Alem Korkut – rođen u Travniku 1970. godine, diplomirao kiparstvo na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu 1997. godine – primio nas je povodom ovog razgovora u svoj radni prostor koji se nalazi u sklopu Atelijera Žitnjak, gdje djeluje već više od 20 godina. Promatrajući njegov cjelokupni rad iz ove perspektive vidljiva je konzistentnost u obradi tema mahom vezanih uz zajedničko i dijeljeno ljudsko iskustvo kroz propitivanje temporalnosti, promjene, prelaska iz jednog stanja u drugo, dok ga istovremeno karakterizira raznolikost u umjetničkom pristupu, odabiru materijala, te formi u kojoj će se rad finalizirati. Premda smo željeli s njim prvotno porazgovarati o umjetničkoj i izlagačkoj praksi, te radovima koji su ovdje nastali, bilo u fazi ideje ili izvedbe, razgovor se prirodno proširio i na druga polja u kojima Korkut djeluje.
Tako smo se dotaknuli umjetničkog i društvenog značaja Atelijera Žitnjak čiji je član od 2003. godine, a sada voditelj, njegove edukacijske i pedagoške uloge na Akademiji, problematike javne plastike, pogotovo iz perspektive nekog tko potpisuje veliki broj radova diljem Hrvatske. Sa strane umjetničke prakse Korkut nam je otkrio kako nastaju njegovi radovi, koliko mu je bitna igra i istraživanje, kako izgleda gotovo intuitivni proces odabira materijala i forme, te je podijelio dva citata; prvi iz filma Stalker Andreja Tarkovskog koji ga je inspirirao za jedan rad, te drugi koji mu je na Ljetnoj akademiji u Salzburgu dao profesor Chihiro Shimotani, a koji mu je otvorio oči u vezi kreativnog procesa.
► Uz Atelijere Žitnjak ste vezani od samog početka; član ste od 2003. godine, a danas voditelj. Možete li se osvrnuti na djelovanje tog “centra periferije”, od njegovih početaka na umjetničkom i na lokalno-društvenom planu? Što su Atelijeri Žitnjak donijeli vama, ali i generalno toj perifernoj industrijskoj zoni i koliko smatrate da je bitno poticati umjetnost i kulturu u kvartovima, na periferiji i generalno njenu decentralizaciju?
Alem Korkut: Zgradu stare škole na Žitnjaku Grad Zagreb dodijelio je umjetnicima na korištenje krajem 2003. godine. Od tada do danas u Atelijerima Žitnjak mijenjali su se korisnici prostora, publika, voditeljice i voditelji galerije i programa, intenzitet aktivnosti, odnos s Gradom Zagrebom koji je vlasnik zgrade i još mnogo toga. Iako je zgrada namijenjena korištenju u svrhu umjetničke produkcije, ubrzo nakon useljenja smo pokrenuli galeriju, a kasnije i brojne programe. Vlastitim sredstvima smo preuredili neke nekorištene prostore u ateljee za goste gdje su redovite umjetničke rezidencijalne razmjene s Düsseldorfom, Dubrovnikom i Sarajevom, a često ih, u mjesecima dok se ne koriste u te svrhe, prepuštamo na raspolaganje kolegicama i kolegama iz Zagreba koji nemaju adekvatne radne uvjete u sklopu programa Atelijeri žive. U izložbenim i drugim programima gostovali su najznačajniji sudionici domaće scene vizualnih umjetnosti, a mi smo uvijek pokušavali dati sve od sebe da budemo dobri domaćini. Unatoč našoj dvadesetogodišnjoj prisutnosti na sceni, čini mi se da još uvijek ima prostora za dodatni angažman unutar žitnjačkog teritorija, a do sada smo ostvarili brojne kontakte i suradnje s lokalnom zajednicom. Nedavno smo potpisali novi ugovor s Gradom koji nam omogućuje veću autonomiju u odlučivanju pa sam uzbuđen zbog mogućnosti koje nam se nude u razvoju našega Centra.
► Promatrajući vaše radove čini se kako predmet interesa dolazi – pogotovo ako uzmemo za primjer rad Slabost, snaga – iz propitivanja čvrstih oblika, istraživanja prilagodljivosti, slabosti i mekoće, a često se bavite i promjenom, te protokom vremena. Što se nalazi u korijenu vaših umjetničkih preokupacija i kako izgleda vaš proces rada od inicijalne ideje, odabira materijala i forme, do realizacije?
Alem Korkut: Kada podvučem crtu ispod dosadašnjeg rada i potražim zajednički nazivnik, sigurno je interes za temporalnost, procesualnost i promjene u materiji ono što me prati od samih početaka. U pokušajima da si pojasnim svijet, uvijek dođem do istog zaključka: sve se mijenja, sve je u procesu i sve ima svoju cikličku trajnost i u svemu tome mogu se pronaći podudarnosti s našim životima i okruženjem. Svaki novi rad me uvjerava u činjenicu da smo dio velikog sustava koji u naizgled nepovezivim okolnostima djeluje jednako. Naravno, moj zaključak nije nov i originalan, dio je univerzalnog ljudskog iskustva.
Proces mojeg rada različit je za različite radove, no uvijek započinjem pokušavajući rekonstruirati skice koje nastaju kao crteži na papiru, skice u glini ili kao mentalne slike nastale kroz svakodnevna iskustva. Ponekad rješavam zadatak koji sam sebi zadam, a ponekad zadatak pronađe mene. Netom nakon završene Akademije pohađao sam Ljetnu akademiju u Salzburgu gdje mi je profesor Chihiro Shimotani rekao rečenicu u koju sam se uvjerio u praksi: ne razmišlja samo glava, to čine i prsti. I zaista, crtkajući po papiru ili gnječeći glinu otvaraju se mogućnosti koje dolaze iz nesvjesnog. Treba samo biti dovoljno pažljiv i prepoznati ih. I svakako, treba se nadati pa čak i računati, da će upliv sretnih slučajnost i nepredvidivih situacija začiniti cijeli proces.
► Zanimljiva je vaša igra, otvorenost i eksperimentiranje s raznim materijalima. Rad Tijelo tako je kombinacija epoksidne smole i poliuretana, dok također imate radove od drva i aluminija. Kako se odlučujete za određeni materijal, te što je presudno u odabiru i što vas vuče ka eksperimentiranju?
Alem Korkut: Volim ići u nepoznato i iznenaditi samoga sebe u radioničkim eksperimentima. Veliko zadovoljstvo mi čine radovi koji nastaju u suradnji s prirodom materijala, rekao bih da je riječ o dvosmjernoj komunikaciji između mene i materije. Mislim da sam izveo barem jedan rad u svakom dostupnom kiparskom materijalu. Neki su se pokazali potentnima, pa sam radio i cijele serije, a neke sam odbacio. Najviše mi odgovaraju oni koji kroz moj angažman razotkrivaju svoje tajne mogućnosti, koji nude neočekivano.
► Imate dosta radova koji izlaze iz sfere klasičnog kiparstva. Primjerice u radu Memento mori, iz serije Ego-trip, uključujete video element, dok se performativni element rada očituje u polaganom nestanku odljeva vaše glave u vodenoj posudi. Koliko ste skloni eksperimentiranju s formom i izlasku iz klasične domena kiparstva? Koliko vam je važna intermedijalnost, interaktivnost u radu, te postoje li neki novi smjerovi kojima želite poći u umjetničkom smislu, istražiti ih?
Alem Korkut: Eksperimentiranje formom je nužna radnja koja donosi rezultat, no ne interesira me isključivo forma kao takva. Vrlo često je završni izgled mojih radova proizvod puke kontrolirane slučajnosti, a moj je zadatak u njima pronaći estetske i konceptualne kvalitete. Prvi radovi nakon diplome koji se mogu promatrati dijelom cjeline mojih kasnijih eksperimenata su izrađeni u glini, osnovnom i najčešćem kiparskom materijalu. Mogućnosti koje ona pruža su beskrajne: može biti podatan materijal za modeliranje, s viškom vode pretvara se u blato, ponaša se poput vode, suha postaje tvrda kao kamen, dok se suši skuplja se, kada ju potpuno suhu potopimo u vodu raspada se, ako se ispeče nastaje jedan od najotpornijih materijala – terakota. U svim tim stanjima tražio sam mogućnosti, koristio njezine različite prirodne pojavnosti za stvaranje metafizičkih sadržaja. Već tada, početkom 2000-ih shvatio sam da mijene koje nudi glina, a koje sam izlagao u završnoj fazi procesa, nude više, zanimljive su i sugestivne u cijelom svojem trajanju, pa sam odlučio bilježiti ih kamerom. Tako je nastao i moj prvi takav rad Memento mori koji je kasnije uključen u ciklus Ego-trip. Tada nisam razmišljao o intermedijalnosti, uključivanje video zapisa u radove došlo je kao prirodan i logičan postupak. U nekoliko kasnijih radova iz tog ciklusa, kao i u nekim drugim svojim radovima, radio sam stop animacije, odnosno video snimke ubrzavao ili usporavao i razjašnjavajući tijek procesa dobivao neočekivane rezultate. Možda je najbolji primjer za to trokanalna video instalacija Tri iz ciklusa Slabost, snaga koja je snimljena high-speed kamerom na 2000 fps i razotkriva kako se ponašaju gipsana, gumena i glinena kocka u koliziji s tvrdom površinom te je jedan od radova kojim sam dobio “aha” efekt.
► Iza vas je veliki broj samostalnih i grupnih izložbi u Hrvatskoj i inozemstvu, a također ste dobili niz priznanja za svoj rad. Radovima ste bili prisutni u gotovo svim relevantnim galerijama i prostorima u Hrvatskoj. U kakvim prostorima najviše volite izlagati i radite li radove imajući na umu specifičan izlagački prostor?
Alem Korkut: Svaki prostor ima svoje zahtjeve, ponekad je white cube najbolji, a ponekad su to prostori s karakterom. Galerije kakva je desakralizirana crkva Galerije Božidar Jakac u Kostanjevici na Krki, za koju je nastao ciklus Tijelo, ili Umjetnička galerija u Dubrovniku zahtijevaju pažljivije osmišljen postav jer u takvim prostorima radovi komuniciraju ne samo s publikom, nego i s arhitekturom i poviješću prostora. Ljetošnja izložba Privremeno u dubrovačkoj Umjetničkoj galeriji, koja je originalno izgrađena kao ljetnikovac, tražila je puno promišljanja, no uz pomoć sjajne kustosice Rozane Vojvode stvoren je postav koji je na dva kata galerije povezao radove iz različitih ciklusa u cjelinu. Ali, najvažnije, galeriju ne čine samo zidovi i rasvjeta, nego su tu i osobe koje ih vode i tamo rade, pa bih mogao reći da me najljepša sjećanja ne vežu uz prostor, nego ljude s kojima sam surađivao u stvaranju izložbe.
► Vaša interaktivna kiparska instalacija Živci gotovo da ima upliv humora u sebi, pogotovo ako se osvrnemo na njenu inicijalnu inspiraciju koja je došla iz vašeg iskustva u javnom gradskom prijevozu. Koliko vam je važan humor u radu? Ako mi dopustite osobni dojam, susret s radovima iz cjeline Slabost, snaga u dvorištu splitske Galerije umjetnina doživio sam u duhovitom ključu pridodavši primjerice kocki ljudska svojstva, kao humor u geometrijskom obliku, ali humor koji je životan, oslobađajuć od krute forme i suglasan s porukom koju rad nosi.
Alem Korkut: Da, moglo bi se reći da neki moji radovi imaju i taj humorni moment i ja sam sretan kada ga ljudi prepoznaju. Čini mi se da je u izobilju vizualnih sadržaja kojima smo svakodnevno izloženi potrebno u radove uključiti neki teaser koji promatrače privuče i zainteresira za druge slojeve značenja koje sadrže. To može biti humor ili nešto drugo. Naprimjer, strah u radu ! iz 2019., koji je izveden tako da automatizirani bič uz glasan zvuk udari u metalnu ploču prilikom prolaska pored nje ili pak nelagoda kod instalacije 2012. koja se sastoji od niza napetih praćki usmjerenih prema promatračima.
► Vraćam se na rad Slabost, snaga, za koji tvrdite da ste inspiraciju dobili iz slavnog citata iz filma Stalker Andreja Tarkovskog. Zanimljivo je kako Tarkovski tvrdi da je film skulptura u vremenu. Na tom tragu me zanima u kojoj se mjeri inspirativno napajate s izvora drugih umjetničkih formi i koliko je to za umjetnika važno, dakle da neprestano konzumira sadržaj koji ga obogaćuje? Što vas inspirira i kako održavate kreativni plamen u sebi, odakle sve crpite inspiraciju?
Alem Korkut: Slabost snaga je ciklus koji je nastajao nekoliko godina tijekom kojih sam pogledao Stalkera, a nekoliko rečenica koje su tamo izgovorene sam prepoznao kao precizan opis onoga što sam izrađivao. Možda je, radi boljeg razumijevanja, vrijedno reći o kojem je monologu riječ: …I najvažnije, neka vjeruju u sebe, neka se osjećaju bespomoćno, kao djeca, jer slabost je velika stvar, a snaga je ništa. Kada se čovjek rodi, on je slab i lomljiv, a kad umire, jak je i bezosjećajan. Kada drvo raste, nježno je i savitljivo, ali kada je suho i tvrdo, umire. Tvrdoća i snaga suputnici su smrti. Savitljivost i slabost izraz su svježine postojanja. Jer, nešto što je očvrsnulo, nikada neće pobijediti.
Mislim da je posao umjetnika usko vezan uz skupljanje i probavljanje što više iskustava, svojih i tuđih. Prepoznati sebe u planini, slici ili u književnom tekstu je ono što bi se moglo nazvati inspiracijom. Vrijeme nastojim provoditi aktivno, boraveći u prirodi, čitajući, gledajući filmove, razgovarajući s prijateljima, posjećujući izložbe. Sve što doživim i proživim taloži se negdje i ponekada ispliva na površinu u nekom drugom obliku, svjesno ili nesvjesno pronalazim način da to inkorporiram u svoja djela.
► Autor ste značajnog broja skulptura u javnom prostoru: Spomenik slobodi i Spomenik biciklu u Koprivnici, spomenici braniteljima u Šibeniku, Karlovcu i Bihaću, Karijatida u Pazinu i brojni drugi. Primjetno je kako te spomenike mahom karakteriziraju jednostavne linije te minimalistički pristup. Kako pristupate onim radovima koji svoje mjesto nalaze u javnom prostoru, koji će u većoj mjeri biti pod okom javnosti i koliko se tu vaš radni proces razlikuje od uobičajenog?
Alem Korkut: Proces izrade razlikuje se utoliko što je za projekte skulpture u javnom prostoru nužno ukalkulirati više parametara. Prostor gdje će skulptura biti smještena, materijal, dimenzije, oblikovanje, itd. i sve to čini rad na njima zahtjevnijim. Natječaji za javne skulpture u Hrvatskoj su najčešće vezani uz Domovinski rat i to ih čini dodatno zahtjevnima jer su izuzetno nabijeni emocijama. Nažalost, zadnjih desetak godina arhitektonska struka je preuzela raspisivanje natječaja za javnu plastiku prema pravilniku vezanim uz njihovu profesiju, pa kiparice i kipari mogu sudjelovati samo kao koautori ili suradnici, u prosudbenim tijelima nema kipara ili ih je višestruko manje u odnosu na arhitekte, budžeti za izradu skulpture su smanjeni, a povećani su za arhitektonsko-urbanističko uređenje, što je rezultiralo time da u navedenom periodu na natječaje za javne skulpture izlaze gotovo isključivo arhitekti, krajobrazni arhitekti i srodne struke. Posljedično, često se grade spomen-obilježja koja se manje-više mogu definirati kao elementi urbanog uređenja: klupe, nadstrešnice, zidovi, parkovi. U većini njih je rijetko moguće pronaći ono što nudi kiparstvo: metaforu i simboličku vrijednost koja se očituje u materijalima i oblikovanju, a nužna je da bi spomenik komunicirao s okolinom ne samo kao tijelo u prostoru, nego kao katalizator u komuniciranju poruke.
Kada sam sudjelovao na ovakvim natječajima vrlo pažljivo sam proučavao sve dostupne izvore informacija i pokušavao specifičnosti prostora, događaja i ljudi pretvoriti u čitku formu koja će biti dostupna građanima i na simboličkoj i na fizičkoj razini. Okolnost koja jako utječe na odabir forme i materijala za izradu skulptura u javnom prostoru je i nedostatak industrije koja bi mogla izvesti neke zahtjevnije forme. Tužna je činjenica da se danas, s industrijskim kapacitetima i sredstvima kojima raspolažemo u Hrvatskoj, ne bi mogao izraditi npr. Bakićev Spomenik pobjede naroda Slavonije u Kamenskoj.
► Uz svoj umjetnički rad, značajan je i vaš edukacijski jer ste profesor na Akademiji likovnih umjetnosti gdje predajete kiparstvo. Kakva su vam iskustva u radu s mladima, studentima, te kakve umjetničke tendencije primjećujete kod njih? Kakav ste kao profesor, kako pristupate predavanju kiparstva i što im najviše želite prenijeti?
Alem Korkut: Ne znam kakav sam profesor, o tome bi trebalo razgovarati sa studenticama i studentima. Mogao bih reći kakav bih profesor želio biti: zainteresiran, empatičan, stručan, komunikativan, inspirativan. I vjerujem da ponekad uspijevam biti takav, ponajprije kada s druge strane stoji radoznao i ambiciozan student željan hvatanja u koštac s beskrajnim mogućnostima koje kiparstvo nudi. Jedan od većih izazova je osvijestiti studente da u umjetnosti ne postoji točan ili netočan odgovor. Naime, kroz cijelo školovanje, osam godina osnovne pa zatim četiri godine srednje škole, učenici moraju učiti točne odgovore na pitanja koja im učitelji postavljaju. Pogrešan se kažnjava, točan nagrađuje, ali takav princip ne Akademiji ne funkcionira, osim donekle u teorijskim kolegijima. U praktičnim, umjetničkim kolegijima ponekad je najpogrešniji odgovor u isto vrijeme najvrjedniji, najpotentniji, onaj koji nas najviše tjera na razmišljanje.
Naši studenti dolaze iz različitih okruženja, raznih su životnih dobi, prethodnih obrazovanja i iskustava. Od onih mladih koji su došli izravno iz srednjih škola, najčešće iz ŠPUD-a do osoba u ozbiljnim godinama s ozbiljnim prethodnim karijerama u glazbi, arhitekturi, arheologiji, poduzetništvu, medicini, IT sektoru… nemoguće je naći jedan način prenošenja znanja koji bi u svim slučajevima bio uspješan i tu leže najveći izazovi. Ako pokušam svesti svoju metodu poučavanja na jedan princip, mogao bih reći da je sličan mojem umjetničkom djelovanju: ispitam mogućnosti i sklonosti studenta i onda djelujem u skladu s time. Ponekad usmjeravam nježno, a ponekad snažno. Nisam pristalica utjerivanja discipline koja je, naravno, nužna u razumnim mjerama, no stanovita razina razbarušenosti rezultira i slobodom u izgrađivanju umjetničke osobnosti. Pritom mislim da je uloga profesora gotovo jednako važna kao i uloga kolegica i kolega studenata. Kada se osvrnem unatrag u vrijeme mojeg studiranja na ALU, pa i prije i poslije toga uviđam da postoje ciklički valovi zanimljivih i uspješnih generacija umjetnika, tako da je jasno da branje plodova umjetničkog obrazovanja nije isključivo na ramenima profesora i meni je silno važno stvoriti zdravu i poticajnu komunikaciju među studentima.
Zagrebačka Akademija ima dugu tradiciju koju se trudimo nastaviti i unaprijediti kroz nove studijske programe koji bi se trebali pokrenuti nakon povratka u našu matičnu zgradu u Ilici u idućoj studijskoj godini. U profesorskom kadru je došlo do smjene generacija, kiparstvo poučavaju neki od najznačajnijih kipara mlađe i srednje generacije na sceni. Napisali smo novi studijski program koji se naslanja na dosadašnji, tradicionalne discipline i dalje zauzimaju važan dio, no uspostavljeni su i novi kolegiji koji se tiču novih tehnologija, modeliranja u virtualnom prostoru, digitalnih medija, zvuka, slike i nematerijalne skulpture. Čeka nas uzbudljiv period osvježavanja programa koji će biti puno bliži današnjim generacijama i uvjetima na suvremenoj umjetničkoj sceni.
► Za potrebe ovog intervjua ugostili ste nas u vašem radnom prostoru u Atelijerima Žitnjak. Možete li nam ispričati otkada ste u ovom prostoru i kako ste se tu našli?
Alem Korkut: Jedan sam od starosjedilaca u Atelijerima Žitnjak, gdje sam doselio u zimu 2003. godine. U to vrijeme ovaj dio grada bio mi je potpuna nepoznanica, do zgrade se dolazilo makadamom, Radnička cesta je imala dvije uske trake, a Domovinski most nije bio niti u planu. Zgrada je bila napuštena 2000. godine i tražila se nova namjena pa je Ured za kulturu Grada Zagreba u suradnji s tadašnjim vodstvom HDLU-a dodijelio ateljee heterogenoj skupini umjetnika različitih generacija i likovnih izričaja. Zbog udaljenosti od središta grada mnogi umjetnici su odbili useljenje, pa se može reći da su se ovdje naselili samo oni koji su očajnički trebali prostor. Taj kriterij učinio je da se od samih početaka ovdje jako puno radilo što je rezultiralo time da su gotovo svi korisnici učvrstili, a oni mlađi osvojili pozicije na sceni.
► Koje ste preinake i adaptacije napravili u ovom prostoru, te kako rješavate problem skladištenja radova?
Alem Korkut: Skladištenje je iz razumljivih razloga najveći problem, pogotovo kod nas kipara. Zahvaljujući širokim hodnicima u zgradi, kao i strpljenju i kolegijalnosti ostalih Žitnjačana još uvijek uspijevam pronaći zakutke u koje pohranjujem radove. Jedan dio ateljea odvojio sam zidom i napravio zasebnu prostoriju u koju sam smjestio kuhinju i dnevni boravak, što je nužno zbog prašine koja je svakodnevni nusproizvod u kiparskom zanatu. Tamo često kuham i objedujem u društvu dragih prijatelja i kolega iz AŽ i okolice, što je također važan dio radnog procesa, jer su to prilike kada razgovaramo o svojim umjetničkim nedoumicama koje su jednako česte kao i sigurnosti. Umjetnici su pola vremena uvjereni u vlastitu genijalnost, dok druga polovica pripada nesigurnosti i dvojbama.
Razgovarao: Dario Dunatov / sve tekstove ovog autora čitajte na linku
Fotografije (portreti): Maja Bosnić
Tekst je dio Vizkulturine serije “U stvarnom prostoru” koju sufinancira Grad Zagreb — Gradski ured za kulturu i civilno društvo
