Industrijski dizajn čini se u našem društvu kao sintagma iz neke davne prošlosti. Posjet izložbi Davora Grünwalda pod naslovom Industrijski dizajn u kontekstu tehnologije, koju se u Tehničkom muzeju može pogledati sve do 1. veljače 2020., otkriva nam, nažalost, da je to tako samo ovdje, u zemlji u kojoj je industrija temeljito potaracana, pa ni industrijski dizajn nema puno smisla. No, zasada, dok trpimo takvo stanje stvari, predmeti izloženi na ovoj izložbi, a koji se čuvaju u fundusima Tehničkog muzeja i Muzeja za umjetnost i obrt, pokazuju da bi se grad, koji se sada najviše diči kobasicama na adventskim štandovima, mogao itekako podičiti (kad bi bilo imalo suvislog upravljanja) i nekim vrlo zanimljivim muzejom industrijskog dizajna.
*Izložba “Industrijski dizajn u kontesktu tehnologije” Davora Grünwalda, Tehnički muzej Nikola Tesla / foto: Boris Cvjetanović
Prije točno pedeset godina, 1969. godine, hrvatski industrijski dizajn (istaknimo, ipak, istini za volju, tada u jugoslavenskoj federaciji) dobio je šansu za novi početak. Kako nadalje piše Feđa Vukić u svom Stoljeću hrvatskog dizajna iz 1997. godine, jedno krilo tog novog zamaha industrijskog dizajna u Socijalističkoj Republici Hrvatskoj predstavlja prelazak Vladimira Robotića iz Centra za industrijsko oblikovanje u Dizajn-biro tvrtke Rade Končar, a drugo krilo novog početka obilježeno je povratkom iz Beča našeg prvog diplomiranog industrijskog dizajnera – Davora Grünwalda.
Davor Grünwald, rođen 1943. godine, osebujna je ličnost koja je dozvolila da mu profesija postane životni poziv, odnosno, dozvolio je da mu njegova dizajnerska praksa izbriše granice između rada i slobodnog vremena. Sudeći po zadovoljstvu koje emanira kada priča o predmetima koje je oblikovao, govoreći o bojama, oplošjima, ergonomiji, ali i ekonomiji, Grünwald se vrlo rano posvetio svom radu u tolikoj mjeri da je vrlo rijetko radio kompromise oko toga što bi taj rad trebao biti, ne otuđujući taj rad tako ni od sebe samog, niti od onih koji će ga koristiti kao gotov proizvod. Neovisno o tome je li koristio puničinu pećnicu da bi u njoj eksperimentirao s novim mu materijalima, ili provodeći slobodno vrijeme u vlastitoj garaži sklapajući prototipe kako bi svom pretpostavljenom dokazao da je u pravu, ovaj dizajner nije se libio pokazivati svoju tvrdoglavost, za koju tvrdi da je vitalna za profesiju (industrijskog) dizajnera. Međutim, put koji je prešao pokazuje da takav izbor nije uvijek posut ružinim laticama, ali u njegovom slučaju, upornost i tvrdoglavost dokazivanja da je u pravu su se dobrano isplatili. Kao poklon prilikom odlaska u penziju, Grünwald je samom sebi poklonio Porsche Boxter. Čak i takav automobil, koji bi mnogi držali kao svetinju, Grünwald je imao potrebu popraviti: kako često sa suprugom ide na izlete s kojih se vraćaju s košarama punih voća ili antiknim namještajem, “popravio” je Porsche Boxter prtljažnikom koji se montira na stražnju haubu. No, penzionirani industrijski dizajner ima još mnoštvo ideja – jedna je namijenjena i sigurnosti biciklista. Ponukan činjenicom da automobilisti prilaze previše blizu biciklistima, napravio je štap kojim se drži odstojanje. Dizajnera je nemoguće penzionirati: zaintrigirala ga je i stolica, jer, kako kaže “na svijetu postoji ‘milijun’ različitih vrsta stolaca, no zanimalo me kako napraviti jedan za čiju proizvodnju ne treba uložiti u alate, koji sadrži isključivo jeftine materijale, a svejedno dobro funkcionira i dobro izgleda” (iz kataloga izložbe, u nastavku KI).
*Prtljažnik za Porsche Boxter, 2013. (lijevo); Stolci Elips (desno) / foto: Boris Cvjetanović
No, vratimo se unazad pola stoljeća: kako je sve počelo?
