Kako su automobili pobijedili kuće
Nedavni snažni zemljotresi, prvo u okolici Zagreba, pa onda i Petrinje, za posljedicu su imali i jedan neobičan, ponavljajući detalj. Naime, odgovarajući na uobičajena pitanja reporterskih ekipa na terenu, potreseni ljudi su redom priznavali kako su noć (ili noći) nakon potresa proveli u svojim – automobilima. O tome se govori kao o nečem očiglednom, neizbježnom, logičnom. Da, noć smo ipak proveli u automobilu. Primjećujemo li u tome ikakav problem?
Preko noći, automobil je stradalima i uplašenima pružio ono što im je trebao pružiti – njihov dom. Umjesto kuće, automobil je bio taj koji je ponudio zaklon, utočište, sigurnost; priliku za kakav-takav san. Arhitektura je podbacila, automobil nije. U trenutku straha za vlastiti život, za sigurnost obitelji, ljudi su posegli za ključevima i pobjegli u svoje ne-baš-uz-kuću parkirane automobile. Arhitektura ih je, u onom iskonskom, “pećinskom” smislu, jednostavno… iznevjerila.
*foto: www.ifitshipitshere.com
Osim što na prvu iznenađuje koliko ljudi ustvari posjeduje vlastiti automobil (čak i u siromašnim, ruralnim djelovima zemlje), iznenađuje i taj neočekivani obrat, promicanje automobila na poziciju podsvjesne pećine. Za vrijeme rata i bombardiranja bježalo se u podrume i atomska skloništa, ali sada su i strah i prijetnja bili potpuno drukčiji.
(Naravno, široki i velikodušni pojam “arhitekture” u ovom tekstu treba uzeti s rezervom. Pod njim zapravo podrazumijevam sve stambene objekte na potresom pogođenim područjima, od legaliziranih i nelagaliziranih obiteljskih kuća, obnovljenih nakon zadnjega rata ili ne, do austrougarskih, i tko zna kakvih već, prastarih građevina koje su ionako redom bile u jadnom stanju… Doduše, čak i kada se radilo o novijim, na potres naoko otpornim i sigurnim, zgradama i kućama, pogotovo u bogatom Zagrebu, ljudi su često odabirali noć provesti u svom automobilu. Radi se svakako o (ne)povjerenju u arhitekturu, ali i o zdravorazumskoj, pa i instinktivnoj, očajničkoj potrazi i potrebi za osjećajem sigurnosti.)
Sličnosti kuća i automobila
Već neko vrijeme ustvari razmišljam o sličnostima i razlikama između automobilske industrije i arhitekture, između (obiteljskih) kuća i vozila, neovisno o gorespomenutoj temi sigurnosti i pouzdanosti. Pogotovo u smislu komunikacije s publikom, budućim korisnicima, vozačima i stanarima. Namjeravao sam pisati o tome, ali uvijek bi se nešto ispriječilo, ili bi me zaustavio manjak literature i online članaka na ovu temu, kao i manjak jasnih vlastitih argumenata, bez vizualizacije pravog zaključka. Ovim tekstom, potaknutim potresima, pokušat ću bar doći do nekih pravih pitanja, ako ne i odgovora.
*Le Corbusier, Voiture Minimum, 1936. / foto: www.macsmotorcitygarage.com
Prije svega, ljubav između arhitekata i automobila, između arhitekture i vozila, nije nova, i nije nepoznata. Još su velikani poput Le Corbusiera ili Frank Lloyd Wrighta opsesivno razmišljali o automobilima; obojica su ih čak i dizajnirali (!), ma koliko amaterski, u skladu sa svojim teorijama. O dalekosežnom utjecaju na njihove projekte i arhitektonski opus da i ne govorimo. Istovremeno, moderni su se gradovi prožilili avenijama i bulevarima kako bi omogućili protok prometa. Gradili su se autoputovi, zaobilaznice, tuneli. Garaže, mostovi, parkinzi. Auto-saloni. Automobili su, jednostavno rečeno, preplavili i promijenili svijet.
*Frank Lloyd Wright, prerađeni Lincoln iz 1940. / foto: franklloydwright.org
Otad je prošlo podosta vremena. Automobilska industrija i arhitektura danas su slične utoliko što plešu po tankoj liniji između puke gradnje/proizvodnje i dizajna/umjetnosti, što nude vrlo jasnu uslugu i funkciju svog “proizvoda”, rješavanje sasvim jasnog problema, bilo stanovanja ili prijevoza, ali i estetsku i aspiracijsku komponentu istoga. Ljudi sanjaju o vlastitom automobilu, ali i o vlastitom domu. Dimnjaci su poput auspuha, kućni brojevi poput registarskih tablica, sjedišta poput fotelja. I kuće i automobili imaju svoje prozore, vrata, krov. Paralela očito ne nedostaje.
Kuće, baš kao i automobili, trebaju biti udobne, trajne, pouzdane, učinkovite. Ni jedni ni drugi ne smiju prokišnjavati, ne smiju se raspasti ni urušiti, bilo zbog vremenskih neprilika, bilo zbog potresa ili sličnih izazova i pritisaka. Još je Le Corbusier svoje kuće nazivao “strojevima za život”, što samo dodatno podcrtava nužnost kuće – ali i automobila – da bude funkcionalna, upotrebljiva, učinkovita. A da bi to postigli, dizajneri automobila i arhitekti moraju poznavati svoje klijente, svoju publiku. Moraju predvidjeti njihove potrebe, ali i probuditi u njima želju za proizvodima koje nude.
Snaga želje
I tu dolazimo do inicijalne točke ovog razmišljanja, onoga što me je još prije ove godine potresa nukalo da pokušam pisati o ovoj temi. Zašto se arhitektura ne može takmičiti s automobilskom industrijom? Zašto su automobili toliko popularniji i privlačniji od kuća, od arhitekture? Prisutniji u svakodnevici, mainstream kulturi i imaginaciji, kolektivnom nesvjesnom, lakši za maštanje i priželjkivanje? Zašto gotovo svi žele automobil, a samo neki kuću? Zašto svi stalno pričaju o automobilima, a nitko o arhitekturi? Zašto žene gledaju kakav automobil vozi neki muškarac, a ne u kakvoj kući živi? Zašto je u muzičkom spotu automobil snažniji simbol bogatstva od kuće? I tako dalje.
Naravno, dio odgovora leži u marketingu, u propagandi, profitu. Počevši od svih onih desetljeća holivudskih filmova i prodaje sna o “mobilnosti” i slobodi, sve do suvremenih reklama za najnoviji SUV, skupih i agresivnih poruka koje prekidaju gotovo svaki film koji gledate na TV-u ili članak koji čitate online. Reklamu za arhitekturu, za kuće, baš i nećete vidjeti. Čak i da naletite na nešto takvo, bit će to reklama kakve agencije za nekretnine i prodaju stanova. Ona neće i ne može biti kvalitetna, jer su marketinški budžeti ali i pripadajuća kreativnost – kao i kreativna povijest – ovih dviju industrija jednostavno neusporedivi.
Rezultat? Svatko – muškarci pogotovo – zna koji bi automobil želio imati, ali rijetko tko zna kakvu, odnosno koju kuću bi želio. Zašto? Pa čak i da postoji “ta” i takva kuća, radi se o postojećoj kući, o nečijoj kući, koja ne može tek tako postati tvojom (osim ako nije na prodaju i ako je ne uspiješ kupovinom učiniti svojom). Ne možeš čak ni dobiti ili sagraditi repliku, bio to dubrovački ljetnikovac ili vila iz časopisa. Svoju kuću moraš “izmisliti”, ili je arhitekt mora izmisliti za tebe. Iz nule. Mogućnosti su jednostavno beskrajne i stoga – paralizirajuće.
