Knjiga Crtice o gradu i arhitekturi autorice doc. dr. sc. Borke Bobovec, upraviteljice Hrvatskog muzeja arhitekture, donosi niz tema iz urbanizma i arhitekture Zagreba, o čemu govori za Vizkulturu.
*Borka Bobovec / foto: Tomislav Smoljanović
► Nedavni potres ostavio je velikog traga na Zagrebu kojem slijede godine, pa i desetljeća, obnove. Odgovor gradske uprave na krizu možda na to ne upućuje, no između ostaloga, u javnosti se govori o prilici za treću zagrebačku modernizaciju. Ima li Zagreb snage za to i što sve vrijeme nakon potresa može i treba otvoriti?
Borka Bobovec: Uvijek nakon katastrofe dolazi vrijeme obnove, nekad brže, nekad sporije, i nisu uvijek svi zadovoljni rezultatom. Zagreb je pred izazovom, oštećenja su brojna, kako na stambenim zgradama, tako i na onima javne namjene. Kad dođe do katastrofa, do potresa ili nekih drugih razornih djelovanja koja u tren oka brišu zgrade, ulice, ili čitave gradove otvara se novi okvir u kome je moguće djelovati i započeti postupke reinterpretacije grada i urbaniteta, kao i preispitivanje odnosa prema gradu. Potres i aktualna ekonomska kriza, koja je danas jasnija nego ikad prije, postavlja arhitektonsku struku pred nove izazove, a prostor koji može biti više ili manje ekskluzivan i podložan intervenciji stručnjaka, stanovnika, može biti i projekt, ili eksperiment, odnosno poligon podložan različitim transformacijama. Može biti pozornica za različita događanja, mjesto koje točno i puno govori o gradu i njegovim stanovnicima. Vrijeme je da nove generacije arhitekata, koji njeguju interdisciplinarni pristup, arhitekturu i urbanizam razumiju kao proces te puno više od prošlih generacija aktivno uključuju buduće korisnike u razvoj projekta, ponude rješenja koja će u narednom razdoblju stvoriti čiste i jasne forme, grad koji cijeni baštinu, a živi budućnost. U ovom trenutku kroz konstruktivnu rekonstrukciju i sanaciju potresom oštećenog grada imamo šansu da zgrade koje su dio naše baštine i identiteta pomno sagledamo i damo im šansu da traju i žive. A renoviranje i prenamjena postojećih struktura, čije karakteristike i niska ambijentalna vrijednost više ne odgovaraju potrebama današnjice, mogu biti ključ kojim ćemo otvoriti vrata boljeg Zagreba sutra, odnosno izvršiti modernizaciju grada. Stvoriti grad ne devetnaestog, ne dvadesetog, već grad dvadeset i prvog stoljeća. Stvarnost materijalizacije Zagreba nije uvijek pratila brze promjene načina života stanovnika i njihove životne i radne potrebe, i zato danas imamo mogućnost djelovanja, mogućnost da grad dobije jasnu razvojnu viziju, koja će odrediti kakav će Zagreb biti za pedeset, a ne pet godina. A kako dalje? Nije potrebno izmišljati modele i postupke, samo treba malo okrenuti stranice ne tako davne prošlosti i načina kako su rješavani problemi sanacije i obnove gradova sa svim zaštićenim i nezaštićenim zgradama i urbanim strukturama. Za Grad Zagreb nužno je definirati i razlučiti povijesnu jezgru od periferije i predgrađa. Povijesnu jezgru potrebno je u konačnici obnoviti na način da zadrži sve karakteristike srednjoeuropskog grada, uz napomenu da se izrijekom zabrani svaka dogradnja koja nije u skladu s vrijednostima gradskog središta. Ovo ne isključuje obnovu potkrovlja i njihovo uređenje u stambene prostore što može biti i jedan od elemenata vraćanja mladih ljudi u centar. Ovo je prilika i za pročišćavanje unutrašnjosti gradskih blokova i uklanjanja stihijskih dogradnji bez plana, reda i dozvola. Što se predgrađa i periferije tiče, otvara se mogućnost urbanističkog sređivanja i suvremenog oblikovanja. Potrebno je definirati tko će brinuti o cjelovitoj obnovi, tko što i gdje radi, i kome je odgovoran, a paralelno se treba definirati zakonski okvir i mogući izvori financiranja i ulaganja. Ovo je prilika da se uže gradsko središte cjelovito konstruktivno sanira i obnovi sa sigurnosnog aspekta, a Grad ima i mora imati snage, jer grad smo svi mi.
► U posljednje vrijeme učestala su neslaganje stručne i kulturne javnosti prema prijedlozima dokumenata koji bi trebali biti uporište za razvojni put grada. Između ostalih, tu je prisutan i jednoglasni otpor od baš svih strukovnih udruženja. Prostor južne obale Save posebno je u fokusu tih polemika, medija, ali i vaše knjige. Kakav nam Zagreb na Savi treba?
Borka Bobovec: Sava je stjecajem okolnosti postala i ostala golemi prostorni rezervat koji neprestano intrigira planere i arhitekte. Često čujemo kako “Zagreb bježi od svoje rijeke”, kako je “Zagreb preskočio rijeku”, i kako bi trebalo smisliti način kako grad dovesti u direktni doticaj s vodom. Nije jednostavno, zaklonjen Medvednicom sa sjevera, Zagreb na jugu ima dvije gotovo paralelne prepreke, prugu i rijeku. Željeznička pruga ne dopušta čvrsto povezivanje urbanog tkiva grada sjeverno i južno od nje, a širenjem prema jugu Zagreb je dobio još jednu razlomnicu, rijeku. Problem koji, kao ni pruga, do danas nije riješen. Svi programi i projekti koji su nastajali više od pola stoljeća, čuvali su prostor Save za neke nedefinirane sadržaje, pretežito javnog karaktera. Ovdje treba imati na umu da je u proteklih stotinjak godina Zagreb prostorno narastao dvadesetak puta, a gotovo isto toliko mu se povećalo i stanovništvo, koje od grada osim mjesta za spavanje i rad, očekuje i mjesta na kojima će osjetiti povezanost s prirodnim i kulturnim krajolikom, arhitekturom koja uspostavlja ravnotežu između artificijelnog i prirodnog. Planovi i projekti razvijani su na temelju domaćih znanja i prakse, provjeravanih kroz angažiranu interakciju s inozemnim stavovima i određenjima. Integralnim projektiranjem, razmišljajući o Savi kao mjestu za raznovrsne razvojne projekte, rijeka može postati pokretač razvoja, ne samo grada, već i šire. Stvaranje i planiranje grada društveno je i tehnički odgovorna disciplina, a socijalni aspekti, stvaranje fizičkog i virtualnog, dijeljenje prostora i infrastrukture te preklapanje različitih mjerila, moraju postati nezaobilazni elementi u zauzimanju novih stavova o području oko rijeke. Zato je Sava stalni izazov mnogim arhitektima i urbanistima, kao i svima koji promišljaju ovaj grad. Različitim idejama i planovima obrađen je “preskočeni prostor” područja uz Savu koji ima potencijal postati novi prostor vitalizacije, odnosno generator urbane koherencije, i to na dvije razine; na razini šireg prostora grada te unutar same kontaktne zone grada s rijekom.
*Novo naselje u Ulici Karla Metikoša s južne strane Save / foto: Saša Šimpraga
► Za razliku od visokih standarda planiranja, primjerice Dugava kojima se, između ostaloga, vaša knjiga bavi, novija zagrebačka naselja poput Laništa ili posebno onih u zapadnom dijelu grada oko Šoljanove ulice, karakteriziraju niska očekivanja arhitekture i porazni urbanizam. Grad sa stoljetnom planerskom tradicijom i adekvatnom urbanističkom evolucijom, rezultat čega su i spomenute Dugave ili nedovršena Sloboština, mjestimično se svodi na arhitekturu geta što postaje i dominanta, uz rijetke iznimke poput Novog Jelkovca kao cjelovitog plana koji drži neki standard. Kakav grad gradimo?
Borka Bobovec: Ponekad veliki projekti i ideje nastaju sasvim slučajno, nekad su nastavak posve drugih aktivnosti koje nemaju veze s arhitekturom, a nekad su jednostavno način života i svih vrijednosti koje njegujemo kao osoba, kao arhitekt, kao građanin. Što se Dugava, Sloboštine ili Jaruna tiče, a Jarun mi je posebno prirastao srcu budući da više od pola života živim uz jezero, nekad je u pitanju bila vizija, a ponekad i splet dobrih okolnosti. U vrijeme kad se projektiraju ova naselja, Zagreb naglo raste, formiraju se i grade novi kvartovi, ali i novi sadržaji koji grad čine gradom. Da za sve mora postojati ne samo dobra ideja, već i netko tko je razumije, na primjeru Jaruna govori i podatak da se od stvaranja ideje ništa bitno nije događalo desetak godina, sve dok se početkom šezdesetih nisu susreli projektant, arhitekt Fedor Wenzler i tadašnji predsjednik Fonda za fizičku kulturu Zagreba. On je prihvatio ideju o Jarunu kao budućem sportsko-rekreacijskom središtu zapadnog dijela grada, projekt se počeo razvijati, i stigla je Univerzijada. Utemeljen je na jednostavnoj postavci, bez obzira na vrijeme ili sezonu, novostvoreni prostori su tu, i za stanovnike i za sportaše. Za stanovnike uvijek i stalno, a za sportaše povremeno i ciljano. Prvi put sam ga viđala sablasno praznog sad u vrijeme koronavirusa i ograničenog kretanja. Osmišljeni su i novi sadržaji, opremljeni za odmor i razonodu. Veze su relativno kratke, savladive korakom, rolama, biciklom ili kajakom. Stvoreni su preduvjeti za život u kvalitetno izgrađenom prostoru. Ovo je jedan od posljednjih dijelova Zagreba koji je istinski planiran i u konačnici izveden onako kako su planeri zamislili. Na tragu toga i takvog planiranja, danas imamo Jarun koji u sebi sadrži “poruku mjesta”. Pokretač je uvijek vizija, trebaš znati što želiš, a način se uvijek može putem osmisliti, tako je u životu pojedinca, ali i u životu grada.
► U knjizi zastupate mišljenje da je važno značajnije uvesti neki od oblika zaštite za recentne primjere autorske arhitekture i urbanističkih rješenja koji su nastali u drugoj polovini 20. stoljeća. Zašto i koje?
Borka Bobovec: I inače je potrebno pojačati svijest da je arhitektura društveno odgovorna disciplina koja se danas okreće prema poboljšanju korištenja prostora svakodnevnice. To je vidljivo i iz onih neslaganja stručne i kulturne javnosti prema prijedlozima dokumenata koji bi trebali biti uporište za razvojni put grada. Osobno nisam sretna s mnogim rješenjima koja su posljedica nepostojanja razvojne vizije grada. Godinama se nizom dobrih ideja i realizacija rješavalo samo točke, ponekad manje mreže i područja, ali ne i grad u cjelini, ne i opnu koja ga drži na okupu. Graditi grad ili njegove dijelove znači promišljati, planirati, imati viziju, poštovati mehanizme i modalitete koji nam stoje na raspolaganju kako bismo u konačnici došli do održivog i za život ugodnog grada. Čuvanje i zaštita kulturnih dobara kroz sustav zaštite i unaprjeđenje regulative trebali bi biti osnova za podizanje društvene svijesti i sustavno unaprjeđivanje odnosa vlasnika i korisnika prema gradu. I tu dolazimo do problema. Autorska arhitektura druge polovine dvadesetog stoljeća je na udaru novih vlasnika, novih investitora. Postoji niz primjera na kojima su intervencije na zgradama sjajno odrađene, iz čega je vidljivo da arhitekti vrlo dobro znaju svoj posao. Ponekad je zaista teško balansirati između zahtjeva vlasnika, vlastite ideje i savjesti projektanta. Zaštita autorske arhitekture i urbanističkih rješenja, prije svega je pitanje pristojnosti prema graditeljskom nasljeđu. Dio je zaštićen, ali veliki dio, na žalost nije. Ako je netko nešto smislio, nacrtao i realizirao, k tome dobio međunarodnu ili domaću nagradu za to, ne bi li bilo normalno da njegovo autorsko djelo bude zaštićeno? Ako se sustav pažljivo odnosi prema izgrađenom, s vremenom će svi naučiti prepoznavati vrijednosti vizura i slika grada koje bogatstvom upućuje na slojevitost kulture građenja, a samim time kulturno naslijeđe postaje poticaj za razvoj suvremene arhitekture. Današnji odabir tada nastalih arhitektonskih djela, zasigurno će biti drukčiji od onih koje će netko u budućnosti uvrstiti na popis graditeljske baštine, s većim odmakom od trenutka njihova nastanka. Nije prerano smatrati da je vrijeme da se stave pod zaštitu, jer je to vrijeme bilo bogato i raznoliko, tako da će zasigurno biti prostora za dopune određivanjem novih stavova i novih mjerila vrijednosti u nekim drugim vremenima te drukčijim pristupom i većim odmakom. Imamo razvijen sustav nagrađivanja uspješnih ostvarenja, imamo arhitektonsko-urbanističke natječaje, imamo godišnje nagrade u raznim kategorijama, imamo životne nagrade, od Vladimira Nazora pod okriljem Ministarstva kulture, do Viktora Kovačića koga dodjeljuje Udruženje hrvatskih arhitekata. Za početak, sva izvedena nagrađena djela koja su prošla sustav evaluacije stručnog ocjenjivačkog suda trebala bi ući u sustav zaštite i postati dio zaštićene kulturne baštine.
► Dva poglavlja vaše knjige posvećena su temi glavnog gradskog trga čija je jedna od stoljetnih karakteristika postojanje punkta s besplatnom pitkom vodom. Manduševac je ujedno i mjesto za koje se vežu i neke od najvažnijih gradskih legendi, npr. o Mandi, a svima je zajedničko da se to povijesno mjesto odvijek bilo ono gdje se voda – pila. Preuređenjem trga povodom Univerzijade učinjen je ogroman iskorak, no Manduševac je uskrsnuo bez svoje stoljetne funkcije, odosno element vode sveden je na dekorativnu, simboličnu, funkciju. U svjetlu stoljetne tradicije, simboličke važnosti Manduševca, ali podjednako i stvarnih potreba suvremenog grada, pa i mogućnosti arhitekture maloga mjerila, smatrate li da Manduševcu treba vratiti njegovu izvornu funkciju mjesta gdje se voda može i piti, a ne samo gledati? Naime, to je moguće uz minimalnu sadržajnu nadogradnju i bez narušavanja postojećeg rješenja, koje je korektno ali i podložno poboljšanju, odnosno ne predstavlja nikakav povijesno relevantni sloj koji ne bi trpio poboljšanje. I koja je općenito uloga arhitekture maloga mjerila?
Borka Bobovec: Dostupnost vode povezana je ne samo s poviješću ovog grada, već i s europskim direktivama kojima se propagira besplatna pitka voda u javnom prostroru kao civilizacijski standard. Zagrebačka priča o vodi šira je od vode za piće, vodotoci su jedna od značajki koje su odredile planiranje smjerova ulica i urbanizam grada. Sadržajna nadogradnja bez narušavanja postojećeg rješenja kako bi se Manduševcu vratila njegova stoljetna funkcija konzumacije besplatne pitke vode, moguća je, ali uz pristojnu konzultaciju s autorima rješenja Trga. Drugi je, a i veći problem od Manduševca uklanjanje gradskih pumpi na kojima je pitka voda bila svima i uvijek dostupna širom Zagreba. Taj dio naslanja se i na privatizaciju donedavno javnih prostora i dobara, kao i nerazumijevanje koje je povezano s potpuno neshvatljivim uklanjanjem postojećih i nepostavljanja novih, suvremenih, malih fontana s pitkom vodom u samom gradu, a tako i u mnogim gradskim parkovima. Ako su stare bile pokvarene, ružne, ili što već, mogle su se odmah postaviti nove zamjenske. I to bi grad mogao pretvoriti u turističku zanimljivost, raspisati arhitektonski natječaj arhitekture maloga mjerila i odabrati najprimjerenije dizajniranu fontanu za pitku vodu, koja bi u svijet slala sliku da poštujemo povijest i potrebu, a u konačnici i europske direktive.
► U knjizi se dotičete i trgova u kontekstu preuređenja, konkretno Britanskog i Trga Europe, pritom elaborirajući procedure. Istovremeno je čitav niz važnih mjesta u gradu koja traže neki tip osuvremenjivanja, intervencije, promjene čiji ishod ovisi i o procedrama. Možete li izdvojiti neko ili neka od mjesta u gradu i reći zašto je važno unaprijediti ih?
Borka Bobovec: Sama kvaliteta izgrađenog prostora podrazumijeva arhitektonsku vrsnoću koja se naslanja na ostvarivanje potencijala koji određeni dio grada ima, a uvelike ovisi o prepoznatljivosti i vrijednosti, kako grada u cjelini, tako i pojedinačnih primjera zgrada. Svi značajni javni prostori u gradu zaslužuju provođenje javnog urbanističko-arhitektonskog natječaja. U kontekstu zaštite i očuvanja sveukupnog prostora, procedure su bitne, jer one štite i grad i građane od eksperimenata bez pokrića. Ako se vratimo na sam početak razgovora, na potres, u pristupu rješavanja saniranja posljedica leži snažan potencijal za grad. Rekonstrukcija i sanacija nisu samo pojedinačne zgrade, sada obilježene crvenim, žutim i zelenim naljepnicama, tu je i promet, rješavanje kriznih točaka, vraćanje života u zapuštene dijelove centra, otvaranje blokova za život stambenog susjedstva, aktiviranje potkrovlja… Zaista dugoročan projekt. Nužne su nam vjerodostojne gradske odluke, a Zagreb kakav nam je ostavljen u nasljeđe rezultat je promišljanja, strukturnog vođenja grada s vizijom i vjerodostojnih gradskih odluka. Vrijeme je da mu se dade novi zamah.
*Naslovnica knjige “Crtice o gradu i arhitekturi
► Koje su neke od najznačajnijih arhitektonskih realizacija, one koje bi izdvojili, u Zagrebu u posljednjih tridesetak godina?
Borka Bobovec: O suvremenoj arhitekturi, kao i o svemu, treba razgovarati smireno, bez utjecaja dnevnopolitičkih tema i raznih utjecaja na projekt i realizaciju, ali i u kontekstu svega što je u tom vremenu projektirano te naposljetku izvedeno u bližem i širem okruženju Zagreba. Naime, svaki umjetnički izraz predstavlja osobu koja stvara, ali i reflektira vrijeme i mjesto stvaranja, od sitnih, na prvi pogled potpuno nebitnih utjecaja na dnevnoj razini, do onih krupnih i globalnih, koji su kroz povijest mijenjali zemljovide. Preispitivanje vrsnoće izvedenog, kao i recentnih arhitektonskih teorija u vremenu u kojem političke, ideološke, tehnološke i socijalne komponente imaju sve veću ulogu u razumijevanju i stvaranju nove arhitekture koja se pokazala kao moćan pokretač promjena, rezultat su niza kompleksnih povijesno-kulturnih procesa, koji su afirmirane uzore i norme implementirali u postojeći prostor. A što se kritike tiče, u ovom trenutku još uvijek ne znamo odgovore. Dok se ne stvore jasni i čvrsti principi po kojima ćemo valorizirati “jučer” projektirano i izgrađeno, morat ćemo i nadalje međusobno suprotstavljati mišljenja i razgovarati. Izdvojila bi nekoliko iznimno dobrih rješenja koja pokazuju kako postojeće i novo mogu živjeti u miru, bez da budu suprotstavljeni, i da novo ne otima dušu postojećem. Krenut ću od prošlogodišnjeg projekta preuređenja napuštenog kina Urania. 3LHD su projektom preuređenja sačuvali jedan od primjera ranog inženjerstva betonske tehnologije i preuredili ga u svoj poslovni prostor s dvoranom i malim kafićem. Sačuvali su gotovo cijelu strukturu, sa svim potpornim stupovima, glavnim lukovima u velikoj dvorani i svim stropovima. Stvorili su mjesto koje pršti suvremenim izričajem, ali i čuva baštinu. Iznimno ugodno za rad, uz mogućnost druženja i organiziranja arhitektonskih i drugih kulturnih manifestacija u srcu grada. Drugi primjer koji me veseli je vrtić Šegrt Hlapić u Sesvetama koji dolazi iz Radionice arhitekture. U sredini urbanog područja koje nema jasne granice između višestambenih zgrada i obiteljskih kuća smjestila se zgrada vrtića koji je u blagoj elipsi zaogrnuo livadu u sredini. Livada postaje vrt, vrt se prelijeva u park, linija se zakreće i stvara palubu na kojoj burno more odrastanja postaje mirno, a dnevni boravak postaje terasa i igralište. Elipsa prati nagib, a oblikovanje stvara osjećaj jedinstva i zaštićenosti, čineći ga prvim mjestom doživljavanja grada i svijeta u kojem žive i drugi ljudi. I za kraj, nešto o čemu stalno pričam, fenomen zvan “urbana vila”. Ne mogu si objasniti što je tvorac ove riječi mislio, većina izgrađenih novih kuća i malih zgrada u podsljemenskoj zoni niti su vile, niti su urbane. Ne zadovoljavaju niti jedan od ova dva parametra. Djelovanje u mogućem može biti i dobro i loše, a kuća FN u Mikulićima arhitekta Ivana Galića u malom mjerilu pokazuje kako talent i znanje čine razliku u istim zadanim uvjetima koji su propisani prostornoplanskim dokumentima. A o arhitekturi, kako je to lijepo znao kazati Tomislav Premerl, kao i o svakom drugom pitanju, moguće je misliti na različite načine.
► Otkad ste preuzeli ravnateljsko mjesto Hrvatskog muzeja arhitekture, institucija je doslovno oživjela. Muzej, jasno, ima svoj plan i program, no želim vas pitati o onim eventualnim iskoracima koji nisu nužno u programu. Nečemu što biste voljeli da takav tip institucije postane? Što bi to bilo?
Borka Bobovec: Zanimanje za arhitekturu nedvojbeno raste, a Hrvatski muzej arhitekture HAZU se profilira ne samo kao mjesto na kojem će biti čuvane ostavštine arhitekata, već kao mjesto okupljanja na kojem se kontinuirano prate teme s područja arhitekture, urbanizma, prostora i kulturne baštine. Tijekom godina stvaran je fundus koji je prvenstveno namijenjen arhitektima, ali i široj stručnoj i kulturnoj javnosti. Kroz izložbe, izdavaštvo, predavanja, okrugle stolove, neformalna druženja, pa sve do crtanja s djecom iz susjednog vrtića, stvara se uvid u domaću arhitektonsku scenu kroz stalno prezentiranje vodećih hrvatskih i svjetskih arhitekata, njihovih razmišljanja, želja, znanja i mogućnosti. Na taj način oblikuje se okruženje koje prepoznaje i cijeni mjesto arhitekture u društvu. Arhitektonsko stvaranje ima zakonitosti, koje nam u svojoj jasnoći omogućavaju čitanje svima dostupne otvorene knjige, a vrata Muzeja i pohranjenih zbirki širom su otvorena mladim kolegama koji budu imali volje, snage i interesa raditi na sistematiziranju i atribuciji građe koju su za sobom ostavili hrvatski arhitekti. Nažalost, potres koji je Zagreb zadesio krajem ožujka oštetio je zgradu, i u ovom trenutku nismo u mogućnosti održavati izložbe i druga događanja u zgradi. No, svako zlo za neko dobro: postali smo vrlo aktivni na društvenim mrežama i u virtualnom svijetu. Taj oblik prezentacije fundusa nismo do sada koristili na ovakav način. U mjesec dana broj pregleda eksponencijalno raste u tisućama, i mislim da je to u stvari budućnost, jer budućnost treba biti okrenuta mladima i načinima korištenja svih alata koji su njima prihvatljivi i koji nam stoje na raspolaganju. I da se vratim na početak, htjela bih da postane mjesto stalnog susreta i promoviranja vrsnoće hrvatske arhitekture kroz sve dostupne muzeološke forme, postojeće i nove, mjesto koje će arhitekti osjećati kao svoje i brinuti se o svom Muzeju.
Fotografije: Tomislav Smoljanović, Saša Šimpraga
Razgovarao: Saša Šimpraga / sve tekstove ovog autora za Vizkulturu pročitajte na linku
*Tekst je dio Vizkulturinog projekta “Vizkulturiranje društva 2020.” koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije
