možemo konzervirati izvan vremena u kojem živimo. Da bi stvarno bila živa, moramo je prilagoditi suvremenim potrebama grada i njegovih stanovnika. To ne znači gubitak autentičnosti, nego pronalaženje ravnoteže između očuvanja i transformacije, između tradicije i svakodnevnog života. Iz tog razloga smatram da je ključno promatrati baštinu kao resurs, a ne samo kao obvezu. Kroz Festival želimo otvoriti upravo takve teme kao što su kako spojiti znanje, nove tehnologije i suvremene pristupe s uvažavanjem onoga što smo naslijedili. Građani koji razumiju svoje nasljeđe imaju i veću šansu izgraditi održivu budućnost.
„Baština kao resurs“ ključan je pomak prema održivijem odnosu prema tradiciji i usmjeravanju pogleda na izgradnju budućnosti, a OHZ stavlja jasan fokus na otvaranje arhitekture prema zajednici koja tu baštinu dijeli i njeguje. Izravni susreti s gradskim prostorima među posjetiteljima su potaknuli razmjenu osobnih priča i sjećanja vezanima uz njih, što je važan aspekt društvenog oblikovanja grada koji povezuje prošlost grada s aktualnim trenutkom. Vrgoč ističe: Kroz baštinske okvire arhitektonskih djela do onih suvremenih građevina koje pak nužno ulaze u dijalog s unaprijed zadanim arhitektonskim krajolikom nastojali smo upoznati građane s onim prostorima koji nisu u vidokrugu njihova svakodnevnog interesa, a opet s kojim se svakodnevno susreću i nemaju ih prilike upoznati. Time smo nesumnjivo ušli u prostor osobne, ali i kolektivne memorije cijeloga grada, obnavljajući sjećanja posjetitelja Festivala, ali u određenom smislu i sjećanja samog grada. Uz pomoć stručnih voditelja otvorili smo narativ svakog od ponuđenih eksterijera ili interijera te pričajući njihove priče sam grad u najboljim primjerima njegovim stanovnicima učinili bliskim i prepoznatljivim. U tom izravnom susretu između građana i njihova grada koji su predstavljale sve građevine što su tijekom tri festivalske sezone bile svima dostupne razvio se suodnos kao zalog za bolje razumijevanje uloge grada u našim životima. Uspostavljajući dijalog između arhitekata, urbanista, vlasnika zgrada i građana Open House Zagreb otvorio je prostor za razmjenu ideja o razvoju grada, ali i za redefiniranje uloge grada kroz njegovu arhitekturu. U konačnici, aktivno sudjelovanje građana u istraživanju postojećih arhitektonskih struktura u urbanističkom krajoliku ishodište je za dublje promišljanje nekih boljih izgleda buduće slike našega grada.
U kontekstu izgradnje urbanističkog krajolika i buduće slike grada, zanimljivo je istaknuti još jednu dimenziju poimanja prostora koji nas okružuje, a vezan je za lokaciju stambenog kompleksa Parka kneževa. Njegov obilazak izazvao je ogroman interes posjetitelja te je arhitekt Saša Begović, iz Studija 3LHD koji je projektirao kompleks, stručno vodstvo proveo u dvije ture. Kompleks odlikuju impresivna rješenja ozelenjavanja, vertikalnog parka, osiguravanja znatnog prodora dnevne svjetlosti u interijere itd., a ističe se i vrtić jedinstvene drvene arhitekture. No specifičnost njegova položaja leži u dodirivanju s bivšom tvornicom tekstila Nada Dimić, urbanom ruinom koja kao da je zaboravljena ili zanemarena u prostoru, gradskim politikama i kolektivnom sjećanju grada. Takva prostorna praznina, odnosno izostanak bilo kakvog sadržaja osim kostura tvornice, u sprezi s modernim i luksuznim arhitektonskim dosezima nisu rijetka pojava u urbanim okruženjima, a otvaraju prostor za propitivanje suživota dvaju posvema oprečnih arhitektonskih krajolika i postavljaju pitanje koliko izgradnja grada usmjerava i oblikuje naš pogled te što odabiremo vidjeti, a što zanemarujemo u svakodnevnom gradskom iskustvu. U tom smislu gradska vizura predstavlja simulakrum na kojemu se isprepliću poželjna reprezentacija i stvarna slika grada.
