Bilježeći organizam Grada

Jedan od najistaknutijih hrvatskih suvremenih fotografa, Boris Cvjetanović, u Salonu Galić u Splitu predstavit će svoj ciklus fotografija koje portretiraju grad, no ne u njegovoj kompletnosti,  u totalu ili polutotalu, nego ponajprije u detaljima. Prvu izložbu vezanu uz grad autor je imao u Galeriji Galženica 2001. godine i od tada kontinuirano bilježi motive grada. Splitsku izložbu, nazvanu Grad, posvećuje nedavno preminulom povjesničaru umjetnosti, Toniju Horvatiću, koji je trebao biti kustos ove izložbe.

Izložba će se moći pogledati od 28. travnja do 16. svibnja. Na dan otvorenja, 28. travnja, galerijski prostor bit će otvoren od 19 sati, a potom će se izložba moći posjetiti svakog radnog dana od 10 do 13 i od 16 do 20 sati te subotom od 10 do 13 sati.

 

 

U predgovoru za izložbu, Boris Greiner piše:

(…) Instalacije, kanali, dovodne i odvodne mreže, gusto isprepleteni krvožilni sustav koji živi i pulsira ispod naših koraka, kao da hodamo gradskim epitelom. Ali, hodajući, uhvatimo se kako produžujemo i skraćujemo korak, izbjegavajući zagaziti na napukline u pločniku, na rubove njegovih zakrpa… Uopće nema kontinuiteta, kao flaster na flasteru, na sve strane curi i začepljuje se, svaki metar je dvaput operiran, nema autoceste kojom samo kliziš, jednom uključiš i pustiš da ide, gledaš lijevo, desno, u daljini brdo, ispred njega jato ptica, gore žuto sunce i jedan bijeli oblak, misli putuju ravno, kao što vrijeme ide, ne zastajkuje, kao što galeb leti, bez pomicanja krila, samo ide… Ali nema toga, gradu zastajkuje, gradu svaki čas “krepava” neka instalacija i začepljuje se neka kanalizacija, hodamo po neravninama, nema dvaju istih koraka.

Posve u skladu s gradom samim, prolazi i Boris, neprestano zastajkujući. Stječe se dojam da se zapravo i ne zna tko je tu glavni, što je bilo prvo, je li Boris zastao da zabilježi svoje zastajkivanje ili je Grad zastao da bi Boris imao što zabilježiti? Sve upućuje na posljednje. I ne samo to, pokazuje se da se Grad napinje iz petnih žila i neprestano izmišlja najrazličitije moguće razloge ne bi li ga naveo na to da zastane. Kao da i nema drugog posla nego poslužiti mu takve slasne zalogaje. I nije riječ tek o trodimenzionalnim slikama, ne, iza svake od njih je vrijeme, iza svakog naslova otkriva se pripovijest. Proizlazi da Grad i ne čini ništa drugo, nego ispisuje nove i nove pripovijesti i na svoje oglasne ploče ispisuje nove naslove.

Nikad se ne zna, možda će Boris baš tuda zastajkujući prošetati.

(Trebalo bi malko usporiti tu proizvodnju, inače Boris nikad neće stići tamo kamo je eventualno naumio.)

 

 

Ipak, bez obzira na dojam o posvemašnjoj slučajnosti njegova itinerera, određeni zajednički nazivnik kao da naznačuje da je među njima nešto konkretno i  dogovoreno. Teško je reći je li ugovor uistinu i potpisan, te tko je koga i s kojim razlogom uopće ovdje i unajmio… Obrazac odnosa doima se poprilično čvrstim i nedvojbeno upućuje na neprestanu komunikaciju ugovornih strana. No, ona se ne vodi isključivo ostavljanjem poruka, ima tu i izravnoga dijaloga, nedvosmislenih ponuda poput uzdignute haube pokrivene plavom ceradom koja poput erekcije izviruje iza zelene živice… Ili pak očiglednih dilema: uzduž sredine pločnika operacijom je bio urezan središnji dio širok oko pola metra, dolje se stavilo već što se moralo, onda se to zašilo pa sada izgleda kao putanja unutar samog pločnika koju se neizostavno mora slijediti. No, sasvim se neočekivano ta putanja račva, jedan dio odlazi naprijed poludesno, drugi skreće lijevo u pokrajnju uličicu. Kojim putem krenuti? Gdje je postavljena nova kremšnita za sladokusca Borisa?

I nikad se ne zna hoće li on skrenuti ili produžiti, svaka mogućnost mora biti aktivna, sve dobro posoljeno. Ali kao da se baš i ne oskudijeva začinima, predočena se mašta doima neizmjernom, bezbroj motiva u otvorenim vitrinama.

 

S druge strane, nije to lako, sve mora biti popunjeno, a Boris kao da uopće ne žali za propuštenim sadržajima. Ide i zastajkuje po svome. Uopće se ne zna što će naciljati svojim snajperom.

Moguće je da je Grad, prateći njegovo tumaranje (javlja se pretpostavka da je to prethodilo oblikovanju ugovora), bio prilično iznenađen: kakva je to vrsta?…  Urbani mutant?… Smije sve, a ne zna se do čega mu je zapravo stalo. Kad mu nudim, neće, a kad  hoće, krade iz skladišta. Što mi drugo preostaje nego stvar zataškati. Betonskim licem hinim svakodnevnicu, samo da se  ništa ne primijeti. Ponekad se druži, uglavnom je sa mnom… Kadli samo stigne zamijeniti te baterije?

– Inače se odlično slažemo, govori Grad naglas, jučer smo bili u centru.

 

 

Možda se baš tada iz dubine svijesti, pa kroz brojne naslage svega i svačega, do Grada probila pomisao, i odjednom mu je postalo jasno da su kiosci i giftshopovi ad acta, da se sadašnjica u povijest ne može više upisivati razgledničkim atributima, zelenim alejama i blještavim bulevarima, totalima pitoresknih krovova, starim mostovima na žućkastom svjetlu jesenjih predvečerja… Gradovi su potrošili svoje vedute. Ne igraju više ni lica ni naličja, prašina se odavno slegla po dubokim sjenama pariških i praških prizora.

 

 

Promatrajući stvarnost u kojoj vispren neimalac jarkim bojama šiva zakrpe na svojim izblijedjelim hlačama ističući ono što bi trebalo skriti, Grad shvaća što mu je činiti – podastrijeti istinu bez obzira na manjkavosti, objelodaniti svoje apsurdne poteze. Poučen suvremenim trendovima, bodove će osvojiti priznanjem, simpatije svojim duhovitim elementima, moguće prigovore u začetku će otkloniti pretvarajući jezikom metafore konkretne detalje u univerzalne simbole… Otići na periferije, otvoriti dvorišta, proizvoditi kolaže na svojim fasadama, enformele po pločnicima, instalacije po ulicama, trgovima i izlozima, poigravati se konceptualnim trikovima, meteorološkim prilikama se koristiti kao potrošenim scenografijama netom završenih satiričkih jednočinki, demistificirati ideju kolektivnog pamćenja i povijesnog naslijeđa uključivanjem politički neopredijeljenih epizoda… Jednom riječju, koristiti se svim mogućim sredstvima za promociju sebe kao velike galerije.

I angažirati Borisa da fotografira eksponate.

Zato upravo i jest svejedno kamo će on zabasati, koje će izloške fokusirati, pa ih kasnije u katalogu izložbe i objaviti.