Dizajnerski kolektiv Numen/For Use, poznat po svojim fantastičnim, kreativno riješenim prostornim instalacijama izrađenim od suvremenih materijala, osmislio je scenografiju za novu predstavu u beogradskom Jugoslovenskom dramskom pozorištu. Predstava pod nazivom Alisa u zemlji strahova, čiju režiju potpisuje Aleksandar Popovski, nastala je prema dramskom tekstu Eve Mahkovic koji antologijsku literarnu junakinju pretvara u mladu ženu i smješta u suvremeno doba, ispunjeno nesigurnostima i tjeskobama. Više o predstavi možete pročitati ovdje, a u nastavku doznajte više o njezinoj scenografiji za koju je zaslužan tim kojeg čine Sven Jonke, Vanja Magić i Ivana Jonke.
sve fotografije: Sven Jonke
Konstrukcije na napuhavanje nezamjenjive su kada se ograničenim sredstvima nastoji postići relativno impozantan dojam. Maksimalistički koncept za predstavu Alisa u zemlji strahova svjesno polazi od tipične voluminoznosti i prilagodljivosti jednostavne napuhane tkanine. Glavna prostorna ideja bila je stvoriti pomalo pretjeran, halucinantan krajolik, nalik onom ovjekovječenom u Disneyjevom animiranom filmu iz 1951. godine, kako bise dočaralo začudno podzemlje Alisine podsvijesti. Baloni iluzija koji se polako ispuhuju također su se činili primjerenima kao metafora za egzistencijalne muke milenijalaca.
U uvodnoj sceni Alisa i Bijeli zec sjede u stolicama za ljuljanje na jednostavnoj travnatoj pozadini, sudjelujući u nečemu što djeluje kao improvizirana psihijatrijska sesija. No, umirujuća zelena livada ubrzo će se izmaknuti pod nogama protagonista i strovaliti ih u akvamarinski obasjan podzemni svijet Doline strahova. Tamo će će ih dočekati meki, amorfni oblaci ljudskog unutrašnjeg iskustva, nastanjeni osebujnim likovima koji pjevaju, poskakuju, lebde ili lete.
Fantazmagorična moebiusovska scenografija u razigranoj je suprotnosti s načinom na koji je dramaturginja Eva Mahkovic odlučila pristupiti Carrollovom romanu, usredotočujući se na aktualne teme suvremenih neuroza i fobija. Snovita šuma ludih gljiva i alienovih jaja, obasjana psihodeličnom rasvjetom u tonovima pink i zelene, s lakoćom se pretvara u distopijski sumoran vulkanski pejzaž, u trenu kada svjetlo postane strogo i brehtijanski bijelo.
Sjedala i mizanscena riješeni su korištenjem izrezanih jastuka od komprimirane pjene, skrivenih ispod napuhanog platna. Glavni korišteni materijal je ripstop padobranska tkanina od poliestera u velikim količinama, rezana i šivana u oblike jajolikih stijena, urbanih tjeskoba i gigantskih hrenovki.
