Do kultne i nekonvencionalne Galerije Kvart spustio sam se par dana prije Badnjaka uzevši duži put kvartom Trstenik, kanjonom između arhitektonskih divova, nizom dućana i kafića do trgića na kojem je postavljena skulptura Moj komad neba iz 2003. godine da bih se zatim u galeriji susreo s njenim autorom i kulturno-umjetničkim guruom kvarta. Za malim stolom pred gomilom fascikli i papira čekali su me sugovornici Boris Šitum i Ana Čukušić nadvijeni nad financijskim izvještajem udruge. Podigli su glavu, ostavili financije i uhvatili se razgovora o umjetnosti. Tako je potekla priča o svemu onom što slijedi u nastavku, a priča je to o udruzi i Galeriji Kvart, o Borisu i Ani, umjetnosti koju vole i promoviraju, o kvartu Trstenik i zajednici koja ga nastanjuje i nadahnjuje. Prilog je ovo i za Antimonografiju koju još nisu napisali, ali hoće jer jednostavno moraju i konačno, priča je ovo, u najširem smislu, o autentičnom životu umjetnosti i o umjetnosti autentičnog življenja.
Udruga Kvart nastala je gotovo spontano, iz ljudske želje za povezivanjem, komunikacijom i okupljanjem. Umjetniku Milanu Brkiću je, priča Šitum, u kafiću u kojem su se družili pala na pamet ideja kako bi se lokalni umjetnici kvarta trebali okupiti u udrugu. Kasnije se sve odigralo samo od sebe, a osnivači su bili Boris Šitum, Milan Brkić, Rino Efendić i Željko Marović, dok je udruga Kvart formalno registrirana 2007. godine. Prvu izložbu imali su na Badnjak 2006., a postavu su činili Boris Šitum, Milan Brkić, Rino Efendić, Duška Boban, Luka Duplančić i Marin Zorić.
Šitum se prisjeća: Kako se ono kaže u Ljubavnim pismima s predumišljajem? Nijedna harmonija nije vječna, ona se urušava da bi se stvorila nova! Shvatio sam to nakon deset divljih godina, godina najluđih izložbi, borbe za javni prostor, političke djelatnosti, sukoba s vlastima i moćnicima. “Harmonija“ je simbolično završila ili svršila zajedničkim orgazmom na izložbi Budućnost 2016. godine kroz projekt SPERMBANKTRSTENIK, pri čemu je pedesetak dičnih sinova Trstenika doniralo spermu za prvu banku sperme u ovom dijelu Europe. Masturbacijom protiv sustava, drkanjem do zvijezda. Shvatio sam da moramo nekako nastaviti raditi, promijeniti model, da nam treba prostor, ali ne u centru grada, već u kvartu jer mi djelujemo u zajednici.
Objekt u kojem je galerija smještena ima bogatu povijest. Sagrađen je od dijelova crkve Svetog Petra koja se nalazila na splitskom pazaru i koja je srušena savezničkim bombardiranjem 1944. godine. Prostor je imao brojne funkcije; prvotno je bio škola do 1977. godine, zatim sjedište gradskog kotara, a ranih 90-ih i župna crkva. U ovom trenutku koristi ga udruga Kvart s gradskim kotarom i Waldorfskim vrtićem, dok se sala iznad galerije koristi za brojne namjene: od plesnjaka, do okupljanja umirovljenika i drugih korisnika. Udruga Kvart je ovaj prostor prvo skvotirala, a na natječaj su u potrazi za nužnim sredstvima izašli tek 2018. godine.
Šitum naglašava: Tada smo ovaj prostor uspjeli zadržati, ne dobiti, nego baš zadržati, jer to je naš prostor. Mi smo grad, a ne vlast, jer vlasti se mijenjaju, a mi ostajemo.
Prisjećajući se prvotnog stanja galerije, Šitum kaže kako je sve ovo što sada vidimo uređenim bilo potpuni krš; postojao je razbijeni šank, oštećena lamperija, pod je bio pun rupa. Kada je arhitekt Dinko Peračić napravio izračun obnove prostora, on je iznosio preko 20.000 eura. Ako premotamo vrijeme i pogledamo kako sada izgleda prostor Galerije Kvart, priču osnažuje činjenica kako se sve uspjelo napraviti bez institucija, financija i natječaja, isključivo preko prijatelja, suradnika i donatora.
Zato ispred galerije postoji zid koji zovemo Pali za kulturu, jer izgleda kao spomenik NOB-a, a na njemu su imena svih donatora koji su pomogli, dodaje Šitum, a Ana zaključuje: Na leđima donatora je sve nastalo i to je fascinantna stvar u ovoj priči i ključan moment za zajednicu. Zato je ovo njihova galerija i njihov prostor. Oni imaju ključ, osjećaju se pozvanima i redovito koriste ovaj prostor.
Mlada kustosica i kulturna djelatnica Ana Čukušić Kvartu se pridružila 2019. godine kada je bila na zadnjoj godini Filozofskog fakulteta u Splitu. Kako se u diplomskom radu željela baviti nekim kolektivom, te pritom spojiti oba smjera – filozofiju i povijest umjetnosti, mentorica Ivana Meštrov uputila ju je na Kvart. Diplomirala je s radom naziva Udruga za suvremenu umjetnost KVART – Političnost umjetnosti, a onda ostala kao suradnica do danas. Na moje pitanje može li obuhvatiti opseg posla koji sada radi i tako definirati u kojoj je funkciju u Kvartu, Ana kroz smijeh odgovara: u svakoj sam funkciji, a Šitum s čuđenjem na moje pitanje dodaje: A što je to uopće funkcija? i razgovor se nastavlja u normalnom smjeru. U tom trenutku Čukušić se prisjeća pisanja svog prvog natječaja s dozom žaljenja što nisu dobili financije za tu ideju, ali se oboje slažu kako od nje ne odustaju. Aplicirali smo za monografiju o Kvartu. Trebala se zvati Antimonografija, ali nismo dobili sredstva za nju. Međutim, nakon prvih neuspjeha na natječajima ubrzo smo počeli dobivati prve iznose i tada su se stvari okrenule na bolje.
Kako Split ima 27 kvartova, zanimalo me kako su odlučili svoju udrugu, a onda i galeriju, krstiti upravo tim neodređenim imenom. Šitum rezimira: Tražili smo ime bez imena. Nešto što ne zvuči pretenciozno. Ja sam napravio ovaj logo iznad vrata galerije da stoji privremeno dok ne napravimo bolji, ali ostao je do danas. Ovo ime je ljudskije, prirodnije. Svaki je kvart kvart, ali samo je jedan Kvart.
Što se tiče užeg tima i organizacije udruge Kvart, Šitum ističe sa šalom uronjenom u istinu kako imaju: polupredsjednički sustav s elementima diktature, a onda skreće u ozbiljne vode navodeći kako najvećim uspjehom smatra to što su složni, što se takva grupa umjetnika i osebujnih ličnosti nikada nije razišla, jer je to ipak Split, a u ovakvim krugovima često postoji nadmetanje ega i temperament koji izađe na površinu.
Ipak, tu dolazi do izražaja pomirljiva narav kvarta u kojem je galerija smještena, pa Šitum dodaje: Zavolio sam Trstenik, ne samo zbog predivne relevantne arhitekture koja je začetak postmoderne, ne samo zato što sam tu proveo dio djetinjstva, već zato što ljudi sudjeluju u projektima, performansima, što je ovo kvart povezanosti. Neke generacije s vremenom odu iz ovog kvarta, kako Johnny kaže, “pritisnuti poslom, brigom”, ali dolaze nove. Zapravo smo tim klincima ponudili drugačiji model odrastanja i sudjelovali u njihovom odgoju.
Na tom kamenu temeljcu zajedništva organiziraju se i izložbe koje nastaju konzultiranjem među članovima; pozivno, bez natječaja. Šitum ističe kako je za dio selekcije zaslužan i umjetnički direktor udruge, predsjednikova lijeva ruka, neumoljivi Milan Brkić. Izbor rade po principu da stariji članovi dogovore neka poznatija i njima generacijski bliža imena, dok Čukušić, pošto je upućenija u umjetničku scenu, skautira i poziva mlađe umjetnike. Također, nerijetko ugošćuju i strip autore u selekciji Ivana Svaguše. Zaključuju kako njihove nekonvencionalne izložbe u suštini čine umjetnici s margine i mladi. Čukušić ističe zanimljivost u procesu selekcije izložbi: Nama se ljudi javljaju na mail i često ih prihvatimo. Ne volimo odbijati ljude, mi smo galerija zajednice. Također, često se dogodi da neki umjetnik dođe na otvorenje izložbe, krenemo u priču s njim i tada, na licu mjesta, dogovorimo njegovu izložbu. Inače, ja biram radove tako da mislim na razvoj publike, po ključu da jedna izložba bude razumljiva, jasna i da komunicira s publikom, ali sljedeća da bude apstraktnija. Pričajući o tom konceptu, navodi primjer umjetnika Gorana Petercola koji je iskoristio prazan prostor galerije osvijetlivši dijelom samo električne prekidače, da bi zatim bila održana izložba Garage Sale Matije Šantića koja je široj publici bila razumljivija i bliža. Međutim, važno je ovdje primijetiti kako galerija Kvart pruža iznimnu i rijetku mogućnost da se uopće koristi takav kustoski pristup.
Po pitanju posjećenosti izložbi ključan je društveni moment galerije, zbog kojeg je shvaćena kao mjesto druženja, a ne stanica na putu za neki kafić. Čukušić kaže kako galerija Kvart ima najveću posjećenost od svih galerija u gradu i kako se u tome zrcali aktivacija lokalne zajednice, dok Šitum ističe kako se i dalje neki ljudi iz kvarta Trstenik boje umjetnosti kao nečeg nepoznatog, dalekog i stranog. U tom je smislu potreban veliki trud da se promijeni njihova percepcija, međutim stvari se mijenjaju s vremenom u tom smjeru, što je najvidljivije u sadašnjoj participaciji ljudi kojima je kultura i umjetnost ranije bila nepoznanica.
Za razliku od drugih gradskih galerija, ovu odlikuje neposredniji odnos publike i umjetnika. Šitum se osvrće na taj specifični fenomen: Svaki umjetnik koji ovdje izlaže dobije dozu kritike i to nikada nije neka potpuno uljuđena pozicija, ali zašto ne bismo komunicirali? Komunikacija nam je jako važna. Mi svašta znamo reći umjetnicima, ali se šalimo i sa samima sobom. Svatko bi trebao stajati iza svog rada. Ne želimo biti domaćini iz kurtoaznih principa, humor nas oslobađa. U skladu s našim sloganom: “Mi se ozbiljno zajebajemo”.
Čukušić dodaje kako komentiranje radova od strane posjetitelja prema umjetniku često funkcionira po principu tribine. Komentari se dobacuju iz publike, spontano se i bez filtera reagira na umjetnika i njegov rad. Tako je nastao i popularni koncept Vox populi, tj. glas naroda, kojeg potpisuje Duje Širović, osoba koja nije u svijetu umjetnosti, ali koja svojom prirodnom i duhovitom artikulacijom komentira pojedine izložbe i umjetničke radove. Svojim uvrnutim pristupom i neposrednošću on često zasjeni i službeni predgovor izložbe, dodaje Šitum, a Čukušić se nadovezuje zaključkom za koji Šitum odmah kaže da ga istaknem u članku: Kvart je više etičan, nego estetičan!
To je princip umjetnosti koja je otvorena prema publici i stanovnicima kvarta, prilika za izlazak iz bjelokosnih kula hermetičnosti komunikacijom dojmova i ideja kroz drugačije promišljanje pozicija kako same umjetnosti, tako i umjetnika. Upravo je komunikacija možda i centralan pojam koji povezuje Šitumov umjetnički izričaj, Čukušićkine kustoske odabire, te participativnu narav ne samo galerije već čitave zajednice koju okuplja. Također, umjetnička komunikacija preko radova oduvijek se odražavala preko korištenja javnih prostora; bilo preko grafita, performansa, ili akcija, poput ove nedavne u sklopu Splitskog salona kada se sadila raštika. Zato su uz samu galeriju poznata alternativna izlagačka mjesta: garaža TRSTENIKUNDERGROUND, najveća galerija na otvorenom (u kojoj je nedavno održan performans Nikoline Kuzmić naziva Dušni dan) ili pak jumbo plakat u Cisti Provo, projekt nastao prvo u suradnji s Galerijom umjetnina, a onda i s HULU-om koji je dobio svoje izdanje i u kalendarskoj formi. Možda je upravo to mjesto susreta i komunikacije između umjetnosti i običnog čovjeka doprinijelo onome na što je Šitum posebno ponosan, a to je priznanje uloge umjetnika i ravnopravno stajanje tog zanimanja sa svim ostalim zanimanjima. Podižući svijest o važnosti umjetnosti, te njenoj participativnosti, otvara se prostor da se galerija udruge Kvart zauvijek sačuva za umjetnički sadržaj ovog tipa, a da se ne pretvori, pred terorom suvremene kapitalističko-potrošačke gladi, u još jednu pizzeriju, kako to poentira Šitum.
Jednostavan pristup galerije, baziran na komunikaciji, izvornosti i vraćanju na neke početne postavke (i)zaziva istu takvu umjetnost, o čemu Šitum kaže: Kroz čitavu povijest umjetnosti proteže se pitanje valorizacije i vrijednosti umjetničkog djelovanja. Trendovi se mijenjaju, ali većina se zalijepi za trend i danas je to gore nego ikad. Svi smo na neki način u raljama kapitala, zato nastojim ostati na rubu, blizu izlaza. Meni je kod umjetnika najvažnije, čak i ako mi je njegov izričaj stran, da mu vjerujem. Kada zavolim nečiji rad, to je uvijek zato što mu vjerujem. Meni je važno da je umjetnik iskren, da je priča intimna, pa onda ako i pogriješimo, nismo pogriješili.
Reflektirajući se na splitsku lokalnu scenu Čukušić ističe kako ona zaista nije velika, pa se umjetnici često ponavljaju sa svojim radovima, te kaže kako djeluje da bi galerija i izložbi trebalo biti manje, a više društvenih prostora u kojima bi bilo nekoliko izložbi godišnje, ali raznovrsniji program koji će uključivati predstave, suvremeni cirkus i slične aktivnosti. Šitum se nadovezuje kako je to jedan od smjerova prema kojem i oni žele ići, pa su zato ovdje već organizirali promociju filmova mladih filmaša, cirkuske predstave, puštanje vinila, te književne večeri. Rekavši to, Šitum teatralno ustaje i s ponosom dijeli kako je upravo ovdje legendarni pjesnik, pokojni Joško Armanda, održao svoju posljednju književnu večer. Zatim prebire po ustima cigaretu i po sjećanju Armandinu pjesmu koja ga je posebno ganula kako bi je podijelio:
U svijetu sjena
Zajedno sjede
Starac u sjeni
Sjena u starcu.
Zatim nastavlja: S naših izložbi i događanja ljudi odu zadovoljni, a i autori odu sretni i to nam je najvažnije. Ovdje zaista dožive nešto posebno što ne doživljavaju inače i zato nam se uvijek vrate.
Ipak, Šitum ističe da primjećuje određene negativne trendove u suvremenoj umjetnosti, pogotovo na lokalnoj i hrvatskoj sceni, objašnjavajući pritom i svoju ponešto rjeđu umjetničku produkciju u posljednje vrijeme. Prvo u zafrkanciji kaže da mu to sada ne treba jer je ugledni galerist, ali dodaje: Trendove ne volim. Slijedeći ih kao da gajimo provincijski mentalitet i osjećaj da postoji netko bolji od nas, bilo da glorificiramo socijalizam koji je bio ili da negiramo ovaj model koji se naravno nikome ne sviđa, svejedno nemamo vlastiti identitet. Ja mislim da ga imamo i da ga trebamo potražiti u sebi. Iako postoje iznimke mislim da uglavnom konzumiramo trendovsku, dirigiranu umjetnost.
Također ističe kako velik problem leži u zastrašujućoj varijanti umjetničkog zadovoljavanja forme, hiperprodukciji koja se ogleda u potrebi da se stalno producira nešto. Ova priča nas vodi do novog i originalnog edukacijskog programa koji galerija Kvart priprema i o kojem Čukušić kaže: Lani smo aplicirali za program koji smo nazvali Odlikaši jer već pet godina apliciramo. Radi se o edukacijskom programu za studente, ali ne samo one s akademija, već smo željeli uključili i studente prava, sociologije, pa čak i pomorskog fakulteta. Želimo izvaninstitucionalni pogled na umjetnost. Završna točka nakon edukacije bila bi izložba ili prezentacija prijavljenih Odlikaša.
U istom duhu, Čukušić nam najavljuje program u novoj, 2025. godini, ali neodređeno, bez bombastičnih imena, već kroz ideju o manje izložbi, ali više programa različitih sadržaja i suradnji. Tako smo došli do kraja službenog dijela razgovora, obuhvatili povijest udruge i galerije Kvart s ugodnom spoznajom kako smo dokumentirali tek kraj početka njenog djelovanja, uspostavili točku s koje ćemo moći pratiti širenje novih umjetničkih tokova koji će se iz ove galerije širiti širokim ulicama Trstenika u Split i svijet. Svijet je ionako samo jedan veliki, globalni kvart. Prešavši na neformalni dio razgovora, Šitum si nije mogao pomoći i morao je podijeliti anegdotu na koju je iznimno ponosan, suzvučje sa svemirom i ples stvarnosti koji ti u najtežim trenutcima kada poželiš odustati da podstreh da nastaviš dalje ohrabrujući te da si na pravom putu. Bez želje da interveniram, prenosim njegove riječi jer mi se čini kako obuhvaćaju sve ono što Kvart jest, što budi u ljudima, poruku koju šalje u smislu života umjetnosti i umjetnosti življenja: Kada smo obnavljali ovaj prostor skupljali smo radove prijatelja umjetnika i poklanjali ih donatorima. Pokušavali smo nabavit što više sredstava sa svih strana. Onda smo shvatili da ćemo jako teško skupiti potreban novac. Morali smo pisati nekim ljudima iz javnog života za koje smo mislili da imaju senzibilitet za našu priču. Tada se dogodila nevjerojatna suradnja s jednim slavnim nogometašem. Rekao bih ti tko je, ali ne želim ga izdvajati od drugih, niti bi on to htio. Napisao sam mu mail. Ne znam zašto. Zapravo znam. Prepoznao sam ga! Znao sam da ga je osim talenta, krasila i hrabrost u ljudskom smislu, da je drugačiji i da bi nam mogao pomoći, a kasnije sam doznao da voli i prati suvremenu umjetnost. Kada sam mu napisao mail nisam mu podilazio, čak sam mu rekao kako sam jednom napravio grafit Ukinimo nogomet. Nakon tjedan dana čekanja, dobio sam od njega odgovor. Ovo nije priča samo o tome što nam je pomogao, već i o načinu na koji je reagirao. U odgovoru na moj mail on je detaljno secirao sve što sam rekao, precizirao je s čim se slaže, a s čim ne u mojoj osudi nogometa, istakao zašto pravi nogometaši nisu ono što mislim i kako je nogomet plemenita vještina. Pomogao nam je i njegova donacija nam je dala krila za dalje. Pamtim zadnju rečenicu tog maila. Napisao je ovo: “Naravno da ću pomoći, jer ako sam takav kakvim me smatraš, onda zapravo i ne pomažem”.
Odlazeći iz Galerije Kvart, prošavši uz Šitumov komad neba, pokraj kafića u kojem je začeta ideja udruge, kanjonom Trstenika i tako dalje, promislio sam kako je rijetka prilika da me kao novinara zatekne ovakva samorefleksija. Shvatio sam kako je, za razliku od brojnih galerija koje podučavaju o umjetnosti, Kvart jedna od rijetkih koja nenametljivo iznosi umjetnost kao oblik komunikacije na ulicu, publici – ne da bi se ta publika divila umjetnosti ili klanjala umjetniku, već da bi umjetnost i umjetnika našla u sebi. Možda je to najuzvišenije što umjetnost može dati: spojiti tuđi sa svojim komadom neba.
Autor: Dario Dunatov / sve tekstove ovog autora čitajte na linku
