Dalija Dozet filmska je redateljica koja i nakon dugogodišnjeg bavljenja filmom uživa u svakom segmentu njegova stvaranja. Autorica je koja se znatiželjno poigrava s hibridnim formama i konceptima, a dosljedno je odana kratkomu metru kojeg smatra inspirativnim. Ovom smo prigodom razgovarali o njezinim filmskim počecima, amaterskom i profesionalnom angažmanu, autorskom pristupu filmu, projektima na kojima paralelno radi kao i osječkoj reviji RUNDA kojoj je jedna od pokretačica.
► Tvoja zaraza filmom datira doslovno još od djetinjstva jer te je u taj svijet uveo otac, koji se njime bavio i profesionalno i amaterski. Kakvi su tvoji filmski početci? U kojem ti je trenutku postalo jasno kako će upravo film usmjeriti tvoj profesionalni razvoj pa i život?
Dalija Dozet: Tata je definitivno glavni krivac za moje bavljenje filmom. Da nisam imala pristup kameri i da mi nije pokazao kako ona funkcionira, da nisam osjećala bunt prema njegovom snimanju, a paralelno neopterećeno prčkala i smišljala neke svoje filmiće, nemam pojma što bih danas radila. Volim misliti da sam se počela baviti filmom njemu iza leđa ili usprkos njemu, dok sam kao srednjoškolka sa svojim prijateljima smišljala različite načine kako nešto prezentirati vizualno. Zapravo je istina da se sve odvijalo paralelno i da nije bilo beskrajne roditeljske podrške, sigurno ne bih nastavila studirati film. Vjerujem da sam još u osnovnoj školi osvijestila da me snimanje veseli i spaja s ljudima u zajedničku igru, u kojoj međusobno dogovaramo pravila, a u srednjoj sam shvatila kako taj način istraživanja postavlja svijet u neki okvir, kroz koji ga mogu promatrati i izražavati se. Uz to, voljela sam jako i pisati, gledati filmove i čačkati po programima za montažu pa se režija učinila kao nekakav logičan odabir, sukus svega toga u jednom.
► Obrazovala si se na dva kolosijeka; istovremeno si studirala režiju na Akademiji i djelovala u Kinoklubu Zagreb. Pretpostavljam kako se institucionalno i izvaninstitucionalno obrazovanje razlikuju, ali i prožimaju. Što ti je donijela ta “dvotračna“ edukativna paralelka?
Dalija Dozet: Zapravo sam na poziv Tomislava Šobana počela sudjelovati u aktivnostima Kinokluba Zagreb. To se dogodilo u najboljem mogućem trenutku, kada mi je nakon faksa bilo potrebno osjetiti slobodu i neopterećenost rezultatom. Tamo me dočekala šarolika skupina ljudi s različitim iskustvima, okupljenih oko zajedničke strasti prema beskompromisnom stvaranju filma, energije kakva postoji jedino u kinoklubovima. Mislim da je to samo potvrdilo moju početnu motivaciju da se bavim filmom, jer je on za mene prvenstveno način istraživanja svijeta oko sebe, potom vrsta komunikacije, pokušaj da shvatim ljude, mjesta i emocije.
Danas mislim da je to što sam ostala aktivnom na takvom mjestu dobra odluka u život,u i nadam se da ću film zauvijek s istim žarom istraživati, paralelno i amaterski i profesionalno. Uz to me veseli što zajedno s proaktivnim kolegama imam priliku osmišljavati i provoditi različite aktivnosti unutar kultnog Kinokluba Zagreb koji će za par godina proslaviti veliku stotu godišnjicu postojanja.
► Do sada si se okušala u igranom, dokumentarnom, animiranom i eksperimentalnom filmu. Koje su tvoje ključne točke i područja interesa u tim formama? U čemu se razlikuje rad unutar ovih filmskih rodova i vrsta?
Dalija Dozet: Nisam imala nekakav jasan plan ili želju u kojoj bih se bavila isključivo jednim filmskim rodom. Uživala sam gledati i narativne i nenarativne filmove pa je praksom i moja potreba da ih istražujem došla spontano. Mislim da je to istovremeno i dobra i loša stvar, jer konstantno otkrivaš nove metode, principe suradnje i izražavanja, a s druge strane vjerojatno stagniraš u nekom zanatskom usavršavanju samo jednog roda i filmografija ti djeluje kao miješana salata. Mene jednakom mjerom uzbudi čučanje u grmlju i snimanje labudova koji se kližu na ledu, istraživanje nekoliko stotina sati arhivskog materijala, pomalo usamljeničko pisanje, brzo dumanje na reklamama, samostalan autorski rad, suradnja s velikom grupom kolega u osmišljavanju kompleksnih scena s brojnim statistima i glumcima. Stoga je za mene, premda najčešće ne znam gdje će me odvesti, kontraproduktivno da si to veselje uskraćujem.
Ključne točke interesa bile bi možda tematske potrebe da se bavim odnosima, gubitkom i (ne)izgovorenim. Svi navedeni filmski rodovi imaju isti princip; odluka, pisanje, priprema, snimanje, montaža. U idejnom smislu ne razlikuju se nužno, početna točka je uvijek interesna okupacija od koje polaziš, ali u tehničkom smislu razlikuju se u brojnosti tima s kojim surađuješ, produkcijskim uvjetima, načinu i vremenu koje provodiš u određenim segmentima rada na projektu i, naravno, budžetu.
► Svi su tvoji radovi u kratkome metru, a uvijek si isticala kako ga baš voliš. Koje su ljepote, prednosti i izazovi kratkometražnih formi?
Dalija Dozet: Ne znam je li to rezultat disperzije pozornosti, manjka usmjerene ambicije ili straha, ali nekako me i dalje zabavlja razmišljati u kratkoj formi. Možda ću jednom dogurati i do duge, ali ne opterećujem se previše time da bi to morao biti neki logičan korak nakon kratkog metra. Doći će kada za njega bude bilo potrebe.
Izazovi i prednosti kratkog filma su, pretpostavljam, komprimiranost priče, kraća dužina snimanja, mogućnost većeg istraživanja, potencijalno manji tim, veća samostalnost, češća mogućnost rada.
► Režirala si i film Kako razgovarati s mamom? u formi putopisnog eseja koji je 2020. nagrađen na 25. Festivalu eksperimentalnog filma i videa. Kako je bilo raditi u novoj hibridnoj formi uzmemo li u obzir da si njome hrabro zakoračila i u obiteljsku, sasvim privatnu priču?
Dalija Dozet: Film je nastao jako spontano, kada sam u doba korone istraživala kako složiti priču od pronađenog materijala (snimke, fotke, arhiva) zabilježenog mobitelom ili kamerom, kojemu nije nužno bio cilj da postane filmom. Bio je to pokušaj da oslobodim svoj unutrašnji glas, doslovno i simbolički. Veseli me jer sam ga sama i montirala, a i pamtim proces po divnoj atmosferi na radionici Film esej koju već godinama uspješno vodi Iva Gavrilović.
► Osim režije često i scenaristički potpisuješ svoje filmove. Kako raspisuješ scenarij; držiš li se svoje početne ideje ili dozvoliš priči da se “otme“, skrene u nekom drugom smjeru?
Dalija Dozet: U Hrvatskoj je uobičajena praksa da redatelji najčešće pišu svoje scenarije. Kada nešto imaš priliku rijetko raditi, onda uglavnom priča počinje od tebe. Trenutačno mi se čini da je za igranu formu sjajno biti usmjeren u ideji od početka, pa sa suradnicima kroz niz odluka doći do finalnih detalja. Manje kompromisa u ideji više je u pripremi, dok je dokumentarni film nešto potpuno drugačije, on te stalno iznenađuje i izaziva na svim razinama i koliko ga god “krojiš” po papiru ili pronalaziš na snimanju, on zapravo nastaje tek u montaži. Na kraju, i ovdje ne mislim samo na scenarij već na cjelokupni rad, zaista ispada da je proces dolaska do nečega za autorsku ekipu puno vrjedniji nego sam rezultat, jer kroz proces učiš, razmjenjuješ, griješiš i kreiraš sa svojim suradnicima. Ujedinjeni ste svojim vještinama u balonu imaginarnog paralelnog svijeta kojeg stvarate. To je za mene prava čarolija filma! I još uvijek se kao malo dijete razveselim svaki put kada u nekoj od situacija pomislim kako mi upravo, vrlo ozbiljno i jako zadubljeno, pričamo o načinu na koji ćemo nešto riješiti da bi djelovalo “točno”, bilo to pitanje replike, objektiva, kuta, boje, reza ili šuma.
► Znam da zazireš od velikih metafora i simbola, ali i dijaloga u kojima se sve objašnjava, u tvojim je filmovima mnogo sugestije, “odležanih“ emocija i neke smirene geste. Je li ta odsutnost fusnota i odraz tvoga karaktera ili autorske strategije?
Dalija Dozet: Moguća kombinacija jednog i drugog, nisam sigurna. Po prirodi sam anksiozno kompulzivni ambivert. To je neka i meni zbunjujuća, i da ne kažem zabrinjavajuća, kontradiktorna mješavina mekoće i tvrdoglavosti, u kojoj se ne priča puno na van, a istovremeno postoji potreba za čačkanjem neizgovorenog. Tako da mi je uzbudljivo narativno i vizualno razmišljati/istraživati atmosferu priče i odnosa, a riječima izraziti najosnovnije. Barem u igranoj formi. U drugim oblicima sasvim je suprotno, pomalo kontradiktorno, jer u zadnja tri filma imam voiceover koji tek otkrivam kao moćno i izazovno sredstvo u odnosu sa slikom.
► U kontekstu toga, čini mi se kako mnogo radiš s glumcima, jer im moraš dati više od škrtih rečenica koje postoje u tvojim scenarijima. Nekoliko si puta rekla kako voliš taj dio svoga posla. Zašto?
Dalija Dozet: Volim raditi s glumcima jer su veliki emotivci koji dobro razumiju ljudsko ponašanje, a uz to posjeduju alate kojima slojevito oživljavaju napisane likove. Konkretno, jako me inspirirao rad i metode kojima su se služili Mike Leigh i Cassavetes na primjer, posebice me to interesiralo pri kraju studija, a onda sam se više usmjerila u dokumentarnu i hibridnu formu pa se sada vraćam suradnji s glumcima. U posljednje vrijeme privlači me rad s naturščicima, koji filmu daju jednu sasvim drugačiju kvalitetu i voljela bih više istražiti metode suradnje s njima.
► Čini mi se kako je u središtu tvojih filmova uvijek ljudski odnos; odnos između članova obitelji, bivših ljubavnika, odnos prema samome sebi. Pokušavaš li ih redefinirati, samo zabilježiti, objasniti ili sagledati iz nekog drugog ugla? Što te u tim obiteljskim odnosima toliko zanima?
Dalija Dozet: Da znam točno to izraziti, vjerojatno ne bih radila filmove o tome. Možda to zaista dolazi od tog zatomljenog karakternog dijela pa podsvjesno tražim ispušnu rupu da i sebe bolje razumijem. Na kraju, valjda je logično da mi ljudi istražujemo odnose, kad nam u tolikoj mjeri definiraju život. Redefinirati i sagledati, ponekad i zamisliti, izmisliti ili ponovno proživjeti, sve su to različiti pokušaji da na neki način zarobim vrijeme, izmišljeni ili stvarni trenutak.
► Godinama radiš na svoj prvom dugometražnom projektu; dokumentarnom filmu Lekcije moga tate. Nekoliko si godina samo pregledavala snimljeni materijal i golemu arhivsku građu, potom si tražila perspektivu iz koje ćeš započeti priču, a onda si prionula na konkretan posao. U kojoj je fazi sada taj “životni“ projekt?
Dalija Dozet: Moj tata Danko cijelog je svog života snimao, i na poslu i kod kuće, a ne sjećam se da smo ikada išta od tog materijala zajedno gledali. Nakon što je preminuo, nisam se mogla suočiti s činjenicom da je netko toliko prepun životne energije odjednom sveden na nekakav popis stvari nabrojanih u papirima ostavinske rasprave pa me zanimalo i odlučila sam pregledati sve te zaboravljene kutije s VHS kazetama, mini DV-ima, 16mm trakama. Željela sam ga pokušati bolje razumjeti, kao i njegovu potrebu da snima sve oko sebe, čime nas je poprilično izluđivao. Trenutačno su Lekcije mog tate (produkcija Hulahop) u fazi u kojoj se završava zvuk i kolor korekcija slike! Dakle, uskoro je potpuno gotov i sljedeće godine kreće u distribuciju. “Životni projekt” mi se čini kao velika riječ, koja sa sobom nosi i velika očekivanja. Rekla bih da je taj film prije ono najbolje što ja u ovoj fazi svog života mogu napraviti od te pozamašne količine materijala, s kojom sam se nekoliko godina suočavala, pri tome prolazeći kroz dijapazon najrazličitijih emocija, od tuge, veselja, straha do preplavljujućih i meni novih spoznaja kako o životu, tako i o procesu rada na filmu. Važno mi je reći i da bez nevjerojatno velike podrške montažerke Sare Gregorić i snimatelja Luke Matića nikada ne bi došlo do završenog filma.
► Što ti je bilo najteže razdvojiti ili napraviti u toj privatnoj priči koju si odlučila učiniti javnom, strukturiranom i filmski pričljivom?
Dalija Dozet: Mislim da je najteže taj materijal, djeliće vlastite prošlosti uhvaćene iz tuđe perspektive, u kojemu si ti i svi koje znaš, sagledati iz neke neutralne pozicije i ne biti emotivno vezan uz likove ili događaje. To je pogotovo teško u trenucima dok ti život ide naprijed i donosi druge dinamike i nove izazove, a ti se opetovano vraćaš u ono što je bilo nekoć i pokušavaš to sada razumjeti kao malo “zrelija” verzija sebe. Jako sam bila spora u tom paralelnom procesu. Naravno, istovremeno je blagoslov imati sav taj materijal i pronalaziti načine kako nekome, tko te ne poznaje, učiniti priču zanimljivom, univerzalno prepoznatljivom.
Konkretno u materijalu, izazovno je bilo složiti film od kadrova a ne scena, arhivski materijal čine djelići nepredviđenog trajanja, gdje u trenutku snimanja nije postojao neki unaprijed složen koncept kako će se i što snimati, već je sam čin snimanja bio dovoljna motivacija za paljenje kamere. Materijala ima u stotinama sati, a jedva smo pronašli dovoljno onog od kojeg možemo sastaviti priču, a da je ona “čitka” i da nije samo spoj nabacanih kadrova.
Tu je naravno još niz mojih “dječjih bolesti” poput neodlučnosti, odgovornosti prema nečijem životu i ostavštini, potrebe da se priču učini zanimljivom, a da se ne skrene u idealiziranje ili nametanje jednostrane perspektive. I naravno, kako i u kojoj mjeri prikazati u filmu ostale članove svoje obitelji koji su mi dali apsolutno povjerenje. A da ne počnem opet i o voiceoveru.
► Na nedavno završenom ZFF-u prikazan je i tvoj posljednji kratkometražni igrani film Jednog dana dogodit će se nešto strašno, a koji je dobio odlične kritike. On posjeduje sve odlike tvog autorskog rukopisa koje smo već spomenuli, a ujedno je pomalo tjeskoban i vrlo atmosferičan. Kako si zadovoljna konačnim rezultatom pa i recepcijom ovoga filma?
Dalija Dozet: Postoje faze u životu u kojima se zbog nekih okolnosti nikako možemo prepusti svakodnevici koja se ispred nas odvija pa pokušavamo pronaći načine kako se nositi s tim neobjašnjivim strahovima. Pri tome, dok se bakćemo u potrazi za utjehom, ta svakodnevica može biti i mračna i sunčana, ponekad začudna, vesela ili apsurdna. To je više manje bila moja motivacija da se bavim ovim filmom, da isprobam na koji način bi se to moglo spojiti, nečiji vanjski svijet s onim skrivenim dječjim pa makar došlo i do nekakvog skliskog ruba da postane pretjerano. Film (produkcija Wolfgang & Dolly) pamtim po sjajnoj atmosferi na snimanju i odličnoj ekipi ispred i iza kamere. Premijera je prošla dobro, neke reakcije su me baš dirnule, a ja sam sama sebe iznenadila tremom koju sam neočekivano osjetila.
► Kao i većina ostalih filmaša, paralelno radiš na nekoliko projekata. Dok smo pripremale ovaj razgovor, odvijale su se audicije za tvoj novi kratkometražni igrani film Buše. On je proizašao ili se naslonio na petominutni film Pudarice i smješten je u Baranju gdje će se i snimati u veljači. Najavi nam ukratko o čemu se tu radi.
Dalija Dozet: Zaljubila sam se u Baranju i već me godinama inspirira za nove projekte u kojima ju na različite načine istražujem. Mislim da to djelomično proizlazi i iz neke neostvarene djetinje želje da imam baku na selu, kao da mi fale neki običaji i rituali s kojima bih se identitetski mogla povezati pa ih na neki način otkrivam u melankoličnom krajoliku predaka koje me privlači i kojemu se opetovano vraćam.
Pudarice su istraživanje etnografskog tipa u kojemu me zanima kako prikazati narodne običaje na pomalo arhaično smiren poetski način, ali s eksperimentalnim elementima. Taj insert nastao je u amaterskom okviru i jedno je od ljepših snimanja na kojemu sam radila, zajedno s lokalcima i prijateljima. Trenutačno čeka u ladici da mu se vratim i da ga zaokružim.
Buše su s druge strane zamišljene kao naturalistički film odrastanja s kamerom iz ruke, tijekom jedne kaotične pokladne povorke u okolici Draža i Duboševice. Audicija je prošla odlično, oduševio me interes Baranjaca i Osječana za sudjelovanjem u projektu i jedva čekam nastaviti s njima i ekipom pripremati film.
► Vodila si brojne radionice i s djecom i odraslima, radila si sa studentima na osječkoj Akademiji i uopće angažirana si u brojnim edukativnim programima. Koliko je to radioničko iskustvo utjecalo i na neke tvoje poglede na film, ideje pa i autorske izbore? Čemu su tebe radionice i feedback polaznika naučile?
Dalija Dozet: Rad s ljudima koji tek otkrivaju svijet filma jako je inspirativan jer im možeš prenijeti nešto svoje iz prakse, a istovremeno gura te da ti više istražuješ, razmišljaš, čitaš i gledaš. I pri tome izaziva da ih dobro slušaš, vodiš i motiviraš. Nema zahvalnijeg osjećaja nego da si nekome nešto otkrio ili dao u pravom trenutku i da se ta osoba potom želi ići dalje razvijati i učiti.
U zadnje vrijeme sviđa mi se osmišljavati posebno krojene radionice s ciljem zajedničkog istraživanja prostora u kojem se svakodnevno krećemo. Ulice, mjesta, grada. Film kao alat za pokretanje zajednice ili zajedničko istraživanje određenog područja. Neke od meni dražih radionica odvijale su se u kvartu sa susjedima koji nisu filmaši i u malim mjestima s mladima koji nemaju priliku raditi film. Voljela bih dalje istraživati te metode kojima ljudi koji naizgled nemaju ništa zajedničko osim filmske znatiželje – da se zajedno izražavaju filmom.
► Navodno voliš snimati mobitelom, što se možda čini čudnim kada dolazi od filmašice koja je naviknuta na filmski set i profesionalnu opremu. Je li mobitel nepravedno podcijenjeno snimateljsko sredstvo? Zašto?
Dalija Dozet: Apsolutno, svi u džepu posjedujemo to moćno sredstvo koje možemo koristiti kao dnevnički, aktivistički, intimistički, samospoznajni, refleksivni, voajerski i reprezentacijski alat. Ili samo za opsesivno hvatanje momenata oko sebe, bez nekog unaprijed zamišljenog koncepta, koji se možda nakon nekog vremena posloži i u neku skicu ili cjelokupan film. Šteta je ne iskoristiti tu mogućnost. Većina digitalnog materijala (fotke, snimke) iz hibridnog filma Kako razgovarati s mamom? zapravo je pronađen u arhivi mojih mobitela, tako je nastala i putopisna razglednica Zapis 2, a u upravo je mobitelom u cijelosti snimljen prije par godina i kratki trominutni film Kada i kako ću ja doći tamo, meni vrlo drag portret moje prijateljice Lucije Barišić.
► Godine 2016. s trima prijateljicama pokrenula si RUNDU, reviju kratkometražnog filma u Osijeku o kojoj smo na Vizkulturi opširno pisali lani. Nedavno je završilo njezino deveto izdanje, koje je vrlo jasno pokazalo kako je vaša entuzijastička ideja prerasla u ozbiljan i filmski relevantan događaj. RUNDA je tijekom godina mijenjala koncepciju, prostore, rasla je i razvijala se, organizacijski se širila, a ustoličila je i nagradu publike. Osvrni se na RUNDU prije njezina okruglog, desetog rođendana.
Dalija Dozet: U zadnje vrijeme razmišljam o RUNDI kao o spoju više generacija koje, zbog ljubavi prema svom gradu, održavaju program u kojemu druge sugrađane žele zaraziti svojom primarnom strašću – filmom. Prvu je RUNDU prije 20 godina zavrtio Vjeran Hrpka kada nam je prikazao nekoliko kratkih filmova u dvorištu gimnazije, sljedeću prije 10 godina pokrećemo Ana Smoljanović, Marta Užarević Vuksan, Ines Jokoš i ja s ciljem da u Osijeku zainteresiramo mlade za praćenje filma i izradu filma u praksi. Trenutačno je RUNDA sve više baš u rukama tih mladih, sposobnih i talentiranih filmaša poput Davida Gaše, Matee Bartulović, Mateja Opolcera, Marija Mateljića i niza suradnika i volontera koji se uključuju i u same organizacijske strukture. Mislim da je taj moment različitih generacija ujedinjenih s istim ciljem ono najbolje što se RUNDI i jednom gradu moglo dogoditi. A i svi se pri tome volimo i dobro zabaviti, međusobno surađivati i nadopunjavati i tako se RUNDA okreće i dalje.
► RUNDA je zamišljena kao godišnji presjek hrvatskih “kratkiša“, dovodi radove i autore koji ustrajno realiziraju svoje projekte unatoč brojnim preprekama koje postoje ne samo u hrvatskoj kinematografiji, već i kulturi. Na njoj sudjeluješ kao selektorica (a tu ulogu obavljala si i na FUSE festivalu i Reviji dječjeg hrvatskog filmskog stvaralaštva), a s nedavno završenog ZFF-a vraćaš se i kao autorica. Dakle, možemo reći kako si upućena u sve ono što se događa u hrvatskom filmu. Kako bi ti danas ocijenila filmsku scenu i dinamiku koja na njoj postoji?
Dalija Dozet: Hrvatski je kratki film baš zasjao ove godine! Prvenstveno zahvaljujući vanjskim priznanjima poput Zlatne palme za film Nebojše Slijepčevića i četiri nominacije u užoj selekciji za Europsku filmsku nagradu (Čovjeku koji nije mogao šutjeti, Valeriji Sare Jurinčić, Radije bih bila kamen Ane Hušman, hrvatsko-portugalskoj koprodukciji Tako te volim Marija Maceda), ali i nizom odličnih filmova mladih autora, koji na svjež način ruše neke ustaljene principe izlaganja. Općenito mislim da kratke forme rasturamo u svim filmskim rodovima i baš je zanimljivo pratiti tu dinamiku. Često se briše granica studentskog i profesionalnog filma, jer su studenti danas izuzetno pismeni i hrabri. Osim navedenih, pokušavam pratiti i amatersku scenu kroz produkciju Kinokluba Zagreb i Split, Restarta i Blanka. U tim prostorima nastaju filmovi neokaljani profesionalnim uvjetima rada, a visoke autorske kvalitete.
► U sklopu ovogodišnje RUNDE organiziran je i okrugli stol na kojemu je bilo govora o filmskom profilu Osijeka. Vjerujem kako dijelimo mišljenje o tome kako je Osijek nekada bio potentniji u filmskom obrazovanju pa i u produkciji filmskih sadržaja. U posljednje vrijeme iskoračili su neki mladi filmaši koji dolaze iz Osijeka, ali ga i napuštaju jer svoje potencijale lakše mogu ostvariti izvan njega. Kako bi ti komentirala osječku filmsku scenu? Postoji li ona uopće?
Dalija Dozet: Osijek je studentski grad s mnogo potencijala, ali premalo sustavne mogućnosti za rast. Ovdje zapravo već dugi niz godina entuzijasti samostalno pronalaze način kako razvijati svoje projekte kroz niskobudžetne i amaterske uratke, ali korištenje samo vlastitog entuzijazma kao pogonskog goriva nije dugoročno održivo. U Osijeku trenutačno ne postoji aktivni prostor za kontinuiranu razmjenu filmskih ideja i umrežavanje filmaša, a ispostavlja se kako postoji velika potreba za tim. U Filmskoj RUNDI trudimo se dovesti autore i umrežiti mlade, kako bi na intenzivnim kratkim radionicama naučili nove vještine od gostujućih predavača. Međutim, čini se kako to nije dovoljno da bi se ostvarili kvalitetni temelji za neku jaču filmsku scenu. Uz to, praktična filmska edukacija nikada nije bila primarni cilj same RUNDE, više potreba koju smo primijetili kod mladih, ali nam je nemoguće održavati je u kontinuitetu bez jače financijske podrške. Sigurno u prilog tome ide i činjenica da nas većina iz organizacije Filmske RUNDE trenutačno živi u Zagrebu. Za mene osobno to je više nužnost nego potreba, jer da postoji opcija da u svom gradu mogu živjeti od onoga što želim raditi, vjerojatno bih već bila tamo. Osijek je potencijalno divan grad za život i za filmsko stvaranje kojemu ponekad nedostaje dobra doza kontinuiranog kulturnog poguranca. Ali, budući da sam neuništivi optimist i znam koje je sljedeće pitanje, zaključit ću da se stvari ipak polako kotrljaju nabolje.
► Na istome je okruglom stolu bilo govora i o pokretanju Kinokluba u Osijeku, mjesta koje bi okupljalo filmske amatere i sve one koji se žele baviti filmom na bilo koji način. Koje su konkretne informacije vezane uz ovaj projekt?
Dalija Dozet: Možda je najvažnije reći kako je cijelu stvar zakuhao i motivacijski započeo (opet) Tomislav Šoban svojim skorašnjim preseljenjem u Osijek. Uz njega su tu i David Gašo, Tin Ostrošić, Matea Bartulović, Mario Mateljić i šira ekipa sačinjena od mladih ljudi koji imaju potrebu stvarati filmove u Osijeku, ili filmskih profesionalaca kojima fali igralište za kreativno ispucavanje svojih ideja. Jako se veselim tim novim osječkim inicijativama, želim im dati apsolutnu podršku i uživati gledajući promjene i rezultate koji dolaze.
Razgovarala: Ivana Đerđ – Dunđerović / sve tekstove ove autorice za Vizkulturu pročitajte na linku
Zahvaljujemo Daliji Dozet na ustupljenoj fotodokumentaciji.
Dalijin rad možete pratiti na Vimeu i Instagramu.
Tekst je dio Vizkulturine serije “Kratki, animirani i eksperimentalni film u medijima” koju sufinancira Grad Zagreb — Gradski ured za kulturu, međugradsku i međunarodnu suradnju i civilno društvo te Hrvatski audiovizualni centar.
