U Galeriji Siva, smještenoj u AKC-u Medika (Pierottijeva 11, Zagreb) otvorena je izložba slikara, psihoterapeuta i sveučilišnog profesora Marka Tokića. Na izložbi Angustia autor predstavlja istoimeni ciklus crteža izvedenih tušem, akrilom i grafitom, i to na spontatan i neposredan način, bez prethodne razrade ili skice. Izložba se može pogledati do 10. lipnja, svakog dana od 17 do 20 sati, a u nastavku pročitajte autorov tekst o radovima.
ANGUSTIA (lat.) – izvorno: suženje, tijesan prolaz, pritiješnjenost. Od angere – stezati, gušiti. Za razliku od anxietas (nemir, iščekivanje, strepnja), angustia ne predviđa, ne zamišlja, ne strahuje. Nije pogled prema budućem. Mogla bi se prevesti kao tjeskoba, ali nije puka tjeskoba – ne traži izlaz, ne nada se olakšanju. Angustia nije osjećaj ni stanje koje dolazi izvana. Nema uzroka. Ne da se imenovati bez promašaja. Ona je stezanje bez otpora, kao povlačenje svijesti u sebe – bez glasa, bez molbe. Tijelo nije njezino utočište, ali jest njezina granica. Misao u toj tjeskobi ne sudi, ne razlikuje, ne zamišlja – grči se zajedno s tijelom. Nije patnja, jer patnja još vjeruje u smisao. Nema smjera, ni cilja, ni pitanja. Ne prepoznaje drugoga, niti samu sebe. Ostaje kad nestane nada. Angustia je tjeskoba koja nije drugo doli slomljeno tijelo. Čvorište raspadanja – besmislen vapaj za smislom. Kao čvorovi prastare špage isprepleteni oko zgrčenih prstiju.
Kad se sve uklopi, kad se uspostavi ravnoteža, kad sve sjedne na svoje mjesto – to je jezik akademskog slikarstva. Meni je cilj da se to raspadne. Moj rad nije naučena slika. Svaki promišljeni potez kista odvodi u dizajn. A angustia nije dizajn.
Papir je mjesto nad kojim moje tijelo zadrhti, zgrči se kao nužna reakcija, i zadržava se, ostajući u toj gesti. Približim se toliko blizu da gubim pregled nad površinom – odnos dijelova i cjeline više nije pod mojom kontrolom. To nije pozadina za figuru. Ne uspostavljam red. Cilj je izaći iz sigurnog: da slomim liniju zgrčenom rukom, bez namjere. Da se dogodi kvar. Pritom, čim znam što crtam, čim mogu pratiti gdje što nastaje, čim raspoređujem kompozicijski – više ne crtam tijelom. Počinjem oblikovati prizor, a gesta tada postaje puka forma.
Moje tijelo crta lice, ali to lice ne prikazuje osobu; crta ruku, ali ta ruka nije dio tijela; crta usta, ali ta usta ne gutaju hranu nego smisao koji se raspada. Sve su to jedinice – gotovo sistematizirane, ali bez reda, kao u snu – koje sabiru grč koji se zadržava, raspada i ponovno sastavlja. Ako lice ne predstavlja nikoga, nije dosadno, nego nužno. Lice je granica tijela i svijesti – mjesto pogleda, glasa, boli, pamćenja. Nema prikladnijeg mjesta za angustiu. Ako nakon crteža mogu reći: to je lice žene, ili: to je ruka koja moli – skliznuo sam. Ako mogu reći samo: ostao je trag tjeskobnog grča tijela – onda sam tamo gdje trebam biti.
Crtam tako da uzmem ogledalo i vidim svoje oko. Osjetim potrebu da ga ispljunem na rub papira – toliko blizu ruba da se odmah pitam neće li uramljivač prekriti dio oka. Zatim dolazi drugo oko, pa još jedno, pa razjapljena usta, zubi, jezik koji plazi. Ali čim nešto počne sličiti na pravo lice – ono prirodno, dopadljivo, naučeno – postaje mi sumnjivo. Kad počnem crtati izraze ili identitete, nasljedujem klasični portret. Tada me obuzima dosada – jer sam prešao u poznato. Tada sve precrtam, prebojam, potrgam. Nacrtam klempavo uho na mjesto gdje ne pripada – da se red poremeti.
Trudim se da linija ne slijedi plan, nego trzaj tijela. Kad to uspije, pod prstima koji drže kist dogodi se lom, a u svijesti nastupi olakšanje – samo pritisak kista i otpor papira. Tu prestaje crtež. Uzimam boju, bijelu; nastaje zamah. Grubo i nekontrolirano razmazujem je po površini. U početku je mokra; po njoj je teško crtati tušem jer se linija razlije. Čekam da se osuši – da se pojave tanke linije koje podsjećaju na dlake. Ne kao detalj, nego kao ostatak.
Ponekad se sve dogodi u neposrednosti angustie. Ako te neposrednosti nema, sve postaje kao gluma, školski izveden zadatak, predstava za provincijalce. Tada sve brišem. Počinjem iznova – bez predumišljaja.
Marko Tokić, bilješka o radu (autobiografski fragment), 2025.
Marko Tokić (1977., Kutina) slikar je koji se aktivno bavi umjetnošću od djetinjstva. U svojoj umjetnikoj praksi istražuje granicu između geste i forme, gubitak kontrole nad crtežom i tjelesni otpor pri dodiru kista s površinom. Doktorirao je filozofiju te predaje povijest filozofije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Također je certificirani geštalt-psihoterapeut (ECP). Izlagao je na desetak samostalnih i skupnih izložbi. Član je HDLU-a.
