Sinoć je u kinu Cinestar Branimir startalo 23. izdanje Zagreb Film Festivala koje će tijekom ovoga tjedna publici predstaviti više od stotinu filmskih naslova na nekoliko lokacija. U kinu Kinoteka od utorka do petka, svake večeri u 21.30, svoja nova ostvarenja u sklopu natjecateljskog programa hrvatskog kratkometražnog filma Kockice prikazat će osmero mladih hrvatskih filmaša/ica: Rino Barbir, Nina Damjanović, Luka Galešić, David Gašo, Jasna Safić, Jozo Schmuch, Vida Skerk i Kruno Trninić. Uoči večerašnjeg početka popularnih Kockica, od redatelja/ica doznali smo više o njihovim filmovima.
Dobro je sve, dobro je sve, dobro je sve naslov je filma Rine Barbira čiji protagonist Andro dolazi u rodni grad na godišnji odmor i susreće se s dvojicom prijatelja iz mladosti – Toni je postao otac, a Franko je zapeo u starim navikama. Andro pluta negdje između.
► Koja se ideja nalazi u osnovi tvog filma?
Rino Barbir: Egzistencijalna komedija o sazrijevanju. Bilo mi je zanimljivo napraviti film o tri prijatelja u srednjim tridesetima koji se nalaze svaki u različitim životnim okolnostima, jedan je otac, drugi živi kao da je još u pubertetu, a treći pluta negdje između, nesiguran kuda ga život nosi. Što ih zbližava, što udaljava te mogu li probuditi onaj osjećaj koji im je ostao u memoriji iz mladosti.
► Kako si okupio ekipu filma?
Rino Barbir: Paško i Josip bili su mi u mislima od prvog slova na papiru, za trećeg prijatelja probao sam castati nekoliko ljudi, Stipe Radoja se pokazao kao najbolji izbor. Ostatak ekipe čine meni bliski suradnici i prijatelji, a posebno mi je drago što u jednoj sceni statiraju mnogi moji prijatelji i njihova djeca, još jednom im hvala što su sudjelovali u tome.
► S kakvim ste se izazovima ili pak zanimljivim, duhovitim ili neočekivanim situacijama susreli na snimanju filma?
Rino Barbir: Nedaleko od Ultra festivala gdje smo snimali neke scene, ekipu filma pretresla je policija u potrazi za ilegalnim supstancama. Bez obzira što smo im objasnili kako smo mi filmska ekipa koja snima egzistencijalnu komediju, te u suradnji s policijom i njihovim kolegama snimamo scenu nedaleko od mjesta ovog događaja, bili su ustrajni da pronađu plijen. Nisu uspjeli.
► Kratki metar vrlo je inspirativna forma: nužno jezgrovita i koncizna, no isto tako i koncentrirana, jakog intenziteta. U čemu za tebe leži draž kratkog filma?
Rino Barbir: S kratkim filmom ulog je nekako manji, očekivanja nisu visoka i velika je vjerojatnost da taj film neće pogledati velik broj ljudi. Shodno tome, možeš isprobavati neke nove ideje, malo više riskirati i uvjeravati sebe kako je sve to trening za onaj dugi film koji ćeš snimati jednog dana.
► Osim premijeri svog filma, čemu se na ovogodišnjem ZFF-u posebno veseliš?
Rino Barbir: Mnogim naslovima, posebice domaćih i susjednih nam autora.
Nina Damjanović predstavit će film Ljubi, jesmo dobro? u kojem Luna i Nela (20) odlaze na more kako bi proslavile prvu godišnjicu veze. No, umjesto idiličnog odmora, njihov odnos suočava se s izazovima – strahovima, ljubomorom i nesuglasicama koje otkrivaju krhkost i složenost njihove ljubavi.
► Koja se ideja nalazi u osnovi tvog filma?
Nina Damjanović: Ljubav, problemi i mladost – portretiranje mladih djevojaka, njihove dinamike u ljubavnom odnosu. Prikazati želju da kao mlada osoba pokušavaš biti zrelija nego što zapravo jesi te da u odnosu verbaliziraš svoje osjećaje, strahove, nesigurnosti i želje (možda i previše ili jednostavno s krivom osobom). Mislim da se tu ipak radi o intenciji likova da budu iskreni i da uživaju u životu, iako to možda ne znaju provesti. Kao i o mojoj osobnoj potrebi da sve bude dobro i da svi budemo iskreni sa sobom i s drugima, da si u tom cijelom early 20s overthinkanju damo malo gušta i života, da ne budemo toliko u glavi i bespotrebno zabrinuti.
► Kako si okupila ekipu filma?
Nina Damjanović: Filmska ekipa uglavnom su također studenti Akademije dramske umjetnosti, zajedno s nekim ljudima van faksa koji su mi prijatelji ili koje znam sa setova pa me veselilo surađivati ponovno s njima. Iako nisu nužno dio filmske ekipe, hvala i mojoj familiji na krevetima, kaučima i madracima koje su nam udijelili i što su toliko mnogo nas tako divno ugostili u Rijeci. Čujem da se dio ekipe koji je spavao kod moje bake i dide budio s all inclusive švedskim stolom za doručak.
► S kakvim ste se izazovima ili pak zanimljivim, duhovitim ili neočekivanim situacijama susreli na snimanju filma?
Nina Damjanović: Krećem s klasičnom pričom: Radili smo baš puno, a spavali smo baš malo. No, bio je sedmi mjesec, vrućina i sparina lupili su nas u glavu… Moram priznati da je bilo malo teško te se ispričavam i zahvaljujem svima koji su stvarali ovaj film. Situacija koju bih izdvojila dogodila se drugog dana snimanja kad smo bili na plaži. Najgori i najduži dan snimanja. Mučimo se s donošenjem i odnošenjem opreme na plažu, vruće je, restoran nam ne donese naručenu količinu hrane… Ali onda dolazi jedan zaista predivan trenutak tog dana – osim pauze za ručak, imamo i pauzu za kupanje. Samo mi iz ekipe, jedini na plaži, kupamo se. Mislim da smo se tu svi ipak ponovno osjetili živima i veselima.
► Kratki metar vrlo je inspirativna forma: nužno jezgrovita i koncizna, no isto tako i koncentrirana, jakog intenziteta. U čemu za tebe leži draž kratkog filma?
Nina Damjanović: Kratki filmovi za sadsu i jedina filmska forma koju poznajem iz stvaralačke perspektive. Iako se veselim istraživati i dugi metar, s kratkim filmom mi se nekako najviše sviđa to što je kratak. Zapravo me uvijek iznova fascinira kako da to sve što želiš reći, napraviš najkraće i najučinkovitije, a opet bez da zbrzaš. Intrigira me i u radu na vlastitim filmovima i u gledanju tuđih, kako i što netko odabere ispričati i prikazati u ovoj kratkoj formi.
► Osim premijeri svog filma, čemu se na ovogodišnjem ZFF-u posebno veseliš?
Nina Damjanović: Svim drugim Kockicama, nisam gledala niti jedan od filmova kolega i baš me vesele. Također, Otac majka sestra brat i Sentimentalna vrijednost. I, možda najviše od svega, generalno KinoKino program. Trenutno pokušavam pisati svoj prvi dugi metar, a taj film je za malo mlađu publiku, pa sam baš radoznala vidjeti čega ima novoga na toj dječjoj sceni.
Traje veliko finale Luke Galešića prati Tonija koji je prisiljen suočiti se s potisnutim emocijama, tjeskobama i strahovima vezanima uz očevu tešku bolest.
► Koja se ideja nalazi u osnovi tvog filma?
Luka Galešić: Ideja brige, zajedništva, straha i odgovornosti.
► Kako si okupio ekipu filma?
Luka Galešić: Poslao sam glumcima scenarij i svi su pristali raditi. 🙂 Iza kamere su bili moji dugogodišnji prijatelji i suradnici, što mi je jako važno jer mislim da najbolji rezultati nastaju u okruženju u kojem se osjeća zajedništvo. Tako da smo otišli u radno-obiteljsku rujansku ekskurziju u Zadar i snimili film.
► S kakvim ste se izazovima ili pak zanimljivim, duhovitim ili neočekivanim situacijama susreli na snimanju filma?
Luka Galešić: Prvog dana snimanja pronašli smo psa koji je bio s nama na setu, glumac Stipe Radoja ga je uspio uspješno udomiti. Franko Jakovčević uspješno je preko Zooma položio ispit iz kolegija Povijest kazališta i drame. Utakmica Hajduk-Dinamo, koja se odvijala zadnjeg dana snimanja, polučila je uspješan rezultat za većinu ljudi na setu.
► Kratki metar vrlo je inspirativna forma: nužno jezgrovita i koncizna, no isto tako i koncentrirana, jakog intenziteta. U čemu za tebe leži draž kratkog filma?
Luka Galešić: Ukrast ću rečenicu moje producentice Inje Korać – odličan kratki film je kao eksplozija, traje kratko, a ostavlja dugotrajne posljedice.
► Osim premijeri svog filma, čemu se na ovogodišnjem ZFF-u posebno veseliš?
Luka Galešić: Veselim se radionici Midpoint Intensive Croatia, gdje zajedno s producenticom Teom Matanović predstavljam projekt koji razvijamo – Mister Piggy. Također, jedva čekam premijere kratkih filmova svojih prijatelja, Rahlo Joze Schmucha i Poluotok Davida Gaše, kao i premijeru filma Bog neće pomoći moje najdraže profesorice Hane Jušić na kojem sam radio kao asistent režije. A najviše se veselim druženju s kolegama i prijateljima.
Poluotok Davida Gaše, koji je svjetsku premijeru imao na prestižnom Međunarodnom filmskom festivalu u Locarnu, smješten je u gradski park predviđen za rekreativne aktivnosti. Tijekom vikenda, u rasponu od 20 minuta, nekolicina muškaraca provodi vrijeme na štajgi u srcu šume okružene kupalištem.
► Koja se ideja nalazi u osnovi tvog filma?
David Gašo: Što bismo vidjeli i čuli kad bismo dvadeset minuta stajali na jednom mjestu unutar cruising zone jednog gradskog parka.
► Kako si okupio ekipu filma?
David Gašo: Što se tiče core ekipe, to su uglavnom ljudi s kojima sam radio na svim prijašnjim filmovima. Producentice Marta Eva Mećava i Lucija Perić producirale su moje prethodne studentske radove, Tin Ostrošić je snimao četiri prethodna filma tijekom faksa, Paula Čule je bila kostimografkinja, a Jan Herenčić scenograf na filmu Niska trava – i sada su opet napravili velik posao. Dizajner zvuka Dino Ljuban i mikser zvuka Tihomir Vrbanec dugo su i temeljito radili na postprodukciji zvuka, kao i na prijašnjim filmovima na kojima smo radili zajedno. Marta Bregeš, montažerka, bila je velika pomoć u pripremi, i prije nego što je film uopće bio snimljen. To su sve ljudi s kojima sam dosad radio i osjećao se sigurno, uvijek su dali sve od sebe za svaki film pa smo ih i na taj način ponovno okupili.
Na ovom filmu sam prvi put radio i s nekim novim članovima tima, kao što su Miro Manojlović i Ana Kovačić koji su napravili genijalne elektronske skladbe koje su jako suptilna, ali važna nadogradnja u zvuku. Suptilan, ali velik posao napravile su i majstorice maske Marta Krapanić te Ivana Pralija. I naravno svi glumci – koji su bili spremni na jako puno toga, na puno probi, na puno izazova na setu i koji su kroz sve to bili iznimno strpljivi.
► S kakvim ste se izazovima ili pak zanimljivim, duhovitim ili neočekivanim situacijama susreli na snimanju filma?
David Gašo: U filmu važnu ulogu igra jedan puž golać. Puž je trebao biti gusjenica, ali gusjenice je iznimno teško naći. Pogotovo u kasno ljeto. Što je bila škola od nekoliko mjeseci…
Za mene je zapravo cijelo to snimanje bilo jedno veliko neobično iskustvo. Imali smo puno ideja. Iako smo snimali samo jedan dan, imam osjećaj da se na setu dogodio ogroman broj situacija koje ću pamtiti. Od praktičnih efekata, vatre, vjetra i kiše do penjanja na stablo i zalutalih rejvera koji su došli u šumu i pobjegli misleći da snimamo pornić. Zapravo, ne mogu vjerovati da se sve to dogodilo – i ono što jesmo, i ono što nismo zamislili da će se dogoditi.
► Kratki metar vrlo je inspirativna forma: nužno jezgrovita i koncizna, no isto tako i koncentrirana, jakog intenziteta. U čemu za tebe leži draž kratkog filma?
David Gašo: Mislim da je kratki film idealan za eksperimentiranje. Kratki film trpi sve, a sve je to lakše jer pažnju gledatelja posuđuješ na vrlo kratko vrijeme. Win-win.
► Osim premijeri svog filma, čemu se na ovogodišnjem ZFF-u posebno veseliš?
David Gašo: Filmu Pillion (Zauzdan) redatelja Harryja Lightona.
U filmu Priroda i poezija Jasne Safić protagonistica Selma vodi nećaka Dina na planinarenje uvjerena da će ga to odvojiti od računala i videoigara. Dok se suočavaju s razlikama i sukobljavaju s vlastitim prirodama, jedan neobičan izlaz nameće se kao rješenje.
► Koja se ideja nalazi u osnovi tvog filma?
Jasna Safić: Ispočetka sam samo željela snimiti film u prirodi i umirujućoj atmosferi, a u čijem će središtu biti odnos žene mojih godina i njenog nećaka. Kako se film dosta dugo razvijao (prva je verzija scenarija nastala 2021., dok je snimanje realizirano 2024.), u međuvremenu su se pojavile i druge ideja koje su ga oblikovale. Osim sukoba generacija, tu sad ima i prisjećanja na djetinjstvo, nostalgije, melakolije i još ponešto.
► Kako si okupila ekipu filma?
Jasna Safić: Isprva mi je bila u fokusu glumačka podjela. Maju Posavec sam imala u vidu za ulogu Selme od prve verzije scenarija. Za ulogu Dine organizirali smo casting na kojem je odabran Vini Novosel. Marinu Redžepović sam odabrala jer mi se činila idealna za ulogu Selmine sestre, a Vibora Krekovića jer osim što je izvrstan na filmu ima i neku upečatljivu pojavu. Paralelno s glumcima tražila sam direktora fotografije i tu sam imala više opcija, ali sam se na kraju odlučila za mladu i talentiranu slovensku snimateljicu Veroniku Francescu Štefančič. Dio ekipe došao je s mojih prethodnih projekata, primjerice Igor Jelinović, Urša Vlahišić, Tihomir Vrbanec i Jonatan Alić, dok smo ostatak ekipe okupili neposredno prije snimanja, zivkanjem i moljakanje. U svakom slučaju, imali smo velike sreće, ekipa je bila odlična, mislim da smo se jako dobro slagali i družili tih dana.
► S kakvim ste se izazovima ili pak zanimljivim, duhovitim ili neočekivanim situacijama susreli na snimanju filma?
Jasna Safić: Film je sniman u eksterijerima, tako da su neočekivane situacije dolazile od neodgovarajućih vremenskih prilika. Iako smo isprva planirali scenu na rijeci snimiti na Dobri, kako je pala iznenadna kiša, a s njom i poplavila Dobra, morali smo to jutro promijeniti lokaciju za snimanje, te smo snimali na Mrežnici. Međutim osim neizvjesnosti, bilo je i puno duhovitih trenutaka, a uglavnom nas je nasmijavao Vini Novosel, koji je uživao prvenstveno zato što tih dana nije morao ići u školu.
► Kratki metar vrlo je inspirativna forma: nužno jezgrovita i koncizna, no isto tako i koncentrirana, jakog intenziteta. U čemu za tebe leži draž kratkog filma?
Jasna Safić: Kratki film svojom formom omogućava da u njemu isprobavate što god vam padne na pamet. Ako imate potrebu isprobati neku novu tehniku ili stil, mnogo je teže to isprobati na filmu od 90 minuta, nego na filmu od 10 minuta. Kad snimate kratki film, manje ste opterećeni budžetom i očekivanjima publike, što može imati pozitivne učinke na unutarnju slobodu autora i kreativnost. Meni je velika prednosti što u kratkom filmu niste toliko fokusirani na priču, pa se možete posvetiti nekim detaljima za koje smatrate da su posebno važni.
► Osim premijeri svog filma, čemu se na ovogodišnjem ZFF-u posebno veseliš?
Jasna Safić: Veselim se dobrim filmovima i atmosferi festivala. Kako je ZFF festival na kojem se prikazuju filmovi novih autora, to su uglavnom filmovi sa svježim perspektivama, te poticajni za razmišljanje. Bit će zanimljivo vidjeti to novo viđenje svijeta, ili barem način na koji se nove generacije bore protiv ustaljenih navika društva.
Vida Skerk u filmu Ether, premijerno prikazan u Cannesu, prati mladi par provodi dan u prirodi, no poteškoće u komunikaciji oko pitanja moći i odgovornosti izvlače na površinu potisnute napetosti.
► Koja se ideja nalazi u osnovi tvog filma?
Vida Skerk: Mladi par na idiličnom izletu u englesku prirodu suočava se sa skrivenim napetostima koje izbijaju na površinu njihova odnosa, obilježenog nerazumijevanjem oko pitanja moći i odgovornosti.
► Kako si okupila ekipu filma?
Vida Skerk: Film je nastao na National Film and Television School u Engleskoj gdje je proces formiranja ekipe dosta kompleksan. Pravila oko toga se razlikuju od projekta do projekta: na prvim su ekipe kompletno dodijeljene, ne biraš nikoga, a na diplomskom filmu se međusobno sami dogovaramo s kim želimo raditi. Ether je nastao na prvoj godini i prvo su producenti i redatelji spojeni u parove. Vrlo mi je drago što su spojili Doru Galosi i mene jer dijelimo sličan senzibilitet i pristup radu, te smo i nakon ovog filma nastavile raditi zajedno. Nakon toga su scenaristi pripremili pitcheve svojih ideja te smo, nakon razgovora s pojedinim scenaristima, producenti i redatelji birali favorite. Ono što me privuklo scenariju Niky Pasolini jednostavnost je i elegancija kojima je prikazala vrlo složenu temu. Ostatak ekipe je bio na ovom projektu dodijeljen. Mislim da je to dobar trening jer se naučiš raditi s različitim ljudima s kojima nije rečeno da ćeš odmah “kliknuti”, ali moraš naći način da svejedno kvalitetno surađujete, tako da si dodatno izbačen iz zone komfora. Mislim da je na NFTS-u način dodjeljivanja ekipe takav jer te nastoje pripremiti za različite uvjete rada: one u kojima redatelj ima veću kontrolu, ali i one u kojima nemaš priliku birati sve članove ekipe, što je sličnije televizijskim uvjetima. No, na ovom sam projektu imala puno sreće i vrlo sam zadovoljna suradnjom s ostalim članovima ekipe. S mnogima od njih, npr. montažerkom Mariom Luizom Munhoz, planiram raditi u budućnosti, a s montažerom zvuka Vicenteom Molderom već sada radim na drugom projektu, tj. diplomskom filmu.
► S kakvim ste se izazovima ili pak zanimljivim, duhovitim ili neočekivanim situacijama susreli na snimanju filma?
Vida Skerk: Film je sniman na 16mm filmskoj vrpci i s ograničenim brojem rola. To je svakako bilo izazovno, makar smo se na to pripremili. Što se tiče duhovitih situacija – nekoliko scena u filmu je snimano na livadi na kojoj se nalazi glamping. Valjda da dodatno privuku turiste, na lokaciji su imali i desetak alpaka koje su se slobodno šetale po terenu, pa su asistenti režije i produkcije imali dodatan zadatak tjeranja alpaka sa seta. Da su bile ovce, još bih mogla reći da pripadaju engleskom pejzažu, ali alpake u filmu ne bih mogla objasniti.
Tijekom jedne pauze za ručak alpake su opkolile filmsku opremu i obavljale nuždu gdje god su stigle, pa se i kamera našla u opasnosti. Budući da su svi bili na pauzi, brzo tjeranje alpaka pripalo je producentici i meni. Mogu reći da su alpake nepristojne i tvrdoglave životinje koje ne vole slušati redateljske upute.
► Kratki metar vrlo je inspirativna forma: nužno jezgrovita i koncizna, no isto tako i koncentrirana, jakog intenziteta. U čemu za tebe leži draž kratkog filma?
Vida Skerk: Forma kratkog filma dopušta veću hrabrost autorima, slobodniji si u eksperimentiranju. Ako kratki film ne uspije, to nije toliko strašno kao kad recimo propadne dugometražni prvijenac. Kratku formu smatram terenom za testiranje stilskih i narativnih postupka u koje se možda ne bih na prvu usudila upustiti da se radi o većim, dugometražnim projektima. Zato mislim da su kratki filmovi često zanimljiviji od dugometražnih po pitanju inovacija u filmskom jeziku. Doduše, Ether je narativno linearan i nema prevelikih odstupanja od klasičnog filmskog jezika, makar je neke vrste odstupanja ipak bilo. Moj osobni eksperiment u ovom filmu bilo je otkrivanje kako se moj “autorski potpis” i moj senzibilitet prilagođava drukčijim, novim okvirima. Opsjednutost s “autorstvom” redatelja često nas limitira da se uvijek bavimo istim temama i na isti način da bismo zadržali vlastiti “potpis”. Međutim, forma kratkog filma daje priliku redateljima da, bez prevelikog rizika, vježbaju drukčije redateljske postupke koji bi im inače ostali strani.
► Osim premijeri svog filma, čemu se na ovogodišnjem ZFF-u posebno veseliš?
Vida Skerk: Mislim da je cijeli program vrlo zanimljiv jer publici nudi bitne filmove iz regije, a i vrlo zanimljive i utjecajne filmove iz šireg svijeta. Posebno bih istaknula film Glas Hind Rajab, gledala sam ga već ali svima preporučujem!
Saznavši za korupciju među školskom administracijom, troje maturanata i jedan prvašić provaljuju u svoju gimnaziju kako bi pribavili dokaze prijestupa u filmu Inicijalni Krune Trninića.
► Koja se ideja nalazi u osnovi tvog filma?
Kruno Trninić: Autorskoj ekipi filma polazište je bilo pokušati nešto novo, zadati si izazov i potruditi se da briljiramo, odnosno položimo inicijalni. Na neki meta način, postoji jasna paralela između nas i naših gen Z protagonista: svima nam je motivacija donijeti promjenu. Dapače, film bih nazvao litmus testom za tu promjenu i zato nestrpljivo čekam vidjeti kako će ga publika prihvatiti.
► Kako si okupio ekipu filma?
Kruno Trninić: Velik dio ambicije ovog filma proizlazi iz toga kako sam ga htio snimiti, pa je prvi sastanak bio s direktorom fotografije Filipom Šarićem, s kojim sam već uspješno surađivao i kliknuo. Pozvao sam ga na piće i rekao mu: “Okej. Imam ludu ideju, zaustavi me kad postane preluda.” Nikad me nije zaustavio i u tom trenutku sam znao da imamo film. Par sati kasnije otišao sam na projekciju u KIC na kojoj sam sreo Tibora Vukelića, tada prijatelja iz industrije s kojim bih, kao i tu večer, rado pričao nakon nekog filma. Kažem ja njemu: “Pogodi što, snimam novi film.” Pita me “Je l’ imaš producenta?”, kažem “Ne,” on vrati “A ja nemam film.” Tako da smo u nekoliko sati otišli od toga da je Inicijalni jedna luda ideja u mojoj glavi do toga da imamo glavnu posadu i izglednu šansu za snimanje. Za ostatak ekipe, zbog veličine projekta i dužnosti da snimanje prođe uspješno i sigurno, bilo nam je ključno naći balans između profesionalnih filmskih radnika s dugogodišnjim iskustvom te ljudi naših godina koji tek počinju, ali u projektu nalaze neku iskru zbog koje su bili spremni u potpunosti mu se posvetiti. Rekao bih da smo balans postigli, a iskri imali napretek, od Frana, Lucije, Jana i Sergeja, mladog ansambla pred kojima je bio neviđeni posao, Antonije Jurine u scenografiji, Nike Vrbice u kostimima, Tee Pavec u šminci, pa sve do postprodukcije i Dine Divkovića u zvuku te Borne Ledića za glazbu – od kojih sam vjerojatno tražio da za film skinu zvijezde s neba, a oni su donijeli cijelu galaksiju.
► S kakvim ste se izazovima ili pak zanimljivim, duhovitim ili neočekivanim situacijama susreli na snimanju filma?
Kruno Trninić: Budžet nam je zbog opsega projekta i broja ljudi koje smo htjeli na setu kako bismo potpuno realizirali ideju dopuštao samo jednu snimajuću noć, stoga je veliki izazov bio međusobna koordinacija kako bismo u svega dvanaestak sati ulovili sve što nam treba. Bili smo pametni što smo u tjednima koji su prethodili proveli desetke sati u probama u prostoru – i još pametniji što smo za prvog asistenta režije imali Jana Kožića, kojemu je “Koordinacija” vjerojatno srednje ime.
► Kratki metar vrlo je inspirativna forma: nužno jezgrovita i koncizna, no isto tako i koncentrirana, jakog intenziteta. U čemu za tebe leži draž kratkog filma?
Kruno Trninić: Kratki filmovi koji najviše ostaju sa mnom oni su koji su mi u nekom trenutku iz bilo kojeg razloga oduzeli dah. Ako se tijekom projekcije našeg filma netko toliko zalijepi za platno, toliko uđe u priču koju pričamo da na tren zaboravi disati, mislim da smo uspjeli.
► Osim premijeri svog filma, čemu se na ovogodišnjem ZFF-u posebno veseliš?
Kruno Trninić: Svim drugim filmovima. Na neke filmove iz ovogodišnje selekcije čekam još od siječnja, ali najviše me zanima otkriti i upustiti se u priče koje su spremili moji vršnjaci u domaćem i međunarodnom programu kratkih filmova. I kad ne traju festivali, prije ćete me naći u kinu nego doma, tako da sam ja ovaj tjedan stvarno na svome.
Tekst je dio Vizkulturine serije “Kratki, animirani i eksperimentalni film u medijima” koju sufinancira Grad Zagreb — Gradski ured za kulturu i civilno društvo te Hrvatski audiovizualni centar.
