Boris Bakal (1959., Zagreb) je kazališni/filmski redatelj, glumac, producent, intermedijalni umjetnik, interdisciplinarni javni povjesničar, aktivist, zagovarač modernističke arhitekture i pedagog. Bakalovi radovi i projekti predstavljani su širom svijeta, od Dubrovačkih ljetnih igara preko Venecijanskog bijenala i Praškog Quadrienala do njujorške The Kitchen i, nedavno, ZagrebDoxa, da spomenemo samo neke lokacije. Bakalov osebujni autorski rad odvija se u intermedijalnim poljima od kazališnih predstava, preko video i audio instalacija, multimedijalnih projekata do filmova i kulturno-socijalno-političkih inicijativa, a karakterističan je po specifičnim istraživanjima grada i netipičnih izvedbenih lokacija, dokumentarističkom pristupu te interaktivnim elementima u umjetničkim projektima.
Godine 2002. su-osnovao je i do danas vodi međunarodnu umjetničku platformu Bacači sjenki, a jedan od najsloženijih i najdugotrajnijih projekata vezan je za stambeni kompleks u Laginjinoj 9, čuveni “šareni neboder” Ivana Vitića, sagrađen 1962. godine. Boris Bakal je na ovogodišnjem 19. ZagrebDoxupremijerno predstavio svoj izvanredan film naziva Vitić pleše koji je i povod za razgovor koji slijedi.
► Kako si došao na ideju da se baviš Vitićevim stambenim kompleksom u Laginjinoj 9? U inicijalno vrijeme projekta jedna od ideja je bila i neka vrsta mape herojske arhitekture – što je za tebe herojska arhitektura? Koje ciljeve si postavio kao ciljeve projekta?
Boris Bakal: Već skoro 40 godina bavim se transformacijama i usustavljanjima prostora zajedništva, odnosno dijeljenih prostora. Od 1984. kada sam u natječajnom radu urbanističke regulacije tada vrlo mladog arhitekta Zorana Hebara iz 1980. prepoznao mogućnost stvaranja novog centra grada i stvaranje multimedijalnog kulturnog centra u bivšoj tvornici Badel (koju, usput, poznajem od 1975. jer sam u njoj kao omladinac radio na traci da bih zaradio za ljetovanje!), maštao sam o toj transformaciji.
Zato sam (a to je Željko Zorica komemorativno obilježio i spomen-pločom za vrijeme manifestacije Policy Forum 2005. godine), zajedno s arhitektom Ognjenom Bebanom (mužem Brede Beban, s kojom sam od 1985. surađivao na predstavi Stolpnik), 1986. predložio gradu da se središnja zgrada Badela, predivna hala Ignjata Fischera, ona s kupolom (sada urušena zahvaljujući Bandiću i Ljuštini!), kroz promišljene faze obnove (svjestan da će novaca uvijek malo, pogotovo za kulturu), pretvori u multimedijalni i interdisciplinarni kulturni centar. Projekt je prošao, na papiru smo čak i dobili dozvolu da taj inicijalni projekt guramo dalje, pa čak je i Industrogradnja, ista ona koja je gradila i Vitićev kompleks Narodne banke, iskazala interes za projekt. Ali tada sam imao samo 27 godina, došao je rat i projekt je stavljen u zapećak. Ali ta ideja transformacije prostora, otkrivanje grada kao hiperteksta i korištenje nalaza tog čitanja kao resursa buduće transformacije vodila me i dalje. Tako sam 1996. u Bologni pokrenuo projekt transformacije Le Corbuiserovog Paviljona L’Esprit Nouveau, koji je – kao kopija onog originalnog, srušenog 1924. u Parizu – ponovno sagrađen 1977. u Bologni na inicijativu arhitekata okupljenih oko časopisa Parametro (ekvivalent našeg časopisa Čovjek i prostor). Kada sam vidio da je Paviljon napušten i devastiran, ponudio sam gradu Bologni da ga očistim i napravim instalaciju za njegovu novu inauguraciju. Tako sam na balkon na južnoj strani stavio teleskop, a na jedan od tornjeva Kenza Tangea, koji poput skopskog “Zida” obrubljuju bolonjski velesajam, stavio ogromno ogledalo, pa je publika tom postavkom, mogla, periskopski govoreći, gledati planine u daljini. Malo sam im proširio vidike. Od 1996. do 1999. u tom sam Paviljonu izvodio predstave, postavljao izložbe, dovodio predavače (Živadinov, Zorica, Fritz, Arapović, Vojtechovski, Moser-Wagner, JM Bruyere, itd.), naručivao skladbe posvećene tom prostoru (Zorzanello, Gruneweld, itd) te doveo do njegove potpune obnove za manifestaciju Bologna kulturna prijestolnica Europe 2000, na kojoj sam u napuštenoj tvornici namještaja poznatog talijanskog arhitekta i dizajnera Mechiorra Bege izveo peripatetičku predstavu Hotel Europa na osnovi teksta/scenarija mog pokojnog prijatelja Gorana Stefanovskog.
Kada sam pokrenuo projekt Vitić pleše davne 2003., nastavno na “otkriće” plesnosti Vitićevog kompleksa za vrijeme projekta Shadow Casters 2001. i 2002. (po kojem su, usput, Bacači sjenki dobili ime!), on se zapravo zvao Čovjek je prostor: Vitić pleše. Donekle si i ti kumovala tome, iako se sigurno ne sjećaš: naime ti si me podsjetila u jednom našem tadašnjem razgovoru, kao suradnica projekta Shadow Casters, na ideju političnosti prostora i njegove okupacije. Dakle, iz toga sam izveo da je svaka okupacija/zauzimanje politična, pa i sam čovjek, koji je prostor. Za mene je grad najsloženija tvorevina/stroj koji je čovjek napravio, i u konstantnoj transformaciji, on je ujedno i najveći mogući “muzej arhitekture”. Upravo dio Zagreba oko Vitićevog nebodera ima oko 80 fantastičnih djela hrvatske modernističke baštine (Neuman, Kauzlarić, Gomboš, Seifert, Šosterič, Steinmann, Bakal, Galić, Vrkljan, Frese, Strižić, Denzler, Kovačić, Dumengjić, Filipović, Franić, Ibler, Meštrović, Bilinić, Horvat, Kavurić, Molnar, Fischer, Ehrlich, Neidhardt, Cota itd). Mapa hrvatske herojske arhitekture moja je inicijativa da se pokaže kako su naši arhitekti (naši, ali svih etnija i nacionalnih identiteta živućih u Hrvatskoj!), prije svega u Zagrebu između dva rata, a pogotovo nakon 2. svjetskog rata, stvarali u gotovo nemogućim građevinskim uvjetima te ostvarivali svjetski relevantna djela. To sam pokazao još u svojoj maturalnom radu iz 1977. godine gdje sam se bavio upravo hrvatskom međuratnom arhitekturom, a savjetima mi je pomagao pokojni arhitekt Tomislav Premerl.
► Projekt je također u vrlo ranoj fazi dobio naziv Vitić pleše.
Boris Bakal: Da, mene je fascinirala “plesnost” te fasade. Ta mondrijanska slika koja se poput dječje slagalice mijenja kako se mijenja njezina unutrašnjost, tj. budnost ili uspavanost njezinih stanara. Zato sam, sanjajući o kratkom jednokratnom događaju, posveti zgradi, dogovarao s arhitektom i scenografom Vadimom Fishkinom da napravi remake svog projekta Svjetionik (1996.) iz Rotterdama. U tom projektu on povezuje svoje srce s gradskim svjetionikom i svjetlo odražava njegove otkucaje srca. U Vitić pleše htio sam da putem displeja fasada otkucava srcima stanara. Uostalom, Vitić pleše kao jednokratni festival nastavlja se na moj urbani i interdisciplinarni festival Stagione di Caccia koji od 1999. vodim u Bologni (više o festivalu ovdje i ovdje) i zbog kojeg su me Emina Višnjić i Miroslav Jerković, tada voditelji zagrebačkog Urban festivala, zvali da napravim Shadow Casters u Zagrebu 2001. (više o projektu Shadow Casters na Urban festivalu potražite ovdje).
► U kojem trenutku razvoja projekta si odlučio napraviti film? Kako je stambena zajednica reagirala na tu ideju?
