Danijel Žeželj autor je više od 20 stripova, radio je animirane filmove, grafičar je i ilustrator. Stripove i ilustracije objavljivao je s izdavačima kao što su DC Comics/Vertigo, Marvel Comics, Dark Horse, The New York Times Book Review, The Harper’s Magazine, Grifo Edizioni, Hazard, Dargaud… Tako ovaj zagrebački umjetnik već gotovo trideset godina djeluje na međunarodnoj sceni, a u tom vremenu se isprofilirao kao jedan od ponajboljih svjetskih strip crtača. No osim crtanja, Žeželj se pokazao i kao vješt scenarist. Stripovi koje izdaje pod vlastitom kontrolom neki su od najuzbudljivijih umjetničkih djela nastalih na hrvatskome tlu u 21. stoljeću.
*Danijel Žeželj / foto: Dubravka Turić
► Uz nedavno predstavljanje strip albuma Srce organizirali ste i 30-minutni audiovizualni performans u kojem ste povezali slikanje i glazbu uživo. To nije prvi put da tako eksperimentirate sa slikom i zvukom stvarajući narativ.
Danijel Žeželj: Sredinom 90-ih, dok sam živio u Seattleu, započeo sam eksperiment direktnog povezivanja slikanja uživo s glazbom uživo. Eksperiment se kroz godine mijenjao ovisno o različitim formacijama bandova i situacijama. Jedan od najopsežnijih takvih projekata bio je Brooklyn Babylon u suradnji s njujorškim big bendom od 17 glazbenika, Secret Society. Suradnja s Alenom i Nenadom Sinkauzom te Marcom Quarantottom traje par godina, i nije ograničena samo na performans, upravo smo završili rad na mom animiranom filmu Sakupljač. Osim zanatske kvalitete i kreativnosti, neophodna je otvorenost glazbenika za eksperiment i za istraživanje spajanja različitih medija. Osnova performansa je narativna linija; početak, sredina i kraj. To je ono što me uvijek najviše zanima, vizualna naracija u svim formama; kroz strip, animaciju, film, slikarstvo itd. Još kao klinac proučavao sam slike starih majstora, bez nekog predznanja, ali uvijek me privlačilo tražiti priču u slici.
Kod performansa obično slikam sekvencu slika. Formati slika su precizno određeni i postupak slikanja je unaprijed planiran, kako bih mogao realizirati sliku ili slike u ograničenom vremenu od 30-40 minuta. Bend ima širi prostor za improvizaciju jer je glazba drugačiji medij. Alen i Neno godinama su radili u kazalištima u Italiji i Evropi, i sjajno razumiju projekt koji nije samo o glazbi, već o dijalogu medija, o svojevrsnoj kazališnoj naraciji. U samoj izvedbi postoje fiksne točke kojih se držimo, ali između njih je prostor glazbene improvizacije. Na ovom zadnjem nastupu u KNAP-u performans je bio podijeljen u tri dijela jer se radilo o tri poglavlja, o sekvenci od tri vizuala koji u finalu čine cjelinu.
*Brooklyn Babylon
► Izjavili ste da je jazz glazbenik Charles Mingus jedan od Vaših heroja. Što Vam znači Jazz?
Danijel Žeželj: Jazz sam otkrio dosta kasno, nemam formalno glazbeno obrazovanje, utoliko mi je glazba još zanimljivija, ne znam je analizirati, uglavnom reagiram. Kod jazza mi je privlačan element improvizacije, koji je najpotpunije iskustvo kod slušanja koncerta uživo. Bio sam na puno jazz koncerata, i ponekad te improvizacije zvuče odlično, ponekad uopće ne. U improvizaciji uvijek postoji element rizika, to je čin kreacije uživo i utoliko je jedinstven i svojstven jedino glazbi. U slikarstvu ne postoji improvizacija uživo. Zanimaju me svi žanrovi glazbe, ili skoro svi, i glazba mi je često pozadina u radu, playlista se mijenja ovisno o temi i atmosferi projekta koji crtam ili slikam.
► Jedan od vaših strip albuma jest i onaj o Vincentu van Goghu. Vaši radovi su uglavnom crno-bijeli, dok je kod Van Gogha upravo uporaba boje jedan od najimpresivnijih elemenata njegovog slikarstva.
Danijel Žeželj: Van Gogh je postao simbol tzv. prokletog umjetnika, neshvaćenog slikara čija kvaliteta je priznata tek nakon što je otišao. Ako se pažljivije prouči njegova biografija, velik dio opće prihvaćenih istina zapravo su fikcija. Svatko tko studira slikarstvo spotakne se na van Gogha. On nije slikar od kojega bi trebalo učiti zanat i tehniku slikanja. Relativno kasno je počeo slikati, samouk je, a zahvaljujući vlastitom istraživanju i naporu, usprkos svim ograničenjima, došao je do metode rada kojom je mogao izreći što je morao. Ta nužnost ekspresije motor je njegova rada, svojevrsni je otac ekspresionizma, premda ga se često i pogrešno svrstava u impresionizam. Iako je slikao ono što je vidio ispred sebe, to je prvenstveno subjektivna interpretacija motiva. Sukob unutarnjeg doživljaja i vanjskog svijeta akumulira jedinstvenu energiju njegovih slika.
Boja definitivno nije dio mog rada, moja metoda temelji se na svjetlu i sjeni, što je izašlo iz studija baroknog slikarstva još na likovnoj akademiji, i analize slika starih majstora. Kao i na estetici ranih filmova, koji su bili nijemi i crno-bijeli, ali su nosili jedinstvenu grafičku snagu. U baroku je uvijek prisutna drama svijetla i sjena, sukobljavanje kontrasta koje naglašava ekspresivnost. Kada se pojačaju kontrasti do krajnosti, sve se može svesti na dva tona, crno i bijelo. Boja je tada smo ukras i suvišna je. Van Gogh je primarno kolorist, njegove najbolje slike nastaju nakon što je počeo koristiti široku paletu boja. Slike rane faze imaju usku paletu, jedan od njegovih velikih uzora bio je Rembrandt, slikar koji je koristio raspon od svega nekoliko boja. Logično je da je moj strip o Van Goghu crno-bijeli, mene nije zanimala analiza ili kopiranje Van Goghove tehnike, strip album Van Gogh – Fractalia u 15 poglavlja predstavlja trenutke života i rada koji su bitni u formiranju njegova dramatičnog svjetonazora i sukoba sa stvarnošću s kojom se nikada nije pomirio. Nezaobilazna je i mentalna bolest koja ga je obilježila i često bila uzrok i posljedica kriza i padova. Njegove slike nastajale su u erupcijama kreativnosti nakon kojih je doživljavao kompletni mentalni i fizički kolaps. Crno-bijela estetika kontrasta potpuno odgovara ekstremima takvog životnog i slikarskog puta. Strip album, nakon Francuske i Italije, upravo je objavljen i u Njemačkoj.
*”Van Gogh – Fractalia u 15 poglavlja”
► Dakle, van Gogh nije imao formalno obrazovanje. Kako vi gledate na formalno obrazovanje umjetnika, u Vašem slučaju slikara, tj. crtača?
Danijel Žeželj: Teško je generalizirati, svatko ima svoju priču. U mojoj obitelji i oko mene nitko se nije bavio slikarstvom. Uvijek sam crtao i uvijek me slikarstvo fasciniralo, ali dok nisam krenuo u zagrebačku Školu primijenjene umjetnosti, nisam imao pojma o tehničkoj strani slikanja ili crtanja. U Primijenjenoj smo učili zanat i škola, ili barem moj slikarski odjel, funkcionirala je po principu zanatske škole. Imali smo sjajne profesore, radili smo zahtjevne vježbe, tražili su se konkretni rezultati. Nije se filozofiralo o kreativnosti jer kreativnost se ne uči, učile su se tehnike i tehnologije, korištenje alata i materijala. Najbolje što te škola može naučiti je metoda rada – proces kojim se dolazi do finalnog rezultata. Ako naučiš metodu rada u jednoj tehnici, možeš je primijeniti na bilo koji drugi materijal ili medij. Škola koja uči proces i zanat jedina ima smisla. Italija, primjerice, ima niz akademija stripa, no ne bih nikome preporučio da uči crtanje iz stripova. Strip crtež je stiliziran, vrhunski strip crtači krenuli su iz klasičnog crteža da bi postepeno došli do vlastitog stila. Ako je polazna točka učenja strip crtež koji je već prošao evoluciju i stilizaciju, to učenje počinje s pogrešne strane, od kraja umjesto od početka.
► Spominjali ste i kako je film izuzetno važan za vaše razumijevanje kompozicije kadra u stripu.
