Demokratizacija zajednice i umjetnosti

 

U Zagrebu je od 12. do 14. listopada ove godine u Centru kulture na Peščenici – KNAP održan Prvi simpozij platforme Novi naručitelji HR. Bila je to izvrsno odabrana lokacija, s obzirom da je Centar osnovan 1955. godine, u tada, kao što je istaknula ravnateljica Anja Planinčić u svom izlaganju, najvećem industrijskom arealu Jugoistočne Evrope. Glavni organizator Simpozija i voditelj Platforme je Otvoreni likovni pogon, umjetnička organizacija koju vodi Kristina Leko, umjetnica odgovorna za modul Umjetnost u javnom i socijalnom prostoru u okviru specijalističkog postdiplomskog studija Art in Context na Universität der Künste Berlin, te povjesničarka umjetnosti Maša Štrbac, voditeljica ureda Otvorenog likovnog pogona u kojem je zaposlena od 2019. godine, s prethodnim dugogodišnjim iskustvom rada voditeljice Galerije ULUPUH.

 

 

Simpoziju su prisustvovali brojni predstavnici organizacija i institucija članica platforme koja je započela s radom u 2023. uz podršku Zaklade Kultura nova, ali i brojni gosti s interesom za ovaj model koji se već desetljećima uspješno primjenjuje. Intenzivan rad intra-sektorske razmjene iskustva i znanja rada u kulturi, pri čemu su se okupile i nevladine udruge u kulturi i brojne institucije, galerije i muzeji kojima je osnivač država ili grad te jedna srednja škola, okrunjen je simpozijem u trajanju od 2 i pol radna dana, na kojem se intenzivno radilo na produkciji daljnjih smjernica kako za rad platforme, tako i za primjenu modela Novih naručitelja u Republici Hrvatskoj.                                                                                   

Model Novih naručitelja osmislio je i u tekstu Protokol definirao umjetnik François Hers 1990. u Francuskoj, s namjerom da potakne razvoj “umjetnosti demokracije”, dajući ovlasti svakom/oj građaninu/ki da “javno izrazi potrebu za umjetnošću, kao i da ocijeni ono što je proizvedeno u ime umjetnosti”. Prema tom modelu grupa građana, tj. “naručitelja”, obraća se “medijatoru/ici” (kustosu/ici, producentu u kulturi), uz čiju pomoć formulira narudžbu te koji/a im potom predlaže umjetnika/cu za realizaciju. Kroz razgovore naručitelja/ica i umjetnika/ce razvija se umjetničko rješenje za koje se potom zajedničkim snagama traže sredstva. Model je do danas, osim u Francuskoj gdje se uspješno i kontinuirano primjenjuje 30 godina, primijenjen u nizu drugih zemalja, ponajviše u zapadnim zemljama EU, s preko petsto na taj način realiziranih umjetničkih djela. U međunarodnoj se komunikaciji za model uvriježio engleski prijevod New Patrons, dok se u francuskom izvorniku model naziva Nouveaux Commanditaires.

 

 

Na simpoziju su održana predavanja Ane Dane Beroš, Branke Cvjetičanin, Ljiljane Kolešnik, Ivane Meštrov, Željke Miklošević, Anje Planinčić, Patricie Počanić i Željke Tonković te Gerrita Gohlkea iz Njemačke i Judith Laister iz Austrije. Prvog dana simpozija Branka Cvjetičanin je izlagala o svom iskustvu vođenja projekta 27 susjedstava, koji je okupio 27 susjedstava iz Primorsko-goranske županije te ih povezao s 27 susjedstava iz raznih evropskih zemalja. Ovaj izuzetno zahtjevan projekt provodio se u okviru projekta Rijeka 2020 – prijestolnica kulture, a Cvjetičanin je svojim izlaganjem otvorila brojna pitanja rada u zajednici i sa zajednicom, kao i problematiku intersektorske suradnje koja je neophodna za osmišljavanje i provođenje projekata u javnom prostoru i/ili javnoj sferi, te temu snage afektivnog urbanizma. Nakon toga održane su tri paralelne radionice (Radionica A – Kako započeti projekt Novih naručitelja?; Radionica B – Koja je uloga medijatora/ica u Novim naručiteljima?; Radionica C – Kako financirati projekte Novih naručitelja?), a potom se o zaključcima raspravljalo u plenumu svih sudionika simpozija. Prvi dan simpozija zaključen je predavanjem Gerrita Gohlkea pod nazivom Umjetnost slušanja – Prevoditi umjetnost izvan urbane sfere, gdje je iskusni kolega podijelio svoja dugogodišnja iskustva primjene modela kroz prezentaciju raznih studija slučaja s naglaskom na tehnike političkog pregovaranja.

Drugi dan simpozija podijeljen je u 3 sesije, prva pod nazivom Pogled unatrag i u sadašnjost, lokalno-regionalne specifičnosti, druga pod nazivom Pogled unatrag i u budućnost kulturne demokracije, a treća je bila Obrisi modela Novih naručitelja. Prva sesija otvorena je predavanjem Modeli naručivanja umjetničkih djela u javnom/društvenom prostoru u Hrvatskoj od 1945. do 1980-tih Patricie Počanić kroz koje je izvrsno prikazan presjek inicijativa tog razdoblja koje su imale izvrsne momentume: od sekcije Prijedlog Zagrebačkog salona, preko raznih akcija Studentskog centra do mreže spomenika koja se granala širom federacije – nasljeđe čije ogromno evropsko značenje ni do dan-danas nismo potpuno osvijestili. Potom je održano predavanje Željke Miklošević Participacija i demokratski odnosi u kulturi, koje je postavilo nekoliko konkretnih, praktičnih primjera participacijskih praksi u području umjetnosti i kulturne baštine na skalu odnosa između demokratizacije kulture i kulturne demokracije. Trećim predavanjem Prema prožimanju stvaralaštva – umjetničke kolonije u SFRJ Ljiljane Kolešnik otškrinuta su vrata u ovo bogatstvo nasljeđa koje tek trebamo bolje upoznati kao republička i regionalna zajednica. Druga sesija otvorena je predavanjem Ivane Meštrov Galerija Događanja: likovno-društvena zbivanja na zagrebačkoj Peščenici kroz 1980-e, koje je izložilo progresivne institucionalne prakse Centra koji je bio domaćin Simpozija, a veliki doprinos razumijevanju istih dala je i zaposlenica Centra iz tog razdoblja, Vedrana Kršinić. Na to se nadovezala ravnateljica Centra koja je iznijela presjek suvremenih aktivnosti Centra, a sesija je zaključena predavanjem Željke Tonković Kulturna demokracija i novi pristupi upravljanja u Hrvatskoj – Primjeri društveno-kulturnih centara. Treća sesija otvorena je predavanjem Ane Dane Beroš Liječenje lječilišta na temu projekta kojem se posvećuje niz godina, a to je obnova lječilišta Krvavica arhitekta Rikarda Marasovića. Nakon toga održane su tri paralelne radionice (Radionica D – Edukacijsko-emancipatorski potencijal Novih naručitelja; Radionica E – Novi naručitelji u kontekstu kulture sjećanja u RH; Radionica F – Novi naručitelji u deindustrijaliziranim prostorima). Zaključci drugog dana Simpozija proizvedeni su kroz princip fishbowl diskusije, a zadnji je dan bio posvećen sumiranju i donošenju smjernica.

 

 

Program simpozija kuriran je od strane kustosko-organizacijskog odbora čija sam i sama bila članica, pa će moja pitanja upućena kolegicama iz Odbora imati polemički karakter, s ciljem produkcije samokritičkog osvrta, ali i poziva za stručnu javnost i sve zainteresirane da se jave Otvorenom likovnom pogonu odnosno Platformi Novi naručitelji (kontakt: novinaruč[email protected]) s idejama kako dalje raditi na adaptaciji i primjeni modela Novih naručitelja u Hrvatskoj, tj. da se uključe u rad Platforme. Osim Kristine Leko i Maše Štrbac i mene same, članica Odbora je i dr. sc. Željka Miklošević, povjesničarka je umjetnosti i muzeologinja, docentica na Odsjeku za informacijske i komunikacijske znanosti Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu.

 

► Kristina, možeš li nam reći kako i kada si se prvi puta susrela s modelom Novih Naručitelja, zašto te zaintrigirao, te ukratko predstaviti nekoliko primjera dobre prakse primjene modela NN u inozemstvu?

Kristina Leko: Počet ću s par primjera. Osoblje onkološkog odjela jedne bolnice naručuje multikonfesionalnu kapelicu kao umjetničko djelo koje će podignuti kvalitetu života pacijentima. Skupina učenika/ca srednje škole naručuje sound piece umjesto školskog zvona i tim zvukom koji je različit u različita vremena želi se utjecati na promjenu atmosfere u školskoj zajednici trenutno opterećenoj sukobima. Seljani raseljenog sela naručuju obnovu stare praonice rublja, a cijeli proces se u dugogodišnjim pregovaranjima sa umjetnikom pretvara u sveobuhvatnu rekonstrukciju sela i pejzaža tijekom čega se zajednica konsolidira. Čelni ljudi jednog malog nekoć rudarskog grada naručuju participativni muzej zajednice koji revalorizira i dokumentira rudarsku baštinu, te time ujedno redefinira lokalni identitet i osnažuje zajednicu; pri tome rekonstrukcija identiteta djeluje i prema van, kao kulturno-turistička ponuda. Potom, skupina roditelja naručuje obnovu škole u malom mjestu koje stagnira uslijed iseljavanja te škola uskoro postaje epicentar zajednice. I tako dalje. Zajedničko svim tim projektima je da instrumentaliziraju umjetnost na dobrobit zajednice; ukorjenjuju je u prostor zajednice u kojem umjetničko djelo ima društvenu funkciju. Francuski Novi naručitelji su važan milestone u razvoj participacije u području suvremene umjetnosti. Kako je participacija i umjetnost u zajednici moje uže područje bavljenja, za taj model znam godinama. No, kao participacijska umjetnica nisam imala previše interesa za njega jer su Novi naručitelji i participacijska umjetnost kako je ja radim na neki način konkurentski modeli.

Ipak, dublje sam ušla u problematiku negdje oko 2017. godine, kada su Novi naručitelji postali aktivniji u Njemačkoj; tada sam inicirala da na Institutu gdje radim pozovemo Nove naručitelje da drže kolegij, što su onda i činili dvije ili tri godine. Naime, u to isto vrijeme radila sam paralelno radionice i istraživanja u Hrvatskoj na temu kulture sjećanja, sa OLP-om smo u okviru programske linije Demokratizacija kulture sjećanja radile programe u Šibeniku i okolici, u Vodicama, Drnišu, Kninu od 2018., a od 2019. zajedno s Mašom Štrbac uspjele smo u Kninu pokrenuti doista lijepi projekt sa nizom lokalnih partnera — Udruga Porta, Narodna knjižnica Knin, od ove godine i Kninski muzej — za koju smo čak dobile i nagradu za socijalnu inovaciju Sozialmarie. Zašto spominjem ovo u kontekstu Novih naručitelja? Naime, godinama me svrbe izjave nekolicine naših stručnjaka/inja koji/e — komentirajući neka spomen-obilježja nastala u bottom-up procesima iz potrebe komemoriranja — vrlo ružno i klasistički diskriminirajuće govore o protagonistima tih akcija kao i o estetskim ne-kvalitetama, neukusu i nestručnosti, te optužuju sudionike/ce tih procesa da ne poštuju struku. Neke izjave mi je doista bilo teško slušati, odnosno čitati jer su doista pune pristranosti. U tom smislu shvatila sam da je jaz između tzv. struke i tzv. naroda veliki i da nema načina da ta dva svijeta dođu u neposredan kontakt, ali isto tako da model Novih naručitelja nudi upravo to. Poziva ljude da se obrate stručnjacima i da naruče umjetnost za svoju zajednicu. Iako se model Novih naručitelja ne ograničava u primjeni na području kulture sjećanja, mislim da upravo u tom području — a svi znamo da je kultura sjećanja neuralgična točka i otvorena rana našeg društva — doista može donijeti neke tektonske pomake. Zašto? Zato što su procesi naručivanja i provedbe naručenih umjetničkih djela u pravilu dugoročni procesi koji demokratiziraju zajednice i sve uključene osnažuju u vježbanju demokracije. Pritom, a to je jako važno za ovaj model, nema patroniziranja, tj. ne bi smjelo biti patroniziranja naručitelja/ica, nego naručiteljska grupa ima autonomiju i autoritet a struka je tu da radi medijaciju između naručitelja/ica i pozvanog/e umjetnika/ce, koji/a razrađuje umjetničko djelo po nalogu skupine građana. Možda sam nepopravljivo optimistična, no po pitanju kulture sjećanja, vidim u Novim naručiteljima potencijal da se u naš prostor sjećanja uvede poli-perspektivnost; taj trend ustvari već postoji u povojima, a Novi naručitelji bi to mogli pospješiti. Mislim da želimo biti demokratsko društvo koje može njegovati poli-perspektivnu memoriju kao temelj solidarnosti i razumijevanja i poštivanja drugog. O tome smo također razgovarali na simpoziju, o tome kako je sloboda individualnog sjećanja ograničena slobodom drugog individualnog sjećanja i kao takva može biti temelj empatije. O tome izvrsno piše Michael Rothberg.

 

 

► Mašo, možeš li sažeti smjernice koje su donesene posljednjeg dana simpozija te osvrnuti se na kolektivni angažman sudionika Simpozija pri donošenju tih smjernica?

Maša Štrbac: Smisao je smjernica Novih naručitelja HR prilagoditi međunarodno primjenjivani model na specifične lokalne uvjete i potrebe u Hrvatskoj.  U pisanju smjernica, koje još nisu finalizirane, sudjelovale su članice platforme koje su sudjelovale na Simpoziju, na temelju radionica i diskusija koje smo u okviru istog vodili prethodnih dana. S obzirom da je riječ o radnom dokumentu, mogu prepričati osnovne misli, koje ćemo u okviru platforme dalje razrađivati i dopunjavati. Trenutnih 36 stavaka mogu se grupirati oko sljedećih tema:

Što je platforma Novi naručitelji HR i koji su njeni zadaci odnosno nadležnosti
Platforma Novi naručitelji HR je mreža profesionalnih medijatora/ica u projektima  prema modelu Novih naručitelja u Hrvatskoj. Zadaci/nadležnosti  platforme su utvrđivanje kriterija za odabir narudžbi građana za realizaciju, osiguranje vidljivost platforme u društvu, komunikacija  identitet platforme u javnosti.  Platforma je mjesto obraćanja i katalog mogućih medijatora/ica i resursa za potencijalne grupe iz lokalnih zajednica koji žele postati grupa naručitelja ali ne znaju kome i kako se obratiti, te kao takva animira i potiče građane da adresiraju pitanja od javnog interesa uz prilagođavanje lokalnom kontekstu. Kroz projekte Novih naručitelja ranjive skupine građana/ki trebaju postati vidljive široj zajednici te platforma treba tome obratiti posebnu pažnju. Platforma funkcionira po demokratskim principima gdje svaka članica ima pravo glasa, a funkcije su rotacijske. Članice trebaju biti podrška jedne drugima i dijeliti svoja iskustva rada na projektima u zajednički organiziranoj razmjeni. Platforma je odgovorna da svi koji rade na provedbi projekata Novih naručitelja budu adekvatno i pošteno plaćeni, što može uključiti i članove naručiteljske grupe, osim ako se izrijekom ne odreknu naknade, te jamči da su projekti Novih naručitelja od javnog interesa, u javnom prostoru i u javnom vlasništvu te da ne mogu biti u privatnom vlasništvu. Platforma može medijatorima/cama ponuditi različite umjetnike/ce kako bi oni lakše odabrali odgovarajućeg/u za konkretnu narudžbu, osigurava edukaciju i stručnu pomoć svima koji žele biti medijatori/ce. Također, platforma se obavezuje redovito provoditi samokritiku i evaluaciju i ostaviti otvoren prostor za redefiniranje elemenata iz Protokola kojeg je napisao Francois Hers. Uz to, Platforma certificira projekte i medijatore/ice te izrađuje kodeks medijatora/ica.                                                                                                                                 

Koja je uloga medijatora u projektima Novih naručitelja
Uloga medijatora/ica je uspostaviti odnos povjerenja s određenom zajednicom,  povezati lokalnu zajednicu s izvorima financiranja te s umjetnikom/com poštujući lokalni kontekst. Uloga medijatora/ica je kanalizirati potrebe zajednice kroz umjetnička djela, biti moderator razgovora između naručitelja i umjetnika/ce i organizator ‘u sjeni’. Medijator/ica dolazi u kontakt s narudžbom na dva načina: iniciranjem kontakta sa zajednicom ili primanjem kontakta od strane zajednice. Medijator/ica vodi računa o razlikama unutar naručiteljske grupe kao i unutar zajednice u aspektu klase, stupnja obrazovanja, simboličkog kapitala, zalažući se za socijalnu jednakost i jednakost po pitanju nacionalnosti, boje kože, seksualnog opredjeljenja, roda, vjeroispovijesti. Također, medijator/ica je dužan osigurati ravnopravne uvjete sudjelovanja za različite individue unutar naručiteljske grupe, a ukoliko se radi o radu sa manjinskim identitetskim skupinama, osigurati zastupnika/cu skupine unutar medijatorskog tima. Zadatak medijatora/ice je i osluškivanje potreba zajednice bez nametanja projekata ili ideja koji služe samom/oj medijatoru/ice, zato pozivaju umjetnika/cu temeljem vlastite stručne procjene potreba naručitelja te je odgovoran/na za uspješnu komunikaciju između umjetnika/ce i naručitelja/ica. Projekti Novih naručitelja uključuju i podupiru između ostalog i intermedijalnost. Medijator/ica je odgovoran/na da se djelo upiše u javno ili društveno vlasništvo i da se zna tko je odgovoran za održavanje istog. 

Tko su naručitelji u projektima Novih naručitelja
Svaki građanin ili skupina građana može biti naručitelj – dakle ima pravo i može se obratiti platformi sa svojom idejom.

Javni interes i javnost rada
Od osmišljavanja narudžbe do njene realizacije svi akteri-ce (medijatori/ce, naručitelji/ce, umjetnici/ce, donatori/ce, partneri/ce) trebaju voditi računa o javnom interesu i interesu zajednice za koju se naručuje umjetnički rad.  Proces naručivanja i realizacije treba biti transparentan i javno dostupan, što je obaveza medijatora. Kada je projekt gotov treba biti javno prezentiran i time dostupan što većem broju ljudi.

Odgovornost
Svi akteri u modelu Novih naručitelja, naručitelji/ce i medijatori/ce i umjetnici/ce, dijele odgovornost za proces rada i realizirani umjetnički rad.

Ostali mogući dionici i partneri u modelu Novih naručitelja
Dionici provedbe projekata Novih naručitelja mogu biti najrazličitiji tipovi javnih, komunalnih i privatnih poduzeća te drugih privrednih subjekata, zatim civilno društvo, ustanove u kulturi, lokalne inicijative i neformalne skupine građana, mjesni odbori, gradovi, općine, država, LAGovi, turističke zajednice, obrazovne ustanove (vrtići, osnovne, srednje, više i visoke škole, sveučilišta i veleučilista), i mediji…

 

► Željka, možeš li ukratko opisati ulogu medijatora/ice unutar modela Novih naručitelja te reći nam vidiš li neku budućnost i u mogućnosti akademskog obrazovanja za medijatore u Hrvatskoj, po ugledu na francuski primjer?

Željka Miklošević: U kontekstu modela Novih naručitelja, baš kao i u kontekstu osnivanja i rada Platforme, medijator/ica ima vrlo važnu ulogu. To je osoba s kojom grupa naručitelja iz određene zajednice ostvaruje početni kontakt u vezi svoje narudžbe bez obzira radi li se tek o potencijalu naručivanja ili već nekoj malo više formiranoj ideji. Medijator/ica je osoba koja projekt – od njegovog koncipiranja do implementacije, održava unutar stručnih okvira, a istovremeno omogućava da se zadovolje potrebe naručitelja, a time šire zajednice pa čak i da se te potrebe u razgovorima kristaliziraju. 

Kako strani primjeri jasno pokazuju, medijacija je dugotrajan proces, ponekad i po par godina dug, u kojem je medijator/ica u stalnom odnosu s naručiteljskom grupom, a koji se temelji na razgovorima, vrlo često i pregovorima, primarno oko želja naručitelja i umjetničke ideje/vizije. Uz to, medijator je često i osoba koja može ponuditi administrativnu pomoć oko projektne dokumentacije, oko kontaktiranja i pregovora s dionicima koji su nadležni za upravljanje javnim mjestom za koji se predlaže umjetničko djelo ili oko drugih potreba. Ukratko, medijacija je kompleksna zadaća, a medijator/ica osoba koja uz veliko strpljenje, toleranciju i otvorenost za suradnju i ravnopravnost raspolaže i određenim znanjima i vještinama. Naravno, niti jedna osoba ne može imati sva moguća znanja koje je moguće primijeniti u svim situacijama pa je poželjno obratiti se i drugim medijatorima i stručnjacima za pomoć te tako stvoriti tim medijatora koji će se posvetiti specifičnom projektu. 

No za medijatora koji djeluje prema modelu Novih naručitelja bilo bi poželjno, ako ne idealno, da uz poznavanje rada umjetnikā i umjetničke produkcije posjeduje barem osnovna znanja i vještine koje se prvenstveno tiču rada s ljudima te da poznaje društvene, kulturne i historijske okolnosti zajednice s kojom je u kontaktu. Specijalističko obrazovanje s teorijskim, a posebice važnim praktičnim aspektom bi zasigurno moglo znatno pridonijeti da osobe koje se vide kao budući medijatori kod nas budu spremnije ili se osjećaju sigurnije u jednoj takvoj kompleksnoj ulozi. Filozofski fakultet u Zagrebu bi bilo idealno mjesto za obrazovanje medijatora jer na njemu djeluje širok spektar različitih stručnjaka i nastavnika humanističkog i društvenog usmjerenja uz čija znanja bi se mogao oblikovati program redovitog studija, ili još bolje, program cjeloživotne izobrazbe. U tom smjeru se jednim dijelom kreće moj interes i razlog praćenja rada Platforme jer bi istraživanje potreba buduće „medijatorske zajednice“ bio jedan od logičnih koraka u koncipiranju studijskog programa. Danas je, kada govorimo o obrazovanju, nažalost, neophodno razmišljati i o modelima financiranja pa i „istraživanju tržišta“, baš kao i financiranju rada budućih medijatora koji bi tvorili tržište za čije potrebe bi se kreirao studijski program. 

 

 

► Pitanje za sve: kako biste ocijenile dosadašnji rad Platforme te učinak Simpozija u cilju adaptacije i primjene modela Novih naručitelja u Hrvatskoj?

Maša Štrbac: Ja bih prije svega naglasila da je strukturu cijelog dosadašnjeg rada Otvorenog likovnog pogona na uvođenju modela Novih naručitelja u RH kao i dosadašnji rad platforme i strukturu Simpozija postavila Kristina Leko. U sâm proces sam od početka uključena kao  suradnica i zaposlenica OLP-a. Od 2020. godine kada je OLP dogovorio suradnju s podružnicom Novih naručitelja (Neue Auftraggeber) u Berlinu, preko 2021. kada smo u okviru te suradnje Hana Katanić i ja imale niz online sastanaka s osobljem njihova ureda (zbog COVID krize smo bile spriječene upoznati se s njihovim radom uživo u Berlinu) što je bio jedan od temelja za izradu elaborata ‘Novi naručitelji u Hrvatskoj’ koji smo objavili, zatim u 2022. kada smo organizirali predavanje Amande Crabtree i Valerie Cudel, pionirki ovog modela u Francuskoj te na koncu u kolovozu 2022. kada je OLP pozvao udruge i ustanove u kulturi iz svih hrvatskih županija da se okupe u suradničkoj platformi koje će u participativnom procesu razmotriti mogućnosti primjene ovog modela u RH, razmotavala mi se logika koju je Kristina slijedila od početka, a koja bi po mom sudu mogla biti uzor za druge inicijative u kulturi sličnog karaktera i opsega: donositi nova iskustva, oplemenjivati ih postojećima, uvažavati tradiciju  i otvarati nove perspektive, sve u suradnji i uz ravnopravno učešće aktera koji o konkretnom području imaju što za reći iz svojih različitih perspektiva. U takvom se duhu odvijao i dosadašnji rad platforme kao i simpozij koji je neposredan povod ovog razgovora. Sve do simpozija u Platformi smo, zbog velike međusobne geografske udaljenosti članica, komunicirali online – u takvim je uvjetima bio izazov očuvati pažnju i interes članica za model koji smo polako otkrivali i koji je u hrvatskom javnom prostoru, uz iznimku nekolicine kolegica u struci,  bio potpuno nepoznat. U okolnostima kroničnog manjka sredstava za kulturu, s iskustvima koje svi imamo više-manje u pogledu nalaženja financijskih sredstava za umjetničke projekte, razumljivo je bilo zapitati se o izvjesnosti inicijative koju smo pokrenuli. Osobno mi se čini da je simpozij koji je uslijedio, na kojem smo se sve članice prvi puta okupile (neke i upoznale) uživo, i koji je dobio pažnju medija i javnosti, dao krila inicijativi, učinio je stvarnijom i u našim očima te nam se sad obraćaju pojedinci različitih profila koji su zainteresirani uključiti se u rad platforme. Posebno bih istaknula medije koji su u tome odigrali veliku ulogu te podcrtala moć koju imaju da podrže ovakve i druge društveno važne inicijative.      

Željka Miklošević: Rad Platforme je iz moje perspektive bio od ključne važnosti ne samo za upoznavanje s modelom Novih naručitelja, nego i za detektiranje potencijala koji već postoji u mnogim aspektima djelovanja članica Platforme. Nakon niza online sastanaka, Simpozij je svojim fizičkim formatom uvelike pridonio još dubljim pogledom u načine funkcioniranja, a posebno je bio važan jer je otvorio prostor mnogim pitanjima i potencijalnim izazovima za primjenu modela u Hrvatskoj. To je, po meni, vrlo pozitivno i poželjno. Članice Platforme su se tijekom Simpozija uistinu postavile (idejno) u situacije u kojima bi provodile svoje projekte te kritički i samokritički propitivale mogućnosti i barijere. Time su se stvorili vrlo čvrsti temelji za daljnji rad koji bi se svakako trebao nastaviti jer ne treba još mnogo za pokretanje prvih projekata po modelu NN. Mreža budućih medijatora koju bi Platforma tvorila je ključna za taj daljnji rad jer bi ona mogla biti mjesto za dijeljenje praktičnih znanja, promišljanja načina suočavanja s izazovima i svake druge vrste podrške. 

Kristina Leko: Mislim da smo na početku. Dobro smo počele, ali smo ipak na početku. Čini mi se važno reći, da iako nismo okupili baš sve koji/e rade u javnom prostoru i prostoru zajednice u HR, da je platforma okupila veliku većinu onih s ekspertizom i velikim iskustvom u području. Naši strani gosti bili su doista impresionirani sastavom platforme – sa profilom i projektima članica. A što se tijeka rada platforme tiče, nas smo tri odradile koordinaciju platforme ove godine, Maša Štrbac, Ana Busija i ja. Zahvaljujući kolegicama imamo precizne zapisnike svih sastanaka i vrlo dobre sažetke koji doista dobro dokumentiraju što smo radili na sastancima, koje smo teme diskutirali, na koji način smo promišljali model Novih naručitelja, to je jedna dobra baza za dalje, kao i simpozij koji još trebamo zaključiti zbornikom, tako da se oni koji će se kasnije uključiti, doista i mogu uključiti, da postoje pisani tragovi dosadašnjeg rada i da su javno dostupni. Važan sljedeći korak trebao bi biti da se Novi naručitelji HR institucionaliziraju u nekom obliku i da ne ostanemo na tome da Otvoreni likovni pogon koordinira rad Platforme, nego da projekt zaživi kroz angažman nekolicine aktera/ica. Divno je da ćemo sljedeće godine imati godišnji skup u Splitu i Sinju, kod naših članica Culture Hub Croatia i Gradske galerije Sikirica u Sinju. S tim u vezi, trećeg dana simpozija zapisali smo neke smjernice koje mi se čine značajne, a koje govore da je odgovornost za Platformu dijeljena i da bi Platformu trebalo koordinirati po rotirajućem sistemu. Novi naručitelji jesu jedna radikalno otvorena i participativna ideja i dobro bi bilo kada bismo Platformu mogli držati takvom, da se ljudi javljaju spontano, da dolaze na online sastanke, da se javljaju organizacijama članicama, pa čak ako se i neće dugoročno angažirati. Najpozitivnije iskustvo, čini mi se, bilo je zajedničko pisanje smjernica. To da smo doista uspjeli kroz kolektivni napor zabilježiti 35, tj. 36 smjernica velik je uspjeh; prošlo je gotovo dva tjedna, a mene još uvijek nosi i dira ta atmosfera gdje je 14 osoba doista dalo sve od sebe za jednu zajedničku ideju. To je vrlo dobar temelj. 

 

Program i brošuru simpozija možete pronaći ovdje.

Članovi Platforme Novi naručitelji HR sada su: Udruga Atelieri Koprivnica, Koprivnica; Udruga Art Radionica Lazareti, Dubrovnik; Udruga Avanti!, Zagreb; Udruga  BLOK, Zagreb; Udruga Centar za ženske studije, Zagreb; Galerija Galženica, Velika Gorica; Gimnazija Požega; Gradska knjižnica Požega; Gradska galerija Sikirica, Sinj; Gradska galerija Striegl, Sisak; Gradski muzej Varaždin; Gradski muzej Vinkovci; Građanska organizacija za kulturu – GOKUL, Zabok; Udruga KA MATRIX, Karlovac; Udruga Labin Art Express XXI, Labin; Muzej Brodskog Posavlja, Slavonski Brod; Muzej grada Zagreba; Muzej likovnih umjetnosti, Osijek; Umjetnička organizacija Otvoreni likovni pogon, Zagreb; Udruga Platforma “Culture Hub Croatia”, Split; Udruga Polygon, Zagreb; Obrazovno-kulturna Udruga “Porta” Knin; Udruga Slobodne veze, Zagreb; Udruga za interdisciplinarna i interkulturalna istraživanja – UIII, Zagreb; Udruga Ured za fotografiju, Zagreb.

 

 

 

Autorica: Sonja Leboš / tekstove ove autorice za Vizkulturu potražite na linku

 

 

Zahvaljujemo Otvorenom likovnom pogonu na ustupljenim vizualnim materijalima.