Boris Bakal: Od prvog približavanja zgradi tijekom projekta Shadow Casters 2002., jer je jedan od ulaza u “sustav” urbanih putovanja projekata bio baš preko puta Vitićevog kompleksa u Internet caffeu “Ergonet”, naših sponzora (danas boutique namještaja Haramina – čiji vlasnik sada stanuje u Vitićevoj zgradi!), i video i audio do 2006. snimao sam kao dokumentaciju projekta. Godine 2006. mi smo u Hrvatskom filmskom savezu na Tuškancu napravili video i audio instalaciju VITIĆ_PLEŠE – Dokumentarni intermedijalni projekt, i tada mi je postalo jasno da imam već dovoljno materijala za dokumentarac o konceptualnom projektu zajednice Bacača sjenki, pa smo u prosincu aplicirali za razvojnu radionicu dokumentaraca na ZagrebDoxu te 2007. i predstavili film u nastanku. Projekt je bio vrlo hvaljen, ali HRT nije pokazao interes za njega, a to je strancima najbitnije – da lokalna TV stane iza tebe, jer su tijekom samog mog projekta napravili već 20-tak TV reportaža o Vitićevom neboderu, uglavnom koristeći moje video materijale. Strancima je to pak bila neka pomalo egzotična tema, privatizacija stanova – Što je to? – pa su i ponudili da napravim neku vrst opservacijskog reality showa, u kojem suvlasnike prikazujem kao idiote i kretene, što sam glatko odbio jer sam iskreno vjerovao da ćemo zajednički obnoviti zgradu. Zbog toga je većina suvlasnika uvijek osjećala da sam “njihov”, i da je to “njihov” film.
Više o reakciji zajednice, mogao bih spomenuti pojedince koji su me ili ismijavali, kao arhitekt Nenad Fabijanić koji je tvrdio da se ta zgrada “ne bu nikad popravila”, do onih koji su, poput suvlasnika s 10. kata, bili priključeni na zajedničku struju, pa im nije odgovaralo da se “nekaj događa“ na zajedničkoj krovnoj terasi.
Tu sam terasu otkrio slučajno. Naime, sakupljajući “arhiv kvarta” – fotografije i video zapise ljudi iz samog Vitićevog kompleksa i okolnih zgrada, otkrio sam da su se tamo gore ljudi okupljali, sunčali, družili, plesali, slavili rođendane, poput one terase na Le Corbusierovoj zgradi Unité d’habitation u Marseilleu. Ali sâmo otkriće nije bilo dovoljno, jer većina stanara nije imala pristup terasi, a predstavnici stanara tvrdili su da nemaju ključ. Kako se očigledno zgradom proširio glas da tražim pristup, gospođa Ciglar s 10. kata (iz stana koji je Vitić namijenio sebi za atelje) tutnula mi je u liftu ključ u ruku, a ja sam ga umnožio i podijelio svima. Da nije bilo nje, možda danas ne bi ni vodili ovaj intervju.
Dakle, zajednica je složena riječ. Od početka smo bili svjesni da se sami suvlasnici neće moći izboriti s obnovom, pa smo odmah stvarali širu profesionalnu, medijsku i umjetničku zajednicu kao potporu iii zagovarače projekta: od Snješke Knežević i Ljubomira Mišćevića, preko Fedora Kritovca, Magaša, Budimirova, Battiste Ilića i Ivane Keser, pa sve do tada najmlađih, Marka Sančanina, Maroja Mrduša, Hrvoja Hrabaka i konačno Luke Korlaeta. Već 2006. (broj 11-12) u časopisu Čovjek i prostor objavljen je članak o projektu. Važno je spomenuti i Marcella Marsa, jednog od ključnih ljudi Multimedijalnog instituta MaMa koji je jedini od tadašnje škvadre okupljene oko tog kulturnog centra prepoznao važnost projekta i pomogao mi da tijekom sljedeće dvije godine uspostavimo besplatni Internet za stanare.
► U jednom si razgovoru spomenuo da si s Martinom Semenčićem razvijao niz varijanti scenarija filma. U kojem se smislu te varijante razlikuju od filma koji je montiran, pretpostavljam, od vrlo velike količine snimljenog materijala?
Boris Bakal: Broj snimljenih i pronađenih arhivskih sati materijala je oko 10.000, a broj što arhivskih, a što projektnih fotografija, nacrta, članaka iz novina nezamislivo je velik. Martin i ja smo tijekom 5 godina to sve pregledavali, sortirali, nadopunjavali. Posljednje smo materijale snimili u kolovozu 2022. Ono što je meni znatno olakšavalo cijelu priču nije samo Martinov nevjerojatni talent, mudrost i iskustvo, već i to da je on unuk poznate arhitektice i obiteljske prijateljice Anamarije Jelinčić-Semenčić, o kojoj je Martin napravio kratki dokumentarac 2018. godine. To je Martina razlikovalo od svih ostalih montažera s kojima sam radio – njemu nisam morao o arhitekturi i značaju Vitića ništa objašnjavati.
Već prije nego sam susreo Martina dobio sam neku polu-ponudu od televizije Al Jazeera za serijal od 6 epizoda po 25 minuta; tada sam mislio kako je to odličan format da se to uobliči u vrlo slojevitu, političku i umjetničko-kulturnu priču, ali nikada nismo ozbiljno sjeli za stol i o tome se dogovorili, iako ideja ni dan-danas nije napuštena. Prvotna je ideja bila ispričati priču o samoj inicijaciji projekta zajednice Vitić pleše. Zatim je i moj rad i život otišao drugim putem od planiranoga, pa je kroz moju suradnju sa svjetski poznatim montažerom Nielsom Paghom Andersenom nastala ideja da film više bude o meni, o odnosu privatnog i javnog, o pojedincu i zajednici. Martin i ja smo dugo promišljali tu ideju, ali nekako nam nije sjela, i iako smo jednu takvu verziju napravili i pokazali je nekim prijateljima, nismo bili zadovoljni. Postojala je i ideja da se projekt kontekstualizira s drugim mojim projektima zajednice i primjerima obnove modernističke arhitekture – onim u Bologni te ovima na kojima sada radim, u Skoplju s arhitektom i scenografom Filipom Jovanovskim na “Željezničarskom bloku” od 2016. ili na neboderu Victora Bisharata u Bejrutu od 2017. No, i ta je ideja odbačena jer bi “pojela” osnovnu priču. Bilo je i raznih komičnih varijanti, inspiriranih kovidom, kao npr. ja u krevetu na samrti pričam priču. Onda smo ozbiljno razmatrali varijantu koja bi bila još kontekstualiziranija mojim ostalim urbanim i izvedbenim projektima od kojih su se neki upravo događali u samom kvartu oko Vitića poput Bilježenja grada/Bilježenja vremena i Zidnih novina (Booksa, Iblerov neboder, Vlaška, Trg žrtava fašizma) ili Ex-pozicije (tvornica “Gorica”/Badel, i kasnije OŠ “Dr. Ivan Merz” ili od prošle godine MO Voćarska), ali i to je tražilo jako smanjivanje osnovne priče, činilo ju nejasnom i kompromitiralo film. Tu smo čak razmatrali i korištenje mojih glumačkih uspjeha u sapunicama, TV serijama i filmovima poput Vile Marije, Ponos Ratkajevih, Mamutice ili Dar Mara, ali i to nije imalo previše smisla iako mi je pomagalo u suradnji sa suvlasnicima, a neke od njih prilično zbunjivalo: “zakaj se taj glumac bori za našu zgradu” i sl.
Formalno gledano, još s Nielsom Pagom Andersenom razmatrao sam ideju da film vodi moj glas, kao voice over, pa smo Martin i ja snimili stotine sati raznih varijanti tog teksta koji priča svoju priču, ali to nam je jako usporavalo film, a nije uvijek bilo dovoljno filmično. Ova posljednja varijanta je baš naša, Martinova i moja, a odluka da sve pričamo iz samog materijala prvenstveno je Martinova, dok su telopi moj doprinos. Kasnije smo ih zajedno napisali uz pomoć Marte Bregeš, fantastične montažerke koju je upravo Martin odabrao da dovrši film. Bez njega i nje možda nikad ne bih završio film, jer je Niels, s kojim sam to namjeravao, sve stariji i zaposleniji. Ovaj film je Martinov veliki amanet montaži zvuka i slike, njegov možda najkompleksniji posao i nadam se da će to ljudi znati prepoznati.
► Stambena zajednica u Laginjinoj za tebe je metafora gradske zajednice. Što nam tvoj film govori o zagrebačkoj zajednici?
Boris Bakal: Ovaj film ne govori samo o Zagrebu, već prije svega o cijeloj istočnoj Europi koja se posve vlasnički pogubila u takozvanoj tranziciji, izgubila svoje resurse, manje ili više prepoznala ili ne svoju baštinu, ali uglavnom izgubivši zajedništvo, solidarnost, suglasje, zajednički cilj i plan. Još je moj otac, arhitekt i urbanist Aleksandar Bakal, stalno ponavljao da bez društvenog planiranja i dogovora nema ni urbanizma, a i postaje sumnjiv političko-vlasnički nusproizvod. Današnji mnogi hrvatski (i ne samo hrvatski!) gradovi svjedočanstvo su toga – nema plana, samo pohlepa. Ili da citiram slavnog arhitekta i profesora Nikolića s jednog simpozija iz 1980-ih, kada je svoje kolege nazvao “opredijeljenim idiotima”, misleći da struka samo čeka novac, bilo čiji, i radi što novac (partija, mafija, korporacija) hoće, bez obzira na interese zajednice.
Zato sam ja i Bacači sjenki (prije toga u Italiji s grupom umjetnika Orchestra Stolpnik) inzistirao na istraživanju urbanog hiperteksta kao resursa zajednice, jer upravo spoj materijalne i nematerijalne baštine daje u smionom promišljanju taj društveni plan.
► Jedan od najdirljivijih momenata u filmu je koncert na krovu zgrade koji je time u svijesti svih stanara vraćen kao zajednički prostor. Međutim, neki su stanari privatizirali dio terase, i tako je dirljiva scena kojom se priziva kolektivna memorija na zajedništvo transponirana u prepirku. To je samo jedna od scena u nizu kojom prikazuješ dinamike odnosa privatnog i javnog. Jesu li su ti prijepori glavni razlog što se zgrada nije obnavljala dugi niz desetljeća?
Boris Bakal: Teško mi je to reći. Odgovor svakako nije jednostavan i mijenjao se s tijekom vremena. Zato smo na početku rada na projektu Čovjek je prostor: Vitić pleše napravili izložbu koja prati događaje od 1954. (godine u kojoj je Vitić dobio “narudžbu” za tu parcelu koja je, ako se ne varam, bila pod tužbom i nekakvim opterećenjem pa zato izgradnja nije krenula do 1959.) do 2008. kad smo prvotno mislili da ćemo ostvariti obnovu. Te sinkronističke tablice, kako ih je zvao moj pokojni gimnazijski profesor povijesti Ljubomir Kargačin i koji me u smislu mišljenja odredio za cijeli život, sadržavale su podatke, svojevrsne crtica iz života Vitića, kasnije i samih stanara/suvlasnika (tko se rodio, umro, doselio, prodao stan, oženio…), preko svjetskih i jugoslavenskih/hrvatskih političkih i povijesnih događaja, umjetničkih, kulturnih i arhitektonskih ostvarenja, Vitićevog arhitektonskog razvoja, do znanstvenih otkrića – sve smo kontekstualizirali! Dakle, te 1954. samo je 9 godina prošlo od završetka 2. svjetskog rata i velike društvene promjene, samo 6 godina od Informbiroa, a Goli otok zatvara se tek/već 1956., što nam daje sliku društva u kojem nastaje jedan tako inovativan, herojski i estetski hrabar arhitektonski iskorak poput Vitićevog.
Tijekom istraživanja SVIH uzroka katastrofalnog stanja zgrade, došli smo do dokumenta gdje komisija koja je trebala preuzeti zgradu odbija dati uporabnu dozvolu zbog loše izvedenih grilja. Također, tijekom same izgradnje Narodna Banka ostala je bez novaca, pa je Industrogradnja, kao i današnji izvođači, morala utjecati rasprodajom stanova, prvotno namijenjenih samo službenicima banke. Kasnije su te stanove dobili i političari, francuski konzulat, neki zaslužni umjetnici poput skladatelja Marka Ruždjaka (sina još slavnijeg baritona i skladatelja Vladimira Ruždjaka te oca glumca Radovana Ruždjaka i redateljice Dore Ruždjak), direktori i viši službenici firmi (Željezara Sisak) te ministarstva i državnih zavoda. Zgrada je i iznutra izgledala isto: stropovi ljubičasti, zidovi crni, podovi crveni, žuti, radijatori tirkizni, itd. 99% stanara to je odmah promijenilo, stavili su tapete, neke danas retro lijepe, ili sve obojili u bijelo. Vrlo vjerojatno je ta smanjena investicija utjecala na ispravnost i dugotrajnost fasadnih i inih upotrijebljenih materijala. Također, važno je napomenuti da mi tih godina nismo imali pristup svjetskom tržištu materijala, bili smo pod sankcijama, što mnogi zaboravljaju – iako nismo bili dio takozvanog istočnog bloka, nismo imali jednak tretman ili nismo jednostavno mogli ili smjeli kupovati na zapadu. Neke od boja koje su nanesene nisu bile postojane i zgrada je vrlo brzo, prema svjedočenju stanara, počela izgledati ofucano. Ali njezina unutrašnjost besprijekorno je funkcionirala: imala je dvije radione, ozbiljnog hausmajstora koji je o svemu brinuo, nabavljao majstore za složenije popravke i sl. Istina, sustav ventilacije nije nikada stavljen u funkciju zbog izuzetno visoke cijene struje – većina ljudi još je uvijek bila siromašna – tako da je i predviđena termodinamika zgrade patila (točka zamrzavanja, odzračivanje, itd. – to također utječe na održivost materijala). Ali izgleda da su osnovna statika, komunikacijski raspored i tlocrt bili savršeni. Ljudi su voljeli zgradu i bili sretni što u njoj stanuju. Sedamdesetih, na istočnoj zgradi, objektu A, drvene grilje su zamijenjene aluminijskim u boji drveta – poput ovih danas – i do obnove su savršeno funkcionirale. Je li Vitić bio upoznat s tom promjenom, ne znam, ali sigurno nije Aleksandar Laslo koji je zgradu “zaštitio” 2005., a vrlo vjerojatno niti kolege iz Zavoda za zaštitu spomenika kulture koji su dozvolili obnovu 2011. Upravo je Laslo dozvolio sve nelegalne i ružne preinake na zgradi: prozor u nosećem zidu fasade, pretvaranje stana u kafić i sl.
Potom, 1990-ih sve kontradikcije društva i “imovinskog” rata došle su do izražaja baš u tkivu i funkcioniranju zgrade: stanari nisu bili obaviješteni, niti ih je zanimalo da privatizacijom stana postaju suvlasnici svega: i stubišta, i liftova, i fasade i instalacija, i krova i okućnice. A kako su sada desni mrzili lijeve, tradicionalni one suvremenije, kako su patrijarhalci došli na svoje, sukobi su se razmahali i predstavnik suvlasnika samo je skupljao novac za puko održavanje zgrade. Kako je zgrada propadala, a nije spadala ni u spomeničku zonu zaštite grada (koja je završavala s Bauerovom ulicom!), neki iz zgrade počeli su šurovati s lokalnim mafijašima da se na objektima A i C dignu još dva do tri kata i time naizgled popravi zgrada. Kad sam došao, nitko u zgradi nije čuo za “spomeničku rentu”, a fond “solidarnosti” iz socijalizma svi su rado zaboravili. Stubišta i lift su bili ispišani, izgrebani, nestajale su žarulje i štekeri, a hausmajstor mi nije znao reći ni koliko ima rasvjetnih mjesta u zgradi. I tada sam od super projekta festivala i posvete zgradi, prešao na projekt zajednice i pokrenuo obnovu.
► Film prikazuje i niz postupaka koji su zapravo bespravni, ili spadaju u domenu nemara, a počinitelji nikad nisu snosili posljedice. To je jedna od najvećih anomalija hrvatskog društva. Kroz filmsku dramu prikazuješ kako takvi postupci u konačnici ugrožavaju živote čitave zajednice. Djeca su se godinama igrala ispod teških drvenih grilja koje su im ugrožavale živote. Kako si se odlučio na taj postupak koji nije čest u našem društvu, taj radikalan čin iznošenja istine koja zapravo optužuje konkretne pojedince?
Boris Bakal: Kada sam došao u zgradu, ona nije bila ni osigurana, a kada su je osigurali, nisu bili svjesni da osiguranje ne obuhvaća njih nego samo slučajne prolaznike; dakle da je bilo kome iz zgrade na auto, glavu ili dijete pao komad žbuke, ne bi mogli dobiti čak ni odštetu. Zato sam napravio knjižicu Kako upravljati zgradom, koja je sadržavala niz skraćenih odlomaka iz raznih zakona koji se tiču stanovanja i svima ju podijelio.
Film je priča o ovom našem društvu bez plana, bez promišljanja, bez ideja. Udaljimo se od teme i samo spomenimo da se već godinama u Ministarstvu poljoprivrede dijele EU potpore za usjeve u terminima kada ti usjevi nemaju prirodne ni agronomske šanse da uspiju, sve zato što to vode korumpirani i neuki ljudi koji Hrvatsku doživljavaju samo kao mjesto za navlačenje sirovine, novca, moći u svoj vlastiti brlog-stan-pećinu. Ne možemo se čuditi nekim suvlasnicima Vitićeve zgrade kada od 1991. do danas gledamo jedan te isti isprazni proces osiromašenja društva, zajednice, baštine i nasljeđa svih razina i dimenzija. Potres je to samo još više istaknuo, a moj film to zorno pokazuje. Ali pokazuje i da se upornošću, ne ad-hoc inicijativama, već akcijskim suživotom može nešto napraviti. Tako da film ima i optimističan i mračan kraj. To je Martinov i moj twist oko zgrade.
► Kako bi opisao ulogu organizacije i tvoju osobnu ulogu u procesu obnove koji su u konačnici vodili Zrinka Paladino, bivša zaposlenica zagrebačkog Gradskog zavoda za zaštitu kulture i prirode, i Alan Braun, predavač na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu, pri čemu su oboje tijekom procesa ukazivali na nepravilnosti?
Boris Bakal: Oboje ih jedva poznajem. Zaista o njima znam samo ono što rade i pišu. Čini mi se da su napravili čudo u društvu u kojem svi znaju bolje a posteriori. Upravo moj film pokazuje i moju namjeru da cijelo vrijeme konflikt učinim kreativnim i produktivnim i u pravo vrijeme. Konflikt je dobar, ali ne i mržnja, pohlepa i agresija. Ljudi misle iz svoje pozicije, svog prostora, svojeg tijela – čovjek=prostor, prostor koji ubija, osvaja, napada. Ljudi su za mene, kao i za Leonarda Cohena, samo elaboracija termodinamički ispravne cijevi, nakupine virusa, bakterija i parazita u tekućini. Oni su primjer kako društvo treba funkcionirati, jer kada se naša tijela ponašaju kao HDZ i metodološki slični političari svih stranaka, obole, raspadnu se, umru. Etika nije od neba, ona je u čovjeku, ona ga čini mogućim. Čovjek je zajednica.
Zrinka i Alan su prošli strašne muke, i s kolegama, mislim da im nisu baš bili na pomoć, ni na faksu, niti u Zavodu, a Bandić, koji je igrom prerane smrti, a jedan od glavnih krivaca za dotrajalost ne samo Vitićeve zgrade, već cijelog grada i njegove infrastrukture, izbjegao film, stalno je igrao neku svoju sitnu igru šićarenja, prebijanja dugova i usluga preko zgrade.
Zrinkino i Alanovo ukazivanje na nepravilnosti samo je kap u moru neprilika oko obnove: skidanjem fasade i njezinih dijelova otkrivena su neka oštećenja u konstruktivnim dijelovima zgrade koja se prilikom ovlašnog gledanja nisu uočavala. O tome stalno govorim, ako ne uložimo u pripremu nekog projekta, neke akcije, neke investicije, ona postaje riskantna i često promašaj. Tako su se planovi morali mijenjati, čekalo se rješenje o povećanju sredstava obnove, i od grada i banke i suvlasnika, pa je obnova stala, neki su to htjeli politički iskoristiti da promjene vodstvo zgrade. Sve razumljivo i očekivano.
Jako je teško bilo sve te nijanse prikazati u filmu, ali mislim da netko tko pažljivije, usredotočenije promatra film vidi sve to unutra – ili ako ga pogleda ponovno. Martin (Semenčić) me znao danima ispitivati o nekoj sceni dok nismo prošli sva motrišta, sve podatke, pozadinu, zakone, dokumente, pa mi je ponekad u montaži izgledalo kao da sam papiga, jer je toliko bilo materijala i lako smo se mogli izgubiti u dramaturgiji – a nismo! Sve je unutra, samo nije sve jednako “transparentno”, a zašto, razmislite sami.
► U filmu vidimo i kako si projekt predstavljao u brojnim gradovima širom svijeta, u Pragu, New Yorku, na konferenciji ICOMOS-a, u Firenci, Bitoli… Kako se razrada obnove na kojoj ste vi radili u okviru Bacača sjenki razlikovala od provedene obnove?
Boris Bakal: Uh. Zaista puno. Mi smo doista maštali kao da imamo beskonačno novca i da je s cijeli svijet samo nama na raspolaganju, možda je to nešto što smo ja i moja generacija naslijedili iz osamdesetih kada su nakon Titove smrti nastupili dani previranja, promišljanja i iskazivanja svih suprotnosti u nadi da ćemo stvoriti demokratičnije i bolje društvo.
Dakle, htjeli smo sve zajedničke prostore nanovo promisliti. Čak i taj famozni hotel za samce sa 6 soba koji je bio u prizemlju (za bankarske službenike iz drugih gradova Hrvatske), čak i vrtić, kasnije klub mladih Željezare Sisak. Kako je stan Marka Ruždjaka bio jedini onakav kakvim su ga Vitić i njegov tim zamišljali, predlagali smo da se kupi zajednički od suvlasnika, Arhitektonskog fakulteta i Društva/Udruženja arhitekata i pretvori u Architect in residence, ali iako su nam neki profesori davali podršku, drugi su nam iz osobnih interesa odmagali. Mijenjali su se dekani, mijenjali su se predsjednici UHA-e i DAZ-a, teško je bilo provesti neku sustavniju, sistemski radikalniju ideju dok je u Zavodu sjedio Laslo, a da ne govorim koliko je još teže sa Silvijem Novakom. Jedna od tih radikalnijih ideja bila je da se raspiše svjetski natječaj za obnovu Vitićevog kompleksa pa da se svjetski arhitekti natječu i da se isto tako natječu i proizvođači inovativnih materijala. Stalno sam sakupljao materijale iz cijelog svijeta i o procesima obnove i samim materijalima. Preko ICOMOS-a, čiji sam stalni suradnik, iako ne kao član hrvatske ICOMOS čerge jer su me odbili, u kontaktu sam sa svjetskim projektom za liječenje zgrada od prednapregnutog (armiranog) betona – INOVACONCRETE, koji sam u Hrvatskoj više puta predstavljao. Mogli smo također, da su Nina Obuljen (tada državna tajnica, bez Koržinek) i ministar Jasen Mesić uopće razumjeli o čemu govorim, imati najbolji sustav i pravilnik za obnovu modernističke i suvremene arhitekture u svijetu, ali njih ta baština uopće nije zanimala. Vidi se to iz mnogobrojnih devastacija i rušenja fantastične hrvatske arhitekture. Danas su u tome možda najnapredniji Australci, ali nakon propasti mog prijedloga njima da se u to upustimo, sa svim profesionalcima koji nešto u nas znaju i znače (vidi se u filmu koliko nas je ozbiljnih stručnjaka podržalo), mnoge su zemlje usvojile povelju iz Barcelone, a i same donijele neke inovativne pravilnike i zakone. Dovodio sam kontinuirano stručnjake iz SAD-a, Finske, UK-a, Armenije, Italije, Kanade koji su držali predavanja i radionice o metodama i procesima obnovama, o zakonskim osnovama i okvirima, a dolazili su neki naši “stručnjaci” i sprdali se s najvećim stručnjacima u tom području na svijetu. Uz državnu i lokalnu politiku “ako prođe, prođe”, teško je sustavno djelovati, ali nije nemoguće.
Mi smo ne samo ciljali obnovu nego i održivost zgrade; tako smo planirali vidikovac na krovu i kristalni (prozirni) teretni lift sa stražnje strane. Planirali smo i s turističkim agencijama dogovarali razgledavanja i podučavanja o zgradi u kontekstu vremena i ostaloj okolišnoj hrvatskoj baštini u kvartu; dijelom se to i u filmu čuje, ali nismo mogli sve. Nismo popravili svijet, Hrvatsku ni Zagreb, ali jednu zgradu jesmo, i napravili smo ozbiljan film o tome. Možda dovoljno, za sada.
Razgovarala: Sonja Leboš / tekstove ove autorice za Vizkulturu potražite na linku
Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta “VIZKULTURIRANJE DRUŠTVA” koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija za 2023. godinu