Danijel Žeželj: Strip je multimedijalni jezik, povezuje crtež, tekst, dizajn, kadriranje, montažu, itd. Puno tih elemenata svojstveno je filmskom jeziku. Film mi je bio važna škola u učenju naracije, pričanju priče kroz vizuale, montažu, kroz kadriranje i mizanscenu, građenje atmosfere, kontroliranje ritma naracije. Nijemi film, pogotovo ruska avangarda i njemački ekspresionizam, film noir 50-ih, francuski novi val, talijanski neorealizam, kao i mnogi suvremeni filmovi, više su me naučili o naraciji nego stripovi.
► Koje bi aktualne autore stripa preporučili, a koji su Vas uveli u svijet stripa u formativnim godinama?
Danijel Žeželj: Za mene José Muñoz uvijek ima posebno mjesto, njegov ekspresivni crno-bijeli crtež bio je velika inspiracija, kao i teme i atmosfera njegovih stripova, svojevrsni moderni noir. Svakako Alberto Breccia, Sergio Toppi, Bill Sienkiewicz. Cyril Pedrosa uspijeva uhvatiti neuhvatljivo, prostor između slike i teksta, i sjajno koristi jezik stripa. Moebius je uvijek čudo i uvijek ga treba ponovo otkrivati, jedan od najvećih crtača u povijesti civilizacije. Jako mi je bila važna i talijanska strip scena okupljena oko časopisa Frigidaire, autori poput Liberatorea, Tamburinia, Pazienze, Mattiolia, itd. U Italiji se punk dogodio u stripu prije nego u glazbi.
► Radili ste u Italiji, a zatim dugi niz godina i u SAD-u. Kako je izgledao taj put od Zagreba do New Yorka?
Danijel Žeželj: Put je išao od Italije, preko Seattlea pa do New Yorka. Moj prvi izdavač bili su talijanski Editori del Grifo, moj prvi strip Theobald Tiger objavljen je u njihovom časopisu Il Grifo, u kojem su tada objavljivali i Liberatore, Manara, Pratt, član redakcije bio je i Federico Fellini. U Italiji su se, kao i širom Evrope, oko 1994.-95. počeli gasiti strip časopisi i dominantna forma izdavanja postaje strip album, strip kao knjiga. Imao sam u to vrijeme još poslova u Italiji, ali uvijek me privlačila ideja Amerike i tamošnjeg tržišta. Europski i američki strip su dvije potpuno različite forme stripa, pogotovo je tako bilo devedesetih, danas se situacija mijenja. U Americi su dominirali stripovi o super herojima i korporativni izdavači DC Comics i Marvel, alternativa je bio Fantagraphics Books izdavač koji je objavljivao karikaturalne stripove iz tradicije Robert Crumba i underground scene 70-tih. Evropski strip tada nije zanimao ni izdavače ni publiku u SAD-u. Trebalo mi je par godina rada i preživljavanja u Americi prije nego sam objavio prvi strip s DC-Vertigom. U Americi sam radio za DC Comics, Marvel, Dark Horse, The New York Times, Harper’s, u zadnje vrijeme radim uglavnom za Image Comics, Heavy Metal. Nije bilo lako ubaciti drugačiji stil i estetiku u žanr koji je jasno postavio i ogradio svoju estetiku. Veliku ulogu u otvaranju tog ograničenog sistema imao je Alex Alonso, tada urednik u DC Vertigu, kasnije je prešao u Marvel. On mi je otvorio vrata u DC, a zatim i mnogim piscima i crtačima poput Briana Azzarella, Eduarda Rissa, Briana Wooda, Riccarda Burchiellia, itd. Preko Alonsa kasnije su došli i projekti za Marvel. Svo to vrijeme paralelno sam radio i svoje autorske projekte, u to vrijeme su nastali strip albumi Kuga, King of Nekropolis, Stray Dogs, Small Hands, itd.
*”Starve”
► Superjunaci su danas enormno popularni, u stripu kao i na filmu.
Danijel Žeželj: Iz moga kuta gledanja, svijet superheroja je nezrela i totalitaristička fantazija, bez obzira na koju stranu dobra ili zla se postavi. Na isti način na koji su fizionomije superheroja karikature fizičke snage, njihove priče i zapleti su karikirane projekcije morala i ideologije koja banalizira emociju, jezik i sliku. Što je ujedno i njihova privlačnost. Kao kad ideš u McDonalds, sve je uniformirano, uvijek znaš što ćeš dobiti.
► Kako ste doživjeli američko društvo?
Danijel Žeželj: Živio sam u kvartu Brooklyna gdje su uglavnom živjeli Jamajkanci i Haićani. Bio sam jedan od rijetkih bijelaca na ulici i nikada nisam doživio probleme ili osjetio napetost i provokacije zato što ne pripadam većini. U velikom gradu svi su emigranti i uvijek ima više prostora za dobro kao i za loše. Iznenađujuća je bila nasilnost i netolerancija policije, između policajaca i civila je zid, nema dijaloga. Sve to doživio sam iz pozicije bijelca, mogu pretpostaviti kako je onima koji to nisu. Korijen rasizma je strah i neznanje, ako primaš informacije isključivo preko medija i društvenih mreža, dobivaš sliku stvarnosti koja nema veze s istinom. U tzv. demokratizaciji medija kroz društvene mreže, koja bi sama po sebi trebala biti pozitivna, dogodio se suprotni efekt – svi su dobili glas, ali što si veći kreten to si glasniji. Što samo po sebi nije ništa novo, razlika je da kretenizam sada ima globalni megafon.
► U vašim je djelima često prisutan taj sukob primarno ljudskog i industrije ili čak tehnologije. Kako vidite digitalno doba i gdje je tu mjesto za čovjeka od krvi i mesa?
Danijel Žeželj: Živimo u digitalnom dobu i stvari se jako brzo mijenjaju. Pozitivni potencijal tehnologije je ogroman, pitanje je kako će ga netko iskoristiti, kao što sam spomenuo gore. Generacija koja odrasta s pametnim telefonom i videoigrama ima drugačiju percepciju svijeta od nas koji to nismo. Ne kažem da je jedan način bolji ili lošiji od drugoga. Digitalno doba je odlično vrijeme za mlade crtače. Danas ne moraš više nositi radove pod rukom od jedne redakcije do druge i nadati se da će ti netko dati 2 minute svog vremena. Kontakti se uspostavljaju internetski, na webu možeš imati vlastiti portofolio radova, lokacija nije bitna. Zato i je posljednjih godina toliko crtača iz Azije i Južne Amerike dobilo priliku objavljivati u SAD-u. Među scenariste je uvijek bilo teže probiti se nekome tko nije s engleskog govornog područja. Zato je, primjerice, Darko Macan bio jedinstven, imao je kvalitetne scenarije i odlično vladao engleskim i uspio je probiti tu barijeru.
*”Days of Hate”
► Kad smo kod scenarista, koji su Vam najdraži suradnici? Kakve scenarije preferirate dobiti kada crtate?
Danijel Žeželj: Volim scenarije koji su svedeni na dijaloge i jednostavan opis scena, gdje ostavlja što više prostora i slobode za nadogradnju. Graditi ritam i kompoziciju kadrova i tabli jedna je od najuzbudljivijih faza rada na stripu i volim imati potpunu slobodu u tom procesu. Utoliko volim scenariste kojima odgovara takva suradnja, volim raditi s Brianom Azzarellom i Brianom Woodom, i zapravo većina scenarista s kojima sam surađivao radi upravo tako. Krajnje opisan i detaljan scenarij meni je nemoguće crtati. Ales Kot je također izuzetno kvalitetan pisac i scenarist, serijal Days of Hate, politička distopija od 300 stranica jedan je od najopsežnijih projekata i suradnji. Trenutno započinjem novi projekt s Curtom Piresom, sjajnim scenaristom nove generacije.
► Jedan ste i od osnivača izdavačke kuće Petikat putem koje izdajete autorske stripove u Hrvatskoj.
Danijel Žeželj: Petikat se bavi produkcijom projekata i izdavanjem knjiga nas petorice, koji smo i njegovi osnivači. Radi se o DIY laboratoriju. U principu stripove u Hrvatskoj objavljujem pod vlastitom kontrolom, što podrazumijeva i potpunu odgovornost za sve dobro i loše u tim stripovima, od crteža i sadržaja do tehničke realizacije i tiska. Petikat je prostor kompletne autorske slobode i kompletne individualne odgovornosti.
Razgovarao: Luka Fišić / tekstove ovog autora potražite ovdje
Zahvaljujemo Danijelu Žeželju na ustupljenim vizualnim materijalima.
*Tekst je dio Vizkulturinog projekta “Vizkulturiranje društva 2021.” koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije
