Prošlog tjedna u Zagrebu je održana 9. Međunarodna konferencija o odrastu u okviru koje se u Galeriji Bačva u Hrvatskom društvu likovnih umjetnika (HDLU) otvorila grupna izložba Planet, ljudi, skrb-to se zove odrast! kustosice Ane Dević / WHW s radovima umjetnik_ca Marwe Arsanios, Željka Beljana, Marine Naprushkine, Rupali Patil, Dana Perjovschog, Selme Selman, Marka Tadića i Cecilie Vicuñe. Izložba je otvorena do nedjelje, 10. rujna i može se pogledati u radno vrijeme HDLU-a: srijeda– petak: 11–19 h; subotom i nedjeljom 10–18h.
Odrast je pokret koji sve više jača kako se svijet suočava sa sve težim i vidljivijim posljedicama klimatskih promjena te poziva na napuštanje ekonomskog rasta kao primarnog društvenog cilja i promišljanje novih oblika življenja, proizvodnje i potrošnje koji će svima osigurati dobar život u granicama ekološke održivosti Zemlje. U skladu s tim, radovi na izložbi promišljaju eko-društvene umjetničke prakse iz perspektive političkih ekologija, eko-feminističkih i dekolonijalnih pozicija istražujući kako umjetničko djelovanje i imaginacija mogu doprinijeti transformaciji nepravedne i ekstraktivističke logike neoliberalnog poretka.
Dan Perjovschi tako postavlja pitanja o politici, religiji, ulozi pojedinca u kolektivu i odnosu globalnog i lokalnog. Skicirani s nekoliko poteza, njegovi crteži i tekstovi na zidovima u umjetničkim institucijama funkcioniraju kao vizualni dnevnik kojima oštrom ironijom komentira apsurde i cinizam društva. Na izložbi Planet, ljudi, skrb – to se zove odrast! Perjovschi izlaže seriju crteža koji promišljaju globalne eko-društvene krize i mogućnosti umjetnosti i kulture kao pedagoškog prostora koji svoju odgovornost poima unutar kompleksnih geopolitičkih uvjeta trenutne ekološke krize.
Radovi romske umjetnice Selme Selman alteriraju između senzitivnih, grubih i ironičnih gesti koje otkrivaju diskriminatorne atribucije identiteta, očekivanja od rodnih uloga i stereotipe. Svoje tijelo i identitet koristi kaomedij za prikaz građanskih i osobnih tema koje artikuliraju politički otpor i feminističko osnaženje. U seriji crteža Sleeping Guards vizualizacijom vlastite unutarnje boli Selman mapira svoj doživljaj sebe crtanjem različitih samoreprezentacija. Umjetničin krajnji cilj je vizualizirati idealnu samoreprezentaciju koja nema nikakve traume, borbe i boli s kojima se trenutno nosi. U video radu Autoportret II predstavljeni superformansi u kojima umjetnica uništava brojne usisavače i perilice rublja, te razvrstava vrijedne od manje vrijednih dijelova. Svakodnevno preživljavanje Selmine romske obitelji ovisi o istom takvom radu, a metal i motori prodaju se u centrima za reciklažu. Njihovo uništavanje za umjetnicu predstavlja trenutak katarze u kojem si olakšava unutarnju napetost koja je istovremeno uništava i gradi.
Umjetnička praksa Rupali Patil kombinira slikarstvo, crteže i instalacije. Bavi se društvenim pitanjima, eko-feminizmom, naročito pitanjem vode, ekološkom krizom i posljedicama ekstrakcije prirodnih minerala. Patil doživljava eko-feminizam kao okvir kroz koji u svom radu istražuje kako žensko tijelo odgovara na tešku industrijalizaciju. Za izložbu u Zagrebu naslikala je seriju slika Fluid Ground Above and Below koje tematiziraju beračice šećerne trske u regiji Beed Maharashtra u Indiji. Kako bi nastavile raditi u teškim zdravstvenim uvjetima na radnom mjestu, menstruiranje je nešto što si radnice ne mogu priuštiti. Zbog takvih uvjeta rada prisiljene su odstraniti svoje maternice. Radnice koje su postale vizualne metafore u njezinim crtežima nastanjuju imaginarni, geografski neodređen svijet. U svojim crtežima i slikama, koji se čine zastrašujuće potpunim bez postojanja ljudi, koristi se heterotopskim krajolicima i arhitekturom.
Marina Naprushkina uglavnom radi izvan institucionalnih prostora u suradnji sa zajednicama i aktivističkim organizacijama. Izložba uključuje jednu od njezinih velikih šarenih slika Birds with the People koje su inspirirane maljavankama, tradicionalnim amaterskim slikama koje su slikale zajednice žena iz Bjelorusije, Ukrajine i Poljske a čija je namjena bila ukrašavanje doma. Reinterpretacijom ovog formata Naprushkina spaja motive tradicionalnog folklora s referencama na val antirežimskih prosvjeda u Bjelorusiji iz 2020. i 2021. godine. U svojoj umjetničkoj i aktivističkoj praksi Naprushkina postavlja pitanje mogućnosti kolektivne akcije kroz stvaranje samoorganiziranih struktura i suradničkih modela poput Office For Anti-Propaganda, Neue Nachbarschaft/Moabit ili Moabit Mountain College s kojima radi.
Umjetnica, filmašica i istraživačica Marwa Arsanios na izložbi se predstavlja filmskom kvadrilogijom Who Is Afraid of Ideology? / Tko se boji ideologije?. Koristeći suradnički i interdisciplinarni pristup istraživanju i snimanju filmova, Arsanios se bavi s dugo uspostavljanim političkim i socioekonomskim sustavima ugnjetavanja i izrabljivanja prikazujući alternativne načine eko-društveno-političkih praksi koje poštuju prirodu. Ženska proživljena iskustva i antikolonijalne borbe obilježene kolektivizmom, brigom i samoobranom postaju primjer za šire društvene i političke promjene.
Na izložbi je i video rad dobitnice venecijanskog Zlatnog lava za životno djelo, pjesnikinje, umjetnice i aktivistkinje Cecilie Vicuña Sol y Dar y Dad, Una palabra bailada. U ovom performansu, snimljenom u ožujku 1980., Sol y Dar y Dad (Solidarnost: davati i davati sunce), jednoj od razdvojujućih, dekonstruktivnih pjesama koje Vicuña naziva palabrarmas, plešu Sofía Torres, mladi glumci, volonteri iz Corporación Colombiana de Teatro i djeca iz Parque Nacionala.
Umjetnički radovi Željka Beljana istraživačkog su i eksperimentalnog karaktera, nastaju paralelno s ispitivanjem i prakticiranjem novih tehnika ručnog rada kojekombinira te im daje nekonvencionalni, netradicionalni karakter. U HDLU-u je izložena instalacija Borovo: Restlovi izrađena makrame tehnikom te radovi nastali kao rezultat istraživanja vezanog uz tvornicu Borovo u okviru kojeg umjetnik reinterpretira ostatke materijala iz proizvodnog procesa. Dominantni motiv mreže nadilazi isključivo sportske konotacije, metaforički ističući srodnost, interkonekciju i komplementarnost, s naglaskom na nužnost ekologije materijala.
Radovi Marka Tadića bave se temom odnosa odrasta i politika municipalizma te urbane (re)organizacije i (pre)raspodjele. Gledajući u prošlost i budućnost grada Zagreba, Tadićeva serija radova Funga Robo koristi dokumentarne modernističke fotografije Zagreba pedesetih, šezdesetih i sedamdesetih godina 20. stoljeća obilježenih socijalističkim progresom i internacionalizmom koji je ponudio nove, urbane vizije grada. Tadić koristi dokumentarne fotografije kao pozadinu za propitivanje sadašnjeg trenutka obilježenog post-socijalističkim i post-socijalnim stanjem koje je u urbanom tkivu rapidno devastiralo prostore društvenosti i zajedničkih dobara u korist bespoštednog kapitalističkog rasta te čiji su efekti recentno praćeni devastirajućim pojavama poput potresa i oluja uvelike prouzročenim nebrigom za okoliš. Ova Tadićeva serija, koja se sastoji od kolaža i animacije, bavi se spekulativnim urbanizmom onkraj nostalgije kroz pojavu dva neljudska lika otjelotvorena oblicima vanzemaljskih micelija koji se protežu površinom naše planete. Poput stranih arhitekata, oni su „vanjski suradnici“ – pomoćnici čiji pogled na grad uključuje trans-humane, žive i nežive perspektive koje spajaju progresivne dosege prošlosti s novim vizijama urbanističkih sistema u otkrivanju. Konstruirajući nove narative, Tadić kroz imaginaciju otvara alternativne vizije, ne samo potrebne već i zamislive pravednije i održive budućnosti.
