Zagrebačka galerija CEKAO, koja djeluje u sklopu Pučkog otvorenog učilišta Zagreb, ove godine bilježi 40. obljetnicu postojanja. Naime, galerija je otvorena 1980. godine u zgradi nekadašnjeg RANS-a, dovršenoj početkom 1960-ih prema antologijskom projektu Radovana Nikšića i Ninoslava Kučana iz 1955. i opremljenoj namještajem s autorskim potpisom Bernarda Bernardija. U protekla četiri desetljeća program galerije CEKAO kontinuirano je orijentiran prema izlagačima i izlagačicama mlađe generacije, najavljujući nova imena domaće suvremene umjetničke scene, no svoje mjesto u galerijskom programu redovito su pronalazili i mnogi afirmirani autori i autorice. Budući da je galerija smještena u prolaznom prostoru, neposredno ispred knjižnice, inherentan dio karaktera ovog izlagačkog ambijenta čini mogućnost komunikacije i s onim neočekivanim, nepredviđenim posjetiteljima i korisnicima prostora učilišta.
Ovogodišnji izložbeni program otvorila je nedavno Dunja Janković serijom svojih novih radova, što smo najavili ovdje. I premda je galerija CEKAO, kao i ostale kulturne ustanove, trenutno zatvorena radi pandemije koronavirusa, koristimo priliku da vas kroz seriju tekstova upoznamo i podsjetimo na bogatu kronologiju ove izlagačke institucije, a prvi tekst u nizu posvećen je 1980-ima.
*Klub animatora, 1984. godina
Kad je 1953. godine osnovano Radničko sveučilište kao jedna od najvećih ustanova za obrazovanje u tadašnje vrijeme, uz 10 radničkih škola i centara ono je imalo i svoj Centar za opće obrazovanje i Centralni klub Radničkog sveučilišta iz kojih se 2. rujna 1957. osnovao Centar za kulturu (danas dio Odjela za kulturu i nakladništvo Pučkog otvorenog učilišta Zagreb). Cilj osnivanja Centra baziran je tada na potrebi podizanja razine znanja iz opće kulture, estetskog odgoja i obrazovanja radnika te na aktiviranju njihovog kulturnog života unutar radnih organizacija. Djelatnost Centra obuhvaćala je i područje industrijske estetike i industrijskog oblikovanja, kao i estetsko uređenje radnih i životnih prostora. Do 1980. njegova je funkcija bila primarno didaktička, edukativna pa čak i prosvjetiteljska, a ogledala se u tri pravca djelovanja kroz nastavu opće kulture i estetskog odgoja u raznim školama i centrima Radničkog sveučilišta, kroz samostalne umjetničke seminare, pokretne izložbe, priredbe, Kazališni, Filmski, Muzički i Književni klub te časopis za umjetnost i kulturu “15 dana” (od 1957. godine). Kroz djelovanje Kluba animatora kulture kao instruktivnog centar za područje kulture rada i organizacije kulturnog života, u radnim i životnim sredinama provodili su se edukativni seminari za radnike. Nakon poznate reforme odgoja i obrazovanja spajaju se Radničko sveučilište – RAS „Moša Pijade“, Narodno sveučilište grada Zagreba i Kinoteka u novu firmu – Radničko i narodno sveučilište ili tada popularni i prepoznatljivi – RANS.
*Glavni foaje Radničkog sveučilišta, namještaj dizajnirao Bernardo Bernardi / foto: Željko Krčadinac
Centar za kulturu spajanjem dobiva nove programe, postaje najveći i najvažniji kulturni centar u Gradu s izrazito bogatim aktivnostima s mnogobrojnim i raznorodnim programima okupljenima pod imenom Centar za kulturu i obrazovanje “Zagreb” – CEKAO „Zagreb“.
Iako od početka postoji izlagačka praksa unutar programa Centra za kulturu, organizirani izložbeni program u zgradi Sveučilišta, danas Pučkog otvorenog učilišta Zagreb, odvija se na tri mjesta: u auli Sveučilišta, predvorju biblioteke, danas Knjižnice Pučkog otvorenog učilišta Zagreb te predvorju nekadašnjeg kina. U to vrijeme programi su organizirani u Galeriji RAS-a, kasnije Galeriji RANS-a, a početkom 90-ih dobiva naziv Galerija CEKAO, pod kojim djeluje i danas. Centar za kulturu stvara i promovira raznolike kulturne i edukativne programe kojima se potiče transfer znanja, kreativno korištenje slobodnog vremena, zadovoljavanje potreba za samostvaralaštvom, razvoj novih vještina, cjeloživotno učenje, a sve sa svrhom povećanja kvalitete života. Svoju misiju ostvaruje kroz izdavačku, galerijsku i radioničku djelatnost, kroz plesne projekte, seminare i tribine, programe multikulturalizma i interkulturalizma, kroz međužupanijsku i međunarodnu suradnju.
*U Radničkom sveučilištu bio je smješten i jedan od izlagačkih prostora Prvog triennalea hrvatskog kiparstva: Konfrontacije, otvorenog 6. kolovoza 1982. a koji je trajao do 17. listopada iste godine
80-e. Uvod u početak rada organiziranog izložbenog programa
1980. godine priprema se i piše program za jesen iste godine te nadolazeću, 1981. Jedna od prvih zapaženijih skupnih izložbi koja je obilježila ˊ81. godinu te najavila karakter budućih manifestacija na Sveučilištu su Susreti na izložbi. Likovna manifestacija otvorena je 23. 6. a trajanje izložbe predviđeno je do 23. 7. 1981. Tiskan je popratni katalog većeg formata na čijoj naslovnici iz uvodnog teksta Darka Schneidera doznajemo o kakvom se izložbenom programu radi. “Riječ susret pretpostavlja sastanak bliske vrste, osobe ili grupa, koje imaju nešto zajedničko. Riječ izložba s prilogom na određuje mjesto tog susreta. Mogli bismo reći i više od toga.“[1] Izložba okuplja 27 autora, slikara i kipara, među kojima su: Vojin Bakić, Branko Ružić, Kamilo Tompa, Mladen Veža, Ante Kuduz, Vasilije Jordan, Ivo Šebalj, Branko Ružić i drugi. Prve izložbe u RANS-u redom bilježe velika imena hrvatske umjetnosti: grupna izložba Trag okuplja osam autora iz zbirke Biškupić. Izlažu se radovi Ivana Lackovića Croate, Ivana Kožarića, Ivana Lovrenčića, Miroslava Šuteja, Dimitrija Popovića, Ljubomira Stahova, Nives Kavurić-Kurtović i Ivice Šiška.
*Katalog Susreta na izložbi, 1981.
Fond za obrazovanje i studijska putovanja umjetnika
Važnost ulaganja u umjetnost i kulturu ogledala se i kroz direktno poticanje tadašnjih umjetnika na novu produkciju i obrazovanje, ali i na stručna studijska putovanja. Fond za stipendiranje umjetnika osnovan 1957. godine, svake godine dodjeljuje tridesetorici umjetnika stipendije za dvogodišnji postdiplomski studij u Beogradu, Zagrebu i Ljubljani. Stipendiraju se slikari, kipari i grafičari, a novac se dodjeljuje i za razna studijska putovanja, čime se potiče međunarodna suradnja te razvijanje postojećih znanja i vještina. Stipendije se dodjeljuju za putovanja unutar Europe i Amerike. Dodjela sredstava iz Fonda Moša Pijade uređena je zakonom, u istome se nalaze po dva predstavnika iz svake pokrajine, a bira ih Savezno izvršno vijeće. Skoro da nema umjetnika iz tadašnjeg vremena koji nije izgradio reputaciju, a da se nije našao na popisu stipendista Fonda. Vojin Bakić, Oton Gliha, Ljubo Ivančić, Marijan Kocković, Ferdinand Kulmer, Hajrudin Kujundžić, Ivan Sabolić i Miljenko Stančić umjetnici su koji su kao prvi stipendisti Fonda izlagali u sklopu skupne izložbe Moša – Poticaj. Izložba je otvorena 1. listopada 1982. i trajala je 30 dana. U tekstu kataloga navodi se kako će „Fond tragati više nego do sada za onim oblicima kulturne akcije koja će stvarati novu relaciju između umjetnika i društva. I dalje – između umjetnosti i rada, umjetnosti i politike i likovnog stvaralaštva i svakodnevnoga života naših radnih ljudi, opet u svjetskoj konfrontaciji i u iznalaženju vlastitoga priloga svjetskoj kulturi.“[2] Iste godine u prosincu, u suradnji s općinom Trnje, organizirana je izložba Žena u revoluciji, u suradnji DPO Trnje i Konferencije za društvenu aktivnost žena.
*Katalog izložbe Zdravka Tišljara, 1983. (lijevo); katalog izložbe Ratka Petrića, 1985. (desno)
Galerijska djelatnost 1983. godine u svome programu na kraju godine donosi izložbu Dizajn za sigurnost na radu, u suradnji s Institutom za veze s inozemstvom Stuttgart. Povodom obilježavanja oslobođenja Grada Zagreba organizira se izložba fotografija od 5. do 25. 5. 1984. godine, a u istoj godini realizirana je i izložba Partizanskog ratnog plakata. Zapaženija izložba godine je i pregled crteža Hrvoja Šercara, pod nazivom Glazbenici, koja je otvorena u rujnu 1984. U planu izložbenog programa za 1987. godinu ponovno se navodi kako se galerijski program i dalje uhodava te da je planiran u više segmenata: kao prezentacija samostalnih izložbi, umjetnika iz suvremene produkcije, zatim kolektivnih izložbi, koje tematski problematiziraju … “novije pojave kod nas i u svijetu iz područja likovnosti te bi na taj način Galerija nešto izravnije obavljala svoju edukativnu ulogu.“[3] Iste godine otvara se izložba Engleske karikature na kojoj sudjeluju strani autori: Tony Neat, John Whittaker, Mike Turner, Roland Fiddy, Brian Reading, Phil Gascoine, Clive Collins.
*Katalog izložbe Engleska karikatura, 1987. godina, u suradnji s Hrvatskim društvom karikaturista
Zaokret u programu
1988. godina bilježi određeni pomak u programu; više pažnje pridaje se samostalnim izložbama suvremenih umjetnika, čija imena ostaju prepoznatljiva i danas, a njihove izložbe vrijedni doprinosi Centru za kulturu. Skupne izložbe svode se na prezentiranje Poljske karikature ponovno u suradnji s Hrvatskim društvom karikaturista te tradicionalno Novogodišnju prodajnu izložbu, koja tada i dalje bilježi jednak uspjeh. U proljetnom terminu izložbu skulptura i crteža otvara Goran Štimac, potom izlažu Bane Milenković i Marina Banić, a potom u rujnu u RANS-u izlaže Vlado Martek. Likovni kritičar Damir Grubić u Martekovom katalogu piše: … Martek je svoju složenu i raznoliku artistički angažiranu djelatnost podvrgao užoj jezičnoj specijalizaciji usredotočenoj na vizualnu ogoljenu dokumentarnost crtačke ekspresije prošarane mitologemima vlastite metaforike.[4] Nakon Marteka slijedi zajednička izložba Nade Škrlin i Vladimira Gudca, članova grupe Igre Peridot od 1986. Za ovu izložbu, pod nazivom Uska vrata, mijenja se oblikovanje kataloga, koji se sada otvara na sredini.
*Katalog izložbe Đorđa Jandrića (lijevo); katalog izložbe Zoltana Novaka (sredina); katalog izložbe “Instalacije” (desno)
U jednakom tonu nastavlja se program tijekom 1989. U ožujku, točnije 14. 3. izložbu u RANS-u otvara Zoltan Novak. Tijekom lipnja i srpnja realizirana je izložba Belgijske karikature na kojoj su zastupljena čak 34 autora. U listopadu iste godine izložbu Elementa Sculpturae otvara Đorđe Jandrić, a tekst piše Mladen Lucić Luc. Jandrić izvodi instalacije s uključenim crtežom na podu galerije. Potom slijedi izložba Instalacije / Neki karakteristični primjeri koja okuplja autore: Vlastu Delimar, Marijana Molnara, Bojanu Švertasek i Vladu Vinceka. Dva dana nakon otvorenja izložbe, s autorima tribinu moderira Željko Jerman.
*Katalog izložbe Vlade Marteka
*iz Arhiva Odjela za kulturu i nakladništvo Pučkog otvorenog učilišta Zagreb (katalog Naših prvih 50 zlatnih godina, katalozi izložbi Galerije CEKAO 1980. – 1989., fotografije Kluba animatora)
Tekst priredila: Ana Mušćet, voditeljica galerija CEKAO i Bernardo Bernardi
[1] Susreti na izložbi, Radničko i narodno sveučilište, Savjet manifestacije: prof. Zlatko Kauzlarić, Tomislav Lalin, Darko Schneider i Ivo Vojvodić, Arhiv Odjela za kulturu i nakladništvo, POUZ
[2] Katalog Moša – Poticaj, Radničko i narodno sveučilište, Izložba likovnih radova prvih stipendista Fonda „Moša Pijade“ SR Hrvatske, Arhiv Odjela za kulturu i nakladništvo, POUZ
[3] Elementi za planiranje programa za godinu 1987. likovne djelatnosti – Galerije, str. 2, Arhiv Odjela za kulturu i nakladništvo, POUZ
[4] Vlado Martek, Crtati da bi se živjelo, 1988., Arhiv Odjela za kulturu i nakladništvo, POUZ
