U srijedu 1. ožujka u 19 sati u HDD galeriji otvara se izložba dizajnerice i umjetnice Ines Borovac pod naslovom Performativni dizajn. Izložba daje pregled njenih recentnih projekata na presjeku dizajna, performansa i plesne koreografije, u kojima se susreću feministička načela, metode spekulativnog dizajna, kritičko promišljanje folklorne tradicije, suvremenih tehnologija, kao i tržišnih, društvenih, klasnih i rodnih odnosa. U sklopu otvorenja bit će održan i participativni performans „Secrets to sell your Design Services“, uz kratki javni [d]razgovor s autoricom. Izložba ostaje otvorena do 17. ožujka.
U nastavku pročitajte više o izložbi u tekstu Marka Goluba:
“Pojam performativni dizajn naznačen u naslovu samostalne izložbe Ines Borovac precizno nam govori u kojim koordinatama se kreće njena autorska praksa tijekom posljednjih nekoliko godina, nakon diplome na Studiju dizajna u Zagrebu i magisterija iz Socijalnog dizajna na Akademiji dizajna u Eindhovenu. Riječ je o radovima u kojima se dizajn susreće s umjetnošću performansa, ali i mnogo više od toga – posrijedi su pažljivo promišljeni projekti koji u zajednički kontekst dovode dizajn, tijelo, koreografija, feministička načela, kritički ali i afirmativan odnos prema tradiciji, kao i promišljanje same pozicije dizajnera u široj konstelaciji tržišnih, društvenih, klasnih i rodnih odnosa. Gledajući na jednom mjestu ova tri projekta – Collo – Redancing Tradition, Body Hub i Secrets to Sell Your Design Services – fascinantno je koliko svi navedeni elementi u njima dobro funkcioniraju jedni s drugima i koliko intrigrantnih značenja proizvode trljajući se jedni o druge ne samo na racionalne i očekivane, nego mnogo češće na potpuno apsurdne, provokativne i paradoksalne načine.
Dovoljno je uzeti za primjer „ergonomiju“, jedan od tradicionalnih fetiša industrijskog dizajna, da bi se odnos tijela i dizajna razumio kao logičan, čak i ključan. Ideja da se „stroj“ prilagodi čovjeku i njegovim uvjetima rada, primjerice, u srcu je autoričinog projekta Body Hub, nagrađenog 2021. na Tjednu dizajna u Zagrebu, ali ne onako kako biste očekivali da jest. Body Hub nije novi oblik sučelja za interakciju s računalom kakvo bi moglo ući u masovnu proizvodnju, premda je u tom smislu posve funkcionalan, već nam on skreće pažnju na činjenicu da je naša konvencionalna interakcija s računalom u potpunom raskoraku s potrebama i mogućnostima gotovo čitavog našeg tijela.
Riječ je o napravi koja oko tijela korisnika kreira kružnu orbitu na čijem je rubu mjesto za prijenosno računalo, taman nadohvat njegovih ruku. No uz sam je predmet, u suradnji s plesačima i koreografima Emom Crnić i Simonom Busom (s kojim je Ines Borovac surađivala i kao scenografkinja) pažljivo je oblikovana i čitava koreografija za njegovo korištenje.
Pokreti, neki od kojih aktiviraju čitavo tijelo izvođača, dočaravaju (i u nekoj mogućoj perspektivi i pokreću) najrazličitije funkcije koje upotrebljavamo kada se služimo softverskim alatima, poput selektiranja, rotiranja, pomicanja, brisanja, zumiranja i slično. Naredbe su generičke i manje-više prisutne u većini široko korištenih programa, od onih dizajnerskih do bazičnih uredskih. Body Hub je po svojoj naravi spekulativni projekt, u smislu da njegov dizajn nije usmjeren toliko primjeni, koliko njenim implikacijama, a govori nam o granicama do kojih su se digitalna i fizička, odnosno u ovom slučaju tjelesna sfera, preklopile ili nisu, potiče nas, uostalom, i da mislimo o analogijama između kreativnog intelektualnog rada na računalu (kakav je često rad dizajnera) i fizičkog, „manualnog“ rada, kretanja piksela i tjelesnih kretnji, mišljenja o pokretu i stvarnog pokreta. Unatoč svom gotovo medicinski sterilnom izgledu, Body Hub zapravo vraća “znoj” u kontekst uredskog, intelektualnog rada.
U sličnom ključu treba čitati i rad Collo – Redancing Tradition, u kojem se sudaraju tradicija i suvremenost, etnologija i dizajn, patrijarhalni obrasci i rodne uloge i njihova feministička dekonstrukcija, nacionalni folklor i internacionalna rave kultura – sve to redom kolažirano jedno s drugim. Rad je ovdje prikazan u dvije svoje manifestacije: kao snimka plesnog performansa održanog u planinskom pejzažu Kamešnice 2021. godine i kao šesterokanalna videoinstalacija u kojoj gledatelj ima priliku doživjeti istu koreografiju, ali ovog puta „raskadriranu“ na šest elemenata, odnosno šest plesačkih figura od kojih je plesna predstava sačinjena. Rad je baziran na tri vrste narodnih plesova s područja Hrvatske, čiji su karakteristični elementi izdvojeni i potom rekoreografirani na najmanje dva načina – tako da se seksualnost impliciranu u tim plesovima naglašavanjem dovede u prvi plan, te da se u njima ugrađena raspodjela rodnih uloga izokrene, varira i dinamizira.
Ostatak teksta i više o izložbi pročitajte na dizajn.hr
