Propitivanje politika sjećanja

Autor: Robin Antolović

 
 

[ englesku verziju teksta pročitajte ovdje ]

 

Početkom studenog, u organizaciji Instituta za suvremenu umjetnost Tehničkog sveučilišta u Grazu (IZK TU Graz) te pod vodstvom Milice Tomić, Dubravke Sekulić i Övül Durmusoglu, u Grazu je održan interdisciplinarni simpozij Life of Crops: Towards an Investigative Memorialization, čija su tema bili  eksperimentalni pristupi memorijalizaciji. Jedna od izlagačica bila je talijanska umjetnica s londonskom adresom, Alessandra Ferrini, koja je govorila o projektu Radio Ghetto Relay te o reprezentaciji nevidljiva rada i života migranata u Italiji.  Rad ove vizualne umjetnice, edukatorice i istraživačice temelji se na propitivanju, interpretaciji i reprezentaciji suvremenih i povijesnih politika sjećanja, s posebnim fokusom na (post)kolonijalni i spomenički diskurs. Eksperimentalni pristup medijima filma i fotografije, kakav koristi u vlastitim radovima, povezujući ga s historiografskim i arhivskim praksama, potaknuo nas je da s njome porazgovaramo o temama njezinih umjetničko-istraživačkih projekata, o proizvodnji povijesnih narativa i važnosti propitivanja kolonijalističke i fašističke povijesti Italije.

 

 

► U Grazu si predstavila projekt nastao na temelju suradnje – Radio Ghetto, Voci libere (Radio Ghetto, Slobodni glasovi). Možeš li ukratko pojasniti kontekst tog projekta?

Alessandra Ferrini: Radio Ghetto, Slobodni glasovi projekt je “participativne komunikacije” koji nudi platformu iskorištavanim radnicima na agrarnim poljima, od kojih većina dolazi iz subsaharskog podneblja, smještenim u sada napuštenom naselju baraka pod nazivom Gran Ghetto Rignano Arganico. Projekt je nastao 2012. godine kada je skupina aktivista odlučila podržati proteste i štrajkove sakupljača plodova tako što je osnovala radio stanicu u Gran Ghettu kako bi im pomogla pri organizaciji i razmjeni životnih iskustava, odašiljući tako i upozorenje ostalima koje bi mogao privući eksploatacijski rad u poljoprivredi u Italiji. Video Radio Ghetto Relay nastao je na temelju onoga što nazivam “suradnjom na daljinu”, gdje sam se postavila u ulogu prevoditeljice. Time je i video rad fokusiran na prijevod dijela arhive radijskih emisija na engleski jezik. Prijevod je zatim uparen sa serijom evokativnih tekstura i slika iz Google Eartha i Streetviewa, budući da sam tražila tragove Gran Ghetta i sakupljača plodova unutar ruralnog pejzaža – koji se na prvu čini lišenim ljudske prisutnosti.

 

 

*Alessandra Ferrini, “Radio Ghetto Relay”, 2016., HD video / video still

 

► Možeš li pojasniti odnos između eksploatacije rada migranata i suvremenih politika memorijalizacije i reprezentacije migranata u Italiji?

Alessandra Ferrini: U projektu Radio Ghetto Relay htjela sam izbjeći izravnu vizualnu referencu i portretiranje migranata, što je upravo ono što su mediji neprestano činili. Postojale su reportaže o radijskom emitiranju, no čak i tada, umjesto da saslušaju sadržaj emisija, reporteri su se fokusirali na portretiranje migranata unutar Gran Ghetta, gotovo kroz prizmu “pornografije siromaštva”, što je bilo vrlo obeshrabrujuće iskustvo za radnike. Zbog toga je video rad osmišljen kao prilika za ponovno promišljanje načina na koji se najčešće prenose glasovi migranata, koji se uglavnom filtriraju i prisvajaju kako bi koristili drugim agendama – bilo onih civilnih udruga, novinara ili političara. Stavljajući u fokus djelovanje radnika, video ima namjeru izaći izvan ustaljenih okvira reprezentacije koja teži portretiranju žrtve i time umanjuje vrijednost iskustava migranata, što je u konačnici i bio cilj članova radija. Takvim pristupom također se nastoje nadići diskursi solidarnosti i gostoljubivosti koji se često manifestiraju u politici sažaljenja, učvršćujući još više ideju migranta kao gosta ili objekta koji prima dobročinstvo (uvijek drugoga). Takvi diskursi postavljaju bijele Europljane-subjekte u poziciju benevolentnog, dobrog i empatičnog domaćina. Naslanjajući se na esej White Innocence in the Black Mediterranean Ide Danewid, vjerujem da ovakav stav samo ojačava desničarski diskurs o nepoželjnim gostima, performirajući “fetišizam stranca”, o čemu piše Sarah Ahmed. Čineći to, izbjegava se sagledati izvorni uzrok migracija i nerazmjerne privilegije sadržane u suštini projekta Europa.

 

*Alessandra Ferrini, “Outcross (Black Mediterranean)”, 2018., video instalacija / foto: Paolo Saglia (ljubaznošću Fondazione Sandretto Re Rebaudengo)

 

► Kroz većinu tvojih radova provlači se tema povijesnih narativa, možeš li pojasniti odakle taj interes?

Alessandra Ferrini: Još dok sam studirala, moj rad se bavio pitanjima povijesti, ideologije i nacionalnog identiteta, ali ponajprije iz autobiografskog gledišta. Bio je to način bavljenja s vlastitim statusom migrantice, ali isto tako s dugoročnijim, možda uvijek prisutnim, neprihvaćanjem vlastite domovine Italije. U početku sam radila s pronađenim snimkama i fotografijama te zatim nastavila istraživanja u širem polju kulturne memorije, kritičkih pristupa arhivama i zbirkama unutar umjetničkih praksi, te vizualne kulture. Naročito me zanimao tzv. obrat povijesti u vizualnim umjetnostima, naslanjajući se na uvjerenje da, prema riječima Schloma Sanda, učenje povijesti sadrži potencijal za oslobađanje od iste. Moje trenutno istraživanje, koje se bavi ostacima fašizma i kolonijalizma u Italiji, na neki način još uvijek proizlazi iz želje za osvješćivanjem predrasuda koje utječu na moje vlastito viđenje svijeta, no činim to fokusirajući se na sistemske probleme. Kao bijeli, talijansko-europski subjekt, pokušavam dekonstruirati strukturalni rasizam i hegemonijsko stajalište usađeno u (vlastito) eurocentrično znanje, kao i zajednički pogled na njihove povijesne geneze. Okidač za takvo što bio je susret s mojim bivšim cimerom, Ahmedom, koji je morao pobjeći iz Libije i zatražiti azil u Londonu. Tada sam postala izrazito svjesna vlastitog neznanja o talijanskoj kolonijalnoj povijesti, budući da je Libija bila talijanska kolonija od 1911. do 1943. U isto vrijeme bila sam svjesna britanske imperijalne povijesti i postkolonijalnog diskursa tako da mi, suočivši se s vlastitim neznanjem, nije preostalo drugo nego propitati razloge zašto je to tako.

 

► Što danas, u tzv. postkolonijalno doba, znači baviti se povijesnim narativima?

Alessandra Ferrini: Susret s Ahmedom pojasnio mi je činjenicu da je za Italiju odbijanje suočavanja s vlastitom postkolonijalnom sadašnjošću rezultat sistemskog odbijanja priznavanja vlastite kolonijalne povijesti. Unatoč jasnim poveznicama između bivših kolonija i suvremenih migracijskih puteva koji prolaze kroz zemlju preko Sredozemnog mora, ove se dvije teme nikada ne susreću u istoj rečenici. Dovoljno je pogledati Francusku ili Veliku Britaniju, gdje je poveznica između imigrantskih zajednica i povijesti Imperija općepriznata činjenica koja se podrazumijeva. No u Italiji vrlo mali broj ljudi zna imenovati bivše talijanske kolonije ili uopće pojmiti gdje se zemlje poput Eritreje, Somalije, Etiopije ili Libije nalaze na zemljopisnoj karti, a kamoli shvatiti da situacija koja je natjerala ljude da izbjegnu iz tih zemalja vuče korijene iz ostataka kolonijalnih politika i neo-kolonijalne eksploatacije. Činjenice da su kolonije tijekom Drugog svjetskog rata predane, te da Italija nije iskusila dekolonizacijske borbe u 60-ima i 70-ima iz prve ruke, u potpunosti su isključile zemlju iz bilo kakve debate o njezinoj odgovornosti. Zaista vjerujem da za shvaćanje trenutačne situacije, tj. prijelaza Italije iz statusa zemlje iseljenika prema imigrantskoj destinaciji, te onoga što se događa na Mediteranu kao posljedica politika Europske unije, moramo najprije razumjeti povijest koja je stvorila današnje stanje. Najvažnije od svega, bitno je razviti osjećaj kolektivne odgovornosti. U mojem se radu to manifestira kroz dugoročno posvećivanje upravo toj zanemarenoj povijesti, jer njoj se ne može pristupiti na površan način.

