Dok periferija nerijetko označava mjesto sa smanjenim očekivanjem, Galerija Galženica već 45 godina dokazuje upravo suprotno – da manje urbane sredine mogu biti mjesta početka, a ne margina, prostor za eksperiment, a ne kompromis. U tom prostoru gdje se povijest, tradicija, socijalistička modernizacija i umjetnička inovacija preklapaju u svakodnevici jedne zajednice, djeluje i kustosica Antonia Vodanović – prva žena na čelu Galženice, koja je galeriju ponovno učinila mjestom susreta ideja, generacija i glasova.
Od 2020. godine, Antonia nastavlja tamo gdje su stali Radovan Vuković i Klaudio Štefančić. Pod njezinim vodstvom galerija se intenzivno otvara prema urbanim studijima, fotografiji, interdisciplinarnim istraživačkim praksama, te lokalnoj i nadlokalnoj sceni kao ravnopravnom kulturnom ekosustavu s vlastitim specifičnostima, talentima, traumama i potencijalom. Za razliku od kustoskih praksi koje periferiju promatraju tematski, Antonia se perifernosti vraća kao metodi i resursu. Dok veliki umjetnički centri često refleksno reproduciraju dominantne impulse, Galženica otvara pitanja autentičnosti umjetničkog i kustoskog rada te stvaranja kulturnog prostora koji kultivira vlastitu misaonu i estetsku neovisnost. U tom smislu, Antonijina praksa oslikava ono što je teoretičarka umjetnosti Svetlana Boym nazvala refleksivnom nostalgijom – ne kao sanjarenje prošlosti, nego kao kritičko osvjetljavanje onoga što je preživjelo i što još uvijek može biti produktivno. Različiti projekti, suradnje s nezavisnom scenom, stručnjacima, profesorima, arhitektima, znanstvenicima, kolekcionarima, kustosima i ne/renomiranim umjetnicima, te uključivanje publike u aktivnosti i programe, načini su na koje Galženica danas funkcionira i kao arhiv ambicija moderniteta i prešućenih silnica identiteta, i kao suvremeni imaginarij.
► Galerija ove godine slavi 45 godina djelovanja! Hoće li ova platinasta obljetnica biti prilika za retrospektivu, poput izložbe kojom je obilježena 40. godišnjica 2020. ili kao trenutak za otvaranje novih smjerova i promišljanje budućnosti galerije?
Antonia Vodanović: Budući da se obljetnica galerije poklopila s 50 godina od početka izgradnje radničkog stambenog naselja Galženica III, za čije je stanovnike 1980. godine i otvorena Galerija Galženica, željela sam te dvije obljetnice povezati, jer galerije zapravo ne bi ni bilo bez te treće faze izgradnje naselja. Obljetnička izložba „Galženica: urbana utopija na periferiji”, koju smo nedavno otvorili, na interdisciplinaran način spaja arhivsko istraživanje i suvremenu umjetnost te kroz dvije vizualno-narativne cjeline propituje kako su mediji, arhitektura i svakodnevni život oblikovali identitet naselja, potičući publiku na kritičko promišljanje periferije – ne kao nečeg rubnog ili marginalnog – već kao prostora slobode, mogućnosti i eksperimentiranja, jer upravo za vrijeme socijalističke modernizacije i urbanizacije periferija je bila svojevrsni laboratorij stanogradnje, s konačnim ciljem da se svakom građaninu osigura temeljno pravo na stanovanje. Također, izložba nastoji dati slojevit i kompleksan pogled na povezanost urbanističke ideje i svakodnevice, otvarajući prostor pluralizmu glasova. Naime, samo naselje predstavlja kolektiv u kojem danas živi oko 10.000 stanovnika, dok je u izgradnji naselja bilo angažirano oko 1.000 ljudi različitih struka. Ono je dakle nastalo kao koordinirani kolektivni rad većeg broja ljudi. Zato mi je jako bitno bilo da izložba nema neki zatvoreni, hermetični kustoski narativ, već je nastala kao kolektivni suradnički rad tima sastavljenog od povjesničara umjetnosti, studenata etnologije i kulturne antropologije, suvremenih umjetnika, arhitekata i urbanista iz Industrogradnje, ali i stanovnika kvarta. Gornja etaža galerije fokusirana je na proučavanje dominantnih narativa o izgradnji i životu naselja kreiranim putem medijske slike (novinski članci, periodika, oglasi, dokumentarne fotografije, karikature). Naime, medijska reprezentacija nije „neutralno” ogledalo stvarnosti, nego selektivan i konstruiran prikaz koji ovisi o nizu čimbenika. Drugim riječima, mediji ne odražavaju stvarnost, nego je konstruiraju u skladu s određenim društvenim, političkim i kulturnim okvirima. Takav pristup omogućuje nam da se medijski sadržaji ne promatraju samo kao izvori činjenica, nego i kao povijesni dokumenti o načinima na koje su društvo, politika i kultura oblikovali javnu percepciju urbanog prostora grada.
