Uoči večerašnjeg otvorenja 22. izdanja Zagreb Film Festivala, od redatelja/ica koji se za službenu festivalsku nagradu, Zlatna kolica, natječu u nacionalnom programu Kockice doznali smo više o filmovima koji će predstavljati. Riječ je o natjecateljskom programu kratkometražnog filma koji stavlja naglasak na nove autor/ice koji još nisu snimili dugometražni film. Jedan od kontinuirano najpopularnijih ZFF-ovih programa iz godine u godinu upoznaje publiku s novim imenima na domaćoj filmskoj sceni, s novim autorskim vizijama i najzanimljivijim ostvarenjima kratkoga metra koja dugo ostaju u sjećanju.
Osam ostvarenja, uz kanskom Zlatnom palmom ovječan film Neboše Slijepčevića koji se prikazuje izvan konkurencije, bit će prikazano ovoga tjedna u kinu Kinoteka, od utorka do petka, u četiri bloka sa startom u 21.30. Više o njima doznajte od samih redatelja/ica!
Sara Alavanić predstavit će film naslovljen Fleka, po glavnome liku – izgubljenom mladiću kojemu je, otkako mu je mama završila u klinici za psihijatriju, jedina obitelj njegov najbolji prijatelj. Fleka ponekad krati vrijeme sa susjedom s mentalnim poteškoćama koji je udomio svinju, a ubrzo će shvatiti da mu je on zapravo jedini prijatelj.
► Koja je osnovna ideja tvog filma?
Sara Alavanić: Film prati fragmente svakodnevice Fleke, mladog muškarca koji ne izlazi iz kruga svoje zgrade, druži se sa susjedima i skejta. Kroz tu svakodnevicu prolazi bezglavo, bez da uspijeva te fragmente pomiriti ili usidriti. Samo pluta kroz život, dok najranjiviji dijelovi njega i njegova života vrebaju iz pozadine i nepoželjno kudikamo izlaze na površinu. On je zapravo zapeo u jednom načinu preživljavanja, iz kojeg ne zna, ne može ili nije spreman izaći.
► Podijeli s nama neki izazov ili zanimljivost sa snimanja!
Sara Alavanić: Najzanimljiviji dio našeg snimanja bila je svinja Roki. Vrlo brzo smo shvatili da ne možemo dovesti bilo kakvu svinju na set jer to može biti opasno i za nju i za nas. Treba ih učiti hodati po betonu, a nama je trebala svinja koja će se još i moći penjati po stepenicama, biti na uzici, biti pitoma. To je značilo da trebamo nekoga tko u gradu ima svinju kao kućnog ljubimca, a k tome sam htjela vrlo klasičnu svinju, pa su otpale patuljaste, koje su najčešće pripitomljene. Srećom, vrlo brzo smo ju našli uz pomoć Veterinarskog fakulteta, i Roki je bio fantastičan kroz cijelo snimanje. Iznenadilo me koliko je inteligentan, ponašao se identično psu.
► ZFF-ove Kockice definitivno su jedan od najpopularnijih programa i do posljednjeg mjesta pune dvorane na Kockicama su redovna pojava. Stvara li ti to pozitivnu tremu? Koja su očekivanja?
Sara Alavanić: Kockice su bitan i vrijedan pečat za nas studente i mlade filmaše, puna kino dvorana je nešto što si uvijek priželjkujemo. Trema je, naravno, prisutna, primarno zato što će u publici biti puno članova moje obitelji, prijatelja i poznanika, ljudi kojima najviše želim da im se film svidi.
► Kratki metar prilično je izazovna forma, ali osim imperativa za sažeti izraz nosi i puno slobode u pristupu, oslobođen je produkcijskih pritisaka koji prate dugometražni film. Što je tebi posebno inspirativno u kratkometražnom filmu?
Sara Alavanić: Još nemam dugi film iza sebe, tako da je kratki metar jedino što stvarno poznajem. Zanimljivo mi je koliko sama forma kratkometražnog filma otvara mogućnosti. Taj okvir vremena u koji si prisiljen stisnuti se zbilja je inspirativan. Ono trpi i reduciranu, konciznu priču, ali i razgranatu i zamršenu. Osobno ne volim robovati ideji o sažetosti u kratkom metru. Kaos i nered je način na koji poimam svijet, pa tako i priče inherentno izlaze iz mene. Ali se također u takvom načinu rada znam pogubiti i lako počnem “lelujati”, zato uživam gledati vrlo precizne i koncizne kratke filmove. Postoji nešto magično u njihovoj jednostavnosti i jezgrovitosti koja sažima što filmsko stvaralaštvo jest i na čemu ono počiva. Kao neka mala, neokaljana beba koja je savršena takva kakva je. Osjećaj koji mi pružaju tijekom gledanja vrlo je uzemljujuć i uvijek ga s vremena na vrijeme zatrebam.
Film Jednog dana dogodit će se nešto strašno Dalije Dozet prati Mašu, čija je svakodnevica ispunjena obvezama i brigom o bolesnoj majci. Pod pritiskom tjeskobe, ona bježi u svijet fantazije, gdje pokušava izgraditi vlastitu bajku. Njen ustaljeni ritam poremetit će jedan telefonski poziv.
► Koja je osnovna ideja tvog filma?
Dalija Dozet: Lebdenje kroz stvarnost u kojoj ne možemo dobiti ono što nam je potrebno, a potom prihvaćanje promjene koja neminovno dolazi.
► Podijeli s nama neki izazov ili zanimljivost sa snimanja!
Dalija Dozet: Zadnju scenu posljednjeg dana snimali smo s mačkom, ponavljali je bezbroj puta i nikako ju završiti, baš smo zaružili s macom. A cijela ekipa je bila divna, svi su čitavo vrijeme imali puno strpljenja i ljubavi prema projektu, baš ekipa za pamćenje.
► ZFF-ove Kockice definitivno su jedan od najpopularnijih programa i do posljednjeg mjesta pune dvorane na Kockicama su redovna pojava. Stvara li ti to pozitivnu tremu? Koja su očekivanja?
Dalija Dozet: Tako je s Kockicama bilo i u Tuškancu i u &TD-u, uvijek puno i veselo! Odlično je da ljudi podržavaju i prate kratki film. Osjećam se nekako studentski. Anksiozno uzbuđenje. Veselim se što ću ponovno vidjeti ekipu, a ekipa napokon film.
► Kratki metar prilično je izazovna forma, ali osim imperativa za sažeti izraz nosi i puno slobode u pristupu, oslobođen je produkcijskih pritisaka koji prate dugometražni film. Što je tebi posebno inspirativno u kratkometražnom filmu?
Dalija Dozet: Nisam sigurna da je igrani film koji radiš u ekipnim uvjetima skroz oslobođen produkcijskih pritisaka, ipak u određenom vremenu treba po nekom unaprijed dogovorenom planu biti pripremljen i snimljen. Kratki film je trenutak ukraden vremenu, asocijativna crtica, sažeta priča, emotivni izboj, stilska igra, format koji me često zbog svog intenziteta udari i jače od dugometražne forme. Obožavam kratke filmove!
Jedan od laureata Kockica, Josip Lukić, koji je prije dvije godine s Klarom Šovagović osvojio Zlatna kolica, na ZFF se vraća s filmom Jogurt, sok, cigarete. Ovo ostvarenje prati jedan dug dan u životu Sare, mlade pacijentice psihijatrijske bolnice.
► Koja je osnovna ideja tvog filma?
Josip Lukić: Kad si na dnu stvari će, najvjerojatnije, postat još i gore.
► Podijeli s nama neki izazov ili zanimljivost sa snimanja!
Josip Lukić: Dijelim meni jako zabavnu izjavu asistenta režije Tadije Tadića: “Na ovom setu previše se vremena troši na kreativu.”
► ZFF-ove Kockice definitivno su jedan od najpopularnijih programa i do posljednjeg mjesta pune dvorane na Kockicama su redovna pojava. Stvara li ti to pozitivnu tremu? Koja su očekivanja?
Josip Lukić: Uvijek je neugodno, k’o za ručkom na Sv. Stjepana s obitelji ili na prvom dejtu, želiš da to što prije prođe i da odeš u svoju sobu pokrit’ se jorganom. Kada je prošli film koji sam režirao bio prikazan na Kockicama, nisam ni došao na od treme; sad hoću jer nemam glavnu ulogu, neka se drugi sramote. 🙂
► Kratki metar prilično je izazovna forma, ali osim imperativa za sažeti izraz nosi i puno slobode u pristupu, oslobođen je produkcijskih pritisaka koji prate dugometražni film. Što je tebi posebno inspirativno u kratkometražnom filmu?
Josip Lukić: Najdraže mi je što se možeš fokusirati na ficlek podsvijesti, malu misao, stanje ili ideju i to brzo realizirati, pogotovo kada si student ADU-a i još pomalo briješ da će tvoji filmovi promijenit svijet.
Protagonistica filma Čeljade Martine Marasović mlada je djevojka Janica koja dolazi raditi u malo mjesto u restoran koji drži obitelj Miočić. Iako je obitelj u početku prihvaća, neobjašnjive promjene u njihovom ponašanju unose nelagodu i paranoju.
► Koja je osnovna ideja tvog filma?
Martina Marasović: Htjela sam snimiti film o djevojci koja je s jedne strane infantilna, nesigurna i krhka, a s druge arogantna i gramziva. O djevojci koja čini sve kako bi se uklopila, no sklona je paranojama. Na prvi pogled djeluje drugačije, čak i superiorno u odnosu na obitelj kojoj se pridružila, ali njezin pogled na svijet i ljude zapravo se suštinski ne razlikuje od njihovog.
► Podijeli s nama neki izazov ili zanimljivost sa snimanja!
Martina Marasović: Rad s glumcima na ovom filmu definitivno je nešto što bih istaknula. Jako sam sretna zbog obitelji koju smo stvorili u filmu. S Karlom Brbić i Paškom Vukasovićem već treći put surađujem na filmu i svaki put uživam u njihovom bogomdanom talentu. Noviteti na snimanju bili su Daria Lorenci Flatz, Vedran Mlikota i Tea Ljubešić. Oduševila sam se Darijinim talentom, brzinom i životom kojim odiše. Mlikota je izuzetno prirodan i autentičan, snalazi se s lakoćom u svakoj situaciji. A Tea Ljubešić je poput mladog pupoljka, puna nadarenosti, izvrsnosti i kreativnosti.
► ZFF-ove Kockice definitivno su jedan od najpopularnijih programa i do posljednjeg mjesta pune dvorane na Kockicama su redovna pojava. Stvara li ti to pozitivnu tremu? Koja su očekivanja?
Martina Marasović: Svake godine jednako odgovoram na ovo pitanje. Prije projekcije osjećam veliki stres; ili postanem autistična ili popijem malo pa mislim da se dobro snalazim, što, naravno, nije istina. Radujem se trenutku kada film završi, jer nakon toga sve postaje lakše. Voljela bih da se ljudima svidi. Valjda hoće, a možda i neće. Hehe
► Kratki metar prilično je izazovna forma, ali osim imperativa za sažeti izraz nosi i puno slobode u pristupu, oslobođen je produkcijskih pritisaka koji prate dugometražni film. Što je tebi posebno inspirativno u kratkometražnom filmu?
Martina Marasović: Obožavam kratke filmove i voljela bih snimati jedan kratki film godišnje, kad bi se mene pitalo, ali nažalost, to nije slučaj. Iskreno me veseli raditi kratki film, izražavati se, ispucavati svoje bolesti, ludila i emocije i uživati u tome. Stvarati zajedno s glumcima i ostalim suradnicima, a sve se dogođa u samo pet dana snimanja.
A gdje je Nataša? naslov je filma Sanje Milardović, čija se junakinja vraća u rodno selo gdje se susreće s prijateljicom iz djetinjstva, titularnom protagonisticom. Međutim, tijekom druženja Sanja shvati da s Natašom nešto nije u redu. Dan prelazi u noć i prijateljice završe u lokalnom kafiću gdje Nataša napokon otkriva svoju tajnu.
► Koja je osnovna ideja tvog filma?
Sanja Milardović: Propitivanje toga koliko smo spremni napraviti za druge i kad je čovjek u stanju okrenuti glavu od osobe u potrebi i pod koju cijenu.
► Podijeli s nama neki izazov ili zanimljivost sa snimanja!
Sanja Milardović: Kada smo snimali dijelove filma kod Generalskog stola, taman su krenule velike poplave koje su trajale danima i zbog kojih su neke ceste bile neprohodne, a sela odsječena. Nekoliko dana prije početka snimanja nazvao me producent Matej Merlić i rekao da sam izabrala doslovce najgore datume za snimanje od 60-tih…
► ZFF-ove Kockice definitivno su jedan od najpopularnijih programa i do posljednjeg mjesta pune dvorane na Kockicama su redovna pojava. Stvara li ti to pozitivnu tremu? Koja su očekivanja?
Sanja Milardović: Uvijek imam malu tremu prije nego film izađe, to je nekako prirodno… Ali s druge strane, u programu Kockica zaista se osjećam kao doma jer sam skoro svake godine na njima ili kao glumica ili evo treći put sada kao redateljica… A osim toga, uvijek dolazim i kao gledateljica jer je to prostor gdje se često mogu vidjeti radovi ljudi koji tek dolaze, tako da je meni programski prostor Kockica mjesto uzbuđenja i ugode, te očekujem puno dobrih filmova i zanimljivih pokušaja raznih autora i autorica. A, naravno, nadam se da će i naš film doprijeti do publike.
► Kratki metar prilično je izazovna forma, ali osim imperativa za sažeti izraz nosi i puno slobode u pristupu, oslobođen je produkcijskih pritisaka koji prate dugometražni film. Što je tebi posebno inspirativno u kratkometražnom filmu?
Sanja Milardović: Pa baš ta zadanost forme zbog koje moraš biti koncizan, a opet možda zaista i nosi veću slobodu jer su manji projekti pa se možda ljudi usude više probati. I mislim da moraš dosta jasno donijeti odluke na čemu ti je fokus u priči, što je nekad zaista izazovno jer ima toliko stvari koje bi htio pokazati. Radi toga je kratki film možda i neka dobra vježba kill your baby metode, da zaista budes nemilosrdan prema svemu što ne služi priči kako bi stao u zadane gabarite. Tako mi se čini. A s druge strane, kao gledateljici mi je super pratiti program kratkih igranih filmova jer toliko raznih priča i vizija vidiš u jednoj večeri, kao da si zakoračio u nekoliko glava u istoj večeri. Zato sam vjerojatno i vjerna gledateljica Kockica.
Redatelj Jozo Schmuch u filmu Severinin pas prati odnos majke i sina čija će dugo čuvana tajna natjerati majku da razmotri način na koji ga je odgojila. U svemu tome ulogu ima i – Severinin pas.
► Koja je osnovna ideja tvog filma?
Jozo Schmuch: Kada se svede na najosnovniju premisu, mislim da je moj film zapravo film o odrastanju, ali ne glavnog protagonista Filipa, nego njegove majke Livije. Iako se najprije čini da je to film o Filipovoj samospoznaji, ipak je glavni naglasak na Liviji i njenom procesiranju informacija koje sazna o svome sinu. Može ispasti da sam nedorečen, ali budući da ni sam ne volim čitati o radnji ili gledati trailere za dugometražne filmove, sve više od ovoga čini mi se previše, a koga zanima više – vidimo se u petak u 21.30 u Kinoteci.
► Podijeli s nama neki izazov ili zanimljivost sa snimanja!
Jozo Schmuch: Mislim da bi se o izazovima snimanja svakog studentskog filma mogla napisati jedna detaljna studija, što će reći da ih je uvijek mnogo, pa ni ovaj film nije bio izuzetak. Kako na akademiji radimo s ekstremno niskim budžetima, jako se puno oslanjamo na volju, genijalnost i talent naših najbližih suradnika koji iz minimalnih uvjeta izvuku maksimum, kao i na dobročinstvo prijatelja i poznanika koji nam neprestano izlaze ususret. Tako je bilo i ovaj put. Naime, našli smo stan za snimanje, koji nam nije bio idealan, ali nismo imali druge opcije, uzeli smo ga te počeli raditi scenografski plan kako ćemo od njega napraviti nešto što odgovara našoj viziji. Ipak, novac koji smo mogli ponuditi vlasnici bio je nedovoljan, pa nam je ona tjedan dana prije snimanja otkazala i morali smo hitno naći novi stan. Tada nam je u pomoć uletila kolegica, majstorica maske Sanja Hrstić, i dala nam pristup svome stanu koji je premašio sva naša očekivanja. Tada smo Marina Redžepović i ja skovali izreku “Kada Bog zatvori vrata, otvori veliki francuski prozor”.
Zanimljivosti sa snimanja također je mnogo. Mislim da smo svi uživali radeći ovaj film, a nekada smo morali prekinuti snimnje kadra jer bi se ekipa previše smijala, ili bi glumci ispali iz uloge. Nadam se da će publika gledati film s jednakim guštom s kojim smo ga mi snimali.
► ZFF-ove Kockice definitivno su jedan od najpopularnijih programa i do posljednjeg mjesta pune dvorane na Kockicama su redovna pojava. Stvara li ti to pozitivnu tremu? Koja su očekivanja?
Jozo Schmuch: Imam ogromnu tremu, ali za sve, pa tako i za to, suvremena nam medicina, hvala Bogu, nudi odlična rješenja. Kockice su izrazito popularan program i već godinama potiču i školuju publiku da gledaju i uživaju u kratkometražnom filmu. I ja ću pokušati uživati u filmovima kolega, iako ću si vjerovatno na dan same projekcije iščupati kosu.
► Kratki metar prilično je izazovna forma, ali osim imperativa za sažeti izraz nosi i puno slobode u pristupu, oslobođen je produkcijskih pritisaka koji prate dugometražni film. Što je tebi posebno inspirativno u kratkometražnom filmu?
Jozo Schmuch: Ono što mi je inspirativno kod stvaranja kratkog filma, pogotovo studentskog kratkog filma, je to što, kao što sam već napomenuo, ovise o volji, talentu i genijalnosti svih suradnika na filmu. Iako se to na početku čini kao izazov, taj način rada omogućuje određenu slobodu, ne samo u mom autorskom radu, već i u autorskom radu svih kreativnih suradnika. Meni je na ovom filmu bilo genijalno gledati direktoricu fotografije Doru Čaldarović, producenticu Katiu Vidaković, kostimografkinju Niku Čuić, majstoricu maske Ivanu Lončar, scenografkinju Petru Bošnjak i ostale suradnike kako zajedničkim naporima ne samo sudjeluju u stvaranju moje vizije, nego joj doprinose svojim originalnim idejama i tako ju čine apsolutno boljom.
Priču o odrastanju 13-godišnjeg dječaka iz malenog dalmatinskog grada donosi Mladen Stanić, koji je Zlatnim kolicima u programu Kockice nagrađen 2018., u svom novom filmu Arka.
► Koja je osnovna ideja tvog filma?
Mladen Stanić: Film tematizira pubertet, odnosno, prati sazrijevanje trinaestogodišnjeg dječaka iz konzervativne sredine, koji zajedno s prijateljima i simpatijom markira nastavu te odlazi autobusom za Split. Tih nekoliko sati uzdrmat će njegov svijet i natjerati ga da izađe iz mjehura dječje naivnosti u kojem je dotad živio. Filmovi koji se bave tom temom uglavnom se fokusiraju na hormonalne promjene kroz koje prolazimo u tom periodu. Ja sam se kao redatelj i scenarist više usredotočio na intelektualno sazrijevanje, tj. onaj poznati tinejdžerski bunt koji često zapostavimo kasnije u životu. Taj bunt je učestala asocijacija na taj period našeg života jer je to vrijeme kada konačno počnemo postavljati neka malo ozbiljnija pitanja o svijetu koji nas okružuje. Ovo je film o jednom dječaku koji se suoči s licemjerstvom vlastitih roditelja i konačno počne postavljati ta pitanja. Suočen s obiteljskom kataklizmom, glavni lik treba odlučiti hoće li se prilagoditi i poći linijom manjeg otpora ili ostati vjeran samom sebi. Ideja je bila ispratiti intelektualnu emancipaciju jedne mlade osobe od nametnutih normi.
► Podijeli s nama neki izazov ili zanimljivost sa snimanja?
Mladen Stanić: Bilo je ovo jedno iznimno zahtjevno, ali istovremeno zabavno snimanje, potpomognuto najboljom ekipom na svijetu. Naravno, uz čvrstu podršku Mohikanac produkcije koja je stala iza projekta i kada se to činilo nemoguće. Put od pretprodukcije do premijere filma trajao je preko četiri godine. To ne bi bilo čudno da je u pitanju dugometražni film, ali Arka traje 24 minute. Producent Danijel Popović, direktorica fotografije i moja voljena životna partnerica Sara Moritz, i ja od početka smo bili svjesni činjenice da se bavimo dugometražnim filmom koji je sažet na nešto manju minutažu. Arka je snimana u Splitu, Omišu, Zagrebu, Voloderu i Mimicama. Broj snimajućih lokacija unutar tih gradova i mjesta veći je nego na nekim dugometražnim projektima, a mnoge od njih nalazile su se po centrima dvaju turističkih gradova. Jedna od meni osobno najdražih anegdota dogodila se upravo u Omišu, gdje smo za potrebe snimanja zatvarali Jadransku magistralu. Konkretno, bio je to most u Omišu na kojem smo odlučili izgraditi fiktivnu autobusnu stanicu. U dogovoru s policijom, magistrala se zatvarala na pet minuta, koliko nam je trebalo za svaku od petnaestak repeticija. Nakon toga bi promet ponovno bio pušten na nekoliko minuta. Tako je policija regulirala promet za vrijeme snimanja scene. Nakon nekoliko sati snimanja, dva jako simpatična policajca koja su cijeli dan trpjela ljutite vozače pokazala su nam Google Maps. Na karti se moglo vidjeti narančasto i crveno područje koje se protezalo od Omiša prema Splitu i Makarskoj. Unatoč njihovim naporima, zbog snimanja Arke nastala je kolona na toj dionici Jadranske magistrale. To je nešto što će cijeloj ekipi jako dugo ostati u sjećanju.
► ZFF-ove Kockice definitivno su jedan od najpopularnijih programa i do posljednjeg mjesta pune dvorane na Kockicama su redovna pojava. Stvara li ti to pozitivnu tremu? Koja su očekivanja?
