U industrijskoj Hali V Tehničkog muzeja Nikola Tesla u Zagrebu prošloga je tjedna otvoreno novo izdanje Touch Me festivala u čijem su fokusu odnosi između umjetnosti i znanosti. Istražujući teme koje su podjednako bliske suvremenim umjetnicima, ali i znanstvenicima iz područja biologije, kemije, fizike, matematike, ova trijenalna manifestacija predstavlja međunarodne i domaće umjetničko-istraživačke projeke, a kroz izložbe, performanse, diskurzivni program, razgovore s umjetnicima, filmski program i radionice istražuje nove oblike suživota između živih bića, prirode i tehnologije. Program šestog izdanja okuplja radove s područja istraživačke i interdisciplinarne umjetnosti i eksperimentalnog zvuka, a uz centralnu izložbu i filmski program, donosi izložbeni i izvedbeni program pod KONTEJNER-ovom kustoskom koncepcijom u sklopu dva europska projekta: EMAP – European Media Art Platform i Re-Imagine Europe. Više o ovogodišnjem programu doznajte na službenoj internetskoj stranici, a u nastavku doznajte što o njemu kažu kustosice glavne izložbe, Klara Petrović i Luja Šimunović, te Tereza Teklić, kustosica EMAP-ove izložbe.
*foto: Vanja Babić
► Ovogodišnje Touch Me trijenale dosad je opsegom najveće. Što sve uključuje program?
Program šestog izdanja Touch Me festivala predstavlja dvije izložbe, zvučne performanse, filmski program, predavanja, razgovore s umjetnicima, radionice za djecu i prezentaciju studentskog projekta “Kratki spoj”.
Centralna izložba pod nazivom MARRIAGE OF STATES* s podnaslovom *Diplomatski brak ili zajednica između različitih živih sustava istražuje nove mogućnosti povezivanja među živim bićima, prirode i tehnologije. Predstavljeni umjetnici kroz svoje umjetničke vizije i narative propituju granice onoga što nas čini ljudima te promišljaju kako prevladati vlastita ograničenja i proširiti pojam tijela – ono čovjeka, bakterija, životinja, biljaka, umjetne inteligencije.
U sklopu festivala predstavljamo i izložbu Otvoreno – živa bića i njihove opasne veze. Riječ je o selekcijskoj izložbi radova koji su producirani u sklopu mreže EMAP – European Media Art Platform od 2018. godine do danas. Udruga KONTEJNER je uz 10 kulturnih organizacija i institucija iz Europe članica te mreže koja na godišnjoj razini putem javnog natječaja dodjeljuje sredstva za produkciju novomedijskih radova europskih umjetnicima u usponu u okviru dvomjesečnih rezidencija. Radovi predstavljeni na izložbi rezultat su tih rezidencija. Uz radove produciranih kod naših partnera iz mreže poput Ars Electronice, LABorala i WRO Art Centra, izložba predstavlja i novi rad španjolskog umjetničkog dvojca uh513 koji je rezultat njihove ovogodišnje rezidencije u KONTEJNER-u.
Touch Me festival također predstavlja uzbudljiv program zvučnih performansa koji se realiziraju kao dio Re-Imagine Europe, međunarodnog projekta i mreže kulturnih institucija iz cijele Europe okupljenih na inicijativu Sonic Actsa iz Amsterdama. Uz nastupe renomiranih glazbenika i umjetnika koji se bave zvukom poput Kali Malone, Huga Esquinca, Anthee Caddy, Miodraga Gladovića i Gideona Kiersa, program donosi i svjetsku premijeru novog rada medijskog umjetnika, performera i glazbenika Marca Donnarumme. Riječ je o KONTEJNER-ovoj produkciji koja je ujedno dio ciklusa Human Methods umjetničke grupe Fronte Vacuo, ali i nastavak Donnarumminog rada na vlastitom biofizičkom muzičkom instrumentu XTH Sense, pomoću kojega svojim pokretom stvara zvuk i muzičko-plesni performans.
*Klara Petrović i Luja Šimunović / foto: Damir Žižić
► Ove godine tema festivala odnosi se na promišljanje međuodnosa između različitih živih i neživih sustava, što je već godinama jedna od žarišnih tema i u području umjetničke produkcije. Na koji način umjetnički radovi mogu pridonijeti proširivanju našeg shvaćanja specifičnosti današnjice i uspostavljanju novih političko-ekološko-kulturnih vrijednosti?
Luja Šimunović: U procesu produkcije, ovi interdisciplinarni i istraživački umjetnički projekti nužno proširuju polje djelovanja suradnjom sa stručnjacima iz područja biologije, strojarstva, medicine ili biotehnologije. Kada govorimo o radu koji uključuje križanje kokoši, genetsku modifikaciju vinske mušice ili izradu proteza kako bi se čovjek kretao kao koza, govorimo jednako o umjetničkom, kao i znanstvenom procesu izrade rada. Znanstveni procesi su u pravilu određeni funkcionalnošću, istraživanje ima neki povod koji podrazumijeva razvoj – razvoj usmjeren u korist čovjeka kao bića koji je određen antropocentričnim kulturnim i političkim načelima. Zato je zanimljivo vidjeti umjetnička istraživanja koja koriste te iste procese, no koriste ih u svrhu osvjetljavanja, problematiziranja današnjih fenomena ili predlaganja, stvaranja novih vrijednosti i međuodnosa.
Primjerice, problem genetske modifikacije u kontekstu ekosustava u kojemu organizmi ovise jedni o drugima tema je serije Podrijetlo vrsta – Post-evolucija portugalske umjetnice Marte de Menezes. Na izložbi izdvojena su dva projekta, prvi koji istražuje inače simbiotičan odnos bakterije i novo genetski modificirane vinske mušice te drugi koji istražuje podrijetlo kukuruza kojega su ljudi kroz povijest toliko izmijenili da on u stvari danas nema nikakve veze s onim od čega je nastao. Ovdje se stvara poveznica između primjera izmijenjenog organizma i koliko ta promjena utječe na drugi, dok ljudi koji se prema svojoj okolini odnose bez promišljanja o takvim utjecajima.
Tu je i naš odnos s tehnologijom, kao sustavom kojeg smo stvorili, ali koji jednako kao bilo koje drugo biće ima svoje autonomno polje djelovanja. To pitanje istražuje ciklus 7 konfiguracija Marca Donnarumme, a na izložbi se mogu vidjeti AI robotičke proteze koje je u suradnji s umjetnikom dizajnirala Ana Rajčević. Vizualno, one su spoj organskog i umjetnog, kretanjem oponašaju pomicanje životinjskih udova. Kandža koja grebe vlastitu kožu, disfunkcionalne proteze za tijelo koje se koriste u performansu: opasne, nepredvidljive proteze koje se autonomno kreću, a reagiraju na pokret i zvuk. Kroz performans i instalaciju naglašena je isprepletenost ljudskog, organskog tijela i tehnologije – prožetosti koja je zapravo svakodnevno prisutna.
Jedna od naših novih produkcija, Growing Acts neformalnog kolektiva M8 (Sara Salamon, Vanda Kreutz, Lana Grahek, Sven Sorić i Luna Džidić-Uzelac) također upozorava na jedan fenomen kojim smo svakodnevno okruženi, to je biljni svijet u urbanom okolišu. To su bilje koje rastu na zagrebačkim fasadama, koje su se potpuno prilagodile zagađenom okolišu, i sada te nekad ljekovite biljke pune su teških metala, opasne za ljude. M28 od njih radi pripravke čime iscrtavaju naše toksično djelovanje.
Ti živi – često u doslovnom smislu – istraživački radovi bave se pojavama koje su stalno prisutne, ali uz to i stvaraju nova područja u koja možemo djelovati, znanstveno ili umjetnički, ili pak mijenjajući svoje osobne navike. Dok se tema centralne izložbe prije svega oslanja na posthumanističke teze koja bi sva bića sagledavala jednakovrijedno – kao bića koja imaju moć djelovanja jednako kao naša – jasno je da je taj pogled utopijski, da bi se takva promjena mogla tako brzo ili uopće dogoditi. Ali umjetnički radovi su baš zato tu kao prijedlozi takve promjene, nekakvog drugog svijeta gdje je čovjek svjestan svoje pozicije i tih međuovisnosti u biosferi.
*Tereza Teklić / foto: Vanja Babić
► Touch Me festival posvećen je hibridnim radovima na razmeđu umjetnosti, znanosti i tehnologije. Koliko je zahtjevno u izložbenom formatu postavljati takav tip radova? Koje su specifičnosti ovogodišnjeg izložbenog postava?
Tereza Teklić: Izložbeni postav prije svega određuju sami umjetnički radovi i tehnički uvjeti koji se sukladno uputama umjetnika moraju zadovoljiti. Uz to naravno i sam izložbeni prostor utječe na pristup u promišljanju i oblikovanju postava. Ove godine je većina radova u sklopu izložbe Otvoreno – živa bića i njihove opasne veze zahtijevalo mračan prostor tako da se prilikom razmišljanja o postavu krenulo upravo od toga kako svijetli prostor HALE V Tehničkog muzeja Nikola Tesla s puno prozora zamračiti i ostvariti tehničke uvjete koji su radovima potrebni. To je naravno proces u kojem redovito sudjeluju ne samo kustosi izložbe nego širi tim suradnika, prije svega dizajneri i tehničari. Ove godine je suradnja u tom dijelu ostvarena s Hrvojem Spudićem i Williamom Linnom kao dizajnerima postava te tehničkim timom pod vodstvom Domagoja Marušića i Davora Vrdoljaka. i jedna i druga izložba u sklopu festivala na sličan način su intervenirale postavom u prostor, koristeći pritom iste dizajnerske elemente, samo u drugoj boji kako bi se ipak naglasilo da je riječ o dvije izložbe unutar istog prostora.
Što se samih radova tiče, naravno da je prilikom razmišljanja o postavu potrebno uzeti u obzir njihove tehničke specifikacije – imaju li zvuk, video, zahtijevaju li potpunu tišinu, mrak, ograđeni prostor. S obzirom na skoro dvadesetogodišnje iskustvo u organizaciji i postavljanju izložbi, mislim da smo uspjeli svladati sve zahtjeve koje ovakve grupne izložbe mogu donijeti. Ono što je drugačije ove godine u odnosu na prethodne, a možda je i samo uvod za sljedeće festivale, je da smo s obzirom na situaciju uzrokovanu epidemijom veliki dio radova morali sami postaviti. U ovim trenutnim okolnostima nisu svi umjetnici bili spremni doputovati u Zagreb i sami postaviti rad, što je naravno razumljivo. Tako da je velika odgovornost bila na tehničkom i organizacijskom timu da se unaprijed osiguraju svi potrebni produkcijski uvjeti kako bi se radovi i bez prisutnosti umjetnika mogli postaviti. To je naravno zahtijevalo i od umjetnika da svoje radove prilagode ovoj situaciji i da naprave manje-više plug and play varijante istih.
Klara Petrović: Ove godine, u zajedničkom kustoskom radu s Jurijem Krpanom i Lujom Šimunović, odlučili smo promijeniti vizuru prostora HALE V kako bismo evocirali izgled laboratorija s nekim elementima poput neona i strogo određene platforme za kretanje po izložbi. Za osvjetljenje izložbe bio je zadužen Željko Bašković koji je, na temelju nacrta Hrvoja Spudića, odredio kretanje publike neonskim linijama na spuštenom stropu.
Nakon dugogodišnjeg iskustva rada s kompliciranim radovima, uglavnom znamo što očekivati kad razmišljamo o samom postavu, ali neočekivani zahtjevi pojedinih radova često su najzanimljiviji dio posla. U sklopu izložbe MARRIAGE OF STATES* smo tako imali zadatak brinuti se za tisuće vinskih mušica koje su živjele kod Jurice Mlinareca, jednog od producenata izložbe, koji im je, zatim, morao skuhati hranu po receptu umjetnice i prenijeti ih u staklene tikvice ovješene na konstrukciju od metala koju je izradio naš koordinator tehnike, Davor Vrdoljak. Nepredvidljivi su ponekad ishodi radova čiji je važan dio upravo biljka – gredica u koju smo posadili kukuruz još uvijek je u nastajanju, kao i cherry rajčice umjetnika Antonija Kutleše, a zahtijevaju svakodnevnu pažnju i održavanje. Izložbe poput ove su vrlo žive; osim mušica i biljaka, u prostoru je Srđan Milanja izgradio kokošinjac po naputku umjetnika Koena Vanmechelena, u kojem trenutno živi kozmopolitski pijetao – Mechlese Hrvatica. Naša autohtona sorta, kokoš Hrvatica, uspjela je stići je u Belgiju jedan dan prije zatvaranja granica u jeku pandemije! Da se to nije dogodilo, projekt bi bilo nemoguće izvesti!
*foto: Vanja Babić
Za vizualni identitet ovogodišnjeg Touch Me festivala zaslužan je grafički dizajner Andro Giunio, čija se višegodišnja profesionalna praksa najvećim dijelom odnosi na polje kulturne produkcije – of filmskih, glazbenih i umjetničkih festivala, preko izložbi, pa do knjiga, kataloga i srodnih publikacija.
► Na koji je način festivalska tema “pretočena” u vizualni identitet ovogodišnjeg Touch Me festivala?
Andro Giunio: Vizualni identitet Touch Me festivala inspiriran je idejom o hibridnosti, suživotu i generiranju novih oblika života. Polazišna točka je koncept da se glavni vizual oblikuje kroz animaciju transparentne “žive” forme koja se prožima uvijek po površini zadanog formata. Tipografija i osnovne informacije tako su uvjetovane “ponašanjem” drugih aktivnih slojeva i podlože stalnim promjenama u formi, a sve statične aplikacije identiteta suspendirani su trenutci jednog od tih mogućih stanja. Tipovi programa festivala i događanja oblikovani su kao varijacije i ekstenzije glavnog vizuala gdje se raznovrsne tipografske i kolorističke kombinacije nadovezuju na ideju suživota različitih elemenata i čine vizualni identitet nekom vrstom živog sustava.
*foto: Vanja Babić
*Vizkulturin projekt “Vizkulturiranje društva 2020.” sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije
