Koncizni presjek suvremene korejske umjetnosti trenutačno je u Zagrebu predstavljen na izložbi koja se pod naslovom Ghost Dancer do 15. prosinca održava u prostoru Hrvatskog inženjerskog saveza, smještenom u povijesnoj Palači Vranyczany (Berislavićeva 6). Izložba u produkciji Umjetničkog paviljona – koji svoje programe posljednjih godina dislocira po brojnim drugim gradskim lokacijama, sve do završetka obnove zgrade Paviljona – donosi selekciju radova sedmero korekcijskih umjetnica i umjetnika srednje generacije, u odabiru Anca Verona Mihuleţ, rumunjske povjesničarke umjetnosti i nezavisne kustosice sa sjedištem u Seulu i međunarodnom reputacijom.
Umjetnice i umjetnici Ayoung Kim, Saem Lee, Seunghyun Moon, Soyoung Chung, Suk Kuhn Oh, Sunmin Park i Tae Kyun Kim aka LESS reagiraju na brze izmjene u urbanom pejzažu korejskih gradova uslijed klimatskih promjena i naglog tehnološkog razvoja, uključujući i refleksije povijesnih kolonizacija Koreje. Zajednički okvir radova je propitivanje suodnosa tijela i arhitekture/urbanog prostora. Praksu ovih sedam umjetnika/ca pratim već godinamaa. Radove Suka Kuhna Oha i Saem Lee već sam uključivala u druge izložbe koje sam kurirala, dok sam sa Soyoung Chung, LESS_Kimom Taeom Kyunom i Sunmin Park razvila dugoročniju suradnju, ističe kustosica izložbe Anca Verona Mihuleţ, nastavljajući: Dobro razumijevanje njihovih radova omogućilo mi je da ih okupim pod istim konceptom, uzimajući u obzir i da svi njeguju praksu utemeljenu na istraživanju i da svoje ideje razvijaju u dužim vremenskim okvirima. Vjerujem da je kvaliteta njihovih radova pruža dubinski pogled na određene epizode iz povijesti Koreje ili na mehanizme izgradnje sjećanja i afirmacije aktualnog stanja stvari. Svatko od njih dolazi s jedinstvenom perspektivom.
Okupljenim radovima, među kojima je i višestruko nagrađivani film Delivery Dancer’s Sphere Ayoung Kim, interijer historicističke Palače Vranyczany pruža neočekivani, ali i kompatibilni kontekst za nove narativne niti i spekulacije. Seunghyun Moon, umjetnik rođen s cerebralnom paralizom 1970-ih, daje nevjerojatne lekcije o pokretu i iscjeliteljskoj moći tijela, dok participativni umjetnik Saem Lee govori o unutarnjim promjenama generiranima specifičnim, koordiniranim pokretima. LESS je poznati modni fotograf iz Seula koji dolazi sa svježom i živahnom vizijom o tome kako se tijela šire u prostoru; on pruža osjećaj slobode i oslobođenja. Ayoung Kim nedavno je primila nagradu u Koreji za svoje predano i domišljato umjetničko istraživanje o složenosti posthumanih uvjeta. Soyoung Chung inspiraciju crpi iz svog neposrednog okruženja kako bi stvorila višeslojne skulpture i instalacije o akumuliranim aspiracijama. Sunmin Park posvetila je svoje višedesetljetno bavljenje kolektivnim emocionalnim nasljeđem u poetska, ali i kritička djela. Studija Suka Kuhna Oha o ostacima japanske arhitekture predstavlja važan doprinos razumijevanju postkolonijalnog mentaliteta u Koreji, pojašnjava Anca Verona Mihuleţ.
Tri su rada posebno producirana za zagrebačku izložbu: video rad At the Border Seunghyuna Moona, Guest Room Soyoung Chung i serija crteža Swimming Pool / Into Air Sunmin Park. Ova potonja sastoji se od devet crteža na kojima autorica bilježi svoja zapažanja o tome kako arhitektura katkad može kanalizirati povijesne traume, ali i kako materija postaje fluidna kada je podvrgnuta djelovanju vremena ili drugim prostornim kontekstima. Kombinirajući fotografiju i slobodni crtež rukom, serija svjedoči o tome kako prolaznost i ograničenost mogu iskriviti stvarnost, ali i otvoriti nove mogućnosti, ističe Anca Verona Mihuleţ.
Site-specific istalacija Guest Room Soyoung Chung bilježi pak osobno putovanje autorice, obilježeno fizičkim i mentalnim migracijama između Južne Koreje i Rusije. Rad sugerira stanje u kojem temporalnost postaje nelinearna, uklanjajući granice između prošlosti i budućnosti, između stanovnika i posjetitelja, kao i između osobnog i materijalnog. Ono što je posebno zanimljivo u ovom radu jest to da je on akumulacija “stanja postojanja”, kako ga umjetnica opisuje, u smislu da objedinjuje novu prostornu produkciju, uz skulpturu realiziranu ranije ove godine te memorabilije koje pripadaju umjetničinim roditeljima. Gustoća objekata stvara katarzično mjesto u kojem umjetnica i gledatelj izmjenjuju uloge – gosta i domaćina – koje se ponekad preklapaju ili jednostavno podržavaju jedna drugu, pojašnjava Anca Verona Mihuleţ koja o video radu At the Border kaže sljedeće: Seunghyun Moon na prvi pogled prikazuje različite strukturalne elemente crkve Gyeongdong. No, gledajući dublje i analizirajući kretnje performera/izvođača, shvaćamo da otkriva opresivnu strukturu, vidljivu u karakterističnom dizajnu unutarnjih stepenica, a koja kulminira s umjetnikom koji stoji ispred oltara, svladan gravitacijom, sve dok na kraju njegovo tijelo posve ne nestane.
Kako se navodi u predgovoru izložbi, transformaciju urbanog krajolika Seula markirala su tri ključna događaja – rušenje mosta Seongsu 1994., kolaps robne kuće Sampoong 1995. te azijska financijska kriza 1997. Ti su događaji značajno utjecali na razvoj javne svijesti o važnosti struktura, arhitekture, građanske odgovornosti te pokrenuli rasprave usmjerene na zajednicu. U isto vrijeme, korejska vlast nastojala je pronaći načine za tretman arhitektonske baštine iz razdoblja japanske kolonijalizacije. Unutar te inherentne napetosti, eksperimentalni umjetnici počeli su koristiti svoja tijela da bi govorili o suvremenim transformacijama društva te urbanih (makro) i intimnih (mikro) prostora.
Zajednički nazivnik predstavljenih radova činjenica je da odabrani umjetnici koriste tijelo kao transfer ubrzanih društvenih, urbanih, tehnoloških i klimatskih promjena. Upitali smo Anca Verona Mihuleţ kako se to očituje u pojedinim radovima: Instantno pomišljam na tragove zlostavljanja i boli na tijelima seksualnih radnica iz dvaju korejskih gradova, Daegu i Incheon, prikazane na fotografijama Suka Kuhna Oha. Usporedio je fragmentirana, anonimna tijela s ruševinama zgrada koje su bile povezane s japanskom kolonizacijom spomenutih gradova, stvarajući bolan prikaz na obje razine, kako fizičkoj, tako i emocionalnoj. Ovaj rad govori o skrivenim povijestima i načinu na koji mi kao društvo prihvaćamo stvarnost: jesmo li spremni pogledati dublje u pukotine na zidovima ili prihvaćamo samo površinsku napetost?
Nasuprot Suk Kuhnovom konceptu nalazi se vizualnost LESS-a, koji nas transponira u fluidnost mladosti koja se ogleda u arhitektonskim promjenama zabilježenima tijekom proteklih dvadeset godina u Seulu – njegove slike rasvjetljavaju polarnost koja postoji između mladih tijela i ubrzane gentrifikacije. Film Ayoung Kim, Delivery Dancer’s Sphere, funkcionira kao vezivno tkivo ove izložbe, a prikazuje šaroliko iskustvo jedne dostavljačice, koja se bori s urbanim i emocionalnim labirintom dok lukavi AI na neki način reproducira svoju svijest komplicirajući rute dostave. “Iscjeljujuća tijela” u videima Saem Lee i Seunghyuna Moona transponiraju posjetitelje u suštinu i učinke koordiniranih pokreta; oba rada stvaraju prostore ravnoteže i oporavka, temeljene isključivo na resursima tijela. The Lines That Are Erased While Drawing, video rad Sunmin Park memorijalno je ostvarenje posvećeno žrtvama potonuća trajekta Sewol 2014. u Koreji, kada se više od tri stotine srednjoškolaca utopilo na školskom putovanju za otoku Jeju. Implikacije užasnog incidenta – od političke do osobne razine – utjecale su na cijelu naciju, postavljajući pitanja o faktorima donošenja odluka i ljudskoj sposobnosti reagiranja na katastrofu. Snimljen odozgo, film prikazuje parkiralište na kojem dva vozila povlače preklapajuće linije, da bi ih odmah potom izbrisali; ta paradoksalna gesta simbolizira čin preklapanja i rasklapanja, sjećanja i zaborava, stradavanja i oporavka. Kada posjetitelji uđu u instalaciju Soyoung Chung pod nazivom Guest Room, smještenu na alveolarnom mjestu u palači Vranyczany, susreću se s gomilom senzacija izazvanih raznolikošću materijala koje je umjetnica koristila: strukture izlivene u metalu, memorabilije izrađene od stakla ili pronađene predmete. Njezin rad stvara izravnu interakciju između njezina osobnog prostora kao umjetnice migrantice i prostora palače u kojoj se odvija njezin projekt.
Pojedinačni projekti isprepliću se i na ovoj izložbi stvaraju priču o društveno-političkim strukturama u Koreji, kao i o osobnim sjećanjima i perspektivama. Dok sam radila na izložbi, shvatila sam da se u našem današnjem svijetu tijelo često pretvara u arhitekturu na isti način kao što arhitektura koja nas okružuje postaje multifunkcionalno tijelo. Projekti predstavljeni na izložbi Ghost Dancer pokazuju kako mi kao pojedinci postajemo čuvari, svojevrsna živa skladišta koja se povećavaju i smanjuju u dinamičnom ritmu društva.
Anca Verona Mihuleţ je rumunjska povjesničarka umjetnosti i nezavisna kustosica sa sjedištem u Seulu. Od 2011. njezini su interesi usmjereni ka propitivanju i teoretiziranju različitih kustoskih konteksta. Dobitnica je nekoliko stipendija i rezidencija među kojima su Nacionalni muzej moderne i suvremene umjetnosti u Koreji i seminar Curatorial Intensive (Independent Curators International u Ullens Art Centru, Peking). Između 2006. i 2013., zajedno s Livianom Dan, kurirala je izložbeni program Galerije suvremene umjetnosti Nacionalnog muzeja Brukenthal u Sibiuu, Rumunjska. Godine 2013. bila je kustosica izložbe Refleksijski centar za suspendirane povijesti te je bila kustosica rumunjskog paviljona na 55. izdanju Venecijanskog bijenala. Godine 2016. nagrađena je prestižnom stipendijom Igor Zabel, a 2019. je bila dobitnica Bega Art Prize. Radila je u kustoskom timu Singapurskog bijenala 2019., u sklopu kojeg je istraživala slučajeve umjetničkog premještanja i naturalizacije uzrokovane sukobima, zajedno s načinima na koje transmedijalnost može utjecati na našu percepciju budućnosti. Godine 2021. kurirala je izložbu Chronicles of the Future Superheroes u Kunsthalle Bega u Temišvaru, Rumunjska. Godine 2022. s Irenom Bekić kurirala je istraživački projekt Andreje Kulunčić Vi ste Partiju izdale, onda kad ste joj trebale pomoći u Muzeju moderne i suvremene umjetnosti u Rijeci.
Izložba Ghost Dancer može se pogledati u prostoru Hrvatskog inženjerskog saveza u Palači Vranyczany (Berislavićeva 6) do 15. prosinca, radnim danima između 11 i 19 sati, a subotom i nedjeljom od 11 do 15 sati.