 

 

*Alessandra Ferrini, “Negotiating Amnesia”, 2015., HD video / video still

 

► U svome radu često koristiš razne vrste arhivskog materijala, poput onoga u projektu A Bomb to be Reloaded, proširujući trenutno raspršeni arhiv nekadašnjeg Centra za dokumentaciju Frantz Fanon u Milanu. Što za tebe predstavlja arhiv i za što ga koristiš u svojem radu?

Alessandra Ferrini: Možda bi o pitanju arhiva ponajprije trebalo napraviti distinkciju. Uglavnom radim s materijalnim arhivima ili zbirkama. No moje istraživanje arhiva ne ograničava se samo na to, i bavi se u širem smislu arhivom (talijanske) kolonijalnosti, tj. višeslojnim kolektivnim repozitorijem aspiracija, dominacije, čežnji, vlastitog preuveličavanja i straha putem kojih se može otkriti proces stvaranja vlastite slike društva. Prema tome, arhiv shvaćam više kao aparat (u Foucaultovom smislu), nego kao mjesto, ili riječima Ann Laure Stoler, repozitorij propisanih vjerovanja. Odnosno, zanima me propitivanje načina na koji arhiv oblikuje specifično talijanski pogled na svijet, bivanje i promišljanje rase, roda i nacionalnosti. Cilj mi je, zauzimanjem angažiranog stava, osporiti taj aparat te ujedno pružiti alate i metode za kritičko promišljanje koji služe kao okidač za dekonstrukcijsko iščitavanje tih proširenih i sveobuhvatnih arhiva. U svojem radu, arhivski materijal i zbirke, dakle, sagledavam kao manifestacije takvih aparata i ono što me naročito zanima je izmještanje, testiranje i rastavljanje njihovih potencijala kao dokaznog materijala. Propitivanje niza uvjeta koji su stvorili te materijale i/ili  sačuvali ili otpisali te arhive, vrlo često je za mene početna točka rada.

U praksi, moj se rad koristi esejističkim pristupom koji proizlazi iz teorije filma po kojoj je esej shvaćen kao misleća forma koja se proteže kroz različite medije. Opirući se jasnoj definiciji, taj pristup predstavlja seriju zajedničkih karakteristika i ciljeva, poput hibridnosti i refleksivnosti. Sve svoje projekte u početku smatram filmovima-esejima, no konačni rezultat može biti i drugog oblika, zadržavajući osobine i teme takvih filmova.

 

► U jednom dijelu projekta A Bomb to be Reloaded, istražujući utjecaj Frantza Fanona na generaciju militantnih intelektualaca u Italiji, prikazuješ vlastiti intervju s izvedbenom umjetnicom italo-somalskog projekta, Kadigijom Bove, proširujući sliku tadašnjeg diskursa o dekolonizaciji i anti-imperijalizmu. U takvim okvirima, kome bi trebalo dati glas pri prezentaciji arhivske građe u javnosti?

Alessandra Ferrini: Mene u konačnici zanima razmotriti skrivene, zatajene povijesti, kao i načine razmišljanja koji nam mogu koristiti za ponovno promišljanje sadašnjosti, što naravno može uključiti i susrete s ljudima. Taj smjer podrazumijeva shvaćanje načina na koji su rasne politike oblikovale taj proces, kao i prihvaćanje intersekcijskog pristupa. Prema tome, za mene je osnovna stvar propitati privilegije koje nosi moja (bijela) boja kože i državljanstvo u pristupanju arhivu kolonijalizma i sličnim temama. To od mene zahtijeva stvaranje okvira kako bih mogla odrediti vlastitu poziciju.

Suradnja s ljudima koji utjelovljuju povijesti kojima se bavim (obuhvaćajući ujedno i strukturalnu potlačenost) ponekad je dio mog rada, ali ne i nužno strategija koju koristim svaki put, ili kao ishodište. Riječ je više o prirodnom razvoju događaja. Štoviše, kada se to dogodi, mislim da se zapravo radi o tome da ljudi daju glas projektu, a ne obrnuto. Općenito sam vrlo nepovjerljiva prema koncepciji u kojoj bijeli subjekti daju drugima glas i radije stvaram situacije za razgovor i zajedničku suradnju u kojoj bi isto tako i od mene mogli zatražiti da jednostavno odstupim i slušam.

 

 

*Alessandra Ferrini, “A Bomb to be Reloaded (Chapter 2)”, 2019., dio instalacije / foto: Leonardo Morfini (OKNO studio), ljubaznošću Villa Romana

 

► Na koji način se nasljeđe talijanskog fašizma manifestira danas?

Alessandra Ferrini: Fašizam je vladao dva desetljeća, no začeci njegove ideologije mogu se pronaći u ranijim razmišljanjima, takozvanom proto-fašizmu. Imaginariji, na koja su se ta razmišljanja naslanjala, bili su višestruko isprepleteni s kolonijalnom politikom i njezinom propagandom. Štoviše, takav imaginarij nalazi se u samoj konstrukciji nacionalnog identiteta, koji se počeo stvarati ujedinjenjem Italije 1861. godine. Ako tome dodamo činjenicu da nakon Drugog svjetskog rata u Italiji nije bilo nikakve reparatorne pravde, ni defašizacije (za razliku od Njemačke, gdje je Nürnberški proces predstavljao centralnu ulogu u procesu denacifikacije), takve duboko ukorijenjene ideologije mogle su neometano preživjeti do današnjih dana. Tome svjedočimo danas, kada one ponovno nesmetano izlaze na površinu. Pritom mislim na dugogodišnju političku aktivnost Mussolinijeve unuke, Alessandre Mussolini, ili nedavno kandidiranje njegovog pranećaka, Cala Giulija Cesara Mussolinija, za izbore za Europski parlament. Oboje su članovi ekstremno desne stranke Talijanska braća, koja je bila dio vladajuće koalicije između 2018. i 2019. Drugi primjeri uključuju bivšeg ministra unutarnjih poslova i vođe stranke Sjeverna liga (Lega Nord), Mattea Salvinija, čiji su fašistički slogani i pozdravi postali normalnost unutar skupova ekstremne desnice. No, to je samo površina svega. Zatim, postoje i latentne manifestacije rasizma i nacionalizma koji vuku korijene iz fašizma, i koji prevladavaju u većini rasprava, uključujući ponekad i one na ljevici.

 

*Alessandra Ferrini, “Sight Unseen”, 2019., HD video / video still

 

► Na koji se način talijanska država i društvo odnose prema toj ostavštini?

Alessandra Ferrini: Preformulirala bih to pitanje u sljedeće: Na koji se način društvo ne bavi fašističkim nasljeđem? Navedeni primjeri svjedoče tome. Upravo dok ovo pišem, političari i šira talijanska javnost napadaju senatoricu Lilianu Segre, preživjelu žrtvu holokausta, tvrdeći da je osuđivanje antisemitizma ideološko i polarizirajuće pitanje, više nego što predstavlja utemeljiteljski demokratski princip. Tome se mogu pridodati i pojedine proslave poput podizanja statue Gabriela D’Annunzija u Trstu, na stotu obljetnicu okupacije Rijeke. Smatram da se trenutna normalizacija fašizma treba vezati uz dvadesetogodišnju politiku Silvija Berlusconija. Njegovi sustavni napadi na antifašizam, koji je smatrao komunističkom propagandom i nasilnim ekstremizmom, utjecali su velikim dijelom na trenutačno zanemarivanje vrijednosti pokreta Otpora – solidarnost, emancipaciju i pravednost – vrijednosti upisane u temelje talijanske demokratske Republike 1946. godine.

 

► Kako gledaš na suvremenu konstrukciju memorije ili konstrukciju amnezije? Tko su glavni akteri u tome?

Alessandra Ferrini: Ovo je vrlo široko pitanje, pa ću odgovoriti kratkim osvrtom. Kolektivna memorija i kolektivni zaborav sustavni su procesi, temeljeni na ideologiji i institucionalnoj moći. Prema tome, svi slojevi društva su uključeni u stvaranje i održavanje tih struktura. U slučaju Italije, fašizam i kolonijalizam povijesno su uvelike bili odobravani. Kolonijalizam je također prihvaćen od svih političkih stranaka, čak i nakon sloma fašističkog režima. Kao takvi, oni su toliko ukorijenjeni da bih se usudila reći kako čine sastavni dio talijanske nacionalnosti. Inače, takav je način razmišljanja ukorijenjen u globalnoj povijesti imperija, eurocentrizma i kapitalizma. Da nije bilo procesa kojima se ukida svaka odgovornost, te ciljanog odabira zaboravljanja prošlosti (i zaborava ljudi i zemalja koji su bili sustavno iskorištavani), spomenuti sustavi ne bi mogli tako nesmetano djelovati.

 

*Alessandra Ferrini, “Sight Unseen”, 2019., HD video / video still

 

► Tvoja doktorska disertacija u formi filmskog scenarija istražuje sastanak Muammara al-Gaddafija i Silvija Berlusconija u Rimu 2009. godine, kao dotad neviđeni višednevni medijski događaj koji je prenošen uživo. Na koji način se baviš tim događajem, i koja je pozadinska priča rada?

Alessandra Ferrini: Događaj na koji se fokusiram bio je prvi posjet Gaddafija Italiji 2009. godine. Tada su Gaddafi i Berlusconi potpisali bilateralni sporazum o migracijama koji i danas oblikuje nekropolitike kontinuirane rasizacije mediteranske granice. Događaj je bio svojevrsna proslava novooformljenog prijateljstva između Italije i Libije, te je bio dio četiriju sastanaka koji su trebali javno uobličiti potpisivanje Sporazuma o prijateljstvu, partnerstvu i suradnji između dvije zemlje. Prva dva sastanka održala su se u Libiji s neznatnim interesom talijanskih medija, dok su se, s druge strane, ostala dva sastanka, koja su se dogodila u Rimu, popratila s nevjerojatnom količinom pažnje. To prema talijanskim medijskim izvještajima možemo shvatiti kao dva velika povijesna događaja, tj. ono što Daniel Dayan i Elihu Katz nazivaju medijskim događajima. Ceremonijalni aspekti i medijske slike koje ih dokumentiraju instrumenti su za proučavanje načina na koji se odnosi između Libije i Italije, no i bilo koje druge suverene sile, prikazuju u javnosti. Kroz istraživanje, tvrdim da ta četiri događaja predstavljaju primjere neokolonijalnih spektakla 21. stoljeća. Istraživanje velikim dijelom pokušava definirati specifične odnose moći i simboličnu vrijednost, promatrajući način na koji su uprizoreni ovi događaji, te neizbježne situacije koje iza toga slijede. Jedna od tih situacija je sadržana u filmu na kojem radim: Gaddafi in Rome: a Screenplay. Film se bavi Gaddafijevom odlukom da iz svog aviona izađe u Rimu s kontroverznom fotografijom prikačenom na prsima – portretom borca protiv kolonijalne opresije, Omara al-Mukhtara, u okovima, okruženog talijanskim oficirima samo par dana prije njegova smaknuća 1931. godine. Taj je slučaj izazvao golemo nezadovoljstvo i bijes u političkoj sferi, jer je prisvajanje službenog protokola percepirano kao izrugivanje.

 

*Alessandra Ferrini, “Gaddafi in Rome: the Expanded Script”, 2018. / video still

 

► Na koji su način događaji koje promatraš vezani uz povijesni i kolonijalni kontekst?

Alessandra Ferrini: Gaddafijev državni posjet uslijedio je nakon posjete bivšeg talijanskog premijera Silvija Berlusconija gradu Sirte u Libiji u ožujku 2009., gdje je predstavio formalnu odštetu za talijansku okupaciju Libije. No, tekst sporazuma nigdje ne spominje nasilje koje su Talijani izvršili u Libiji, a koje je doseglo izrazitu razinu brutalnosti za vrijeme tzv. pacifikacije Libije, između 1922. i 1931., u vrijeme Mussolinijeve vladavine. Nehumani zločini koji su počinjeni u tom periodu uključivali su korištenje kemijskog oružja i zatvaranje ljudi u koncetracijske logore. To je dovelo do genocida nomadskih plemena, koji su pružali aktivan otpor prema tadašnjem kolonijalnom režimu, predvođeni spomenutim Omarom al-Mukhtarom. Izravno izricanje ovih činjenica, koje su u tekstu povelje spomenute samo kao bolno poglavlje, izrazito je bitno, pogotovo s obzirom na sklonost talijanskog društva k zaboravu barbarstava vezanih uz kolonijalnu povijest. Upravo je taj manjak znanja i svijesti doveo do široko prihvaćenog vjerovanja da su talijanske kolonijalne politike bile blaže i dobronamjernije negoli one drugih kolonijalnih sila.

 

*Alessandra Ferrini, “Gaddafi in Rome: the Expanded Script”, 2018., performativno predavanje / foto: ljubaznošću Villa Romana.

 

► Za kraj, u odnosu na medije kojima se baviš, kako gledaš na ulogu filmskog i fotografskog medija danas? Kako se ti mediji koriste i koji su njihovi potencijali u propitivanju ili subverziji prikazanih narativa?

Alessandra Ferrini: Mislim da možemo razlikovati dva pristupa kada govorimo o odnosu prema medijima u mojoj praksi. Prvi se tiče materijala kojim se koristim, tj. slikama i fotografijama iz novinskih vijesti. Drugi se dotiče onoga što seciranjem prvog materijala proizvodim kroz vizualnu tehnologiju koja počiva na aparatima s objektivima. Poveznica se jasno očituje kroz njihovu dokumentarnu vrijednost, no važnije je naglasiti da se seciranjem dokumentarnih slika propituje njihov arhivski karakter te se upisivanjem i povlačenjem asocijacija one također kontekstualiziraju. To je također bit filma-eseja, odigravanje procesa kritičkog promišljanja ili refleksije o tome kako gledamo na slike gdje je gledatelj primoran biti svjedokom. Prema tome, možda se na ovo može naprosto odgovoriti da je glavno pitanje – pitanje namjere (i njezinog cilja). Drugim riječima, retroaktivne dekonstrukcije, seciranja i refleksije ne bi moglo biti da stvarnost nije na neki način bila dokumentirana. Ono što čini razliku, težnja je osobe koja proizvodi te slike i etička pitanja koja ta dva pristupa upućuju. Odnosno, predstavljanje sadašnjosti nije mi prioritet, iako je potrebno da se i to učini, nego me interesira stvaranje okvira koji ugrožava tu sadašnjost suočavanjem njezine različite reprezentacije s novim iščitavanjima spram povijesnih narativa. Vjerujem da je ovo zanimljivo vrijeme za takve radnje, budući da dokumentarni materijal nikada nije bio pristupačniji, no isto tako, pristupačnost i brzina cirkulacije novog materijala često je sprječavala temeljitu kontekstualizaciju i razumijevanje onoga što dokumentarni materijal predstavlja. Vjerujem da se, kao umjetnica i istraživačica pokretne slike, tome mogu posvetiti u vlastitom radu kroz odabrani medij.

 

 

 

Više o radu Alessandre Ferrini potražite na linku www.alessandraferrini.info.

 

 

 

Razgovarao: Mauro Sirotnjak

 

 

 

 

Zahvaljujemo Alessandri Ferrini na ustupljenim vizualnim materijalima.

 

 

 

*Tekst je dio Vizkulturinog projekta “Vizkulturiranje društva 2019.” koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije