U galeriji Kluba Kocka u Splitu u tijeku je izložba Babilonski viseći “vrtovi” održana u okviru projekta NMG@Praktika Udruge Mavena. Autorica je mlada novomedijska umjetnica Gaia Radić, dobitnica druge Erste nagrade 36. Salona mladih i finalistica Nagrade za mlade umjetnike Zlatna lubenica 6.0. Izložba je predstavljena u formi ambijentalne audiovizualne instalacije, a otvorena je za posjetitelje do četvrtka, 29. rujna.
Instalacija Babilonski viseći “vrtovi” na imerzivan audiovizualan način istražuje korelaciju virtualnog, fizičkog i piktoralnog prostora. Bavi se pojmovima digitalno-simuliranog krajolika te ulogom organske prirode u kontekstu suvremene “ekranske” svakodnevnice. Ona propituje karakteristike koje piktoralni prikazi arhitektonskih ili prirodnih prostora moraju sadržavati, ne bi li poprimili virtualan predznak.
Drevna Babilonska kula i njezini Viseći vrtovi služe kao centralni motiv ovih promišljanja iz nekoliko razloga. Prvi jest činjenica da je Biblijska priča o gradnji Kule dokaz da čovjek oduvijek želi ući u nematerijalan sloj realnosti, kroz povijest smišljajući različite načine ne bi li ga dosegao. Kako izvorna Biblijska priča pripovijeda, nekoć je taj način predstavljala izgradnja visoke Kule putem koje bi čovjek mogao stupiti na rajska polja, “dotaknuti” Boga, materijalizirati ono nematerijalno te dematerijalizirati sebe samoga. Aktualna metoda današnjice za pokušaj liječenja iste tragične sudbine jest digitaliziran život u konstantnom kontaktu s tehnologijom koji nas sve progresivnije nastoji odvojiti od vlastite tjelesnosti – kroz Metaverse, krioniku, prodaju podataka te na koncu spekulativno uploadanje vlastitog identiteta u Cloud, nastojimo prijeći na drugu stranu – u potpunu nematerijalnost i besmrtnost. Rad stoga postavlja otvorena pitanja o tome koliko visoku Kulu gradimo danas, koji je naš Bog kojeg pokušavamo doseći te iz kojih razloga nas isti u tome spriječava.
Činjenica da se Viseći vrtovi, uvjetno rečeno, postavljeni po obroncima Kule nalaze na globalnom popisu Sedam svjetskih čuda predstavlja općeprihvaćeni povijesni apsurd. Suvremena ljudska civilizacija na kolektivnoj razini, zajedno s njihovom Kulom, zapravo ne zna kako su Vrtovi izgledali. Razlog tomu jest manjak legitimnih nalaza i velika količina potpuno različitih slikovnih interpetacija koja se generirala kroz umjetnička povijesna razdoblja, te koja ne nudi nikakav konsenzus pri doživljavanju motiva onakvog kakvim je uistinu bio. Time Kula i njezini Viseći vrtovi dobivaju virtualan predznak – oni kroz stotinu različitih piktoralnih prikaza zapravo počinju egzisitirati kao efemeran, nefizičan i virtualan prostor prisutan tek kao puki privid.
Kako piše kustosica izložbe Katarina Duplančić:
“Dosezanje bestjelesnog božanstva bio je pokušaj materijalizacije nematerijalnog, a Bog je tada ljudima zauzvrat donio kaos, čime se kula raspada i tako se ono materijalno posve dematerijaliziralo – ironični i tužni rezultat jalovog pokušaja za dosezanjem božanskog.
Slične napore ljudi nastavljaju i u suvremeno doba: koriste gotovo magične transhumanističke koncepte Metaversea, te virtualne i augmentirane stvarnosti kako bi produljili i proširili naše postojanje u dimenzije izvan naših tijela. Takvim naporima ljudi ponovno grade (metaforičku) kulu, u čemu će nas nešto (vjerovatno) jednom zaustaviti.
Kao što je slučaj s tom poslovičnom kulom, čak i postojanje Semiramidinih visećih vrtova je nedokazano te oni već stoljećima postoje isključivo kao spekulativni plod kolektivne imaginacije.
Raznobojni kablovi imitiraju korijenje te se protežu po zidovima i podu galerijskog prostora potom viseći sa stropa, pritom podsjećajući na lijane, odnosno svojevrstan sintetički vrt. Spoj citata Gillesa Deleuza s biblijskim slikovitim opisima u glavnom videu, projiciranom na centralni zid galerije, pojašnjava što je to ‘virtualno’ i razlučuje (ili povezuje) stvarnost i njezinu simulaciju. U tom magičnom odnosu, promatraču postaje nejasno (i nebitno) gdje stvarnost završava, a simualacija počinje. Tada shvaćamo: tehnologija je najbliže što će čovjek ikad doći magiji.”
Gaia Radić (Pula, 2001.) mlada je novomedijska umjetnica koja primarno djeluje u području računalne grafike i 3D modeliranja. Trenutno paralelno studira kiparstvo na Akademiji primijenjenih umjetnosti u Rijeci te arhitekturu na Arhitektonskom fakultetu u Ljubljani. Na Arhitektonskom fakultetu u Ljubljani djeluje kao demonstratorica pri predmetu ‘Digitalne metode prezentacije’. Dosad je održala dvije samostalne izložbe i sudjelovala u više od dvadeset skupnih izložbi u Hrvatskoj i Sloveniji od kojih se ističu suradnje sa Centrom za inovativne medije (CIM APURI), riječkom Galerijom Kortil, UR Institutom iz Dubrovnika te Udrugom Metamedij iz Pule. Najmlađa je članica Hrvatske udruge likovnih umjetnika Istre, te je također vodila nekolicinu edukativnih predavanja i radionica o 3D modeliranju, novomedijskoj umjetnosti i virtualnom prostoru. Dobitnica je druge Erste nagrade 36. Salona mladih i finalistica Nagrade za mlade umjetnike Zlatna lubenica 6.0.
Izložba Babilonski viseći “vrtovi” može se pogledati svakim danom od ponedjeljka do četvrtka od 18 do 20 sati.
