U sklopu netom održanog prvog izdanja mainfestacije Zagrebački muzejski vikend (koji smo najavili ovdje), Umjetnički paviljon predstavio je dvije umjetničke instalacije u javnom prostoru, na Trgu kralja Tomislava, s autorskim potpisima Martine Mezak i Davora Sanvincentija.
Umjetničku intervenciju Fragmenti slobode autorice Martine Mezak čine zastave načinjene od srebrne zaštitne folije za preživljavanje. Koristeći simboliku odabranog materijala i njegova oblikovanja, izostanka bilo kakvih obilježja ili oznaka na zastavama, kao i odabrane lokacije za njihovo postavljanje, ovaj slojeviti umjetnički rad naznačuje višestruke aktualne narative – u prvom redu slobodu, humanost i migracije, promatrane kroz prizmu suvremenog društveno-političkog rakursa. Zvučno-reflektirajuća intervencija zaokuplja, poziva na refleksiju i obznanjuje nužnost stanja transformacije, adaptacije i reorganizacije – svojevrsnu poslijepotresnu sadašnjost Umjetničkog paviljona u Zagrebu.
Kako piše Aneta Barišić, pitanje fragmentarnosti odnosno cjelovitosti slobode jedna je od točaka susreta filozofijskih promišljanja, povijesnih i aktualnih društveno-političkih prilika te suvremenih umjetničkih istraživanja. U tom smislu, slojevitost umjetničkog diskursa intervencije u javnom prostoru Fragmenti slobode Martine Mezak inicijalno je naznačena već nazivom rada, svojevrsnom oznakom međuprostora za neposredno kritičko iščitavanje slobode kao apstraktnog stanja neprekidne težnje i transformacije te posljedično promišljanje aktualnih tema ratnih stradavanja, humanosti i migracija.
Sagledavajući ove teme kroz prizmu suvremenoga društveno-političkog rakursa, Martinin rad u suštini problematizira objektivizaciju ljudskoga života kao posljedicu političkih zbivanja – rata u Ukrajini, rata i alarmantne humanitarne krize u Gazi, građanskoga rata u Sudanu, oružanih sukoba u Somaliji i Demokratskoj Republici Kongo, kao i uznemirujućih prizora utopljenika s grčkih i talijanskih obala koji su se nastojali domoći Europe. Onima koji su uspjeli prijeći Sredozemno more, posebno u zimskim uvjetima, prvu doslovnu i metaforičku zaštitu pružili su – izotermni pokrivači za preživljavanje, materijal koji Martina odabire za svoj rad. Dizajniran u NASA-i 1964. godine za upotrebu u svemiru i otad široko korišten preventivno i u situacijama hitnosti, ugroze i prve pomoći, ovaj materijal u novije vrijeme sve više se koristi u umjetničkim praksama i demonstracijama, što potkrepljuje isprepletenost njegove praktične i simboličke funkcije u kontekstu otpora, aktivizma, zaštite i brige za pojedinačnim životom, društvom i okolišem.
Oblikovno, Fragmenti slobode preuzimaju formu zastava. U smislu materijalne realizacije, Martina reducira izabrani materijal odlukom o nekorištenju njegove zlatne, već samo srebrne strane. Redukcijom boje i izostankom tradicionalnih oznaka i simbola nacije ili pripadnosti na zastavama sugerira se univerzalnost i konzistentnost stanja transformacije. Njihov značenjski kontekst izmješta se iz polja očekivanoga u sferu refleksivnoga. Time one kreiraju imaginatorij vlastitog nebeskog pejzaža unutar tradicionalno simbolički zasićenog javnog prostornog okvira i uspostavljaju dijalog s prolaznicima. Umjetničke forme reflektiraju i propuštaju svjetlost, prozračne su, lake, receptivne, spontane, podatne utjecaju vjetra i fragilne poput koncepata slobode i sigurnosti koje signaliziraju. Istovremeno, u oprečnom su suodnosu po pitanju snage, jezgrovitosti i usmjerenja same umjetničke geste propitivanja fluidnosti slobode.
Znakovito, transformativno-adaptivni karakter Martinine intervencije implicira poslijepotresnu realnost Umjetničkog paviljona u Zagrebu, institucije čiji se program oblikuje u okolnostima izmještenosti, izvan njezinih tradicionalno utvrđenih reprezentativnih izložbeno-galerijskih okvira. Umjetničko-kustoska gesta konceptualno implementira i naglašava organizatorsku i povijesnu ulogu Umjetničkog paviljona kroz simboliku odabira Trga kralja Tomislava kao lokacije za postavljanje Martininih zastava. Osim zgradom Umjetničkog paviljona, ova lokacija određena je i zonom tranzicije – zgradom centralne željezničke stanice Glavnog kolodvora. U tom smislu, intervencija otvara prostor za promišljanje tema migracija kao posljedica ratova i humanitarnih kriza, europske migracijske krize, otpora kulturi pluralizma, manjkavosti integracijskih politika u Hrvatskoj i šire, kao i uloge umjetnosti i muzejsko-galerijskih prostora u oblikovanju i stvaranju mjesta susreta, sigurnosti, empatije i humanosti.
Instalacija će biti postavljena do 15. rujna.
Nostalgija za svjetlom Davora Sanvincentija je kinetičko-zvučna instalacija koja evocira izgubljena zviježđa – nebeske oblike koje više ne vidimo jer je njihovo svjetlo već davno nestalo. Iako fizički prisutne, te zvijezde postoje samo u “sjećanju” svemira. Instalacija se nalazi u park ispred Umjetničkog paviljona u Zagrebu, gdje svjetlosne kugle među krošnjama simuliraju sazviježđa. Njihovo sporo, gotovo neprimjetno kretanje mijenja položaj svake ure, stvarajući stalno novu sliku neba. Kugle se gibaju različitim brzinama i smjerovima pomoću programiranih elektromotora. Zvuk instalacije čine četiri kanala ambijentalne kompozicije – kombinacija NASA-inih snimki i zvukova noći, generiranih u softveru SuperCollider kao nasumične vremensko-harmonijske sekvence. Na konceptualnoj razini, rad je hommage nevidljivim zvijezdama i promišlja pojam sjećanja: možemo li pamtiti nešto što nikada nismo doživjeli? Instalacija preispituje granice percepcije i pamćenja, nudeći u javnom prostoru sinematično, monumentalno iskustvo koje je, samo na tren – beskrajno.
Instalacija će biti postavljena do 13. rujna.
