U Memorijalnom centru Lipa pamti nedavno je otvorena izložba Nakon zadnji aprila koju autorski potpisuju fotograf Karlo Čargonja te pisac i dramaturg Goran Ferčec. Izložba predstavlja prvu, radnu fazu jednogodišnjeg umjetničko-istraživačkog projekta povodom obilježavanja 80. godišnjice stradanja Lipe, a koji će biti zaključen u studenom ove godine objavom knjige umjetnika. Služeći se medijem fotografije i teksta, autori kroz projekt preispituju materijalnost pamćenja, traume, ali i materijalnost sadašnjosti u istraživanju povijesnog diskursa i nasljeđa Lipe.
Sintagmom iz naslova izložbe stanovnici Lipe označavaju dan povijesnog stradanja sela – 30. travnja 1944. Istoimena prostorna instalacija u memorijalnom centru, nastala autorskom suradnjom fotografa i pisca, mjesto je promatranja, dijaloga i razmjene. Organizirana je, naime, kao interaktivna suradnja između autora, fotografskog/pisanog objekta i posjetitelja. Izloženi materijali ponuđeni su posjetiteljima kao ishodište za kreiranje vlastitog fotografsko/tekstualnog narativa. Njihovim razgledavanjem, čitanjem i odabirom, posjetitelji samostalno uspostavljaju dramaturgiju kretanja kroz instalaciju i njezin sadržaj. Ujedno, pozvani su izloženi sadržaj organizirati po vlastitom nahođenju. Odabrane listove posjetitelji odnose za sobom kao format otvorene knjige čiji fotografski i tekstualni sadržaj mogu iznova preslagivati – otvarajući ga novim interpretacijama – ali i nadopunjavati umetanjem osobnih fotografija, zapisa, dokumenata. Izložbu je moguće posjetiti do 31. svibnja.
Što je vidjela garaža?
Ništa nije upućivalo na to da bi stvari mogle ostati nagomilane tako da nitko ne zna čemu služe i kome pripadaju. I da ih svakog dana bude sve više a da se čini kao da je sve isto i kao da se stvari ne gomilaju svakim danom sve više. Neprimjetnost je podla. Spori rast bez vidljivog širenja. Onome koji gomila sve se čini korisnim, ako ne sad onda nekad u budućnosti. Sve ima potencijal da bude upotrebljivo. To je neoborivi argument pogleda usmjerenog u budućnost. Od nule prema budućnosti. Nema veze sa sadašnjošću. Pretrpanost je sva okrenuta prema budućnosti.
Što je vidio zid?
Jedan žmiri, ostali se skrivaju. Onaj tko žmiri pronaći će najbližu kuću, pa na najbližoj kući zid, pa na zidu najbliže kuće točku, dodirnuti je rukom i reći, ovdje, i ta će točka odlučivati o pobjedi i porazu. Prihvatiti to bez pogovora jednostavno je kao i prihvatiti činjenicu smrti. Zid će u periodu dok traje igra postati točka spasa, mjesto koje treba štititi i prema kojem treba trčati kad na trenutak ostane nezaštićeno. Dok se ne ukaže prilika za spas, treba ostati skriven što je moguće duže. Nasumično odabrano mjesto na zidu, neoznačeno, mijenja odnose između stvari. Ono što je bilo važno, sada je manje važno. Autobusna stanica je manje važna. Pas pušten s lanca je manje važan. Zvonjava mobitela je manje važna. Nepoznati ljudi koji šetaju cestom su manje važni. Cijepanje drva za loženje je manje važno. Razderano koljeno je manje važno. Najvažnija je točka spasa na zidu.
Što je vidjela fotografska kamera?
Ima bijele. Ima sive. Ima bordo. Ima plave. Ima smeđe. Ima žute. Ima crne. Ima zelene. Mekane zelene i tvrde zelene. Sve je moguće postići pravilnim omjerima, dodavanjem žute, bijele ili crne. Sve je u odnosima. Krov je iste boje kao i sjene koje bacaju borovi. Lice djevojčice iste je boje kao i komadić suhe trave obasjan suncem. Betonirani put iste je boje kao zid kuće. Hlače djevojčice iste su boje kao i električni vod iznad kuće. Dječakova kosa iste je boje kao deblo bora. Kako sve tako različito može biti iste boje a da se svijet ne raspe? Ili, kako sve iste boje može biti različito a da fotografija ne popusti i rastopi se, u naporu da poveže tako različite stvari istim sredstvom? Kako glava dječaka i deblo bora mogu biti isti a da bor ne poželi ritnuti loptu. Ili da dječak ne poželi četrdeset godina stajati na istome mjestu? Suha trava i lice djevojčice, to je ista boja inkarnata, a ipak zemlja ne krvari ako se zagrebe noktom. Ta mogućnost da su različite stvari postignute istim sredstvom i da se pritom i dalje razlikuju, neobjašnjiva je. Treba prihvatiti kako jest. Dječak i djevojčica u dvorištu kuće igraju se loptom.
Što je vidjela lopata?
(prvi sloj zemlje koji u sebe prima sve ono čemu je teško pronaći mjesto na zemlji, ni po čemu ne daje naslutiti da se samo dva lakta dublje ponavlja selo, onakvo kakvo je iznad zemlje, sa svim potrebnim detaljima ponavlja se ispod zemlje, to je kompleksna slika koju nije teško predočiti ako se zamisli selo na samoj obali jezera za sunčanog dana i mirne površine, u refleksiji koja na površini vode ponavlja sliku sela toliko vjerno da kad bi se kadar okrenuo naopačke, teško bi bilo procijeniti što je refleksija sela na površini jezera a što je selo, o takvom se ponavljanju ovdje radi, ispod prvog sloja zemlje koji se još redovito iskorištava, u slojevima koji su ostavljeni da miruju kao površina jezera, nalazi se selo, onakvo kakvo je bilo i kakvo je sad, zamrznuti odrazi sela otprije osamdeset, devedeset godina i odrazi od sada, jedni preko drugih, sa svime što jedno selo čini selom, vremenima, ljudima, psima, konjima, nabrajanje je nepotrebno i nemoguće i svaki pokušaj da se opiše taj odraz osiromašio bi sliku samog odraza, ali on postoji.)
Nakon zadnji aprila
Izdavač: Pomorski i povijesni muzej Hrvatskog primorja Rijeka / Memorijalni centar Lipa pamti
Za izdavača: Tamara Mataija
Autor fotografija: Karlo Čargonja
Autor teksta: Goran Ferčec
Kustosica: Vana Gović Marković
Dizajn: Leo Kirinčić
Tisak: Sveučilišna tiskara Zagreb
Tehnički postav izložbe: Dino Marković
Fotografije postava izložbe: Tanja Kanazir