Mladen Stanić: Umjetnost je subjektivna te je u tom smislu svako prikazivanje, pa makar i pred samo jednom osobom, stresno na svoj način. To posebno vrijedi kada vam se film prikazuje pred krcatom dvoranom, a za ZFF-ove Kockice uvijek se traže karte viška. Međutim, maknimo tremu sa strane, uvijek se veselim prikazivanju svojih filmova u sklopu tog programa. Kratkometražni film se na festivalima često prikazuje kao uvertira nekom dugometražnom naslovu zbog kojeg je publika taj dan zapravo došla u kino. Kod Kockica to nije slučaj. Uvijek se posebno veselim činjenici da je mnogobrojna publika koja prati Kockice došla upravo zbog kratkometražnog filma, a ne dugometražnog kojem on prethodi.
► Kratki metar prilično je izazovna forma, ali osim imperativa za sažeti izraz nosi i puno slobode u pristupu, oslobođen je produkcijskih pritisaka koji prate dugometražni film. Što je tebi posebno inspirativno u kratkometražnom filmu?
Mladen Stanić: Iskreno, forma mi nije inspirativna sama po sebi – niti kod kratkometražnog, a niti kod dugometražnog filma. Mislim da postoje priče kojima više paše jedna forma nego druga, ali inspiraciju ne crpim iz forme, već iz priče koju želim ispričati. Ono što mene osobno kod kratkometražnog filma veseli su neizmjerno iskustvo koje sa svakim novim projektom dobivam, ali i suradnja sa dragim ljudima.
Obiteljski odnosi u fokusu su filma Za stolom Ivana Veljače: radnja prati muškarca u srednjim 30-ima, tijekom uobičajenog nedjeljnog ručka kod roditelja. Naoko smiren i staložen, neplanirano se emocionalno otvori, izazove sukob te pokaže ranjivost i gotovo dječju potrebu za roditeljskom pažnjom i podrškom.
► Koja je osnovna ideja tvog filma?
Ivan Veljača: Osnovna ideja je kroz naoko svakodnevnu, jednostavnu situaciju obiteljskog ručka prikazati emotivnu slojevitost i kompliciranost naših obiteljskih odnosa i time s gledateljima stvoriti intiman, gotovo prešućen, odnos razumijevanja. U Za stolom se ne traži krivac niti se osuđuje, već se prikazuje samo jedna od bezbroj potencijalnih perspektiva.
► Podijeli s nama neki izazov ili zanimljivost sa snimanja!
Ivan Veljača: Za stolom je sniman u jednom kadru od skoro 11 minuta i iako to može djelovati kao vrlo jednostavna stvar, nikako nije. Radili smo puno glumačkih proba, imali probu s kamerom dan ranije, a na dan snimanja snimili smo samo 8 repeticija jer je svaka repeticija bila glumački iscrpljujuća.
► ZFF-ove Kockice definitivno su jedan od najpopularnijih programa i do posljednjeg mjesta pune dvorane na Kockicama su redovna pojava. Stvara li ti to pozitivnu tremu? Koja su očekivanja?
Ivan Veljača: Jako mi je drago da smo s ovim filmom na Kockicama. Nemam tremu, veselim se i želim da ga što više ljudi vidi i komentira. Ako uspijemo izmamiti i najmanji smiješak ili barem sekundu grča u želucu, bit ću presretan.
► Kratki metar prilično je izazovna forma, ali osim imperativa za sažeti izraz nosi i puno slobode u pristupu, oslobođen je produkcijskih pritisaka koji prate dugometražni film. Što je tebi posebno inspirativno u kratkometražnom filmu?
Ivan Veljača: Volim razmišljati i pisati o naoko jednostavnim situacijama, a kratki film je savršena forma upravo za to. No to ga ne čini nimalo jednostavnim formatom, posebno u mom trenutnom less is more pristupu, jer ako malo fulaš, fulao si skroz.
Tekst je dio Vizkulturine serije “Kratki, animirani i eksperimentalni film u medijima” koju sufinancira Grad Zagreb — Gradski ured za kulturu, međugradsku i međunarodnu suradnju i civilno društvo te Hrvatski audiovizualni centar.