Arhitektura kao mjesto susreta
Tomislava Blatnik u našem je razgovoru podsjetila na riječi ahritekta Borisa Magaša: Arhitektura nam omogućuje da se zaista krećemo u prošlosti, da je doživimo sa svom snagom njezine izražajnosti i, naposljetku, da je shvatimo u njezinim parametrima društvenih vrijednosti. OHZ te smjernice nastoji prenositi široj javnosti putem iskustva u prostoru i stručnih vodstava. Na tematskim je turama posebno dragocjeno bilo svjedočiti sinergiji svih sudionika i pratiti kako se stvara povezanost grupe. Mnogi su se posjetitelji susretali na barem dvije-tri lokacije koje su odabrali posjetiti, a i neki od voditelja tura dolazili bi kao posjetitelji na druge ture. Tada bi se usputno prepoznavanje već poznatih lica nerijetko pretvorilo u razgovore i razmjenu dojmova, ideja i priča te je ugodna grupna atmosfera poticala na dijeljenje vlastitih impresija i uspomena. Našlo se tako pojedinaca koji su bili bivši korisnici određenog prostora, poput nekadašnjih zaposlenika ili učenika OŠ Izidora Kršnjavija, zatim onih koji su kao djeca s bakom svakodnevno posjećivali Britanski trg ili pak onih koji jako dobro pamte nekadašnji izgled popularno zvanog Krešimirca i bazena čiji su tragovi vidljivi u prostoru. Posjetitelji s kojima smo razgovarali bili su vrlo zadovoljni ovogodišnjim programom i izborom lokacija, a nekoliko njih izrazilo je želju da festival traje duže kako se termini pojedini programi ne bi preklapali, odnosno kako bi stigli posjetiti sve što ih zanima, dok je jedna gospođa izjavila da će nagodinu uzeti dan godišnjeg kako ne bi propustila bogati program koji se odvija petkom.
Kad je riječ o zajednici koju OHZ okuplja, neizostavan je dio festivala predani angažman volontera bez kojih, naglašavaju i sugovornice, festival ne bi bio to što jest. Da je volontiranje na OHZ-u vrijedno iskustvo, osobito za studente arhitekture i srodnih disciplina, potvrdile su nam i dvije zagrebačke volonterke s kojima smo imali priliku razgovarati tijekom pojedinih programa. Obje su istaknule da su volontirale i na ranijim izdanjima festivala, što svjedoči o kvaliteti volonterske uloge, te da mu se rado vraćaju jer im donosi izvrsno praktično iskustvo u struci. Festival je dobar primjer i da, u konačnici, kulturne manifestacije ne mogu funkcionirati bez podrške entuzijasta koji žele doprinijeti kako zajednici tako i osobnom rastu, a koncept Open Housea zaista prepoznaje volonterski rad kao vrijedan i cijenjen, što nije uvijek slučaj s festivalima u Hrvatskoj.
Arhitektura itekako može biti razlog susreta, napominje Blatnik, a festivalski susreti nadilaze lokalne granice i grade kvalitetnu međunarodnu mrežu suradnje: U ove tri godine razvili smo suradnju sa Slovenijom, Baselom i Brnom. Slovenci su nam pomogli organizirati prvi festival i došli su ovo proljeće u Zagreb na stručni izlet. Iz Basela smo lani imali mladu urbanisticu koja nam je pomogla u realizaciji festivala, a došla je putem stipendije jedne zaklade i sama odabrala iz mreže festivala Colombo i Zagreb. Veseli me i kada naši volonteri obiđu neki drugi festival. Imamo dosta studenata koji idu na razmjene i ako se nađu u gradovima iz mreže festivala svakako sudjeluju na njemu i prenesu nam svoje iskustvo. Ove je godine petero naših volontera obišlo festival Open House Brno, a imali smo i uzvratni posjet kolega iz Brna u Zagrebu na OHZ-u.
Također, u planu imaju proširiti programske aktivnosti i edukaciju na najmlađe naraštaje (u suradnji sa Savezom društava Naša djeca) te na ranjive skupine građana, a stručna vodstva u budućnosti će se planirati i na engleskom jeziku jer zainteresiranih, kažu, itekako ima. A sve one koji s nestrpljenjem očekuju sljedeće izdanje OHZ-a, koje će se održati za godinu dana, razveselit će vijest da će u sklopu Advent Zagreb, točnije od 10. do 17. prosinca, deset arhitektonskih djela u centru Zagreba ponovno otvoriti vrata javnosti u sklopu posebno osmišljenih adventskih Open House tura, uz stručno vodstvo na hrvatskom i engleskom jeziku. Zagrebački advent tako će proširiti ponudu kulturnih manifestacija i dio programa posvetiti arhitektonskoj baštini, potičući daljnji dijalog s prostorom u kojem živimo i osvještavajući kolektivnu odgovornost prema budućnosti koju gradimo danas.
Autorica: Lea Biličić / tekstove ove autorice za Vizkulturu pronađite ovdje
Projekte Open House Zagreb možete pratiti na njihovoj službenoj web stranici i na Instagramu
