Kuća u kojoj se danas nalazi Zbirka Richter, punim nazivom Zbirka Vjenceslava Richtera i Nade Kareš Richter donacija Grada Zagreba, bila je životni i radni prostor arhitekta i umjetnika Vjenceslava Richtera i njegove supruge. Projektirana je 1956. godine, a izgrađena 1957. godine kao jednokatna obiteljska vila L tlocrta čije je oblikovanje bilo odgovor na želje i potrebe zajedničkog profesionalnog i intimnog života. Tako je već u sam zametak kuće ugrađena suptilna veza između poslovnog i privatnog, radnog i intimnog, zanosa stvaranja i opuštenosti trenutaka odmora i rekreacije. Upravo tim i takvim tananim vezama unutar kuće bavi se Ana Hušman u svom radu oblikovanom specijalno za taj jedinstveni spomen-ambijent koji govori o životu jednog arhitekta, potom jednog bračnog para, ali i o ogromnom polju jugoslavenskog socijalističkog modernizma kojeg je Richter bio snažan arbitar.
*Ana Hušman (lijevo); Jasna Jakšić, Ana Labudović, Ivana Meštrov, Ana Hušman, Sonja Pregrad (desno) / foto: Sanja Bistričić
Dokumentacija o izgradnji kuće pokazuje kako je Richter već polovicom 1960-ih promišljao preoblikovanje obiteljske kuće u javni prostor, kao i osnivanje centra za istraživanje EXAT-a i Novih tendencija, kao poticaj radu novih generacija umjetnika i arhitekata. Godine 1980. godine Nada i Vjenceslav Richter poklanjaju Gradu Zagrebu svoju obiteljsku kuću i umjetničke radove, između ostalog i kako bi omogućili razvoj kulturnih sadržaja izvan malenog zagrebačkog gradskog središta. Otvaranje Zbirke Richter 2000. godine tako je direktan nastavak Richterove vizije o kući kao javnom prostoru i inspiraciji za arhitekte i umjetnike, ali i sve koji se profesionalno bave prostorom i vizualnim umjetnostima, ili tek “samo” uživaju u njima.
Rad Čovjek bez kuće je beskućnik, što je kuća bez stanara Ane Hušman proizvedena je u okviru serije SintArt projekata, to je SintArt edicija broj 14. Projekt SintArt pokrenula je Vesna Meštrić, kao rezultantu Richterovih ideja otvorenosti njegovog osobnog i profesionalnog prostora eksperimentu, istraživanju u područjima arhitekture i vizualnih umjetnosti. SintArt se prakticira u obliku povremenih izložbi koje kroz širok raspon umjetničkih interpretacija Richterove kuće i njegovog arhiva aktualiziraju nepregledna područja Richterovog djelovanja.
Ana Hušman proučavala je Zbirku Richter, koja uključuje dakle i kuću sa svim predmetima u njoj i ogroman zadivljujući Richterov opus, u razdoblju od dvije godine. Rezultat je sofisticirana protežna filmska instalacija koja razlaže obitavalište bračnog para Richter, uvlačeći posjetitelja u intimnost spona koje su nekad činile tu kuću – njihovim domom.
Osobno sam posjetila Zbirku Richter mnogo puta tijekom prethodnih 13 edicija SintArta i rezultati su često bili fascinantni. No, ova filmska instalacija izvedba je čitanja intimnosti prostora dvoje ljudi i donosi jedan posve novi obrat u doživljaju kuće i života kakav se odvijao u njoj, rastvarajući prostorije i predmete u njima gotovo do poistovjećenja – naime, Hušman odista, u filmskom ključu, iščitava život koji se odvijao u njoj. To iščitavanje kamerom i tjelesnom izvedbom kroz suradnju s plesačicom Sonjom Pregrad performativnog je karaktera, budi duboke mentalno-prostorne sustave unutar osobe koja gleda, kuću i njenu reprezentaciju istovremeno, ćuteći i život stanara koji je nekad bio, ali i apstraktne modele beskrajnog niza mogućnosti života kuće koja je bez stanara, muzealizirana, ali ipak živa, niza mogućnosti koje bi mogle biti. Kao što kaže jedna od kustosica, Jasna Jakšić: ”Ana Hušman u instalacija Čovjek bez kuće je beskućnik, što je kuća bez stanara? prenosi prostor iz nekadašnjeg privatnog, koji je još u procesu muzealizacije, u galerijski, snimajući predmete, vizure i narative koji se mogu konstruirati iz niza tragova osobnog života.” Filmska instalacija kao proces muzealizacije? Da, baš tako: filmska instalacija kao prodorno inovativan i začudno funkcionalan postupak koji ispunjava svoju svrhu, uvodeći posjetitelja u svijet Richterovih, a istovremeno prodirući u intimnost vlastitih unutarnjih svjetova pobuđenih individualnim odnosima spram predmeta i prostora i njihovih reprezentacija u obliku imaginarija pokretnih i zvučnih slika.
*foto: Sanja Bistričić
Današnji tlocrt kuće u osnovi je četvrtastog oblika: prvobitna L forma širila se tijekom 1960-ih i 1970-ih, definirajući želje i potrebe stanara u izvedbi arhitekture. Ipak, izvorna organizacija unutarnjeg ostala je ista. U prizemlju, danas izložbenom prostoru, bio je radni prostor, a prvi kat, prije dvije godine također otvoren posjetiteljima, bio je namijenjen stanovanju i kao takav je očuvan.
Filmska instalacija Ane Hušman prostire se i prizemljem i prvim katom, no, zahvaljujući ovoj, lako je zamisliti i neke buduće filmske instalacije čija će protežnost obuhvatiti i prelijepu terasu (kreacija povezivanja stola i svjetlarnika na terasi jedan je od brojnih arhitektonskih detalja koji ukazuju na Richterov izuzetan senzibilitet) s koje se otvara bella vista na Zagreb u njegovoj punoći i gustoći srednjevjekovnog pa historicističkog grada koji se preko rijeke pretapaju u socijalistički grad, i okućnicu koja se nudi i kao park skulptura, pa i dalje, u neposredno susjedstvo, možda neke škole, vrtiće, susjedne kuće, pa, zašto ne, i obližnje samostane…
Instalaciju tvori osam video radova, od kojih se šest nalazi u prizemlju, a dva na prvom katu. Govorit ću o njima redom kojim sam ih sama pogledala, no drugačiji red gledanja donio bi novi doživljaj, a mogućnosti sklapanja novih i dubljenja vlastitih intimnih narativa u dosluhu s onima koje nadaje privatni prostor Richterovih… – beskonačne su.
*foto: Sanja Bistričić
Prvi video rad postavljen je na bočnom zidu prostora koji kao da vodi ka intenzivno osvjetljenom u kojem se, tada, u trenutku mog posjeta, upravo odvijala radionica studenata arhitekture. Ruka u plastičnoj rukavici polaže predmete na stol s gornjeg kata, ponekad ih prebriše, kao ruka nevidljive domaćice ili zaposlenice Zbirke koja se brine za čistoću i dobro zdravlje predmeta. Izmjenjuju se zdjele za voće sa svijećnjacima od kristala, vaze sa suhim cvijećem s praznim vazama, posude za šećer od mramora s posudama za kavu od tučenog bakra, servirni tanjuri kontrastnih boja s posudama za salatu od mekanog drveta, vučedolska golubica s instrumentom kolokvijalno zvanim “def”… Video rad fiksira naš pogled kako bismo svaki predmet doista vidjeli, pogledom koji je gotovo haptičkog karaktera (kako nas uči antropologija osjeta), te osjetili njegovu ulogu u oplemenjivanju interijera i svakodnevice stanara. Kadar interijera tako postaje okvir za kretanje predmeta koji se kreću u našoj svijesti upisujući pokrete stanara koji su ih koristili tijekom više desetljeća. Uz to, rađanje tog osjećaja bivanja privilegiranim svjedokom jednog izvanrednog procesa muzealizacije, procesa koji neće ostaviti predmete umrtvljenim u prošlosti, već upravo obratno: udahnuti im živote budućnosti. Kao što kaže kustosica Ivana Meštrov, referirajući na Nadu Kareš Richter: ”…treba misliti i na budućnost”. Na sve generacije koje dolaze i koje će učiti iz kuće Richterovih.
Drugi video rad postavljen je na suprotnom zidu istog prostora, u uvodi nas ritmičnim postupkom izvlačenja knjige iz polica u dio biblioteke s drugog kata, poput direktne reference na Henrija Lefebvrea i njegovo djelo Ritmička analiza: prostor, vrijeme, svakodnevica, kako bismo kroz oko kamere vidjeli, ili bolje rečeno, – okom opipali naslovnice podjednakih formata, otprilike u rasponu između A4 i C4. Izmjenjuju se monografije Rabuzina i Picassa, Tita, jugoslavenskog slikarstva u razdoblju 1900-1950., Pravnog fakulteta 1945-1980., s naslovnicama knjiga poput More i pomorske nacije, Društveni dom SSRNH 1956-1976 ili pak njemačkog izdanja romana Dvojnik F. M. Dostojevskog, obogaćenog crtežima. Želja se budi i u ruci, i ona želi opipati, prelistati knjige koje su listali Richterovi. No ruka se mora svladati, treba sačuvati knjige za brojne generacije, za budućnost, kao što je to željela Nada Richter, a podcrtala Meštrov. Zato je tu sada video rad koji nam osvještava haptičku kvalitetu pogleda. Naslovnice knjiga kao što su Beograd koji volim, Sarajevo, Skopje 1963, Zagreb… podsjećaju nas na veze koje nisu bile samo političke, već društvene i kulturne, umjetničke i intimne, prijateljske i rodbinske… na veze koje treba u tom postupku muzealizacije oživljavanjem obnavljati i čuvati.
*foto: Sanja Bistričić
Do sljedećeg videa dolazimo odmičući crnu zavjesu, ulazimo dublje i doslovnije u izvedbu prostora i memorije. U zamračenom prostoru spajamo se sa tijelom drame i dramom tijela Sonje Pregrad, gledamo tijelo u interijeru, odnose tijela i predmeta, izvedbeno tijelo sada i dotiče predmete umjesto nas. Tijelo struže o interijer, prožimaju nas srsi… otvaraju se intimni krajolici i naših tijela. Projekcija postaje poput prozirne opne koja razdvaja naše intimne krajolike od onih nekadašnjih stanara, njihov bračni krevet navodi nas na misli o vlastitome… privatno postaje javno, ali nikako vulgarno. Frenetičan ritam glazbe koja dualizira doživljaj izvedbe ne dozvoljava vulgarnost: nijedan ljudski ritual nije vulgaran.
Ponovo odmičemo crnu zavjesu i prilagođavamo se pogledom i tijelom istovremenosti simultanoj projekciji tri video rada. Ruka plesačice pomalja se u jednoj ponad police, uočavamo dugačak red biblioteke Hit nakladičke kuće Znanje, koju je duhovito opremao Alfred Pal, osjećamo ne/prisutnost, vlastitu i onu bivših stanara, njihove i vlastite duhove prošlosti, koji odjednom postaju kolektivni duhovi prošlosti i budućnosti. Monade kreveta i stolca naspram prozora koji nam otvara raskošnu panoramu tiho ali snažno pulsirajućeg grada. Igra svjetla i sjene s jedne projekcije pretapa se u drugu koja donosi strukturalističke prikaze stropa obloženog jednostavnim, neko će reći jeftinim, ja kažem trijeznim, modernističko trijeznim brodskim podom. Gledamo prostor u kojem jesmo i osjećamo tekovine jugoslavenskog socijalističkog modernizma kojeg je Richter stvaratelj: svi predmeti, skromnost interijera, knjige, čine dijeljeno dobro nepreglednog niza novoizgrađenih jugoslavenskih domova tijekom 1950-ih i 1960-ih.
*foto: Sanja Bistričić
U sljedećem kadru vidimo tijelo izvedbe ispod stola, s glavom položenom na stolicu, iznad tijela plesačice, iznad monada stolice i stola zastor kroz koji u prostor ulazi sunčevo svjetlo i odbljesci prostrtog grada. Nad-realno postaje stvarno. Izvedbeno tijelo je u garderobnom ormaru i dodiruje pulover od vune ili konca, nije važno, jer gotovo da osjećamo miris osobe koja ga je nosila, i to je jedino bitno…dodirujemo njenu i svoju ne/prisutnost, putujemo kroz, kako to voli reći David Harvey, inačicu kompresije vrijeme-prostor putem filmske instalacije koja rastvara prostor u kojem jesmo, rastvarajući i nas.
*foto: Sanja Bistričić
Sljedeća je projekcija dio sustava već proživljenih mogućih naracija, nalazimo se u kompleksnom prostoru između sna i jave, sve je moguće, gledamo tijelo izvedbe u prostoru u za relaksaciju i čitanje: tu je fotelja, kamin, televizor, bar, zatim predmeti već bliski našem oku poput svijećnjaka, izvedbeno tijelo uvlači se u pore interijera, doslovce dodiruje sve praznine u koje se može uvući… zajedno s njim dotičemo trag ne/prisutnosti.
Penjem se na drugi kat, tek sada se nalazim u privatnom prostoru koji me već prožeo, koji sam već opipala očima, sjedam na sofu koja je nasuprot drugoj sofi, a između njih je stol, na njemu televizor: Sonja Pregrad i umjetnik i fotograf Bojan Mrđenović vode dijalog. Dio moje svijesti sluša njihov dijalog o sintaku, neki drugi dio zamišlja Richterove u druženjima s prijateljima na tom mjestu, članovima EXAT-a, njihovim prečesto bezimenim suprugama, potom s pregaocima Novih tendencija… Moje tijelo ostavlja otisak na tom istom mjestu. I moje tijelo je sada nad-realno. Glasovi Bojana i Sonje razmjenjuju misli o sintaku, osnovnom pojmu Richterovog Sinturbanizma iz 1964. godine. Bojan kaže: ”od 70 godina života 10 provedemo čekajući da se stvari dogode”, da se uključi zeleno svjetlo, da pređemo zebru, da stignemo kući, da se izvučemo iz prometne gužve… Slušam i razmišljam o Richteru za kojeg je socijalizam bio puno više od praktičnog pitanja preuzimanja vlasti. Radilo se i radi se o pitanju uređenja svijeta koje je povijesno postavljeno odnosima proizvodnih snaga. Sintak kao jedinica otpora… čemu?
*foto: Sanja Bistričić
Konačno, poprilično preplavljena dojmovima i osjećajima, utapam se u fotelji za čitanje, odmor, gledanje televizije, relaksaciju… Desno od mene, na kaminu, skromno je uramljena fotografija bračnog para Richter, u jednostavnom, gotovo grubom kartonu. Priprosto? Ne, trijezno moderno. Preko puta mene je video čiji sadržaj ne razaznajem, jer svjetlo s velikog prozora upire u ekran televizora i ne dozvoljava jasnu sliku. Zahvalna za tu jedinu tehničku nesavršenost postava koja je determinirana snagom sunca u zenitu, ionako impregnirana silinom osjećaja viđenog, opipanog i pounutrašnjenog, uzimam katalog izložbe od ljubazne zaposlenice Zbirke i tonem redom u tekstove kustosica, pa potom i u sada po prvi puta objavljen Richterov tekst iz 1973/4 naslova Deorganizacija – energetska kriza i zagađenje.
Sjedim u prostoru okupanom sunčevim svjetlom jednog prelijepog zimskog dana, čitam Richterov tekst u istoj fotelji u kojem je tekst vjerojatno i mišljen. Oko mene predmeti slični onima kakvi se nalaze u desecima tisuća stanova i kuća socijalističke Jugoslavije koja je (i) kroz moja sjećanja i moje tijelo i dalje živa stvarnost…moje oči upijaju nužnost racionalnog koncepta sinturbanističkog grada, a u neposrednoj blizini teče neprekidni dijalog o sintaku, eksplanatornoj vremensko-prostornoj jedinici sinturbanizma…
*foto: Sanja Bistričić
Filmsku instalaciju Ane Hušman Čovjek bez kuće je beskućnik, što je kuća bez stanara? možete u Zbirci Richter pogledati do 30. siječnja sljedeće godine.
Zahvaljujemo Jasni Jakšić i MSU Zagreb na ustupljenim fotografijama.
*Tekst je dio Vizkulturinog projekta “Vizkulturiranje društva 2021.” koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije
