Bruno Pavić (Zagreb, 1988) umjetnik je u polju videa i filmaš čiji je rad dospio u fokus javnosti zahvaljujući višestruko nagrađenom filmu Nulti krajolik, između ostalog i dobitniku nagrade Dokumetar za najbolji dokumentarni film u 2021. godini. Iza Brune su i neki drugi zanimljivi filmski i video radovi, a osnivač je i prvog festivala video umjetnosti u Hrvatskoj.
► S obzirom da ste najpoznatiji kao filmaš i videoumjetnik, započnimo s tim dijelom Vašeg opusa. Kao netko sa snažnim interesom za odnos filma i grada, moram početi od Vaša tri filma koja gotovo vidim i kao neku vrstu suvremene splitske trilogije. Radi se o filmovima Vlog (2014), Split Screens (2020) i višestruko nagrađenom Nultom krajoliku (2020) koji je, između ostalih, osvojio nagrade Dokumetar za najbolji hrvatski dokumentarni film i “Ivan Martinac” Splitskog filmskog festivala te posebno priznanje Međunarodnog festivala Signes de Nuit. Iako potpuno različite tematike (Vlog je film o mladom Splićaninu koji živi na rubu egzistencije, a od pada u provaliju ga donekle i privremeno spašava snimanje vlastitog vloga; Split Screens bavi se dualitetom odnosa između splitskog sveca zaštitnika i cara Dioklecijana, ali na neki način dotiče i suvremeni oslonac gradskih ekonomija – turizam koji počiva na unovčavanju slavne prošlosti, dok se Nulti krajolik bavi post-industrijskim Splitom iz gotovo aktivističke perspektive, ali sa snažnim estetsko-etičkim pristupom filmskom mediju), na neki način sva tri filma dotiču se urbane scene Splita. Vidite li Vi vezu između ta svoja tri filma i otkuda preokupacija Splitom (što je donekle i svojstveno brojnim poznatim splitskim filmašima, okupljenim oko čuvenog splitskog Kino-kluba), te kako se na ta tri filma nadovezuje Vaš sljedeći film – Pahuljice?
Bruno Pavić: Zapravo bih rekao da splitsku trilogiju čine filmovi Split screens, Nulti krajolik i Pahuljice jer su inspirirani gradom Splitom, odnosno određenim splitskim apsurdima, kao što su istovremeno čašćenje krvnika i njegove žrtve (Dioklecijan i sv. Dujam) ili činjenica da je antički centar grada opkoljen raznovrsnom idustrijom i ekološkim katastrofama, dok građani žive kao da ta stvarnost ne postoji. Na kraju imamo fenomen (ne)snalaženja građana i nefunkcioniranja grada usred snježne “oluje“ koju sam dokumentirao još davne 2012., a kratki film Pahuljice izbacio tek nedavno na 10. godišnjicu tog legendarnog snijega u Splitu. U Split sam doselio iz Zagreba prije 14 godina prilikom upisa na studij filma i videa (UMAS), a ovaj grad je očito inspirativno djelovao na mene. Vjerojatno sam i kao “stranac“ u Splitu mogao objektivnije promatrati stvarnost u kojoj živim.
Vlog bih odvojio od ovog splitskog konteksta jer je to univerzalan film koji je mogao biti snimljen u bilo kojem gradu na svijetu, čak i na bilo kojem jeziku. On je “splitski“ film samo po tome što je produciran u Splitu, a grad eventualno prepoznajemo u nekoliko kadrova eksterijera, s time da sam ciljano želio izbjeći isticanje mediteranskog podneblja, baš zbog te univerzalnosti kojoj sam težio. Uz to, glavni glumac je Zagrepčanin (Matija Kačan), a ostali glumci su većinom iz Splita, no film ipak jezično funkcionira. Ovaj film je zapravo baziran na osobnim iskustvima mene i koscenaristice Anamarije Pavić, a govori o egzistencijalnoj bezperspektivnosti mladih u Hrvatskoj i točnije ga je nazvati “hrvatskim“ filmom nego “splitskim“. Riječ je o klasičnom igranom filmu u kojem sam se želio uhvatiti u koštac s dijalozima i klasičnom narativnom strukturom, tako da se Vlog stilski razlikuje od mojih ostalih filmova, u kojima naginjem određenim eksperimentima.
Inače, osobno zagovaram napuštanje podjele Hrvatske na sjever i jug u smislu mjesta življenja ili obrazovanja autora, jer splitske i dalmatinske teme snimaju i autori koji žive u Zagrebu. Danas nije toliko važno gdje živimo, može nas fascinirati bilo što na bilo kojem dijelu svijeta i o tome možemo napraviti film.
► U nekim svojim eksperimentalnim video-radovima također se dotičete socijalne tematike. npr. rad Gledanje (2012) ulazi u osobnu sferu djeteta gledatelja, pri čemu nas navodi da razmišljamo o suzvučju hororičnog tona i dječjeg smijeha. Rad 35 lica beskućnika (2012) uvodi nas u emotivni svijet ljudi bez doma da bi nas pri kraju ubacio u katarzični modus sveopćeg kaosa u kojem je takvo dehumaniziranje ljudi uopće moguće… Zašto Vas se dotiču takve teme?
Bruno Pavić: Eksperimentalne filmove koji istovremeno funkcioniraju kao video instalacije (što često stavljam pod naziv “videoart“) počeo sam raditi i izlagati za vrijeme studija. Dva rada koja spominjete bili su početak moje izložbene karijere. Watching je nagrađen na jednoj tematskoj studentskoj izložbi pod nazivom Svijet Charlesa Dickensa, a 35 Faces of Homeless primljen je na festival Artvideo Köln u program s etabliranim autorima – taj rad je bio za mene iskorak iz studentskih okvira u svijet samostalnog stvaralaštva te ohrabrujući poticaj da se nastavim baviti ovom vrstom izričaja. Sve me zanima, širokih sam obzora, tako da mi ideje dolaze spontano. Imam radova s društvenom tematikom, ali i apstraktnijih radova. Kratki videoradovi su zapravo čista ekspresija. Prvo me nešto fascinira, nešto primijetim, osjetim priču, izaberem tehniku, eksperimentiram i napravim rad, slično kao što karikaturista nacrta karikaturu.
► Recite nam nešto o svojim novijim video-radovima: On the Screen, Uznemirujući portret jedne šalice, Poruka (2022), Brojevi (2020)…
Bruno Pavić: Moji noviji radovi inspirirani su nekim dominantnim društvenim temama, kao što je COVID-19 situacija (Brojevi) ili rat u Ukrajini (The Message). Neki radovi nastali su neplanirano, prilikom boravka na nekom mjestu, npr. trešnja šalice na stolu prilikom vožnje trajektom postala je portretni rad kroz koji sam istraživao neke tehnike snimanja i montaže, dok sam prilikom nedavnog kratkog boravka u Italiji realizirao 2 nova rada od kojih je jedan završen: On the Screen, rad koji se fokusira na premoć euforičnog elementa nad duhovnim prilikom dolaska pape Franje na Trg sv. Petra. Uvijek je zanimljivo vidjeti u kojim kontekstima će ti radovi kasnije zaživjeti. U pripremi imam još puno radova koji su poludovršeni ili u obliku skica.
► Umjetničku akademiju u Splitu upisali ste 2008. godine, završili ste dodiplomski (Odjel za film i video) te diplomski studij (film). Je li UMAS promijenio kulturni život Splita, u kom smislu ostavlja trag u gradu te koji su Vaši najveći uzori s te akademije? Surađujete li s UMAS-om i nakon studija?
Bruno Pavić: Ne bih znao reći koliko je UMAS promijenio kulturni život Splita, to možda nije pitanje za mene, jer ja vjerujem da postoje jedino autori i njihovi radovi. Svakako, kada god radimo neki projekt i kulturno obogaćujemo grad, ostavljamo trag. Jedino sam pomalo iznenađen činjenicom da mnogi građani Splita ne znaju da u njihovom gradu postoji studij filma.
Što se tiče mojih dana s UMAS-a, svi profesori bili su sjajni, a moj pristup studiju je bio takav da sam iz svakog profesora želio izvući maksimun. Ne bih nabrajao sve profesore da neko ime ne izostavim, ali s obzirom da sam se specijalizirao za film, najprije bih istaknuo profesore iz tog područja – Vladu Zrnića i Dana Okija. Zrnićev film Dan pod suncem smatram jednim od najboljih djela naše kinematografije i kod njega sam učio o eksperimentalnom filmu i esenciji filma, dok je Dan Oki udario određene temelje nezavisnom filmu na kojima smo i mi studenti mogli naučiti kako snimiti film s manjim budžetom, umjesto da se kasnije dovedemo u situaciju da godinama moramo igrati “lutriju“ i čekati prvi “milijun“ za film. Takav pristup je zapravo i potreban hrvatskoj kinematografiji, a to niti nije nešto novo, jer većina najvećih svjetskih redatelja svoje prve filmove radila je u ograničenim uvjetima i ti filmovi su ih definirali kao autore. Oki mi je kao mentor dopustio da radim dugometažni film kao diplomski, a na koncu je preuzeo i ulogu producenta i omogućio profesionalnu postprodukciju filma. Vjerovali smo da će ga Pulski filmski festival primiti u program, a tako se i dogodilo, pa smo imali low-budget film u konkurenciji sa višemilijunskim filmovima iz sustava. To je bilo nešto potpuno novo i gotovo revolucionarno. S obzirom da se bavim i izložbenom djelatnošću, red je da spomenem i profesore s tog područja – Tonija Meštovića i Sandru Sterle. O scenariju sam puno naučio od Jurice Pavičića, a zadovoljstvo mi je bilo učiti animaciju od Simona Bogojevića Naratha i Veljka Popovića, fotografiju i snimanje od Ante Verzottija i Mirka Pivčevića itd.
Nakon završetka studija nisam nikada surađivao s UMAS-om.
► Vaša prva samostalna izložba bavila se identitetom. Na koji način ste obradili tu temu i kakve Vas teme danas inspiriraju ili privlače kada je u pitanju izložbeni format? S kakvim (ili kojim) kustosom biste voljeli raditi?
Bruno Pavić: Svoju prvu samostalnu izložbu imao sam 2014. u sklopu Labin Art Kolonije u Crkvici Sv. Stjepana. Za natječaj sam probrao nekoliko radova nastalih u sklopu studija, za koje sam procjenio da su zaokruženi i dovršeni. Neki od tih radova bavili su se unutarnjim stanjima, a s obzirom da sam tokom studija tražio vlastiti umjetnički identitet, ta potraga se protezala kroz neke radove i naziv izložbe mi se nametnuo kao logičan. Zapravo, svaki od izloženih radova bavio se na svoj način identitetom. Mogu reći da su rad 35 Faces of Homeless i igrani film Vlog bili prekretnica u smislu da sam se sve više počeo okretati društvenim temama, tj. moji radovi su počeli dobivati “priču“. Taj neki prijelaz iz ekspresionizma i nadrealizma u realizam također pripisujem i procesu sazrijevanja, a kao što sam ranije spomenuo, danas me privlače raznovrsne teme.
► Vaši komercijalni radovi uglavnom se odnose na glazbene spotove. Kako se prožimaju ti razni aspekti Vašeg profesionalnog života – utječe li rad na eksperimentalnom videu ili nekomercijalnom filmu na komercijalne projekte?
Bruno Pavić: Dosad sam napravio nekoliko spotova za americana bend 058. Članove benda poznajem, a i sam slušam takvu glazbu, tako da je to glazba koju mogu osjetiti. Kada smo probili led sa prvim spotom Vrijeme, nastavili smo suradnju. Svi ti spotovi napravljeni su na independent način, dakle ide se više na minimalizam i kreativnost nego tehničku superiornost. Tehnike koje sam savladao baveći se igranim i eksperimentalnim filmom pomažu mi pri izradi spotova te ih primjenjujem. Ne radim svaki spot na isti način, sve ovisi o tome kakva je pjesma i što bend želi. Svi zajedno razgovaramo i nabacujemo ideje, tako da na kraju uvijek ispadne baš onako kako pjesma zahtijeva.
► U 2020. pokrenuli ste Split Videoart Festival kao prvi hrvatski festival videoumjetnosti uopće, s ciljem promoviranja videoumjetnosti u javnom prostoru, galerijskom okruženju, ali i nekonvencionalnim prostorima u gradu. Što je to točno značilo do sada, na kojim se sve lokacijama odvijao festival, tko su bili gosti dosadašnjih festivala, tko ga podržava te kako je prihvaćen od splitske publike? Na kraju, time nikako ne i nevažno: kako to da se toga nitko prije Vas nije sjetio, tim više što se doajeni videoumjetnosti u nas (poput Sanje Iveković ili Dalibora Martinisa) bave time, i to poprilično uspješno, od 1970-ih godina? Kakav je odjek festivala u etabliranim krugovima umjetničkog videa u nas? Postoji li ili planirate li neku suradnju s inozemnim video-festivalima?
Bruno Pavić: Ovaj oblik umjetnosti zbilja je nepoznat široj publici. Osim što ljudi sve manje zalaze u galerije, videoumjetnost će se i tamo rijetko naći, barem u Hrvatskoj. Festival sam pokrenuo s ciljem populariziranja videoumjetnosti, donoseći radove u javne prostore, npr. kavane i eksterijere. To nije ništa novo, već postoje festivali u svijetu koji projiciraju radove u alternativnim prostorima. Već dugo prije osnutka festivala istraživao sam i upoznavao svjetsku videoart scenu, a prve korake osnivanja festivala pokrenuo sam prije nekoliko godina dok sam živio u Češkoj. Zatim sam se vratio u Split, našao partnera za projekt i realizirao prvo izdanje 2020. godine, a drugo izdanje pola godine kasnije, u svibnju 2021. Prilikom osmišljavanja festivala prilično sam jasno definirao vlastiti kustoski koncept, tj. kakve radove želim prikazivati. Najviše se baziram na autorima izraženog autorskog rukopisa, a zatim idem dalje od toga i gledam u koji kontekst smjestiti radove. Publika s kojom sam se susretao bila je oduševljena radovima, a za neke je ova vrsta umjetnosti bila zbilja nešto novo. Festival je surađivao s raznim galerijama, institucijama, školama i Sveučilištem. Ovo je zbilja prvi takav festival u Hrvatskoj, jer se nitko do sada nije bavio pojmom “videoart“, stoga kada radite ovakav festival, automatski dajete svoj doprinost definiraju tog pojma. Ljudi često miješaju videoart i eksperimentalni film, što je pogrešno – eksperimentalni film je filmski rod, a videoart smjer u likovnoj umjetnosti. Ukratko, možemo reći da je svaki eksperimentalni film videorad, ali nije svaki videorad nužno eksperimentalni film. Video-rad nekada može biti i animirani, dokumentarni, pa čak i igrani film i performans, ali oni moraju zadovoljavati neke kriterije prema kojima bi ih se smatralo video-radovima. S obzirom da su u pola godine održana dva izdanja festivala, nije bilo puno vremena za odjek u etabliranim krugovima, iako je na razini Splita festival bio dosta dobro medijski popraćen. Ipak, rekao bih da krugovi umjetničkog videa kod nas ne postoje videoumjetnici, pogotovo ne etablirani. Postoje pojedinci koji ponekad naprave rad koji se može definirati kao videorad, međutim oni sebe ne definiraju izričito kao videoumjetnike i ne sudjeluju kontinuirano na izložbama i festivalima videoumjetnosti. Iako u Hrvatskoj postoje jako dobri autori, prije svega eksperimentalnog i animiranog filma, oni nažalost nisu prisutni na videoart sceni. Zato mi je bilo drago u festival uključiti i hrvatske autore. Treba spomenuti da je Split Videoart Festival međunarodno prepoznat i u vrlo kratkom vremenu uspostavljena je suradnja s uglednim festivalima Over The Real iz Italije i International Contemporary and Video Art Festival Waterpieces iz Latvije.
Razgovarala: Sonja Leboš / tekstove ove autorice za Vizkulturu potražite na linku
