Istraživanja u području kognitivne znanosti pokazuju da ljudi brže reagiraju na zvukovne podražaje nego na vizualne, zbog čega će izloženosti glazbi brže izazvati emocionalne reakcije pojedinca. U rujnu prošle godine zaputila sam se u Francuski paviljon na otvorenje izložbe San jednog stabla multimedijalnog umjetnika Davora Sanvincentija, a već pri samom ulasku u izložbeni prostor osjetila sam neku nevidljivu čaroliju njegove umjetničke prakse. Nakon cijelog napornog dana na poslu i gomile procesuiranih informacija, moj mozak je konačno usporio prilikom osluškivanja magičnih zvukova ove prostorno zvučne instalacije. Kažu da zvukovi istovremeno aktiviraju nekoliko različitih dijelova mozga, dok vizualni stimulusi zahtijevaju dulje vrijeme za interpretaciju i analizu složenih vizualnih informacija. Možda je to objašnjenje zašto su mi suze, same od sebe, potekle niz obraze, no zanimljivija je informacija da me u tom trenutku čak nije bilo niti briga što su u paviljonu i drugi posjetitelji izložbe. Ne sjećam se kada sam osjetila takvu razinu opuštenosti, stoga sam do kraja izložbe još nekoliko puta otišla u Francuski paviljon, odmoriti od užurbanosti gradskog života i napuniti baterije za dalje.
Davor Sanvincenti (1979.) multimedijalni je umjetnik čije je djelovanje usmjereno na fenomenologiju audiovizualnog i antropologiju vizualne kulture. U svojim radovima istražuje koncept iluzije, granice percepcije te konstrukciju iskustva. Dobitnik je brojnih nagrada, među kojima su Nagrada Radoslav Putar (2010.) za najboljeg umjetnika do 35 godina te HT nagrade (Muzej suvremene umjetnosti – 2008. i 2017.), nagrada Oktavijan za eksperimentalni film (2018. i 2023.). U razgovoru s umjetnikom saznali smo kada se pojavilo zanimanje za bavljenje fenomenologijom doživljaja, tko ga je inspirirao na samom početku karijere te smo se osvrnuli na njegove projekte koji spajaju različite medije te uključuju različite zajednice.
► Fenomenologija doživljaja disciplina je usmjerena na istraživanje subjektivnih iskustava pojedinca, a upravo nam takav pristup omogućava razumijevanje slojevitosti individualne percepcije. Kada si započeo istraživati fenomenologiju doživljaja i koji su te umjetnici ili čak možda i profesori inspirirali na bavljenje tako specifičnim područjem?
Davor Sanvincenti: Prva zainteresiranost krenula je u srednjoškolskim danima te je pri upisu na studij psihologije pri Filozofskom fakultetu u Rijeci počela dobivati jasnije konture. U tim prvim koracima ključnu ulogu imao je profesor dr. sc. Branko Sremec pri njegovom kolegiju “Osjeti i percepcija” gdje sam učio o biološkim osnovama psiholoških procesa i svojstvima naših osjetila. Tijekom tih prvih istraživanja i analiza počela se razvijati svijest o naravi vlastitih perceptivnih doživljaja.
► Uzmemo li u obzir princip subjektivnosti, zaključujemo da je svako iskustvo jedinstveno, zbog čega je fenomenologija doživljaja usmjerena na deskriptivne metode istraživanja individualnih iskustava. Kako u praktičnom smislu izgledaju tvoja umjetnička istraživanja? Zapisuješ li tuđa iskustva?
Davor Sanvincenti: Nema načina da dokažemo da plavu boju ili određeni ton svi doživljavamo na jednaki način. Međutim, po različitim pokazateljima možemo zaključiti da naši perceptivni organi rade slično. Polazišta za umjetnička istraživanja izvorno dolaze iz osobnih iskustava, zapažanja i analiza. Fasciniran sam raznolikim mogućnostima perceptivne fiziologije, te kroz različite medije, pokušavam aktivirati ljudska stanja. U nekoliko multimedijskih radova (npr. 1 0 0 1, Slušao sam sebe kako zatvaram oči, kako ih ponovo otvaram) posjetiteljima je na izlazu iz galerijskog prostora bila dostupna “knjiga doživljaja” gdje su upisivali vlastite interpretacije. U oba rada audiovizualni impulsi bili su jasno usmjereni na osjetila. Čitajući zapise posjetitelja uviđamo široki spektar transsenzornih ljudskih percepcija izloženih istom izvoru, jedinstvene apstrahirane slike. Netko je vidio kišni grad dok je netko drugi vidio veliku životinju.
► Koji je trenutni doseg tvojeg istraživanja? Što sve utječe na cjelokupan doživljaj naše stvarnosti?
Davor Sanvincenti: Ljudi percipiraju svijet u cjelinama i obrascima. Iskustvo svakodnevice koje pojedinac ima isključivo ovisi o psihičkom faktoru koji tvori njegov vlastiti doživljaj stvarnosti. Postojimo na osnovu nečega što ne poznajemo. Važnim alatom za dekodiranje smatram dubinsku introspekciju, čin samosvijesti. Naš doživljaj stvarnosti gravitira oko unutrašnjih iskustava, snova, intuicije, vizija i fantazija. Proces osvještavanja je stalan kako bi mogli prihvatiti cjeloviti tubitak.
► Nakon trogodišnjeg studija psihologije na Filozofskom fakultetu u Rijeci upisao si diplomski studij vizualnih umjetnost na Europskom institutu za dizajn i potom magistrirao dizajn zvuka i multimedijsko programiranje u Milanu. Kakvo je bilo tvoje iskustvo studiranja i zašto je, nakon studiranja psihologije, došlo do svojevrsnog zaokreta u profesionalnoj karijeri?
Davor Sanvincenti: Već tijekom studija psihologije razvijao sam znatiželju za načinima i tehnikama komunikacije koje bi mogle izravnije utjecati na čovjekovu kognitivnu sferu. Pohodio sam različita događanja iz umjetničke sfere, što me poticalo da proširim i usmjerim svoje težnje ka audiovizualnoj komunikaciji. Sjećam se prvih interaktivnih audiovizualnih radova koje sam vidio na Venecijanskom Biennalu krajem 90-ih, tada sam snažno osjetio da je to smjer kojim želim ići. S obzirom da u Hrvatskoj tada nisu postojali takvi specifični studiji upisao sam vizualne umjetnosti na Europskom institutu za dizajn, i proveo intenzivno inspirirajuće godine učenja. Profesori s kojima sam dolazio u kontakt i razmjenu nesebično su znali dijeliti i prenositi svoja iskustva i znanja. S nekima sam počeo surađivati već za vrijeme studija te nastavio jednom kada sam završio, baveći se interaktivnim audiovizualnim instalacijama i intervencijama u prostoru, što je točno pogodilo moju sferu interesa.
► Tvoja umjetnička praksa uključuje različite medije – fotografiju, video, zvučne instalacije, performanse i dr. Postoji li određeni princip po kojem odabireš određeni medij za projekt kojim se baviš?
Davor Sanvincenti: Dok traje misaoni proces, ne razmišljam o medijsko-tehničkim aspektima rada, oni se pojave naknadno. Jednom kad prihvatim sadržaj misli, onda bez sumnje, znam koji je medij najprikladniji za materijalizaciju. Postoje i slučajevi kad je medij zadan i onda kreće izazov. U tim slučajevima pokušavam spoznati način kako se kroz njega može najbolje upisati misao.
► U jednom intervjuu rekao si da ponekad ne stigneš doživjet vlastiti rad, odnosno da čitav iskustveni dio rada svjesno prepuštaš publici. Koja je uopće uloga promatrača u tvojem radu? Možeš li se sjetiti neke upečatljive reakcije posjetitelja/ica na tvoj rad?
Davor Sanvincenti: Više se puta dogodilo, pogotovo kod tehnički i prostorno većih radova (Second Moon, Nevidljivi pejzaži_Svemir, El Tiempo, en reposo entre la Tierra y el Cielo), da je publika ta koja prva pogleda i doživi rad. Većinom radi iscrpljenosti i posvećenosti, potrebno mi je neko vrijeme da se udaljim kako bih stvorio slobodu da se saživim s ekstrospektivnim pogledom. Promatrače smatram aktivnim sudionicima rada, oni ga svojim tjelesno-osjetilnim bićem upotpunjuju. U nekoliko radova publika je za vrijeme trajanja izložbe imala satove joge, ljudi su znali ležati zagrljeno po par sati (Nevidljivi pejzaži_Zemlja), nekad su spavali, dok je jednom grupa posjetitelja organizirala i piknik u Svemiru. 🙂 (Nevidljivi pejzaži_Svemir).
► U središtu zanimanja mnogih tvojih radova je aktivacija ljudskih osjetila. U ranim si radovima često pribjegavao igri svjetlosnih efekata, zbog čega neki radovi kod posjetitelja mogu izazvati i neugodne reakcije – svojevrsnu iritaciju audio-vizualnim podražajima. Je li u misaonom procesu rada prisutan i određeni strah da ćeš svojim radovima izazvati neželjene reakcije posjetitelja, pogotovo ako je riječ o osobama s pojačanom osjetljivosti na audio-vizualne podražaje?
Davor Sanvincenti: Ne, straha nema, odgovorno i obzirno pristupam polju eksperimentiranja. Kod tog specifičnog rada (1 0 0 1) na ulazu je stajala obavijest/upozorenje o tome da bi svjetlosno bljeskanje moglo izazvati napadaj kod osoba koje boluju od epilepsije. Ulaz je bio na vlastitu odgovornost.
► Interdisciplinarni pristup svojstven je tvojoj umjetničkoj praksi, dok je književnost nerijetko utkana u konceptualnu pozadinu tvojih radova. Budući da sam studirala portugalski jezik, voljela bih saznati nešto više o radu Expanded Horizon iz 2010. godine u kojem si kao središnji motiv koristio najzapadniji rt Europe – Cabo de Roca i u opisu rada citiraš opis tog mjesta riječima portugalskog pjesnika Luisa De Camoesa. O kakvom je radu riječ i gdje se on danas nalazi?
Davor Sanvincenti: Na fotografiji je otvoreno more. Luís Vaz de Camões je zapisao: “Onde a terra se acaba e o mar começa” (“Ovdje, gdje prestaje kopno i počinje more”). Taj sam krajolik pokušao posredovati slikom, originalni 120mm film umetnut je u uređaj za pregled pojedinačnih slajdova u uvjetima prirodnog svjetla. Sunčevo svjetlo koje prodire osvjetljava fragment scene iznutra i doprinosi stvaranju efekta projicirane ili ekranske slike. Sadržaj fotografije (Sunce na obzoru oceana) smještene u sredini okvira gubi se u bijeloj točci. Značenje prizora formira se oko rubova i ograničenja fotografskog slajd aparata što implicira na naše poimanje fizičkog limita naspram prostranstva oceana. Slajd je danas “čuvan” među koricama jedne Pessoine knjige.
► Prostornom instalacijom Home is not a Cold Place, posjetitelje smještaš u okruženje kojim utječeš na njihove asocijativne mehanizme, dok istovremeno istražuješ i kolektivno sjećanje. Kako ti razlikuješ individualno i kolektivno sjećanje? U kojoj mjeri je medij fotografije izmijenio način na koji pamtimo određene događaje?
Davor Sanvincenti: Rad Dom nije hladno mjesto bio je upriličen u istarskom selu Momjan koji se nalazi neposredno uz slovensku i talijansku granicu. Postavljen je na zid kamene kuće, jedne od posljednjih napuštenih kuća u selu za vrijeme drugog Svjetskog rata. U njoj se mogao naći i poneki nedirnuti objekt iz tog razdoblja. Zamisao je bila da se prostorna instalacija doživljava drugim ne dominirajući vizualno-auditivnIm osjetilima već putem kože. Sa povezom preko očiju posjetitelji su, hodajući uz osvjetljeni zid kuće, mogli osjetiti toplinu koja je zračila iz jakog svjetlosnog reflektora. Tijekom večeri starija skupina mještana započela je zajednički razgovor, uz gledanje kućnih fotografija, o značaju specifičnog mjesta njihovog odrastanja. Zajedničko gledanje individualnih fotografija čini kolektivno sjećanje tog jednog sela.
Nasuprot takvoj gradnji sjećanja, na globalne događaje kolektivnih sjećanja oduvijek su utjecale dominantne kolonijalne nacije tvz. “civilizirane nacije” koje su domoroce i nižu klasu prikivale na niže mjesto jer je njihovo bogatstvo uvijek ovisilo o bijedi drugih. Danas, medij dokumentarne fotografije uvelike mijenja percepciju nekog događaja, ne postoji samo dominantna kolonijalna reprezentacija događaja, već imamo autore i autorice koji donose informiranu dekolonizioranu sliku zbilje. Zahvaljujući njima raste svjesnost o nejednakostima i nepravdama u našem okruženju. Slike koje dopiru do nas jasnije ukazuju na stvarnost koja je tužna i nasilna.
► Tvoje prostorne instalacije posjetiteljima nerijetko pružaju meditativno iskustvo, no one također mogu simulirati i mjesta traume te na taj način prizvati neka vrlo bolna iskustva posjetitelja. Osjećaš li određenu odgovornost koju posjeduješ kao umjetnik i koja su tvoja razmišljanja o manipulaciji kao umjetničkoj strategiji za izazivanje emocija kod posjetitelja?
Davor Sanvincenti: Kroz umjetničke manifestacije odgovorno pokušavam usmjeriti čistu misao i doprijeti do posjetitelja. Jedan od radova koji direktno dotiču mjesto traume je Spiegel in Spiegel (Ogledalo u Ogledalu). Rad je posebno kreiran za Memorijalni park Dotrščina u Zagrebu, čije je područje mjesto najvećeg etničkog stratišta (sedam tisuća ljudi) tijekom Drugog svjetskog rata u jednom hrvatskom gradu. Realiziran je u suradnji s književnicom i dramaturginjom Ivanom Sajko, kao site-specific intervencija u obliku zvučne šetnje. Zvučni zapis u trajanju od 40 minuta sastavljen je kao izravan intimni dijalog s posjetiteljem koji je izoliran od vanjskih podražaja (posjetitelj u štenji nosi slušalice na kojima se reproducira zvučni zapis). Na taj način usmjeravam posjetitelja na jačanje koncentracije i osnaživanje doživljaja na osjetljivost tog spomen područja. Šetnja završava u privremeno izgrađenoj Šumskoj dvorani (Dolina grobova). Vizualna intervencija u dolini uključuje pravokutna zrcala, u dimenzijama širine tijela drveća, postavljena u razini očiju posjetitelja (visina je simbol prekinutog rasta). Promatrajući šumu, posjetitelj promatra “usjeke” na horizontu i ogled drveća u šumskom krajoliku. U nekima od njih posjetitelj ima tihi susret sa samim sobom.
► Voliš li surađivati s drugim umjetnicima? Koju bi umjetničku kolaboraciju istaknuo kao tebi osobito važnu?
Davor Sanvincenti: Suradnja me iznimno veseli, to je jedini način za učenje, nadogradnju i daleko putovanje. Svaki interdisciplinarni projekt u proteklih 25 godina u kojem sam surađivao s drugim umjetnicima izuzetno mi je vrijedan i nemoguće mi je stvoriti ljestvicu važnosti.
► U Muzeju suvremene umjetnosti u Oaxaci, Meksiko realizirao si in situ instalaciju naziva El Tiempo, en reposo entre la Tierra y el Cielo za koju je korišteno dvanaest tona zemlje. Možeš li reći nešto više o čitavoj ideji, realizaciji, ali i pojasniti kako ste dvanaest tona zemlje dopremili u muzej i što ste poslije izložbe sa zemljom napravili?
Davor Sanvincenti: El Tiempo, en reposo entre la Tierra y el Cielo (Vrijeme, u počinku između Zemlje i Neba) je multimedijalno-ambijentalna instalacija specifično stvorena za prostor “Otvorene kocke” Muzeja suvremene umjetnosti u Oaxaci, Meksiko. Kvadrifona zvučna kompozicija, reproducirana u petlji, započinje i završava minutom tišine svakog punog solarnog sata. Struju su napajali solarni paneli koji su bili postavljeni na krovu dvorišta muzeja. Širenje i snaga zvučnih valova dodiruje vodu koja ispunjava zrcalnu kutiju u središtu prostora. Primarni element instalacije je zemlja, predstavljena crvenom zemljom područja domorodaca Mixteca. Ta se zemlja, po svojim mineralnim svojstvima, smatra jednom od najstarijih tla (uz Australsko i Afričko tlo) koje postoji od formiranja Planeta prije 4,54 milijarde godina. Za autohtoni mezoamerički narod koji nastanjuje regiju La Mixteca to tlo ima svetu vrijednost i koristi se u svetim obredima ili sadnji svetih stabala. Pri kondenzaciji ta je zemlja boje krvi.
S obzirom da je za realizaciju bilo potrebno dvanaest tona zemlje, uprava Muzeja ishodovala je službenu dozvolu od UNESCO-vog Natural World Heritagea (Prirodna svjetska baština) za privremeni premještaj tla. Druga važna suglasna dozvola došla je od zajednice Mixteka u kojoj sam boravio, i čiji je jedan od voditelja bio u odboru muzeja koji me pozvao na intervenciju. Nekoliko dana smo lopatama i dvama kamionima prenosili tlo do “Otvorene kocke”. U interpolaciji različitih medija stvoren je ambijent koji je pozivao na bivanje u osovinama ovdje i sada. Izložba je bila otvorena tri mjeseca i posjećena najviše od strane domorodačkih naroda regije Oaxaca (Mixteca, Zapoteca i Mazanteca) koja ima najveći postotak domorodačkog stanovništva koje je dan danas društveno marginaliziran. Tlo smo nakon završetka izložbe prenijeli na izvornu lokaciju.
► U tvojem opusu primjetna je serija radova objedinjenih pod zajedničkim nazivom Nevidljivi pejzaži u kojima istražuješ zvučne krajolike lišene ljudske aktivnosti. O kakvom je umjetničkom projektu riječ?
Davor Sanvincenti: Nevidljivi pejzaži zamišljen je u formi triptiha: Zemlje, Sfere i Svemira. Cilj cijelog projekta bio je istražiti, interpretirati i približiti zvukove koje nismo u stanju čuti. Nevidljivi pejzaži / Zemlja je osmosatna zvučna instalacija/kompozicija koja istražuje područja fonografije i fenomen ekološke percepcije. Kompozicija se sastoji od nizova terenskih snimki napravljenih na nekoliko prirodnih lokacija na tri kontinenta. Linearnost kompozicije (bez petlji) poziva na prisutnost u meditaciji o vremenu, na stvaranje prostora za unutarnju viziju. Snimljene zvučne sekvence su u asimptotskoj potrazi za čistom divljinom, za zvukom krajolika lišenog ljudske aktivnosti. Kompozicija ne pokušava prikazati iskustvo, već manipulira isječcima jedne neponovljive situacije i stvara novu perceptivnu situaciju, koja je sama po sebi potpuno jedinstvena i nesaglediva kao cjelina, naglašavajući fragmentiranost i procesualnost.
U radu Nevidljivi krajolici / Sfera istraživao sam fenomen percepcije prirodno nastalih radio signala i našu svijest o okolnom kozmosu. Rad se sastoji od reprodukcije zvukova prikupljenih prijenosnim prijamnikom prirodnih električnih polja (VLF – vrlo niske frekvencije) i jedne fotografije koja portretira pustinjski krajolik. Uređaj omogućuje postizanje i snimanje zvukova od 3 kHz do 30 kHz; šumovi, zvižduci i “zborovi” koji nastanjuju zvučni krajolik ionosfere Planeta Zemlje.
U trećem poglavlju Nevidljivi pejzaži / Svemir testirao sam snagu zvuka do krajnjih granica upravo radi arhitektonsko-geometrijskih specifičnosti centralnog “trbuha” Meštrovićevog paviljona u Zagrebu za koji je rad bio zamišljen. U tom ambijentu senzacija velikih razmjera raspodjela zvučnih frekvencija, prema geometrijskim zakonima, se umnožava do te mjere da stvara kružni zvučni vrtlog. Kružno je postavljeno ozvučenje iznimne snage koje je omogućilo da se gustoća zvučnih valova doživi kao fizički osjet, i da se stvori neko stanje “lebdenja”. Centralni dio paviljona bio je odvojen crnom ceradom između katova. Svakog bi se dana izložbe, iznova, kroz par sati ta cerada napuhala nekoliko metara u visinu, zvuk jednostavno nije imao gdje otići. Vizualna pratnja sastojala se od umrežene višekanalne video projekcije (usporeno kretanje svemirskih nebula i zviježđa) koja je pokrivala sve zidove prostora. U takvom ambijentu svakom je posjetitelju dano mjesto i važnost bivanja u središtu izvornog oblika iz kojeg sve potječe i u kojem sve nestaje, jezgre djelatne energije.
► Na koji način si u projektima Second Moon i White Horizon uključio lokalnu zajednicu? U kojoj mjeri ti je upravo njihova perspektiva diktirala smjer umjetničkog istraživanja?
Davor Sanvincenti: Oba sam rada realizirao u sklopu ŠKVER! art projekta koji je hrabro i energetski snažno vodlila Dunja Janković u Malom Lošinju od 2010. do 2015. Njena ideja bila je postaviti škver kao ravnopravno mjesto suradnje radnika i umjetnika koje bi se potom otvaralo lokalnoj zajednici. Na njen poziv, zajedno sa radnicima iz brodogradilišta, izgrađen je Drugi Mjesec, desetmetarska čelična struktura koja je bila postavljena na rt ispred ribarskog zaljeva za vrijeme trajanja ribarske fešte i otvaranja festivala. Proces i nastanak rada trajao je nekoliko mjeseci, s aktivnim razmjenama između nas. Cijela struktura imala je preko 400 varova, stotine kilograma i bila je besprijekorno tehnički izvedena. Radi nepristupačnog terena i mogućih naleta ljetnih povjetaraca, do zadnjeg trenutka nismo bili sigurni hoćemo li uspjeti postaviti rad na lokaciju. Jednom kada je postavljen, dogodio se ushit među radnicima, te su ponosno izjavili “Dana 8. 6. 2014. preuzeli smo Mjesec na upravljanje”. Oni su ga stvorili i poklonili svojim najbližima i malološinjskoj zajednici.
► Rad Puli Mallina također je site-specific karaktera, a smješten je na planinarskoj stazi u Lovranskoj dragi, koja se proteže od morske obale do vrha Učke, na ostacima temelja starog mlina. Koji su principi kojima se vodiš prilikom osmišljavanja umjetničke intervencije u prirodni okoliš?
Davor Sanvincenti: Nastavno na svijest da su sve intervencije u prirodni okoliš žive i podložne mijenama s vremenom, vodeća načela kojih se držim su jednostavna: uspostavljanje ključne veze s mjestom na koje će se djelo postaviti, izražavanje poštovanja prema specifičnom okolišu i zemlji, korištenje prirodnih materijala sakupljenjih u neposrednoj blizini, dostupnost za svu javnost te upisivanje poruke koja potiče na razmišljanje kako bi gesta intervencije nadahnula duhovne ili ekološke promjene. Na izradi objekta Puli Mȁlina, koji je inspiriran tradicionalnim poljskim skloništima, važan mi je bio i utilitaran aspekt, da svim posjetiteljima i prijateljima prirode pruža zaklon i mjesto odmora i susreta na zahtjevnoj planinarskoj stazi koja se proteže strmom dionicom od tri kilometra. Uz objekt je zasađen i šumski vrt u kojem se nalaze autohtone biljne vrste tog podneblja, za slučaj da netko prespava u skulpturi i želi si u zoru spremiti čaj.
► Biolozi tumače da se životinje uvelike oslanjaju na osjet sluha, dok ljudi 80 % informacija iz svoje okoline stječu osjetilom vida. Osim anatomskih razlika u slušnim sustavima, postoje različiti razlozi zašto životinje posve drugačije od ljudi reagiraju na pojedine frekvencije. U radu IN GIRUM IMUS NOCTE bilježio si zvukove netaknute prirode na području Nacionalnog parka Risnjak. Što si sve uspio snimiti i kako uopće u praktičnom smislu izgleda takvo opsežno istraživanje zvukova?
Davor Sanvincenti: Ideja ovog dugogodišnjeg istraživačkog projekta bila je snimiti i prikupiti zvukove i na taj način približiti ljudsko uho onim trenucima u kojima životinjsko carstvo živi slobodno, u svijetu noći kad su grabežljivci, divlje ptice i njihov plijen sami, bez ljudske prisutnosti. Važan segment projekta odnosio se na bioakustičke aspekte, na odnose između životinja i njihova akustičkog okoliša na mikro-lokaciji Nacionalnog parka Risnjak te u drugoj etapi istraživanja u Nacionalnom parku Peneda-Gerês u Portugalu. Prikupljene snimke također mogu doprinijeti procjeni bioraznolikosti navedenih područja u odnosu na antropogenu buku i zvučno onečišćenje, što ih čini arhivskom građom i za buduće generacije. Inženjerski rad, u suradnji s magom elektroakustike Miodragom Gladovićem, sastojao se u izgradnji autonomne ambisonične zvučne zamke koja se napaja pomoću solarnih panela, što je sistemu omogućavalo samostalno funkcioniranje u dugačkom vremenskom periodu. Zvučna se zamka, uz pažljivu koordinaciju s članovima LIFE Lynx projekta montirala tijekom godine na pomno odabranim lokacijama Nacionalnog parka Risnjak koji predstavlja dom za sve tri vrste velikih europskih predatora; vukova, medvjeda i risova. Proces prikupljanja materijala nije uvijek rezultirao uspješno, znalo se dogoditi da je oprema desetak dana na lokaciji, te pri preuzimanju materijala nije bilo upotrebljivih bilješki. Jak vjetar ili prestanak napajanja opreme radi pomanjkanja sunčanih dana bilu su otežavajući faktori. Najdražu snimljenu zvučnu dionicu koju bih izdvojio bilo je hranjenje ptica i njihov let (udari krila) neposredno uz sam ambisonični mikrofon. Iz cjelokupne baze sakupljenih zvučnih snimaka (desetak sati zvučnog materijala), obradio sam i komponirao višekanalno zvučno djelo, prostorno-zvučnu skulpturu oko spava, uho diše koja je bila prezentirana u galeriji KONTEJNER. U tom radu zanimalo me stvaranje vizualnih slika koja dolaze iz naše napete imaginacije. Bez vizualnih implusa naše napeto uho vodi maštu onkraj tišine mjesta.
► Prošle godine si u Francuskom paviljonu u Zagrebu predstavio recentni rad San jednog stabla. U opisu rada piše: “Ambijentalna 16-kanalna prostorno-zvučna instalacija obuhvaća generiranu modulatornu kompoziciju u trajanju od 240 sati kojoj je stablo Gleditsia triacanthos u središtu snovite vizije.”. Možeš li objasniti pozadinski koncept rada, ali i tehničku realizaciju instalacije koja je u potpunosti dominirala središtem kružnog izložbenog prostora i rekla bih, izuzetno uspješno, potaknula posjetitelje na usporavanje tempa svakodnevice prilikom boravka u prostoru.
Davor Sanvincenti: Uzimajući u obzir posebnosti akustičkih aspekata arhitektonsko specifičnog Francuskog Paviljona, site-specific multikanalni zvučno-skulpturalni rad San jednog stabla bavi se psihoakustičkim fenomenima zvuka i njegove manifestacije. Svrha rada bila je stvaranje fiziološke osnove za važan psihoakustički mehanizam, binauralnu lokaciju zvuka i stojni val zvučnog fenomena. Djelo je nastojalo objediniti različite psihoakustičke fenomene; diferencijalni prag osjetljivosti na akustički podražaj, maskiranje, lokalizaciju izvora zvuka u prostoru te principe objedinjavanja zvučnih cjelina. Zvučna kompozicija, nastala u suradnji s Miodragom Gladovićem, sastavljena od dionica koncertnog glavira, trombona, kalimbe, ljudskog glasa i ambijentalnih podloga, računalno je programirana u jednu jedinu permutativnu sekvencu u trajanju cjelokupne izložbe (zvuk se propagirao prostorom danju i noću). Kompozicija je programirana da nasumično hvata zvučne dionice u trajanju od nekoliko minuta i spacijalizirajući ih pretapa na zvučni sistem. Na taj način događala se konstanta mekanih zvučnih izmjena, kao i kad sanjamo, nošeni između niša naših unutrašnjih vizija. Višekanalni sistem reprodukcije zvuka bio je 16.1. Prva zvučna opna postavljena u krug, na 8 kanala, distribuirala i reflektirala je zvuk usmjerena prema betonskim zidovima paviljona dok je druga od 8 zvučnih kanala, montirana na čeličnu strukturu/objekt u sredini prostora, te je zvučna distribucija bila usmjerena prema centru prostora. Na taj specifičan način uspjeli su se u potpunosti postići geometrijski psihoakustični mehanizmi. U središtu paviljona rastegnuto na čeličnim sajlama nalazilo se drvo medonosnog bagrema, slobodnih korijena okrenutima prema rozeti paviljona. Metaforički gledano, posjetitelji su bili pčelice oko krošnje. Konstrukcija od 7 metara visine, koju su tehnički osmislili i postavili Jakov Habjan i Max Weinmann, “nosila” je stablo tvoreći na taj način lagani “lebdeći” paviljon.
Na konceptualnoj razini bavio sam se snom, ili slikom jednog mogućeg sna. Dinamična mašta jednog stabla neprestano traži svoju zračnu ravnotežu i njen život traži svjetlost. Motiv naopako okrenutog stabla u mnogim je tradicijama ideogram koji simbolizira kozmos, te su isčitavanja takve slike slojevita. Potrebno je obuzeti se slikom i prepustiti se njoj, kao što je i Paul Valéry zapisao: Meditirajući o drvetu, čovjek može otkriti da je biljka koja razmišlja.
► Budući da se u svojoj umjetničkoj praksi baviš pitanjem tehnologije i njenog utjecaja na polje umjetnosti, zanima me kako zamišljaš budućnost i simbiozu tehnologije i umjetnosti?
Davor Sanvincenti: Kako su jačale industrija i znanost, paralelno su se razvijali razni oblici tehnologija, poput one informacijske, komunikacijske ili biotehnologije. S obzirom na ubrzani razvoj svih tehnoloških alata i načina njihove primjene, pogotovo u sferi umjetne inteligencije, trenutno ne uspijevam sagledati moguću sliku. Simbioza se neminovno događa, i zdravi primjeri postoje. U fazi promatranja procesa pitanje koje si postavljam je koja su moguća djela i na koji način takva simbioza može povećavati čovječnost, čiji se razvitak mora stalno hraniti. Moja baka je znala reći: Kad cvijet izgubi svoj miris, more svoj život, a čovjek svoju ljudskost, to će biti kraj.
► Postoje li neke nove teme ili neistražena područja i mediji kojima se u budućnosti želiš posvetiti? Radiš li već na nekom novom projektu?
Davor Sanvincenti: Trenutno radim kao mentor na međunarodnom projektu filmskih radionica Atelier Pelikula koji je baziran u kreativnom centru Sonda u Vižinadi. Kao voditelj programa, razmišljao sam o stvaranju prostora učenja, inkluzije i razmjene ranjivih skupina mladih, u dobi od 16 do 25 godina, iz ruralnih dijelova Istre i njene bliže okolice, poput pripadnika zajednice Bengala u najvećem europskom brodogradilištu u Monfalconeu te doseljenika iz Ukrajine u Rijeci. Kroz svoj neformalni oblik obrazovanja filmski Atelier je tijekom ove zime za te mlade postao mjesto igre, slobode i sigurnosti koje ih osnažuje, stavarajući im mogućnost da kroz filmski jezik slobodno progovaraju o temama koje oni smatraju društveno osjetljivim i značajnim. Zajedno s drugim mentorima, Mašom Drndić u Rijeci i Massimom Mucchiutom u Italiji, razvijamo metodologiju koja će moći poslužiti kao temelj sličnim udrugama za buduće projekte usmjerene kreativnom radu sa ranjivim skupinama. Za mene je takvo zajedničko stvaranje i putovanje s polaznicima i mentorima velika radost!