Nakon povratka iz Beča, gdje je diplomirao industrijski dizajn na Akademiji za primijenjenu umjetnost, Grünwald u Zagrebu samonicijativno traži svoj prvi posao. Odabire Tvornicu računskih strojeva (zamislite, imali smo i to!) s kojima će surađivati sljedećih pet godina, u svojstvu samostalnog umjetnika-dizajnera, odnosno kroz vlastiti dizajnerski studio kojeg je nazvao Prodesign. Zašto upravo Tvornica računskih strojeva? “Bio mi je blizu kuće i bio mi je dosta zanimljiv” (KI). Prvi proizvod na kojem je radio bio je mehanički kalkulator Calcorex, robustan i težak stroj kojem je izradio novo kućište u špricanoj plastici te uveo tanje metalne komponente čime je objekt uvelike olakšan. Tako je nastao Calcorex 403, a čitavoj Calcorex liniji time je produžen život za još jedno desetljeće. Moć dobrog dizajna.
Grünwald je potom razvijao elektroničke kalkulatore (neke komponente, poput tranzistora, morale su se uvoziti iz Sjedinjenih Država, no možda je upravo zato Jugoslavija imala priliku takve svoje proizvode plasirati u istočnoevropskim zemljama), osmišljavajući koncept, kako kaže, “jakih ergonomskih karakteristika” (KI).
Tako kod tipkovnice kalkulatora Index izdiže okruglu formu na četvrtastoj bazi tipki, čime se izbjegavaju greške do kojih dolazi slučajnim pritiskom susjedne tipke. Ovaj izuzetno inteligentni dizajn nikad nije stigao na Zapad, upravo zbog orijentiranosti Jugoslavije k istočnoevropskom tržištu, ali i ogromne (vjerojatno i bespoštedne) konkurencije na zapadu (spomenimo samo Sharp, Toshibu ili Texas Instruments).
*Kalkulatori za Tvornicu računskih strojeva / foto: Boris Cvjetanović
Osim s Tvornicom računskih strojeva, u periodu 1969.-1974. (poput neke osobne petoljetke), Grünwald surađuje i s Prvomajskom (o ovoj tvornici koja je osnovana 1946. godine više pročitajte ovdje), gdje radi na alatnim strojevima kao što su oštrilica, tokarilica, i sl. Radeći preinake, i ovdje se Grünwald fokusirao na ergonomska poboljšanja, kako bi rukovanje strojem učinio što praktičnijim, ali i – humanijim, prilagođavajući stroj čovjeku, a ne obratno. Naravno, takav pristup zahijevao je industrijsku etnografiju, razgovor s radnicima i proučavanje njihovog pristupa stroju, načina upotrebe i položaja tijela pri radu. Tako je uočio i da nema smisla da ljudi sjede na drvenim kutijama dok rade (!), već im je oblikovao stolce s naslonima koje su imale mjesta za pomicanje laktova. Dok su Bernardi i Richter dizajnirali stolice za udobno sjedenje, Grünwald se brinuo da i radnicima bude koliko-toliko udobno dok rade.
Za redizajn serije alatnih strojeva Prvomajske Davor Grünwald je dobio Zlatnu plaketu na velikom Sajmu alatnih strojeva u Leipzigu 1973. godine, te Nagradu grada Zagreba 1974. godine. Povodom ove potonje, Bernardo Bernardi je za Grünwalda napisao: “Oblikujući porodicu alatnih strojeva za tvornicu Prvomajska iz Zagreba, on je pošao jedinim ispravnim putem – putem detaljnog analiziranja svih onih osjetljivih uvjeta koji proizlaze iz odnosa čovjek-stroj. Grünwald je u tom poslu pokazao da je sposoban elemente ergonomske analize, tehničkih i tehnoloških uvjeta senzibilizirati i objediniti sa složenim zahtjevima visoke operativne funkcionalnosti. Ali njegova se intervencija ne zaustavlja na granici tehničkog. Izuzetnom senzibilnošću za likovne fenomene, on je uspio sve datosti racionalnog instrumentarija i zahtjeva tehničke neminovnosti pretvoriti u vizualnu realnost i harmonično likovno jedinstvo. Na taj način ovi strojevi postaju bitni element cjelokupne atmosfere radnog ambijenta.” (KI).
Osim svega navedenog, u toj svojoj prvoj petoljetki Grünwald je zajedno s kolegama V. Žitkovićem i A. Karavanićem osnovao sekciju za industrijski dizajn pri ULUPUH-u (kako i što radi ta sekcija u ovo današnje, tzv. post-industrijsko doba, bilo bi zanimljivo znati), te pokreće nagradu YU-Design koja se dodjeljivala 1972. i 1973. godine.
1975. godine, nezadovoljan uvjetima za rad ali i zahtjevom da se kao rukovodioc (kratko je očito bio i to) učlani u Savez komunista, Grünwald odlazi u Kanadu.[1] I u Kanadi je obrazovanih industrijskih dizajnera u to vrijeme bili malo, svega tridesetak, prema Grünwaldovoj procjeni. Kao što sam kaže: “Ono što sam naučio u TRS-u i Prvomajskoj, to sam primijenio u Kanadi”. Poučno, zar ne?
Ono što je zanimljivo za njegovu vrlo uspješnu karijeru jest da je dosta često mijenjao posao, a vrlo često je to bilo upravo i zbog nesuvislih zahtjeva poslodavaca (npr. u Delphaxu je dobio nezakoniti otkaz, između ostalog i zato jer je “šef marketinga bio bivši CIA-in časnik, i bio jako osjetljiv na crvenu boju”, pa mu se zamjerilo što je pri dizajnu loga koristio crvenu boju).
*Digitalni podzemni radar za Sensors & Software Inc. / foto: Boris Cvjetanović
U Kanadi Grünwald neko vrijeme radi i za tvrtku koja se zvala Prodesign, dakle kao i dizajnerski studio kojeg je sâm osnovao. Tamo dizajnira pop-up štand, napredan koncept za ono vrijeme, te pribor za kuhanje. Nakon raznih peripetija, trajektorija potrage za poslom dovodi ga do Winnipega, gdje 1978. godine dizajnira traktor za poljoprivrednu tvrtku Versatile. Ranih 1980-ih dobiva posao u Torontu, kao crtač u Scintrexu (Scintrex Instruments, Research and Exploration). Tu oblikuje svoj prvi geofizički instrument, Genie, za podzemna istraživanja (geofizika je u Kanadi vrlo razvijena, zbog intenzivne eksploatacije bogatstva Zemljine kore).
Kako je nakon nekog vremena tražio mjesto kućnog dizajnera i veću plaću te bio odbijen, Grünwald odlazi iz tvrtke Scintrex i praktički već sljedećeg dana pronalazi posao u kompaniji Delphax koju je osnovala “grupa odbjeglih IBM-ovaca”(KI), a koja je u to vrijeme počela razvijati brze printere. I opet je njegova sklonost pronalaženju boljih ergonomskih rješenja došla do izražaja, poboljšava strojeve, a za Delphax radi i novi korporativni identitet. No, ni u Delphaxu iz već spomenutih razloga ne ostaje dugo, pa odlazi u Geonics, gdje nastavlja rad s geofizičkim instrumentima i gdje ostaje sve do 2000-ih. Možda najzanimljiviji instrument iz tog perioda je Mjerač vodljivosti EM38 iz 1985. godine, instrument kojeg je imao prilike više puta redizajnirati. Ovaj instrument ima tijelo napravljeno od trešnjinog drveta, materijala s najmanjim koeficijentom rastezljivosti.
*Mjerač vodljivosti EM38, 1985. / foto: Boris Cvjetanović
Sve ovdje rečeno tek je dio pokazanog na vrsnoj izložbi koje postav potpisuju Marko Golub, Koraljka Vlajo i Barbara Blasin, a kojoj naročiti šarm daju video-intervjui sa samim Grünwaldom koji neposredno govori o svojim proizvodima (autor video-intervjua je Marko Golub). Katalog izložbe, koji daje uvid ne samo u Grünwaldov rad već i društveno-politički kontekst poduzeća i kompanija za koje je radio, a time i kulturološki kontekst objekata koje je stvarao, izvrsno su koncipirali autori izložbe Marko Golub i Koraljka Vlajo, a oblikovala Barbara Blasin.
Ovo je izložba na koju treba povesti sebe, djecu, unuke, ili mlađe rođake te se prisjetiti nekih dana kada je ova zemlja mogla dati i neko esencijalno radno iskustvo i drugim profesijama osim liječničke, prije no što bi se otisnuli trbuhom za kruhom u neke daleke zemlje u potrazi za poštenijom plaćom za svoj rad. Grünwaldov profesionalni put ukazuje na brojne ideološke zamke tog puta, kao i na nužnost mišljenja vlastitom glavom. Odista prava izložba u pravo vrijeme.
*Video-intervju s Davorom Grünwaldom / foto: Boris Cvjetanović
[1] Njegovom odlasku Gorislav Keller 1975. godine posvećuje tekst u časopisu Kreativne komunikacije pod naslovom Zašto je otišao Davor Grünwald?.
Autorica: Sonja Leboš / tekstove ove autorice za Vizkulturu potražite na linku
Fotografije: Boris Cvjetanović / zahvaljujemo Marku Golubu i Tehničkom muzeju na ustupljenim vizualnim materijalima
*Tekst je dio Vizkulturinog projekta “Vizkulturiranje društva 2019.” koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije
