Trideset i treća godina manifestacije Dani hrvatskog filma, kako se čini, prilično je prijelomna. Osim što je čelnu poziciju preuzeo filmolog Silvestar Mileta, DHF prvi puta u povijesti čitav svoj filmski naramak seli iz granica metropole – i to u novoobnovljeno karlovačko kino Edison. Grad na četiri rijeke dobio je svoje mjesto i na svježem vizualnom identitetu, i ovog puta s potpisom studija Šesnić&Turković, u kojem se razigrane linije – evocirajući riječne tokove – izlijevaju površinom, izvirući iz festivalskog akronima. Nakon lanjskog kratkog izleta u infrastrukturno već dugo potkapacitirano zagrebačko kino SC (gdje je, mnogi zasigurno pamte, DHF punio dvorane u prve dvije dekade svog postojanja) i nekoliko prethodnih izdanja održanih u trenutno do daljnjega radi obnove zatvorenom kinu Tuškanac, festival je tako svojim laganim iskorakom prema jugozapadu otvorio i put prema disperziji nove domaće filmske produkcije.
Uz podršku Vijeća DHF-a, sastavljenog od predstavnika ključnih institucija i strukovnih udruženja (Akademija dramske umjetnosti, Društvo hrvatskih filmskih redatelja, Hrvatsko društvo filmskih djelatnika, Hrvatsko društvo filmskih kritičara, Hrvatski filmski savez, Hrvatska udruga producenata, Hrvatska udruga filmskih snimatelja), nova organizacijska ekipa, koja vodi godišnji program kina Edison – izvršna producentica Lana Dojčinović Matovina, asistentica produkcije Maja Mikulec Rogić i koordinatorica filmskog programa Ksenija Sanković, na čelu s ravnateljem kina Ivanom Gojmercem – večeras će lansirati četverodnevni program ovogodišnjeg festivala.
Utemeljen 1992. kao godišnja smotra recentnog hrvatskog filma, DHF je programski usmjeren prije svega na kratki i srednji metar, i to u svim rodovima: igranom, dokumentarnom, animiranom, eksperimentalnom i – što je zanimljivo, jer je riječ o na festivalskoj sceni generalno prilično zanemarenom rodu – namjenskom. Ove je godine prijavljeno ukupno 175 ostvarenja, a njih 39 odabrao je u glavni natjecateljski program selekcijski tim čije su članice i članovi Petra Belc, Iva Rosandić, Danijel Brlas, Janko Heidl te autorica ovog teksta. Četiri različita žirija dodijelit će nagrade, a o službenim festivalskim laureatima odlučivat će Veliki stručni žiri koji čine internacionalno afirmirana slikarica maske Ana Bulajić Črček, montažer Jan Klemsche, filmski kritičar Nino Kovačić, redateljica, snimateljica i producentica Ivana Marinić Kragić te glumica Barbara Nola.
Uoči večerašnjeg otvorenja festivala u više od stotinu godina starom art deco ambijentu kina Edison, sada opremljenom s dvije multifunkcionalne dvorane te titulom prvog hrvatskog VR kina, o ovogodišnjem DHF-u porazgovarali smo sa Silvestrom Miletom, koji je ujedno zaslužan za široku lepezu filmskih sadržaja u popratnom programu festivala.
► Ove ste godine preuzeli funkciju umjetničkog ravnatelja DHF-a, manifestacije koja i povijesno ima svoju ulogu i specifično mjesto na domaćoj festivalskoj sceni, a koja se kroz prethodnih 32 izdanja i ponešto mijenjala. Kakva je vaša vizija DHF-a?
Silvestar Mileta: Kada je riječ o novijoj produkciji, vizija je godišnja bilanca hrvatske kinematografije kratkog i srednjeg metra – svojevrsni best off svih vrsta i rodova, uz iznimku dugometražnog igranog filma. S novim terminom bližim kraju godine i otvaranjem novoj publici Karlovačke županije (uz zadržanu dostupnost tradicionalnoj zagrebačkoj koja se može poslužiti i besplatnim autobusnim prijevozom) DHF je sada na prirodnoj poziciji s koje može prikazivati obzirnu i profesionalnu selekciju “najboljeg od najboljeg”, kao središnja nacionalna filmska smotra komplementarna Puli. To znači da se svjesno odričemo imperativa premijernog festivala koji ne smatramo ostvarivim u kontekstu tradicionalne uloge DHF-a. Selekciju programiramo temeljem tematsko-motivskih poveznica kako bi publika mogla birati po vlastitom ukusu te biti ravnomjerno izložena svim filmskim rodovima.
Sa stajališta retrospektivnih i baštinskih programa vizija je ponuditi cjeloviti kontekst za promišljanje našega filma – svake godine prirediti autorsku retrospektivu aktivnom autoru, redovito prikazivati restaurirane filmove iz arhivskih fundusa, nuditi bogat diskurzivni program (festivali su mjesta susreta sineasta, kritike i publike), ne zaboraviti na klasike (naročito one čija nas je univerzalnost uvijek spremna iznenaditi) i zahvatiti sve gledateljske demografije. Profesionalni segment festivala također je otvoren svima – za sada nam se čini da su produkcijske analize filmova iz perspektive različitih filmskih struka, promocije knjiga, različite radionice i oblici razgovora o filmu najkorisniji formati. Naposljetku, glazba, ples i pjesma kao večernja dopuna dnevnim razgovorima i druženjima doprinose cjelovitom slavlju umjetnosti. Želim naglasiti kako najveći dio ove “vizije“ nipošto nije nov – sebe doživljavam kao kompilatora dobrih praksi koje su u prošlosti DHF-a, tj. od prvoga izdanja 1992. godine nadalje, već povremeno provođene.
► Ovogodišnje izdanje obilježeno je i nekim koncepcijskim promjenama, primjerice u odabiru filmova za natjecateljski program sudjelovao je čitav peteročlani tim selektora, za razliku od prethodne prakse kada je svaki selektor bio zadužen za selekciju naslova pojedinog filmskog roda. Što se time dobilo?
Silvestar Mileta: Kolektivna selekcija provođena je na DHF-u i ranije, samo što ju je činilo deset selektora koji su mišljenje davali isključivo brojčano. Nedostajala je, međutim, mogućnost razgovora i argumentirane rasprave o filmovima koji su se zatekli u graničnom području brojčanog prosjeka, o razmjernoj rodovskoj uravnoteženosti (koja svejedno može i treba pokazati veću prosječnu godišnju kvalitetu pojedinog roda ukoliko ona postoji, a što se dogodilo i ove godine), o vremenskim ograničenjima konkurencije ovog, prvenstveno kratkometražnog i srednjemetražnog festivala. Mogućnost razgovora za mene je preduvjet kvalitetne selekcije. U posljednje vrijeme uobičajilo se imenovati jednog selektora po rodu, no često je riječ bila o ljudima koji su ionako posjedovali kompetencije za više njih. Po mojem mišljenju povjeravanje selekcije Hrvatskom društvu filmskih kritičara dobra je odluka festivalskog Vijeća jer kritičari u pravilu imaju najbolji pregled cjelokupne kinematografije. U okvirima te odluke, odlučio sam se za hibridnu formu – kolektivnu selekciju, ali s onim brojem selektora koji uz brojke ipak omogućava i poneko slovo. Time se u konačnici dobila uravnotežena selekcija iznadprosječne kvalitete, a dobili su se i kvalitetni prijedlozi za off program Trendovi s filmovima koji u natjecanje nisu ušli, ali su bilo formalnim postupcima, bilo tematskom aktualnošću zaslužili prikazivanje na DHF-u (npr. Kostolomac Saše Poštića, Cijeli dan nisam stala Klare Berdais, Sjećanja u polaroidima Luke Duvančića ili Šta je slađe od janjetine Jakova Torića). Naravno da zasluge idu prije svega našim filmašima koji su u posljednjih godinu i pol napravili velik broj izvrsnih djela, ali dio zasluga za ponajbolji natjecateljski program DHF-a unatrag nekoliko godina ipak pripada i selekcijskoj komisiji.
► Dio DHF-ovog popratnog programa posvećen je i povijesnim ostvarenjima iz filmskih arhiva, kao i pojedinim autorima/icama u fokusu. Međutim, program je ove godine znatno proširen – tu je i inkluzivna projekcija, programi za djecu i srednjoškolce, VR program. Kako ste pristupili koncipiranju popratnog programa, što vam je bilo važno uključiti?
Silvestar Mileta: Za dva segmenta popratnog filmskog programa od početka sam imao jasan plan. Želim svake godine prikazati retrospektivu jednog aktivnog autora, idealno onog koji je u razdoblju između dva festivala napravio iskorak, zaokružio dio opusa, istakao se novim djelom… a potpisuje dovoljan broj ranijih radova koji opravdavaju retrospektivu. Ove godine filmografija Nebojše Slijepčevića prirodno se nametnula u svjetlu Zlatne palme, ali izbor bi bio opravdan i da do te nagrade nije došlo. Naime, iako ga šira javnost poznaje ponajprije kao dugometražnog dokumentarista (rado gledani Gangster te voli i prevažna Srbenka), Nebojša je već godinama iznimno svestran autor koji iza sebe ima niz uspješnih igranih filmova (Banija, Šamar, U kutiji), pa čak i jedan animirani kojemu je sam nacrtao likove i pozadine (Pas/zec). Naravno, i njegovi kratki dokumentarci (Muški film, Nešto o životu, Dragi susjedi, Direkt: Bez tate), neki od njih ostvareni u televizijskom formatu čiji prosjek svojom stvaralačkom ambicioznošću nadilaze, dijelom su ove retrospektive.
Drugi segment popratnog filmskog programa kojem se posebno radujem naslovili smo Iz arhivskih riznica. Prikazivanje obnovljene filmske baštine na DHF-u nije nova zamisao, ali za 33. izdanje uspjeli smo okupiti sve tri naše najvažnije filmskoarhivske institucije – Hrvatsku kinoteku, Zagreb film i Hrvatski filmski savez. Hrvatska kinoteka donosi rjeđe prikazivane filmove Vatroslava Mimice Ženidba gospodina Marcipana, Telefon i Vatrogasci, kao i Pozivnicu i Kentaura Branka Ranitovića kojima je Mimica scenarist. Zajednički im je nazivnik specifična apsurdistička komika koje ni neki dobri poznavatelji Mimičina modernističkog dugometražnog igranog i animiranog opusa nisu bili svjesni. Zagreb film predstavit će, pak, raskošne prirodoslovne minijature Branka Marjanovića o kopnenim i morskim životinjama, a HFS u novom ruhu donosi who is who naše pred-geffovske i geffovske eksperimentale – Pansinija, Gotovca, Galetu, Šameca, Peteka i Martinca. Povijesni dio programa morao je uključiti i predstavljanje četvrt stoljeća Kinokluba Karlovac, nosive karlovačke filmske institucije. Pogled u prošlost zaokružuju filmsko-diskurzivna prisjećanja na Petra Krelju i Tomislava Kurelca – autore i kritičare tijesno vezane uz DHF od kojih se opraštamo onako kako bi oni to i željeli, filmom i razgovorom o njemu.
Popratni filmski program upotpunilo je, naposljetku, načelo zahvaćanja svih gledateljskih demografija – za najmlađe dajemo nove hrvatske animirane filmove prilagođene njihovom uzrastu, srednjoškolci će se smijati uz popularni serijal Videobox, a Film svima – Filmaktivova inkluzivna projekcija namijenjena je onima koji bez te vrijedne inicijative ne bi ni mogli uživati u filmskoj umjetnosti. Moram spomenuti i posebnu projekciju novih SF-ova Dalibora Barića, jednog od naših vodećih eksperimentalista, ali prije svega maestra znanstvene fantastike kao filozofskog žanra. Barić je također tijesno vezan uz noviju povijest DHF-a i jedan je od rijetkih teorijski duboko potkovanih umjetnika SF-a u nas, ali njegovi filmovi pokazuju ujedno kako taj žanr može biti i senzorno, a ne tek spoznajno-očuđujuće iskustvo. Govoreći o obzorima budućnosti, nismo mogli izostaviti ni VR (namijenjen uzrastu 13+) i virtualna lutanja karlovačkim vedutama i legendama. Kino Edison ipak je prvo hrvatsko VR kino.
► Prvo cjelovito izmještanje manifestacije iz Zagreba svakako je hvalevrijedan i dobrodošao potez prema decentralizaciji kulturnog programa (a u Karlovcu već postoji prilično agilna filmska zajednica pa je plodno tlo već ondje). Kakvi su planovi za dalje, ostaje li DHF u Karlovcu?
Silvestar Mileta: O budućnosti DHF-a odlučivat će, kao i ranije, festivalsko Vijeće sastavljeno od predstavnika udruga i institucija njegovih osnivača. Vjerujem da će ta odluka u bitnome ovisiti o ishodima ovogodišnjeg izdanja, koje ne zaboravlja tradiciju, ali umnogome okreće i novu stranicu. Po mojem mišljenju, Karlovac i DHF jedno su drugome velika prilika. Povratak u zagrebačke ruševine i lijepa sjećanja ne čini mi se realnim u bližoj budućnosti, a načelno romantična (i također nipošto nova) zamisao o putujućem festivalu iz produkcijske je perspektive teško zamisliva. No gdje god se zbivali, Danima hrvatskog filma nijanse lokalnih boja uvijek će biti samo na korist i nikada neće dovesti u pitanje njihov nacionalni značaj.
► Kratki film je, uz nekoliko srednjemetražnih i dugometražnih (najčešće dokumentarnih) ostvarenja, u fokusu DHF-a. Iako se u našem akademskom sustavu kratki metar doživljava kao “probna” forma u kojoj se okušavaju filmski autori na začetku karijere (pa i njome zaključuju svoje obrazovanje), kratki je film u nas ispisao bogatu, vrlo dinamičnu povijest – od izuzetno značajne plodne scene 1960-ih vezane uz Kinoklub Zagreb i GEFF, pa do uspjeha koje posljednjih desetak godina hrvatski kratki film doživljava na nekima od najznačajnijih europskih i svjetskih festivala. U posljednjem se desetljeću dogodilo i nekoliko značajnih projekata koji su stvorili tektonski pomak u vidljivosti i dostupnosti kratkog filma u široj javnosti (poput Maratona kratkometražnog filma i platforme croatian.film). Što je vama interesantno u kratkoj filmskoj formi? Mimo festivalskih laureata, koje bi naslove istaknuli u ovogodišnjem programu kao male filmske “bisere” koje ne bi trebalo propustiti?
Silvestar Mileta: Hrvatski kratkometražni film uistinu baštini bogatu povijest kojoj pojmovi poput Oscara, Europske filmske nagrade, Venecije, Cannesa, Annecyja, Sarajeva itd. nisu bili strani ni prije Čovjeka koji nije mogao šutjeti. Una Gunjak, Jure Pavlović, Dubravka Turić, kao i veći broj naših animatora tek su neki od autora koji su se mogli pohvaliti velikim uspjesima, a govorimo samo o novijoj povijesti. Ustvari se slobodno može reći da su svi rodovi našeg kratkog filma prosječno uspješniji od dugometražnog igranog filma koji uvijek privlači najviše pozornosti. Hrvatski kratki film nevjerojatno je poticajan i uzbudljiv – on je autonomna filmska forma, za mnoge autore i isključivi medij stvaranja, a nipošto tek “čekaonica” na dugi metar. U novije vrijeme odlikuju ga opipljiva autentičnost, mladenačka svježina i beskompromisnost u pristupu neuralgičnim temama društva, kao i stilska bravuroznost koja nerijetko nadilazi puko zanatstvo. Uza sve to, kratke forme sjajno korespondiraju i sa suvremenim online trenutkom naše percepcije koja sve češće traži koncentrirane priče i iskustva, a domaći kratki film tu nudi i dodanu vrijednost umjetničke kvalitete. Pomalo je paradoksalno da usprkos platformama koje ste spomenuli, šira javnost o svemu tome malo zna. Zato ćemo o perspektivama vidljivosti hrvatskog kratkometražnog filma razgovarati na okruglom stolu uoči zatvaranja 33. DHF-a. To je ujedno i razlog što ne možemo govoriti o problemu preklapanja DHF-a i rodovski specijaliziranih festivala – ukoliko se neki film prikaže i na njima i na DHF-u, to može biti samo dobra vijest.
Biseri su ove godine razasuti posvuda. U natjecateljskom programu i off programu Trendovi ima toplih portreta svih generacija (dokumentarni 1001 noć, Espi, Jurica, animirana Haljina za finale), razmišljanja o obitelji i identitetu (48,87 €, Valerija, Naša djeca, Mali val, Žarko, razmazit ćeš dite), tema koje nas tište (U tranzitu, Oda, Teletext, Sretna Nova Godina). Ima mlađima omiljenih cringe, ali i napetih situacija (Niska trava, Obiteljski portret, Adaptacija 2.0, Čopor), radničkih prava i patnji (Što da se radi?, Brod, Motel), ima distopijskog SF-a (Sjene zločina), psihološkog trilera (Moj trener, Ljeto iza nas), automobilskih jurnjava (Skummy)… Ukoliko, pak, mislite da eksperimentalni film nije za vas, svakako pogledajte Evanescence Mare Šuljak, Pravilo broj 5: pomno pratite svoga čovjeka Mire Manojlovića (zaigranu varijaciju na film Bustera Keatona), Valeriju Sare Jurinčić, Ingresso animali vivi Igora Grubića, Radije bih bila kamen Ane Hušman, kao i Sjećanja u polaroidima Luke Duvančića. Ako ste, poput mene, slobodnjak u kulturnom sektoru, za vas je film Cijeli dan nisam stala Klare Berdais.
Ako u ladici čuvate scenarij budućeg remek-djela, dođite poslušati kako je Jelena Paljan adaptirala roman Damira Karakaša u pobjednički film Pule Proslava Brune Ankovića. I naposljetku, ako još živite u zabludi da se hrvatski film bavi uglavnom Domovinskim ratom ili se zbiva u jednoj sobi, svakako dođite na predavanje Dine Juliusa, Luke Hrgovića i Nike Sučića. Osim što će vas uputiti kako možete snimiti film izvan sustava državnih potpora, dečki će prikazati Splashback – naprosto sjajno napisan i režiran, urnebesno duhovit film potpuno proameričke filmske poetike uspješno prodan HBO-u.
Autorica: Jelena Pašić / tekstove i podcast razgovore ove autorice za Vizkulturu potražite na linku
Sve informacije o Danima hrvatskog filma potražite na službenoj mrežnoj stranici festivala, a novosti pratite i putem Facebooka i Instagrama.
