Flora u umjetničkom kontekstu

Riječ je o posljednjoj izložbi u izložbenom kvartetu – prethodne tri bile su Natura vita, U ljetnom kodu i Intima– što ga je spomenuta galerija u kustoskoj koncepciji Vanje Babića priredila u ovom pandemijskom i potresnom (ne)vremenu. Izložbe su bile tematski koncipirane, postavljajući radove zastupljenih autora odnosno autorica u aktivne formalno-sadržajne dijaloge. Na sve četiri izložbe svoje radove izložilo je ukupno 35 umjetnika i umjetnica svih generacija.

Izložba Umjetnički život biljaka na uzorku od sedmero autora i autorica pokazuje na koje sve načine suvremeni umjetnici i umjetnice pri realizaciji svojih ideja mogu koristiti motive i sadržaje povezane s biljnim svijetom. Zastupljeni autori i autorice na ovoj izložbi su Dalibor Martinis, Željko Kipke, Damir Babić, Igor Eškinja, Ana Belošević, Igor Juran i  Ela Štefanac, a njihovi radovi biljni svijet koriste na raznorodne načine i u različitim funkcijama: kao nositelja naracije, kao aktivna čimbenika inscenacije, kao generatora konceptualno osmišljene aproprijacije, kao motiv transponiran u neorgansku tvar, kao živi organizam što sudjeluje u realizaciji umjetničke akcije/intervencije te kao nepatvoreni materijal posredstvom kojega se vizualizira umjetnička projekcija.

*foto: Juraj Vuglač

Iz predgovora kustosa, Vanje Babića:

Relativno česte prikaze biljnoga svijeta u vizualnim je umjetnostima moguće pronaći već u dalekoj prošlosti, u stvaralaštvu drevnih civilizacija poput sumerske, egipatske ili asirske otprije više tisuća godina, a isto će se nastaviti i tijekom razdoblja antike te potom srednjega vijeka. U tim povijesno-kulturološkim periodima i epohama prikazi različitih biljaka ograničeni su na ulogu popratnih čimbenika u cilju preciznije inscenacije primarnih prizora, epizoda ili radnji, kako njihova eksterijernog prostornog konteksta – šume, šikare, močvare, livade, vrtovi, rajski vrtovi itd. – tako i interijera unutar kojih su eventualno smješteni. Pritom se, što nipošto nije zanemarivo, u nemalom broju primjera radilo i o simboličkoj ulozi pojedinih biljaka, osobito cvijeća. Renesansa u prikazima biljaka zadržava takav pristup, ali ga također – u tom smislu valja istaknuti neke Leonardove i Dürerove crteže odnosno akvarele – i nadasve znakovito proširuje svojevrsnim istraživačkim diskursom. Spomenuti veliki majstori izrađivali su, dakle, prave male  umjetničko-znanstvene studije biljnoga svijeta u cilju što kvalitetnijeg razumijevanja njegove anatomije. Epohe baroka i rokokoa donose novi iskorak u umjetničkom tretiranju biljaka. Slike s prikazima cvijeća kao osnovnog i jedinog motiva tada, i to ponajprije u slikarstvu sjevernoeuropskih umjetnika, nipošto neće predstavljati rijetkost. Štoviše, čak se profiliraju i specijalisti za slikanje takvih prizora poput široj javnosti zacijelo nepoznatih autora kao što su de Heem, van der Ast ili van Huysum. Biljke odnosno cvijeće intrigiraju i  umjetnike devetnaestoga stoljeća – impresioniste, Rousseaua, van Gogha i još mnoge druge jedva da je potrebno isticati – a tom motivu neće odoljeti niti neki od najznačajnijih predstavnika prošlostoljetnih povijesnih avangardi poput Matissea, Picassa, Mondriana ili Kleea, da spomenemo tek njih nekoliko. U umjetnosti druge polovice dvadesetog stoljeća, kao i onoj najnovijoj, biljke se prikazuju i tematiziraju u različitim medijima i na najrazličitije načine, a postat će i važnim posrednicima prilikom iskazivanja sve učestalijeg umjetničkog aktivizma s ekološkim predznakom. (…) 

*foto: Juraj Vuglač

Dalibor Martinis u svom kratkom videu Drvo Ginko poseže za motivom toga doista impresivna stabla, svojevrsnog zaštitnog znaka parka na zagrebačkom Krešimirovom trgu, kako bi sam sebe zapitao – radi se o jednom od petnaest video-pitanja što ih je svojedobno postavio na svojoj izložbi Request_reply.DM/2077 održanoj u Umjetničkom paviljonu – Treba li budućnost mene? Video obuhvaća sva četiri godišnja doba u životu spomenuta Ginka što rezultira nadasve suptilno iskazanim kolorističkim mijenama u rasponu od zelenila za proljeće i ljeto, intenzivnog žutila za jesen, pa sve do gotovo akromatskih vizura za snježni zimski ugođaj. Cjelokupni video zrači gotovo zen-budističkom kontemplativnošću, pri čemu prolaznost i vječnost u svijesti promatrača poprimaju karakteristike kompatibilnih i, zapravo, nerazdvojnih kategorija.

Željko Kipke izlaže eksperimentalni film upotpunjen slikarskom instalacijom pod indikativnim nazivom Botanički dnevnik. Film na kreativan i diskretno nadrealistički način bilježi autorove višednevne šetnje Botaničkim vrtom, svojevrsne détournemente, do kojih je došlo uslijed propisane mu terapije nakon što se podvrgnuo operaciji kralježnice. Bogatstvom i životnošću svojih formi, biljke – također i poneka životinja – Botaničkoga vrta tvore lucidno odabranu inscenaciju koja u kombinaciji s tekstom što ga autor u ulozi naratora izgovara pridonosi stanovitoj prikrivenoj  dramatici cjelokupne radnje. A nakon montaže filma autor je naslikao i niz akromatskih slika koje svojim neobičnim i nadrealistički intoniranim oblicima na granici figuracije i apstrakcije predstavljaju psihograme nekih od realiziranih šetnji. Slike su raspoređene na način da ukazuju na redoslijed i pravce umjetnikovih šetnji Botaničkim vrtom, a kao svojevrsni relikt autentičnog ozračja cjelokupnom ansamblu pridodana je i ready-made ploča s natpisom “Nezaposlenima ulaz zabranjen”.

Damir Babić u posljednjoj se fazi svoje umjetničke karijere okrenuo slikarstvu. Osnovni motiv njegovih slika jest priroda, a zajedno s njom, dakako, i biljni svijet. Umjetnik kreira u tonskom smislu doista začudne slike na granici kromatike i akromatike. Na slici Sve je kako treba biti prikazana je crnogorična šuma kojoj obilje nadasve finih gradacija sivih tonova s tendencijom prema posve diskretno iskazanim  ljubičasto-plavkastim nijansama pridaje nadasve dojmljiv melankolično-nadrealan ugođaj.

Igor Eškinja u radu Sanjaju li biljke sutrašnjicu uzima uzorke biljaka iz napuštenih industrijskih prostora grada Rijeke te ih potom transformira u stilizirane dizajnerske uzorke. Autor – u određenom smislu čak i na tragu poznate knjige Alana Weismana Svijet bez nas – ukazuje na potencijal bujanja biljnoga života u prostorima propadanja. Riječ je o svojevrsnom hommageu korovu kao generatoru životnosti, koji će – posredstvom inventivne umjetničke imaginacije odnosno intervencije – svojim organičkim oblicima generirati kreiranje jednog novog i posve drukčijeg prostora.

Ana Belošević svojom reljefno tretiranom kompozicijom nazvanom No Air, No Sun, No Water iskazuje ambivalentnost između vizualne mekoće i nježnosti formi s jedne te taktilne oštrine i grubosti materijala s druge strane. Sam naziv rada, kao i njegova sivo-srebrna  akromatika jasno sugeriraju na stanovite ekološke poruke. Hoćemo li cjelokupnu floru u budućnosti svesti tek na perfektno izrađene anorgansko-bezmirisne lisnate ili cvjetne forme kojima zrak, sunce i voda nisu potrebni? Ovo pitanje nužno će se nametati dok promatramo ovaj rad. Istodobno, međutim, svjesni smo i autoričina ironijskog pristupa zahvaljujući kojemu se interpretacijski potencijali znatno usložnjavaju.

Igor Juran izlaže, zapravo, fotografsku i verbalnu dokumentaciju prostorne intervencije pod nazivom Absens. Otprilike na mjestu gdje je pronađen fosil određene vrste palme umjetnik se odlučuje posaditi srodnu biljku. Riječ je o diskretnoj intervenciji u postojeći ekosistem na način da se biljni organizam koji na konkretnoj lokaciji ne egzistira već nekoliko milijuna godina sada, posredstvom ljudskog/umjetničkog djelovanja, tamo napokon vrati. Autor je, dakako, svjestan enormnih klimatskih promjena tijekom proteklih nekoliko milijuna godina, pa će uslijed toga pratiti kako se posađena palma ponaša. Iako spomenuta akcija proizlazi iz ljudskog djelovanja, ova se sadnja/intervencija – uz pretpostavku da je i čovjek neodvojiv od prirode – ipak može smatrati prirodnom pojavom.

Ela Štefanac u radu Autopsija crvenog maka postupkom prešanja divljih makova između dvaju prozirnih termo folija – ne posežući pritom ni za kakvim dodatnim intervencijama u smislu crtanja ili bojanja – kreira niz različitih dijapozitiva koje potom uokviruje odnosno kadrira u svrhu njihova projiciranja na zid galerije. Rezultat su nadasve zanimljivi organičko-enformelistički oblici nastali kao rezultat apsolutne podudarnosti motiva s osnovnim izvedbenim materijalom, dakle cvijetom.