Uz rad Božene Končić Badurine iz 2013. i fotodokumentarnu seriju Renata Glogovčana iz 2003. godine, u sklopu izložbe producirana su i dva nova rada suvremenih umjetnika posvećena naselju. Serija fotografija Ivana Buvinića naziva „Kamen temeljac” nastala je na temelju proučavanja medijske građe o izgradnji naselja Galženica u razdoblju socijalističke Jugoslavije. Njezino su polazište novinski članci o postavljanju kamena temeljca u kojima su dokumentarne fotografije, kadrovi, naslovi i tekstovi te ton koji su oblikovali novinari i urednici pažljivo birani kako bi istaknuli političku, ideološku i ekonomsku agendu. Na taj su način mediji aktivno sudjelovali u (re)kreiranju kolektivne i osobne memorije stanovnika kvarta. U nizu režiranih fotografija, mrtvih priroda, autor ukazuje na performativni, ritualni i ceremonijalni karakter ovog političko-ekonomskog čina, no objekte prikazuje bez vremenskih obilježja, usmjeravajući gledatelja na univerzalno razmišljanje činu postavljanja kamena temeljca, kao svojevrsnom performansu političke moći koji povezuje povijesnu simboliku i suvremenu medijsku dramaturgiju.
Fotograf i multimedijski umjetnik Ivan Gundić koji se bavi pitanjem memorije, identiteta i sjećanja, u sklopu izložbe producirao je konceptualni rad „Outsourcing”. Budući da nije stanovnik naselja Galženica „outsourcao” je sjećanje filozofa, pedagoga i književnika Zlatka Majseca, stanovnika kvarta. Transakcija sjećanja provedena je u tajnosti, u čamcu usred jezera Čiče, o čemu svjedoči tek jedna polaroid fotografija, koja je svojevrsni dokazni materijal. Primopredaju sjećanja prati i Ugovor koji su obje Ugovorne strane potpisale, a kojim uređuju međusobne odnose i suradnju. Samo sjećanje nije zapisano ili zabilježeno na bilo koji način, već je preneseno isključivo samo jednom, i to usmenom predajom. Sjećanje će na zatvaranju izložbe, u sklopu happeninga Ivana Gundića biti ponuđeno publici na licitaciju i otkup. Ovim radom Gundić na inteligentan, čak i pomalo duhovit način trbuljakovskog tipa, tematizira narav osobnog sjećanja, njegovu krhkost, promjenjivost, izmjene, razgradnje i nadogradnje koje ga oblikuju i nestalnost koja ga karakterizira. Autor također polazi i od pitanja može li u vremenu sveopće komodifikacije sjećanje postati roba i predmet trgovine?
► Počela si raditi u galeriji 2020. – što smatraš najvažnijim doprinosom koji su uvela u galeriju?
Antonia Vodanović: Što se tiče godišnjeg izložbenog programa, ne bih rekla da sam napravila radikalan zaokret. Radovan Vuković koji je vodio galeriju od 1980. pa sve do 2001. kada je preuzeo ravnateljsku palicu Umjetničkog paviljona u Zagrebu, udario je temelje galeriji, izborio se za njen neovisan programski sadržaj, koji je u to vrijeme koncepcijski bio blizak tzv. „novoj slici“, ali i crtežu, karikaturi. Nakon njega galeriju je sljedećih dvadeset godina vodio kolega Klaudio Štefančić usmjerivši je čvrsto na suvremene umjetničke prakse, umjetnost novih medija, međunarodne suradnje i suradnje s nezavisnom scenom. Rekla bih da je sadašnji program senzibilitetom negdje između toga dvoje, između tradicije i suvremenosti.
Od programa mog prethodnika Štefančića posebno su mi afinitetom bliske izložbe koje su se bavile urbanitetom i javnim prostorom. Izložbe koje su sagledavale taj važan segment urbane, vizualne i arhitektonske kulture 20. i 21. stoljeća. U tom kontekstu jako mi je važan istraživačko-izložbeni projekt „Moderni grad – arhitektura i urbanizam Velike Gorice“ koji sam pokrenula 2021. godine s ciljem istraživanja arhitektonske i industrijske baštine grada te produciranja novih umjetničkih radova na tu temu u suradnji sa suvremenim umjetnicima. U sklopu projekta, a u suradnji s vanjskim suradnicima, realizirala sam izložbu „Kultura stanovanja u Velikoj Gorici: 1945. – 1991.“ u sklopu koje je produciran i foto-esej fotografkinje Ane Vuko o velikogoričkim naseljima. Ove godine realizirana je druga izložba u sklopu tih istraživanja, već spomenuta obljetnička izložba, u sklopu koje su producirani novi radovi Ivana Buvinića i Ivana Gundića. Također, ove godine pokrenula sam i višegodišnji istraživački projekt „Umjetnost u javnom prostoru Velike Gorice“ koji trenutačno provodim u suradnji s dvoje studenata povijesti umjetnosti, Nelom Drach i Tinom Marušićem, članovima studentskog kustoskog kolektiva Kvadar. Kada govorimo o umjetnosti u javnom prostoru Velike Gorice, ove godine smo napokon, nakon 25 godina otkupili trajno pravo korištenja ambijentalne slikarske instalacije Jelene Perić na pročelju Galerije Galženica, koje je 2000. godine naručeno od galerije kao privremena instalacija, ali je trajno ostalo u prostoru grada te na kraju postalo važan i prepoznatljiv vizualni marker naselja.
Također, u suradnji i koautorstvu sa strip autoricom Irenom Jukić Pranjić osmislila sam i uredila prvi strip fanzin Galerije Galženica nastao kao hommage socijalno angažiranom umjetniku Dragutinu Trumbetašu. Istovremeno sam inicirala i pokrenula ideju da se tzv. Izložbeni prostor POU VG, koji se desetljećima koristio za izložbe lokalnih amatera i manje afirmiranih umjetnika, preimenuje u Galeriju Trumbetaš, posvećenu Dragutinu Trumbetašu, koji je i sam bio autodidakt, ali i jedan od najvažnijih velikogoričkih umjetnika 20. i 21. stoljeća, s međunarodnom karijerom. S obzirom na to da u gradu kronično nedostaje izložbenih prostora prošle godine smo pokrenuli Javni poziv za izlaganje u Galeriji Trumbetaš, koji je primarno usmjeren na velikogoričke umjetnike, ali i aktivnosti lokalnih udruga, nezavisne scene, te odgojno-obrazovnih ustanova s područja grada.
Spomenula bih i trijenalnu izložbenu manifestaciju Velikogorički salon, koju sam inicirala i pokrenula u Galeriji Galženica kao platformu za rast i razvoj lokalne suvremeno-umjetničke scene. Zbog nedostatka kadra – jer sam jedini stručni djelatnik na dvije gradske galerije – u suradnji s Udrugom 90-60-90 / Platformom za suvremenu umjetnost pokrenula sam Likovno-pedagoški program Galerije Galženica koji vodi i osmišljava mlada likovna umjetnica Tara Stanić, a kroz koji suvremenu umjetnost približavamo goričkim osnovnoškolcima, ali i odraslima.
Ono što me možda programski izdvaja od mojih prethodnika je kontinuirano promicanje suvremene hrvatske fotografije koju iznimno cijenim i nastojim da je redovito zastupljena u godišnjem izložbenom programu kroz samostalne, skupne ili tematske izložbe. Tako su posljednjih pet godina svoje radove imali prilike predstaviti Bojan Mrđenović, Denis Butorac, Glorija Lizde, Ivan Buvinić, Ivan Gundić, Ivan Posavec, Ana Vuko, Darije Petković, Sara Pukanić, Milan Šabić, Boris Ščitar i dr.
► Dolaziš iz Podgore, mjesta s vrlo različitim kulturnim i društvenim okruženjem od Velike Gorice. Možeš li usporediti ta dva konteksta – postoje li sličnosti u percepciji i razvoju umjetničke scene te kako je tvoje podrijetlo oblikovalo kustosku perspektivu u Velikoj Gorici i je li tvoje velikogoričko iskustvo zauzvrat utjecalo na podgorsku perspektivu?
Antonia Vodanović: Rekla bih da su ta dva konteksta dijametralno suprotna. Podgora je malo turističko mjesto bez kulturne infrastrukture. Upravo taj kontekst odrastanja u sredini koja je oskudijevala kvalitetnim muzejima, galerijama, kinom, kazalištem i drugim kulturnim programima, pogotovo onima na sjecištu različitih disciplina i kritički intoniranih, me je prisilio na proaktivnost, angažiranost, na razmišljanje izvan kutije, i na samostalno brušenje kustoskih, menadžerskih, marketinških i drugih znanja.
Rekla bih da me je okruženje u kojem sam odrastala natjeralo da se moram puno više truditi i dokazivati nego kolege iz urbanijih područja, pogotovo onih iz Zagreba, no to me je na koncu na tržištu rada učinilo konkurentnijom, specifičnijom i dalo mi je neke prednost.
Nakon što sam diplomirala muzejsko-galerijski i konzervatorski smjer na studiju povijesti umjetnosti, vratila sam se kući, no bila sam razočarana stanjem u kulturi i cjelogodišnjom kulturnom ponudom Makarske Rivijere. Shvatila sam da, ako želim konzumirati sadržaje koji me zanimaju, trebam ih producirati. Tako je između ostalog došlo do osnivanja Udruge Kačić, koja okuplja mali interdisciplinarni tim povjesničarki umjetnosti, arhitektica, arheologa i povjesničara, a čija sam suosnivačica i predsjednica od 2018. godine.
Upravo su interdisciplinarnost u kuriranju i osmišljavanju programa, zatim osuvremenjeni kritički pristup baštini i kulturi, kao i aktivna suradnja s lokalnom zajednicom, neki od ključnih aspekata djelovanja udruge. Ta pozitivna iskustva nastojim prenijeti i u Veliku Goricu.
► Kao prva žena na toj poziciji, jesi li periferna pitanja ravnopravne zastupljenosti umjetnika integrirala u programe institucije?
Antonia Vodanović: Ne bih rekla da su to periferna pitanja, no s druge strane ne bih išla ni na forsiranje kvota. Kada biram umjetnike ili suradnike, iskreno ne razmišljam o tome kojeg su spola ili roda, važna mi je kvaliteta rada, profesionalnost, da su pouzdani i odgovorni suradnici i da ono čime se bave odgovara standardima galerije i programskoj koncepciji. U godišnjem izložbenom programu su otprilike ravnomjerno zastupljeni umjetnici i umjetnice, no ipak ovisi od godine do godine, dok recimo na Velikogoričkom salonu dominiraju žene. Na prvom izdanju 72 % izlagačica su bile žene, a na drugom 81,8 % je prevagnulo u korist žena. Netko bi sad mogao reći da se tu radi o tzv. pozitivnoj diskriminaciji, ali nije riječ o tome, bar ne na nikakvoj svjesnoj razini. Što se tiče nekakvih kvota u umjetnosti koje se tiču žena, one su povijesno gledano sigurno manje zastupljene u fundusima muzeja.
U vrijeme kada sam ja studirala, na otprilike trideset studentica povijesti umjetnosti išao je jedan muškarac, a unatoč većinskoj kvoti žena muškarci su prevladavali na radnim mjestima u kulturi. Čini mi se da se u zadnjih dvadesetak godina situacija dosta promijenila. Ako govorimo konkretno o suvremenoj umjetnosti tu danas prevladavaju uglavnom ženski kustoski kolektivi. Žene su dosta jake na nezavisnoj sceni, ali i u institucionalnom okviru na kustoskoj sceni počele su prevladavati žene. Ako se ne varam zagrebački MSU ima isključivo žene kao kustosice. Muzej grada Trogira čini isključivo ženski kolektiv. Danas ima dosta javnih institucija u kulturi gdje su dominantno žene zaposlene. Međutim, pitanje je zašto je to tako. Jesmo li se napokon izborile za svoj položaj, ili muškarci pak bježe od niže plaćenih poslova u kulturi?
► Galerija Galženica sudjeluje i u Oglede festivalu, u suradnji sa Štoos teatrom. Kako je došlo do te suradnje i na koji način one obogaćuju djelovanje galerije?
Antonia Vodanović: Oglede – festival izvedbenih umjetnosti i suvremenih umjetničkih praksi pokrenula je velikogorička izvedbena umjetnica Ana Katulić, kao prvi takav festival u gradu. Ona je njegova idejna začetnica, inicijatorica, a od službenog osnivanja i umjetnička voditeljica festivala. Festival je krenuo iz Anine želje da gradu predstavi neke nove suvremene sadržaje, a prema Aninim riječima, okidač za festival bio je 1. Velikogorički salon, koji sam pokrenula 2023. godine s ciljem mapiranja i predstavljanja velikogoričkih umjetnika u Galeriji Galženica, a na kojem su se Ana Katulić i Irena Bočkai predstavile s performansom „Neobnovljivi“. Nakon salona, Ana me je pozvala na radnu kavu i entuzijastično predstavila ideju o pokretanju jedne takve manifestacije s ciljem i željom da Galeriju Galženicu uključi kao partnersku organizaciju. Zajedno smo krenule s organizacijom i osmišljavanjem programa, no kako sam u tom trenutku bila u visokom stupnju trudnoće, moj zamjenik u galeriji je preuzeo operativu oko prvog izdanja festivala. Nakon povratka na posao, nastavile smo započetu suradnju te programski osmislile i kurirale zadnja dva izdanja festivala, s tim da moram reći da je najveći dio operative i organizacije zapravo na Aninim leđima i njenoj umjetničkoj organizaciji Štoos teatar koja je službeni nositelj festivala.
Takve suradnje između nezavisne scene i javnog sektora su užasno bitne, jer obogaćuju djelovanje javnog sektora s novim sadržajem, autorima, idejama i suvremenim impulsima. Istovremeno jačaju lokalnu suvremeno-umjetničku scenu te stvaraju bolje uvjete za rast i razvoj publike.
Tim više mi je žao što je došlo do otkazivanja ovog zadnjeg izdanja festivala, za koji mislim da je programski bio najbolji do sad. Povijesno-umjetnički gledano, zanimljivo mi je da je Velika Gorica u svojoj povijesti imala dva nacionalna medijska kulturna skandala vezana uz umjetnost u javnom prostoru i da su oba vezana uz jednu mikrolokaciju u gradu – Trg Stjepana Radića. Tu je za vrijeme ratnih 90-ih, točnije 1993. godine, nasilno kranom s čeličnim sajlama uklonjena iz prostora trga skulptura akademskog kipara Ratka Petrića „Stablo“, jer je šest benignih grana stabla pogrešno shvaćeno kao protudržavna provokacija koja simbolizira šest republika Jugoslavije. Taj slučaj je odjeknuo u medijima kao nacionalni kulturocid i barbarski čin te je imao i sudski epilog. Trideset i dvije godine kasnije na istoj toj lokaciji hrvatski performer i konceptualni umjetnik Siniša Labrović trebao je u sklopu trećeg izdanja Oglede festivala izvesti performans naziva „Zastave svih zemalja, ujedinite se“, koji je doživio sličnu sudbinu.
► Kako procjenjuješ vrijednost Velikogoričkog salona kao platforme za lokalne umjetnike?
Antonia Vodanović: Taj projekt mi je važan jer pomaže da pratim rad lokalne scene, nova imena koja se pojavljuju na sceni i održavam kontinuitet s umjetnicima koji su na različite načine vezani za ovaj grad. Neki umjetnici su tu rođeni, neki su se naknadno doselili ili odselili iz različitih razloga, a treći recimo imaju ateljee u gradu. Jedan od ciljeva salona je i da se umjetnici međusobno bolje upoznaju i povežu, započnu suradnje i zajedničke projekte. Tako je kao što sam već spomenula upravo salon bio okidač Ani da pokrene festival Oglede u koji je uključila i velikogorički kreativni sektor u vidu likovnih i izvedbenih umjetnika, glazbenika, grafičkih dizajnera i slično. Recimo, da nije bilo 1. Velikogoričkog salona, u sklopu kojeg sam upoznala Dubravku Rakoci, ne bi bilo ni njene samostalne izložbe u galeriji koja je nagrađena najvišim državnim priznanjem za likovne umjetnosti Nagradom Vladimir Nazor. U tom smislu smatram da salon na koncu donosi neke nove vrijednosti gradu, nove suradnje i da za njim postoji interes publike i struke.
► Nagradom Vladimir Nazor ovjenčana je Dubravkina izložba Kruženje / Circulation. Kako doživljavaš činjenicu da je upravo izložba realizirana u Galženici dobila jedno od najvažnijih nacionalnih kulturnih priznanja?
Antonia Vodanović: Jako mi je drago da je Dubravka dobila tu nagradu jer je sjajna umjetnica, s briljantnim osjećajem za prostor, arhitekturu i implementaciju svojih radova u različite ambijente. Uz to je i kvalitetna osoba, inteligentna, lucidna, dosljedna svojoj umjetničkoj praksi.
Do suradnje je došlo kada sam kurirala 1. Velikogorički salon i saznala da je Dubravka porijeklom iz Velike Gorice. Tu je kao dijete često dolazila kod bake i djede te je vezana za turopoljski kraj. Pozvala sam ju prvo da izlaže na salonu, a na koncu sam joj uputila i poziv da samostalno izlaže u galeriji u sklopu onog segmenta godišnjeg izložbenog programa u kojem se predstavljaju umjetnici koji ili žive u gradu ili su na neki način vezani za ovaj grad. Galerija Galženica je u prostorno-arhitektonskom smislu specifičan izložbeni prostor. Zanimalo me kako će Dubravka kao umjetnica reagirati na njega budući da radi ambijentalne prostorno-specifične instalacije i svoja višemetarska monokromna platna izlaže na specifičan način, preklapajući ih sukladno arhitektonskim značajkama galerije. Imala sam na koncu čast i zadovoljstvo kurirati tu izložbu i pisat predgovor za dvojezični katalog, a Dubravkina nagrada koja je najviše državno priznanje za likovne umjetnosti je na neki način i potvrda rada galerije i činjenice da inzistiramo na najvišim izlagačkim standardima i kvaliteti umjetničkog rada.
► Koliko ti je važna refleksija društvene, tranzicijske i kulturne stvarnosti Velike Gorice i regije kroz izložbeni program?
Antonia Vodanović: Živimo u nekom čudnom toksičnom vremenu koje nije naklonjeno kulturi. Gdje se različita mišljenja umjesto argumentima i dijalogom razrješavaju cenzurom, zabranama, bojkotom, pa čak i nasiljem. U zadnjih godinu dana situacija u kulturi se znatno promijenila, posebice zadnjih mjeseci društvena klima je postala nepodnošljiva, a među kulturnjacima zavladala je kultura straha i anksioznosti. No udari na demokraciju i slobodu govora pokazali su da je očito važno ono što umjetnici i kulturni radnici rade. Da suvremena umjetnost očigledno ima odjeka i utjecaja na društvenu stvarnost kad ju žele ušutkati. U tom smislu itekako mi je važna refleksija društvene, tranzicijske i kulturne stvarnosti Velike Gorice i regije kroz izložbeni program.
► Fundus Galerije broji gotovo stotinu vrijednih djela – planirate li ponovno otvoriti fundus kroz izložbe ili online prezentacije?
Antonia Vodanović: Kada sam preuzela vođenje galerije, fundus moderne i suvremene umjetnosti brojao je 72 umjetnine, od čega je najveći broj umjetnina prikupljen otkupima i donacijama u periodu od 1980. – 2000., za vrijeme prvog voditelja galerije Radovana Vukovića. Za formiranje inicijalne umjetničke zbirke Galerije Galženica, ključnu ulogu imala je Zlata Cundeković, tadašnja tajnica SIZ-a kulture Općina Velika Gorica, na čiji je prijedlog i poticaj USIZ kulture Grada Zagreba 1980. godine prilikom otvaranja galerije donirao zbirku od 22 umjetnine. U zadnjih pet godina, otkupima i donacijama taj broj porastao je na 99 umjetnina. Riječ je dakle o manjem fundusu, u kojem se nalaze vrijedne umjetnine renomiranih hrvatskih umjetnika, poput Miroslava Šuteja, Borisa Bučana, Jadranke Fatur, Milene Lah, Marijane Muljević, Ivana Lesiaka, Nives Kavurić Kurtović, Đure Sedera, Dragutina Trumbetaša i drugih. Zbirka je do sada javnosti prezentirana tri puta, povodom 15 i 40 obljetnice Galerije Galženica, i povodom otvaranja Galerije Trumbetaš. Još od osnutka galerije i fundusa postoji ideja za nekim oblikom manjeg stalnog postava, međutim trenutačno za takvo što ne postoje uvjeti. U planu je svakako izrada nove web stranice galerije gdje bi čitava zbirka bila digitalnopredstavljena javnosti, kao što je bila i ranije.
► Dio fundusa oštećen je u potresu 2020. Što možeš reći o razmjerima štete, restauratorskim zahvatima i načinima suočavanja s obnovom i očuvanjem zbirke?
Antonia Vodanović: Za vrijeme petrinjskog potresa imali smo izložbu „Izbor iz fundusa – 40 godina Galerije Galženica”. Na svu sreću stradala je samo jedna umjetnina. Riječ je o skulpturi od pečene zemlje keramičarke Branke Uzur naziva „Forma”, iz 1982. godine, koja je prilikom potresa pala s postamenta i razbila se u stotinjak fragmenata. Tijekom ove godine izvedena je prva faza konzervatorsko-restauratorskih radova, poput čišćenja fragmenata, konsolidacije i lijepljenja. U drugoj fazi tijekom 2026. godine nedostajući dijelovi i pukotine nadoknadit će se u gipsu i retuširati. Na tim poslovima angažirana je Sara Riđički, mr. art., konzervator-restaurator.
Također, sredstvima Ministarstva kulture i medija RH za adaptaciju i opremanje prostora, kao i sredstvima Ministarstva regionalnoga razvoja i fondova Europske unije, djelomično smo obnovili prostor Galerije Galženica, sukladno raspoloživim sredstvima. Dobivenim sredstvima uređen je između ostalog i prostor depoa za adekvatno čuvanje vrijednog umjetničkog fundusa Galerije.
► Prema kojim kriterijima osmišljavaš godišnji program Galerije – postoji li određeni koncept ili vizualni jezik galerije? Vodiš li se prvenstveno tematskim okvirima, umjetničkim praksama, generacijskom zastupljenošću ili lokalnim kontekstom?
Antonia Vodanović: Program galerije počiva na tri temeljna stupa. Prvi čine samostalne i skupne izložbe renomiranih umjetnika i umjetničkih skupina. Kroz taj segment programa galerije su recimo bili predstavljeni Julije Knifer, Tomo Savić Gecan, Goran Petercol, Igor Eškinja, grupa Zemlja, Ivan Posavec, Nevenka Arbanas, Irena Jukić Pranjić i drugi. Drugi stup čine izložbe perspektivnih autora mlađe generacije poput Mateja Vukovića, Glorije Lizde, Sare Pukanić, Tare Stanić, Denisa Butorca… S obzirom na to da je Galerija Galženica velikogorička gradska galerija, treći stup izložbenog programa čine samostalne, skupne, tematske i monografske izložbe vezane uz Veliku Goricu. Unutar tog segmenta su recimo trijenalna izložbena manifestacija Velikogorički salon, zatim ranije spomenute tematske interdisciplinarne izložbe hibridnog tipa, kao i samostalne izložbe umjetnika koji su svojim životom, djelovanjem ili porijeklom na neki način povezani s Velikom Goricom, poput Dubravke Rakoci, Mladena Mikulina, Dragutina Trumbetaša i drugih. Ovi segmenti se također vrlo često međusobno isprepleću i podudaraju, pa tako potonjih troje umjetnika, može ići i u prvu kategoriju, dok mlađi autori poput Sare Pukanić, Tare Stanić i Mateja Vukovića, mogu ići i u kategoriju goričkih autora s obzirom na to da na području grada žive i stvaraju, ili su pak porijeklom vezani uz Veliku Goricu.
► U programu su uključeni široki estetski i politički spektri – od Julija Knifera, preko grupe Zemlja do projekta o stambenom prostoru. Kako balansiraš umjetničku kvalitetu, lokalnu relevantnost i teorijsku širinu u selekciji umjetnika i tema?
Antonia Vodanović: Jako mi je bitno da izložbeni program ne bude hermetičan, isključiv, prilagođen nekoj uskoj grupaciji publike. S obzirom na to da smo gradska galerija, nastojim formirati program tako da može zadovoljiti različite društvene skupine, od mladih od umirovljenika, od posjetitelja s nešto klasičnijim ukusom do suvremenih umjetničkih praksi i socijalno angažiranih izložbi, do kustoskih koncepcija koje se bave pitanjima identiteta, memorije, javnih prostora, digitalne kulture i slično. Bez obzira na temu, dob i medij u kojem umjetnici djeluju, umjetnička kvaliteta je nešto što stalno mora biti konstantno i konzistentno.
► Galerija njeguje i suradnje s gostujućim kustosima poput Leopolda Rupnika, Nataše Ivančević, Jozefine Ćurković, Sonje Švec Španjol, Branka Franceschija i drugih. Na koji se način takve suradnje integriraju u program i koncept Galerije, otvarajući prostor različitim kustoskim glasovima?
Antonia Vodanović: Svi pozvani umjetnici sami biraju kustose za izložbe s kojima se planiraju predstaviti u galeriji, oni autori koji se sami jave galerije i ponude izložbu uglavnom već imaju svog kustosa s kojim inače surađuju, a ponekad se i sami kustosi javljaju s prijedlozima izložbi. Na taj način gradi se mreža vanjskih suradnika – kustosa. Nekad su to nezavisni kustosi koji djeluju na sceni, a ponekad su to kolege iz drugih javnih ustanova, tj. muzeja i galerija, koji uz stalni posao imaju i vanjske angažmane. Nastojim tu mrežu kustoskih suradnji širiti svake godine, jer svaki kustos sa svojim afinitetom, iskustvom i autorskim radom obogaćuje program galerije, čini ga relevantnim, dovodi novu publiku i otvara prostor za nove teme i glasove.
► Koliko ti je važan balans između afirmiranih i mladih umjetnika u programu?
Antonia Vodanović: Jako mi je važan. S jedne strane nastojim da svake godine u programu imamo izložbe afirmiranih umjetnika/ca starije i srednje generacije. S druge strane, izložbe mladih perspektivnih umjetnika su jednako relevantne i važne, jer unose svježinu, novi duh, teme i afinitete u program. Otvaraju neka nova pitanja, poglede, ideje, pričaju duhom svoje generacije, reflektirajući istovremeno suvremenu stvarnost. Mladim umjetnicima nastojimo pružiti što veću produkcijsku podršku te medijsku vidljivost. Osobno me najviše veseli raditi upravo s mlađim generacijama, jer tu vidim najveći društveni učinak i svrhu svoga posla.
► Imaš li neke specifične tematske ili kustoske linije kojima se želiš profilirati Galženicu u narednim godinama? Kako se snalaziš u trendovima?
Antonia Vodanović: Mrzim trendove. Bježim od trendova! Najozbiljnije grozim se od same riječi „trend“. Za mene je to prosta vulgarna riječ koja u meni izaziva brojne negativne osjećaje, praćene psihološkom i fiziološkom reakcijom. Moj mozak je u tu riječ upisao sva moguća negativna značenja – od pomodnosti, povodljivosti, do površnosti, plitkosti, nedostatka autentičnosti, nedostatka kritičkog razmišljanja, kao i jasnog i čvrstog osobnog stava nauštrb priklanjanju „aktualnostima“.
Privatno sam osoba koja već skoro 20 godina živi bez televizora u stanu – uređaja za gubljenje vremena i zaglupljivanje masa. S druge strane, živimo u digitalno doba u kojem se trendovi šire munjevito brzo i stalno se stvara pritisak da moramo biti sa svime „u tijeku“, a ja na jednoj osviještenoj razini odbijam biti dio takvog društva. To ne znači da ne pratim „trendove“ i ono što se događa na tom planu, već odbijam sudjelovati u svemu što mi se servira. Rekla bih da i ovako i onako imamo previše copy-paste izložbi i copy-paste umjetnika, koje se od reda bave istim temama koje su in. Dobra umjetnost i kultura je bezvremenska i to je ona koja me zanima. Kustoski i umjetnički rad je prije svega autorski rad i on mora biti autentičan. To je neki trenutak u kojem se dvije persone, privatna i poslovna, stapaju u jednu. Sve suprotno od toga je laž, maska i šminka za javnost i publiku. S druge strane, svjesna sam da su trendovi način na koji kultura procesuira sadašnjost i da uglavnom sami po sebi nisu dobri niti loši. Važnije je kako se prema njima postavimo.
► Koji su najveći izazovi rada u neprofitnoj gradskoj galeriji u sredini poput Velike Gorice – u smislu sredstava, logistike, publike?
Antonia Vodanović: Najveći problem vidim u nedostatku stručnog kadra. Jedini sam stručni djelatnik na dva izložbena prostora pod upravom POU VG – Galerijom Galženica i Galerijom Trumbetaš, pa funkcioniram kao one-man band, što zna biti vrlo izazovno i stresno i uključuje puno multitaskanja. Godišnji program zadnjih godina uključuje koordinaciju do dvadeset gostujućih izložbi u Galeriji Trumbetaš, zatim oko šest izložbenih produkcija u Galeriji Galženici, suorganizaciju i provedbu likovno-pedagoškog programa, organizaciju cijelog niza popratnih događanja u Galeriji Galženica u vidu vodstva izložbama, likovnih radionica, koncerata, istraživačkih projekata o vizualnoj i arhitektonskoj kulturi, suorganizaciju Oglede festivala, i slično. Uz menadžerske poslove obiju galerija, produkciju i organizaciju svih tih programa, uredništvo svih galerijskih kataloga, deplijana i publikacija, sudjelovanje u postavljanju, skidanju i otvorenju izložbi u obje galerije, vođenje fundusa galerije, vođenje društvenih mreža i PR-a Galerije Galženica, vođenje administracije galerije, osmišljavanje godišnjeg programa, pisanje i pripremanje natječajne dokumentacije za financiranje programa, sastavljanje raznovrsnih izvještaja, ujedno sam i čuvar izložbenog prostora Galerije Galženica. U većini javnih gradskih galerija, ali i privatnih te nezavisnih galerija, ovaj obim posla pokriva dvoje-troje kulturnih radnika. Izazov su kao i svugdje financije. Budžet od Grada je recimo ranih 2000-tih iznosio oko 130.000 HRK za produkciju izložbi, dok danas od Grada kao osnivača galerije za produkciju izložbi dobivamo oko 65-70 % manje sredstava, što je enormna razlika, pogotovo ako se u obzir uzme inflacija i pad vrijednosti novca.
► Nedavno si promaknuta u muzejsku titulu viša kustosica uz potporu Hrvatskog muzejskog vijeća. Što ta titula znači za tvoj daljnji rad na razvoju galerije i tvoj osobni kuratorski rad?
Antonia Vodanović: U kontekstu trenutačnog radnog mjesta ne znači puno. Galerija Galženica unatoč tome što ima manji fundus moderne i suvremene umjetnosti nije registrirana kao muzejska ustanova, već kao klasična izložbena galerija. To posljedično znači da mi stjecanjem višeg zvanja ne pripada veći koeficijent, kao što je recimo slučaj s kolegama zaposlenim u pravim muzejskim ustanovama. Naime, zadnji Zakon o muzejima omogućio nam je stjecanje viših muzejskih zvanja na osnovu stručnog i znanstvenog rada, međutim ustanove koje nisu muzeji, a obavljaju istu ili sličnu djelatnost, nisu uskladili ni prilagodili svoje pravne akte i kolektivne ugovore na temelje kojih bismo ostvarili i pripadajuća prava stjecajem viših zvanja. Slična situacija je i s nezavisnim kustosima koji na temelju svog stručnog i profesionalnog djelovanja steknu napredovanje u struci koje je zapravo samo deklarativno. Međutim, s neke simboličke strane mi puno znači jer je potvrda mojeg dosadašnjeg znanstveno-stručnog djelovanja i postignuća u struci.
Razgovarao: Zvonimir Duka / tekstove ovog autora potražite na linku
Fotografije: Ivan Buvinić i arhiva Galerije Galženica
Novosti vezane uz Galeriju Galženica možete pratiti ovdje. Galeriju pratite i putem mreža Instagram i Facebook.
Tekst je dio projekta “Introspekcije galerijskog” sufinanciranog sredstvima Ministarstva kulture i medija RH
