Do kraja ovog tjedna na zidovima zagrebačkog Botaničara izložene su fotografije autorice Lee Bogović koja se ovom prilikom predstavlja s dvije serije. Jedna je dnevnički, gotovo putopisni zapis njezinog sinčića na biciklu kroz nekoliko godina, dok druga pripada žanru putopisne fotografije.
Lea Bogović prethodno se u Botaničaru već predstavila izložbom ilustracija utemeljenih na knjizi Nade Kaurin Knežević. Tandem se udružuje i ovog puta, s dvije poetsko-prozne crtice Nade Kaurin Knežević, umjesto klasičnog teksta o izložbi.
Bicikl
U sedmoj godini života prikačen mi je prvi cilj – imati sve petice u knjižici. Kroz lipanjsku vrućinu zadnjeg dana škole u daljini sam vidjela svog oca kako stoji naslonjen na poni bicikl. “Tvoj je.” Sjećam se srama što baš pred svima primam nešto što su drugi odavno dobili i pokušaja vožnje. Falile su mi i ukrasne trake na volanu. Za godinu dana će mi faliti što poni nije bmx. Ja sam jedan običan materijalist.
Kad bi se moglo grliti kroz vrijeme, skočila bih na svog oca kraj tog ponija. Ubacila bih ga u košaru i svom snagom provezla kroz prvi lipanj kojeg se sjećam. Vikala bih šarenije od bilo koje ukrasne trake: Volim sve tate i sve bicikle. I ništa im ne fali.
Nada Kaurin Knežević
Cesta
Na mojoj cesti žive ljudi. Spremam ih u kutije kad god stignem. Igram se s prašinom po njima. Nekima se ne usudim ni približiti. U podrumu je mrak. Poželjne i lijepe sam stavila na prozore. Nikom ne bih priznala kutije iznad jastuka.
Na mojoj cesti žive ljudi koje ne poznajem. Udaraju iz svojih kutija. Traže upoznavanje i prepoznavanje. Samo kad si priznam samoću ih pustim iz njihovih kutija. “Priđi bliže.”
Na mojoj cesti žive ljudi koje poznajem. Sve ih znam, a ne znam.
Nada Kaurin Knežević
Lea Bogović (Bjelovar, 1979.) radi u marketingu jedne velike informatičke tvrtke. Od malih nogu se pronalazila u umjetnosti. Fotoaparat ju je prvi snašao te je svoje radove izlagala kroz jednu samostalnu i nekoliko zajedničkih izložbi kao članica Fotokluba Zagreb. Osvojila je osvojila brojna domaća i inozemna priznanja, ali sramežljiva je kad treba pisati o njima.
Olovka ju je pronašla brzo nakon fotoaparata te je počela crtati, slikati i ilustrirati. Uz kist, olovku, boje i kameru pronalazi svoj osobni mir. Dok hoda ulicom, čvrsto u rukama skriva kameru i traži kadrove koje mnogi od nas, hodajući ulicom, niti ne primjećuju. Druga je njena prva samostalna izložba u Botaničaru.