*Preuređeni VW kombi / foto: www.treehugger.com
Za razliku od automobila… Svatko može poželjeti “nečiji” automobil, jer se u pravilu ne radi o unikatu. Dakle, imaš li dovoljno novca, možeš dobiti “isti takav”. Tu i tu marku, taj i taj model. I ne samo to: u skladu sa svojim mogućnostima, možeš kupiti i automobil koji odgovara tvojim potrebama ali i automobil koji će govoriti nešto o tebi: jesi li tradicionalnijeg ili suvremenijeg ukusa, daješ li prednost dizajnu ili pouzdanosti, voliš li “Francuze” ili “Nijemce”, benzince ili dizelaše, i tsl.
Političku korektnost nastranu, o određenom se automobilu zna govoriti kao o više “muškom”, ili više “ženskom”, on može biti sportski ili obiteljski, radni ili šminkerski. Još važnije, možeš kupiti i automobil koji o tebi laže, koji sugerira željenu sliku tebe; aspiracijski automobil. Sve to govori o daleko jačoj identifikaciji vlasnika/vozača s automobilom, nego stanara s kućom. Automobilska industrija neumorno i lukavo radi na jačanju te veze, poticanju mašte i stvaranju želje, i usmjeravanju iste.
Za razliku od arhitekture, automobili:
– Nude mobilnost i stvaraju iluziju “slobode”, jer su pokretni; kuća veže i sidri
– Pristupačniji su, jeftiniji; ako već ne možeš kupiti kuću, možeš bar priuštiti auto
– Statusni su simbol, i to jasno razumljiv simbol koji se može unaokolo pokazivati (kuća stoji na mjestu, do nje ili u nju se mora dovesti nekoga)
– Kupovinom određene marke i određenog modela automobila postaje se članom “kluba” vlasnika istog, postaješ jedan od onih koji imaju automobil X
– Automobil je zamjenjiv i podložniji dinamici mode ili trenda, ali i vlastitih mijena i faza, dok se kuća najčešće gradi jednom, za cijeli život
– Automobili su gotovi, ready-made proizvodi, nema potrebe za natezanjem i pregovaranjem s dizajnerom ili projektantom, ne troše se sati i energija
– Izbor je ograničen, što je za prodaju često dobra stvar; kuće mogu biti kakve god zamislili, dok automobili imaju ograničen broj modela i marki
– Naša se “sloboda” i “kreativnost” (prividno) očituju u mogućnosti izbora dodataka (dodatna oprema, boja, felge, materijali, snaga motora)
– O automobilima je lakše i pričati, jer je referentni “bazen” daleko manji ali i jasniji, zna se što je “Porsche 911” ili “BMW X5”; kod arhitekture je to nemoguće
Gore nabacane su samo neke od prednosti automobila u odnosu na tržište kuća. Pa ipak, zamislimo načas da se arhitektura ugleda na ovu industriju i da se kuće grade i reklamiraju poput automobila (i o ovome se već pisalo i sanjarilo, pogotovo u kontekstu prefabrikacije). Pa da neka tamo marka, recimo VolksHaus (VH) ima 10-ak modela na tržištu: Passat, Arteon, Golf, Polo… Odnosno pandane istih. Pa da iz kataloga birate “sportsku” kuću, nisku ili podignutu, tradicionalnu ili modernu, malu ili veliku… Kakva bi uopće bila SUV-kuća (predimenzionirani dvorac, vila?), a kakva električna (“zelena”, pametna kuća?)?
Svakako, ljudima bi bilo lakše. I birati, i pričati o odabiru. Isto tako, bilo bi im lakše za određeni model kuće odabrati “dodatnu opremu” poput pametnog kompjutera koji svime upravlja, ili ovakvih tapeta, onakvih prozora… Postojeća, “normalna” arhitektura je često obeshrabrujuća upravo zahvaljujući bogatstvu ponuđenog. Zamislimo samo ponudu svih podnih obloga na svijetu, ili svih rasvjetnih tijela. Nebo je granica, a to za mnoge nije nikakva prednost. Dapače. Umjesto da oslobađa i inspirira, rezultira zbunjenošću i apatijom.
*Western Clipper iz 1937. / foto: www.pinterest.com
Sigurnost
No, vratimo se pitanju sigurnosti, jer tu imamo jedan zanimljiv paradoks. Za vrijeme potresa pobjegli smo u automobile. Pa ipak, ne iznenađuje li onda činjenica da većina ljudi (očito) smatra automobile rizičnijom, manje sigurnom investicijom od vlastitog doma? Naime, redovno plaćamo obvezna i kasko osiguranja za svoja vozila, redovno ih servisiramo i provjeravamo, a vrlo rijetko osiguravamo i održavamo svoje domove na sličan ili odgovarajući način. Potresi, poplave, požari, provale?
Iako je kuća daleko važnija i vrjednija investicija od automobila, logika je možda sljedeća: automobil vožnjom svakodnevno dovodimo u opasnost od sudara, kvara, itd. A kuća, što se kući uopće može dogoditi? Što se nama uopće može dogoditi u vlastitoj kući? I evo, nedavno smo nažalost dobili jedan od mogućih, neželjenih odgovora.
(Možda smo ustvari samo romantični; volimo vjerovati u instituciju, svetost i vječnost doma. Možda zato i žudimo posjedovati svoju nekretninu više od većine Europljana. Možda zato ne volimo seliti se i mijenjati adrese, poput, recimo, Amerikanaca, kojima je to manje-više normalno. Vežemo se za mjesto, za kuću.)
*Posljedice potresa jačine 6,3 u Christchurchu, Novi Zeland, 2011. / foto: www.thesun.ie/news/3615608/
Zašto kuće ne bi, poput automobila, prolazile nešto poput kolizijskih (crash) testova? Recimo simulacije poplava, i, naravno, zemljotresa? Trebaju li i kuće prolaziti godišnji “tehnički” pregled? Hoće li naši domovi u budućnosti imati ugrađene zračne jastuke ili nešto slično, za slučaj poput potresa? Zamislite da na tržištu možete kupiti prefabriciranu, montažnu kuću koja ima tu i tu oznaku za otpornost na potres? Recimo WH8. Pa još garanciju ispravnosti, garanciju potrošnje energije ili zagađivanja okoliša, i tsl. Što manji broj oštrih i za djecu opasnih rubova i detalja. Sve su to informacije koje za 99% postojećih objekata u kojima živimo jednostavno ne postoje. Znate li koliki potres bi bar TREBALA izdržati kuća u kojoj stanujete?
*
U svakom slučaju, nema sumnje da arhitektura nikad neće postati tržišno pametna, organizirana ili vidno strukturirana poput automobilske industrije. Isto tako, nema sumnje da bismo od te iste industrije mogli naučiti puno toga, i primijeniti ta znanja na promišljanje kuća budućnosti i arhitekture budućnosti.
Što se pak našeg podneblja tiče, siromašni smo i tu nema pomoći. Nedostaje nam novca i za osnovne potrebe, ta otkud onda novac za arhitekte i pristojan projekt, za gradnju nečeg što košta koliko nekoliko gotovih stanova? Dugoročnije gledano, ne bi li stoga upravo na ovim prostorima imalo smisla eksperimentirati s jeftinijim, gotovim, kataloškim kućama? Otpornima na potrese, na poplave, na iznenadno. Bez improvizacija, i bez suvišnih katova za djecu i rodbinu.
Jednostavni, sigurni i funkcionalni, donirani kontejneri koji ovih dana pristižu u ugrožena područja, svakako govore u korist ove tvrdnje.
Autor teksta: Dominko Blažević / sve članke ovog autora za Vizkulturu pročitajte na linku
