U blizini Gradačca, grada na sjeveroistoku Bosne i Hercegovine, nedavno je prema projektu arhitektonskog studija TEN realizirana Kuća za pet žena – primjer spoja suvremene arhitekture i društvenog djelovanja. Kuća pruža dom ženama koje su preživjele rat, nasilje i društvenu nepravdu, nudeći novi i drugačiji model brige, međusobne podrške i uključivanja u zajednicu.
Projekt kuće za pet žena temelji se na ideji da pojedinci najbolje rastu i žive zajedno, uz samoodređenje i zajedničku odgovornost. Projekt nastoji nadmašiti unaprijed zadane modele rješenja, njeguje kulturu koja je ukorijenjena u svom okruženju, bez nametanja strogih smjernica, omogućujući da se identitet svakodnevno iznova oblikuje i redefinira.
Vrijednost ovog projekta proizlazi iz otvorenog, izrazito suradničkog i svrhovitog procesa oblikovanja, a arhitektura je tu da olakšava suradnju i integrira umjetničko znanje iz različitih disciplina. Ovakav pristup nadilazi usavršavanje i rafiniranost određene estetike i umjesto toga njeguje estetiku otkrivanja. Čitava struktura kuće dizajnirana je tako da potiče stanovnice da prostor prilagode sebi i zauzmu ga. Prepoznavanje individualnih potreba spojeno je s međusobnom podrškom, ali i s prihvaćanjem osobne prošlosti svake od žena koje sada stvaraju mjesto koje mogu nazvati domom.
Projekt je započela Hazima Smajlović, a upravo su njezine privatne životne okolnosti inspirirale sedmogodišnju suradnju između arhitektonskog kolektiva TEN, nevladinih udruga Engineers Without Borders i Vive Žene, Općine Gradačac, kao i mnogih pojedinačnih suradnika koji su sudjelovali u projektu. Sredstva za projekt prikupljana su postupno, kroz donacije i putem brojnih individualnih doprinosa, a projektni tim transparentno je upravljao ovim resursima, kroz godišnje izvještaje i odluke koje je donosio projektni odbor.
Razumijevanje potreba projekta i raspoloživih resursa bio je prvi korak u dizajnerskom procesu. Sam dizajn podrazumijeva donošenje najboljih mogućih odluka, koje su istovremeno oblikovane dinamikom i samim kontekstom. Ključna je bila suradnja s lokalnim majstorima – stručnjacima za metal, stolarima, autolakirerima, restauratorima tepiha i stručnjacima za brojne druge zanate, što je omogućilo razvoj kulture suradnje, vidljivost čitave inicijative, ali i definiranje granica projekta. Kroz gradnju kuća se ukorijenila u lokalni kontekst, a njezin je utjecaj dosegao daleko širu zajednicu. Ovdje je dizajn postao alat za društvene promjene, stvarajući prostor koji direktno odgovara na potrebe upravo onih najpotrebitijih.
Pejzažni arhitekt Daniel Ganz u suradnji s arhitektima iz TEN-a integrirao je kuću s njenim okruženjem, a postigao je to sadnjom drveća, brigom o čitavom terenu i razvijanjem plana za proizvodni vrt s jestivim biljkama. Umjetnica Shirana Shahbazi koristila je materijale i boje kako bi transformirala fasadu i unutrašnjost u dinamičnu vizualnu kompoziciju, poput tapiserije koja se neprestano mijenja. Bojanje i konačni raspored fasadnih panela realizirani su na licu mjesta i u radionici lokalnog autolakirera, čime je tipična servisna radionica pretvorena u svojevrsni umjetnički atelje.
Projekt je nastojao stvoriti novi tip doma, kombinirajući ponavljanje poznatih elemenata domaćinstva s inovativnim dizajnerskim pristupima.
Kuća je osmišljena tako da podržava i privatnost i zajednički život. U prizemlju se nalaze privatne sobe stanarki, zajednički dnevni prostor te pomoćne prostorije. Svaka od pet privatnih soba je prostrana, jednake veličine i istog rasporeda. Opremljene su ormarićima i malim kuhinjama, kako bi se osigurala neovisnost stanarki. Deset dvokrilnih vrata duž južnog zida pretvara pristup sobama u svojevrsnu unutrašnju ulicu, čime se potiče povezanost među stanarkama. Zajednički prostor za dnevni boravak od 90 m² u pravilu je veći nego što bi si pojedinke u samostalnim životima mogle priuštite, što dodatno naglašava koncept kolektivnog stanovanja.
Kuća reinterpretira koncept tradicionalnih južnih trijemova, pružajući hladovinu ljeti i osjećaj dubine. Prostor za svakodnevno korištenje, smješten između unutrašnjeg i vanjskog, funkcionalno služi kao zona za pripremu hrane i društvenu interakciju. Otvoren s tri strane i obasjan krovnim svjetlom, prostor odvaja privatne zone od prostranih zajedničkih prostora, a funkcionira kao kuhinja, prostor za doček gostiju, radni prostor i dnevni boravak. Dvije pomoćne prostorije u prizemlju izgrađene su od betona i uključuju velike WC-e, povezane s vanjskim prostorom malim vratima koja omogućuju izravan pristup za vrtlarenje.
Iznad zajedničkog prostora nalazi se višenamjenska prostorija dužine 26 metara, inspirirana tradicionalnim oblicima skladištenja u seoskim područjima. Napravljena kao prostorna rešetkasta konstrukcija, obložena metalnim panelima izvana i drvetom iznutra, ova struktura može biti i istaknuta i diskretna, ovisno o potrebi. Služi različitim sezonskim aktivnostima – od skladištenja hrane do privremenog smještaja dodatnih osoba. Može se otvoriti samo pomoću pokretnih panela okrenutih prema sjeveru.
Materijali korišteni u izgradnji izdržljivi su, čvrsti, jednostavni, ali ugodni, a istovremeno odražavaju otpornost, kao i potencijal žena koje ovdje žive. Ova arhitektonska strategija radikalno preispituje pojam komfora, osiguravajući dovoljno prostora za kolektivan način života. Proširujući standardne i uobičajene stambene modele u ovom području, projekt naglašava mogućnost stvaranja novih tipova domaćinstava.
Žene same određuju trajanje svog boravka na lokaciji, a potiče ih se na obrađivanje obližnje poljoprivredne parcele, kako bi osigurale dodatnu nezavisnost. Uz administrativnu podršku stručne skrbnice, one oblikuju Kuću za pet žena kao dinamičnu, živu zajednicu koja se neprestano razvija.
Dovršetak izgradnje ne označava kraj projekta, već početak njegovog zajedničkog života. Projektni tim ostaje aktivno uključen kroz nevladinu organizaciju Naš Izvor, koja je odgovorna za održavanje zgrade i prilagođavanje njenim korisnicama.
Projekt konfrontira konvencionalna očekivanja u pogledu kontrole, dovršenosti i utilitarizma. Umjesto toga, prihvaća sirovi prostor kao platformu za rast, prilagodbu i rekonfiguraciju. Kroz integraciju različitih perspektiva, dizajn postaje sredstvo povezivanja i interakcije, stvarajući okvir za život koji se razvija zajedno sa svojim stanovnicama.
U oblikovanju Kuće za pet žena odražava se refleksivan, kritički i inovativan proces, obilježen zajedničkim zadovoljstvom u nepredvidivosti. Takve kreativne suradnje mogu povezati izolirana područja znanja, izgraditi zajedničke temelje, ublažiti ideološke razlike i okupiti ljude oko zajedničkih vrijednosti. Projekt sugerira kako arhitektura može pokazati svoju vrijednost u poticanju intersubjektivnosti i kulturne otpornosti, stavljajući u prvi plan društveni utjecaj i kolektivnu dobrobit, a upravo je to područje u kojem TEN djeluje i kojem stremi.
Kuća za pet žena
Arhitektura: TEN / www.ten.studio / www.instagram.com/ten_studio
Projektni tim: Ognjen Krašna, M.Arch; Jana Kulić, M.Arch; Aleksandra Bašić, M.Arch; Lukas Burkhart, MSc ETH Arch; Nemanja Zimonjić, MSc ETH Arch
Suradnici: Hazima Smajlović, inicijatorica; IngOG+ Švicarska, nevladina organizacija; Shirana Shahbazi, umjetnica; Daniel Ganz, krajobrazni arhitekt; Dr. Miodrag Grbić, konstruktor; Bessire Winter GmbH, arhitekt
Lokalna podrška: Subhija Smajlović, Adnan Begović, Aida Hrustić, Esmir Mehanović
Bruto površina: 278 m²
Operacija i upravljanje: Naš Izvor Gradačac, Fondacija
Izgradnja: Saturn Trade d.o.o. Gradačac
Interijer: HomeDesign factory d.o.o. Gradačac
Adresa projekta: Gornji Lukavac 394, 76250 Gradačac, Bosna i Hercegovina
Godina projekta: 2025.
Autori fotografija: Maxime Delvaux, Adrien de Hemptinne, Miloš Martinović
