Unazad par godina, Gradska galerija Striegl u Sisku postala je jedno od relevantnijih mjesta na mapi kulturnih i umjetničkih sadržaja u Hrvatskoj, a i šire, zahvaljujući stručnom vodstvu aktualne ravnateljice Galerije, povjesničarke umjetnosti i kustosice Alme Trauber. Slijedom pandemije i potresa, rad Gradske galerije Striegl se izmijenio, ali nikako nije posustao, već se iznalaženjem novih strategija funkcioniranja i dalje razvija. O novim načinima djelovanja, kontekstu grada Siska njegovom identitetu, kao i identitetu Gradske galerije Striegl razgovarali smo s Almom Trauber, koja je na čelu Gradske galerije Striegl od svibnja 2018. godine. Kustosica je i autorica brojnih izložbi, kustoskih i istraživačko-publicističkih projekata iz područja suvremene umjetnosti. Od 2016. godine jedna je od članica organizacijskog tima Festivala ulične umjetnosti “Re:Think Sisak”, a u periodu od 2016. do 2018. godine radila je na mjestu voditeljice Galerije Krsto Hegedušić u Petrinji.
*Alma Trauber
► Tvojim dolaskom na mjesto ravnateljice Gradske galerije Striegl u Sisku kvaliteta sadržaja i profesionalnost produkcije značajno je porasla, kao i uopće vidljivost Siska na planu umjetnosti i kulture. Međutim, to je zahtijevalo rekonceptualizaciju Galerije i njenog lokalnog karaktera. Izgradnji novog identiteta Galerije prethodila je i promjena vizualnog identiteta koju potpisuje dizajner Sven Sorić. Kako se konstruirao taj novi identitet i kakve su bile reakcije publike?
Alma Trauber: Kad sam došla na mjesto ravnateljice ove galerije, možda sam bila u nekoj neobičnoj prednosti zato što sam poznavala tu ustanovu iznutra, budući da sam ondje radila i tijekom studija i kasnije kao kustosica. Poznavala sam ju kroz sve razine, sve njene nedostatke, ali i sve prednosti. Tako da sam već u samom početku znala što bih u tom smislu htjela napraviti. Imala sam tu sreću, i još uvijek imam tu sreću, da sam imala punu slobodu da radim što hoću, a to je neprocjenjivo. Bilo je tu nekih sugestija, ali nitko me nije ograničavao – do lokalne zajednice, tj. lokalne publike. Naime, kad sam došla u Galeriju bilo mi je jasno da je za galeriju važno da ima jasne, pročišćene vizualne smjernice, dakle vizualnu komunikaciju. Ako već imamo problem s prostorom – kad sam došla na poziciju bili smo u starom iznajmljenom prostoru – trebali bismo napraviti jasan vizualni identitet kojim ćemo komunicirati sve naše programe. Bitno je naglasiti da se u Sisku samo Gradska galerija Striegl bavi vizualnim umjetnostima te bi stoga trebala pokriti čitav spektar različitih umjetničkih djelovanja. Kako se borimo s tom dvojakošću našeg programskog koncepta, odnosno spajanjem Strieglove baštine, lokalnog konteksta i suvremene umjetničke produkcije, Sven Sorić je dobio uputu da u vizualnom identitetu pomiri te različitosti. Odmah smo stari logo galerije, identitet kojeg nije u pravilu niti bilo, odlučili izmijeniti. Navodno je taj logo uz pomoć dizajnera osmislio sisački slikar Slavo Striegl i kad sam odlučila maknuti taj logo, Siščanima je to značilo (govorimo o zaista maloj kritičnoj masi ljudi koji su inače dolazili u galeriju) potpuno uništenje Striegla i umjetničke tradicije ovog grada. Ono što se dogodilo je da je ta generacija jednostavno prestala dolaziti u galeriju, a ja sam u samom početku izgubila podršku tih ljudi. To je jako sklizak teren zbog što je Gradska galerija Striegl gradska institucija i ona bi morala biti institucija za sve, a ne samo za određene ljude. Siščanima je slikar Slavo Striegl jako bitan, on je okosnica s kojom se oni poistovjećuju, ali izložbe njegovih radova i nisu jako posjećene. Stoga sam išla na anticipaciju Strieglovog opusa unutar lokalne zajednice s jedne strane i rad s Strieglom prema van. Na drugačiji sam način radila s fundusom i predstavljala izložbe u Sisku, a s programom Striegl u gostima htjela sam da zbirka proputuje raznoraznim institucijama, muzejima i galerijama po Hrvatskoj dok se radi memorijalna kuća Striegl u Sisku, rodna kuća Slave Striegla. Ne možemo svake godine raditi po dvije Strieglove izložbe u Sisku, niti je opcija trenutno napraviti stalni postav, jer je taj koncept predviđen kod adaptacije Kuće Striegl (gdje će stalni postav i biti). S obzirom na nedostatak kulturnih i umjetničkih programa ovdje, mislim da bi to bilo zastrašujuće. Iako sam doživjela otpor lokalne, domaće publike (publika je dala otpor, a s druge strane sam imala podršku osnivača, Grada Siska, za ovaj program) počeli su dolaziti neki mladi ljudi i ušli smo u jedan kontinuitet koji su pak zaustavili pandemija i potres. Da smo još napravili te neke sjajne stvari koje smo planirali, mislim da bi se možda publika još i bolje prilagodila tom novom identitetu.
*izložba “Tok” Nike Petković
► Kako gledaš na centralizaciju kulturnih politika, na odnos centra i periferije? Kakva je pozicija Siska i njegovog lokalnog konteksta?
Alma Trauber: Što se tiče lokalnog odnosa Siska i Zagreba i tih većih centara, mislim da je to bio ogroman problem. Kroz svoj program nastojala sam što više ljudi dovesti u Sisak i sve svoje produkcijske napore uložiti da umjetnicima pružimo ono maksimalno što možemo. Imamo nekakav kapacitet koji ipak nije prevelik. Na gradskom smo proračunu, dobivamo sredstva od Ministarstva kulture, ponekad i od županije, ali smo u nezavidnoj poziciju što se tiče sufinanciranja od strane zaklada i sličnih fondova, s obzirom da smo javna institucija. No, našli smo načine da se uključimo u suradničke platforme, gdje kao institucija možemo proći. Jedna takva suradnička platforma je Zajednički fotografski narativi, nastala na inicijativu Ureda za fotografiju koji je povezao Zagreb, Rijeku, Sisak, Koprivnicu i Križevce, gradove koji dijele taj nekakav postindustrijski i razvojni moment. Mislim da to izmicanje iz centra Zagreba nudi jako puno. Po meni to nudi jedan fini rad, jednu finu posvećenost, jer zaista možemo raditi sjajne stvari, nema te količine i zasićenosti. Jedino što je tu izostalo je medijska pažnja. Nekako su mediji, što se tiče kulture općenito, jako isključivi, usmjereni na mainstream, jako površni. Nije to ni kritika medijima, jednostavno je takvo stanje. Sisku ne ide u prilog ni ta loša slika, prikazani smo kao grad u kojemu nema ničega, nema ljudi, sve je loše i nema posla. S druge strane, iznutra cijelo vrijeme pronalazim mnoštvo mogućnosti. Blizu smo, Sisak je dobro povezan, grad nije umro, grad želi podržati svakakve sadržaje.
*publikacija “Abeceda Željezare” (o kojoj smo pisali ovdje)
► Kako ti vidiš identitet grada Siska naspram te uvriježene slike u medijima koja se sada, nakon potresa, još i više potencira? Kako funkcionira Gradska galerija Striegl kao reprezent grada i kao elementarni dio identiteta grada koji se bavi i društveno relevantnim pitanjima?
Alma Trauber: Uvijek propitujem tu svoju subjektivnost, jesam li previše subjektivna prema tom gradu u kojemu živim i djelujem, ali nekako mislim da ljudi idu linijom manjeg otpora i da su prestrogi prema tom gradu. Ipak, mislim da nije toliko loše i da je situacija Siska prisutna u svim našim gradovima jer je jednostavno situacija generalno takva u cijeloj Hrvatskoj. Zaista ne vidim razliku. Možemo ju vidjeti u površini, broju ljudi, broju institucija, broju programa i događanja, ali kad sve to svedemo na nekakvu primarnu razinu, uopće ne vidim razliku između Zagreba, Siska, Rijeke… Baze su nam takve i širi konteksti su kakvi jesu. A mislim da galerija u pogledu razvoja identiteta grada može puno napraviti. Možemo na to utjecati, moramo na to utjecati. Razmišljamo o tome kad razmišljamo o našim aktivnostima, o programima, o ljudima koje involviramo u svoj rad, o vremenu u kojem živimo. Mislim da to galerija danas i mora činiti i to mi je imperativ. Od početka nisam htjela programski ograničiti djelovanje galerije. Htjela sam u samom prostoru galerije, s našim umjetničkim programom i izložbenim, diskurzivnim, bilo kakvim drugim programima uložiti što više u podršku umjetnicima, da na kraju dobijemo neke sjajne radove, izložbe koje progovaraju o nekim nama danas važnim stvarima. Ali s druge sam strane programski htjela da se galerija pozicionira kao institucija koja ima određeni stav i koja u lokalnoj zajednici može progovarati o važnim stvarima. Mi možemo generirati ta nova znanja i možemo na njih ukazivati. Bez obzira na to što smo mi muzejska ustanova i što smo umjetnički orijentirani, mislim da se danas, u kontekstu Siska, više ne možemo ograničiti na usko polje djelovanja. To je bio i poticaj za suradnju galerije i volonterske platforme Sloga i kreiranje serije razgovora Nakon potresa: iskustva, saznanja i perspektive. U trenutku kad smo ostali bez prostora, jer se prostor Holandske kuće, u kojoj se nalazi Galerija, trenutno sanira, kad vani ništa nismo mogli raditi zbog situacije u kojoj sve pada sa svih strana, u kojoj su svi u nekom defetizmu, sve je pesimizam i sve je bilo loše, učinilo mi se izuzetno važnim da galerija, kad već postoji kao institucija s infrastrukturom i logistikom, treba biti baza za diseminaciju nekih novih znanja oko svih događanja na terenu. Znajući kakvo je stanje na cijelom terenu, da mi na prostoru cijele županije u pravilu nemamo neku instituciju koja će do te mjere artikulirati ta znanja, shvatila sam da je to potrebno. Radio Sisak nam je tu dao jako bitnu podršku. I doista galerija može tako funkcionirati, da ljudi koji nikad možda ne bi došli u galerijski prostor i koje ne zanimaju suvremena umjetnost ili problematika s kojom se suvremena umjetnička praksa susreće shvaćaju da se galerija može baviti i širim društvenim pitanjima. Zato mi je vizija bila da na taj način galerija djeluje, što više. Ovo je otvorilo neke nove kanale i razumijevanje da institucije više ne mogu biti usmjerene same sebi, da moramo funkcionirati s autonomnom nezavisnom scenom. Jer nezavisna scena u pravilu producira i ukazuje na izuzetno važne stvari i nikada ju nisam vidjela kao sferu djelovanja odvojenu od institucionalne. Tako da nastojim s jedne strane na sve gledati odozgo, iz te naše perspektive, ali nekako nastojim raditi odozdo na toj kritičnoj masi. Ali što se tiče identiteta grada i identiteta galerije, mislim da se tu treba još puno napraviti, da se mora i da se treba.
*izložba “Radical NoW”
► Što u ovoj situaciji kultura može činiti za grad i stanovnike grada Siska?
Alma Trauber: Mislim da je ovo što radimo, informiranje ljudi, produciranje, ukazivanje na neke stvari, na strategije djelovanja, izuzetno bitno i velik poticaj. S tom produkcijom umjetnosti ljudima nudimo neku komfor zonu, neku elementarnu podršku, da ljudi vide da zaista postoje druge stvari, drugi načini. Razmišljam čak i o onom najbanalnijem aspektu njegovanja optimizma. Ljudi su sad otišli ili daleko u prošlost ili razmišljaju previše o budućnosti. Zaboravljamo na sadašnjost. Stoga je uloga galerije stalno upućivati na važnost te prisutnosti danas, ovdje. Ljudi možda sad još ne uočavaju koliko bi im sad bilo bitno otići pogledati nešto u galeriji, neku projekciju, neku izložbu. Jer smatram da nema zacjeljenja i izlječenja – bilo emocionalnog, mentalnog, psihološkog, pa čak i egzistencijalnog – bez kulture i umjetnosti. Imamo puno umjetnika koji se bave takvim spektrom u kojem se nalazimo i mislim da je ovo savršeno okruženje za takav umjetnički rad. Tu bi trebalo dati podršku. Sad možemo puno toga napraviti, to bi bila ona uloga umjetnosti kojoj svi težimo. Ja zaista nisam još uvjerena u to da zaista samo umjetnost može potpuno mijenjati neke stvari, nisam čak potpuno uvjerena u taj aktivizam. Ali mislim da možemo ukazivati, informirati, educirati i da onda to sve zajednički dođe na onaj stupanj koji je nama svima potreban. A da bismo to mogli, ne možemo nestati. Ako nestanemo, onda će to sve izostati i svest ćemo se na onaj strašan segment ničega, čiste egzistencije.
*izložba “Re:Think Sisak”
Razgovarala: Maja Flajsig / sve tekstove ove autorice čitajte na linku
Zahvaljujemo Almi Trauber na ustupljenim vizualnim materijalima.
*Tekst je dio Vizkulturinog projekta “Vizkulturiranje društva 2021.” koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije
