Darija Jelinčić diplomirana je sociologinja koja se fotografijom započela baviti nakon završenog fakulteta. Nakon 12 godina života u Pragu, odlučila je preseliti natrag u rodni Zagreb gdje nastavlja spajati svoje interese – sociologiju i fotografiju. Njeni projekti usmjereni su na ljude i njihov odnos prema zajednici u kojoj žive, a teme poput ljudske psihe, percepcije, tehnologije, medicine, folklora, praznovjerja i ljubavi su u fokusu njenih istraživanja. Tijekom boravka na pariškom Cité Internationale des Arts surađivala je s Institutom za robotske i inteligentne sustave (ISIR) Sveučilišta Sorbonne, a svoje radove izlagala je u brojnim gradovima: Barceloni, Londonu, Kölnu, Aveiru, Kaunasu, Zagrebu, Pragu, San Franciscu, Austriji, Grčkoj i Tajvanu.
Razgovor u nastavku otkriva razmišljanja umjetnice o umjetnosti, fotografiji, sociologiji, ali i sličnostima i razlikama između zagrebačke i praške umjetničke scene.
► Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu stekla si diplomu na Odsjeku sociologije, no tijekom studija si također stjecala formalno obrazovanje u mediju fotografije koji u tvojoj karijeri zauzima središnje mjesto. Zašto si odlučila studirati sociologiju, a ne npr. fotografiju?
Darija Jelinčić: Sociologiju sam odlučila studirati jer ta disciplina objedinjuje sva područja ljudskog djelovanja: od politike i umjetnosti pa sve do psihologije te sva ta područja analizira društvenim filterima, a ja sam željela više razumjeti društvo i čovjeka u njemu. Studij sociologije mi je ponudio razumijevanje i slobodu kritičkog razmišljanja te svijest o sebi i okolini. Fotografijom sam se htjela baviti još od rane mladosti, ali nekako se kockice nikako nisu uspjele posložiti tako da sam tek na faksu odlučila upisati fotografiju kao izborni predmet i bar malo zagrepsti u taj medij koji me oduvijek privlačio. Tako je konačno sve krenulo. Ipak, u vidu fotografije sam se najviše razvijala kasnije u Pragu jer za neke stvari u određenom trenutku života morate donijeti odluku “sad ili nikad”. Kod mene se taj trenutak dogodio malo kasnije, ali dogodio se i onda sam se u potpunosti posvetila fotografiji. Također mislim da su dobre intersekcije u svim poljima djelovanja.
► Živjela si 12 godina u Pragu gdje si nastavila razvijati svoju fotografsku praksu. Ipak, odlučila si se vratiti u Zagreb. Osim što istaknuti gradovi dijele sličnosti što se tiče npr. arhitekture, zanima me koje su prema tvom mišljenju sličnosti i razlike ovih gradova u kontekstu bavljenja fotografijom? Nudi li Prag više mogućnosti po pitanju obrazovanja i zaposlenja?
Darija Jelinčić: Prag i Češka, generalno zbog svoje duge fotografske tradicije koja se njeguje i razvija, samu fotografsku umjetnost pozicionira na dosta visokoj ljestvici na suvremenoj sceni i umjetničkim kretanjima uopće. Imaju nekoliko jakih srednjih škola i fakulteta koji su fokusirani specifično na film i fotografiju koji daju velik vjetar u leđa budućim stvaraocima i otvaraju vrata u svijet umjetnosti kao i na tržište umjetnosti – u komercijalnom smislu. Zbog cijelog sistema – obrazovanje, mnogobrojne fotografske galerije, festivali, međunarodne suradnje pa i geografske pozicije imamo češke i slovačke fotografe koji su jako aktivni i uspješni i na međunarodnoj sceni te priznati i zastupljeni od strane lokalnih i međunarodnih galerija, a imamo i javnost koja je obrazovana vizualno i fotografski. Tržište u Češkoj prepoznaje fotografiju kao umjetnost pa su samim time i kolekcionari i šira javnost spremni i platiti za to. Osobno, u Pragu sam razvijala svoje vještine u mediju fotografije. Radila sam dugo na svojim osobnim projektima koji su bili umjetničke prirode i uz njih sam se neprestano razvijala. Paralelno sam učila dosta o komercijalnoj fotografiji jer sam isto tako bila okružena s profesionalnim fotografima koji su mi mogli prenijeti svoje znanje.
► Također si svoj boravak u Pragu iskoristila za istraživanje češke fotografske scene. Koje autorice i autori su ostavili poseban dojam na tebe? Pratiš li domaću fotografsku scenu? Možeš li usporediti suvremenu fotografsku scenu u Zagrebu i Pragu?
Darija Jelinčić: Što se tiče čeških umjetnika i umjetnica zaista mogu nabrojati mnoge koji su ostavili dojam na mene: Josef Koudelka, Antonin Kratochvil, Ivan Pinkava, Dušan Šimanek, Vladimir Birgus, Pavel Dias, František Drtikol, Josef Soudek, a od mlađih autorica su dosta aktualne i poznate Bara Prašilova ili slovakinja Maria Švarbova. Pratim i domaću scenu, naravno, najčešće kroz medije i izložbe, a nastojim se i uključiti čim više. Scena se razlikuje najviše u izvedbi jer se u Češkoj izdvaja više novca za produkciju rada i izložbe. A mislim da u obje zemlje postoje mnogi talentirani i razvijeni fotografski umjetnici, a na zemlji je koliko će se ona identificirati s umjetnicima i uložiti u razvoj vlastite kulture.
► U svojoj praksi nastojiš spajati svoje interese – sociologiju i fotografiju, a nerijetko se oslanjaš na vlastitu fascinaciju čovjekom, prirodom i kulturom. Tvoje fotografije prati zanimljiva estetika i kolor što je vidljivo u fotografskim serijama Escapes i Tuning A Song. Čini mi se da su se ideje za projekte pojavile vrlo spontano, a zanima me jesu li fotografije također nastale spontano ili je prisutan određeni “režiserski moment”?
Darija Jelinčić: Estetika vjerojatno ima nesvjesno veze i sa sredinom u kojoj se razvijate, s uzorima, pokušajima, dok valjda ne otkrijete što vam odgovara. Ideja uglavnom nastaje spontano, u trenutku kada osvijestim što mi se dešava i o čemu razmišljam. Tako je bilo s Escapes serijom. Bila sam pod pritiskom konstruirane stvarnosti urbanih centara i žudjela sam za nekom lakoćom, za bijegom, nekako sam se htjela osloboditi od sebe same i nametnutih društvenih očekivanja. To je projekt o stanju svijesti za vrijeme trenutaka mira i spokoja, kad se umirite pa možete i razmišljati. I uspjelo je i to baš prozračno. A Tuning A Song sam započela na umjetničkoj rezidenciji na koju sam bila pozvana, na Itaci u Grčkoj. Obrađivali smo temu Odiseja, jer je on s Itake, a ja sam ga pozicionirala u suvremeno društvo jer sam pokušala napraviti paralelu u vremenu i prenijeti njegova iskustva i mudrost u svoj život kako bi ga oplemenila. Opet je to neka poveznica s precima. Također, njegovo putovanje do sebe samog, do pojma “doma”, je obilježeno njegovim odnosom sa ženama pa sam se fokusirala na taj dio. Pejzaži su snimljeni na Itaci, a portrete sam nastavila snimati i u Zagrebu s prijateljicama kojima sam dodijelila uloge likova iz knjige – to su uglavnom umjetnice. Imam još dvije za snimiti. Ideje su jako protočne i one se stvore u trenutku i onda ih treba razraditi i realizirati.
► Slična estetika prati i fotografije iz serije River. Koja je pozadina ovog istraživanja?
Darija Jelinčić: River sam radila u Litvi i Španjolskoj, a predstavlja umjetničko istraživanje o utjecaju pejzaža na kulturu i okoliš. Bavila sam se prisustvom prostora, iskustva i intuicije. U centru istraživanja su rijeke u tom pejzažu, one kao postojeći prirodni fenomen oduvijek privlače ljude koji im pripisuju simbolička značenja. Zanimalo me kako rijeke određuju ponašanja ljudi koji žive tamo, sinergija između njihovih života i prirode, željela sam se reflektirati na njihov suživot. Nevjerojatno je koliko je čovjek mali, a pritom toliko može mijenjati okoliš. Uglavnom ga uništi, pa traži bilo kakvu malu prirodnu oazicu da se spoji s prirodom kako bi se koliko toliko izbalansirao.
► U seriji crno bijelih fotografija A Handbook To The Other World istražuješ specifičnu zajednicu te običaje koje ta zajednica njeguje. Baviš se poprilično mračnom temom smrti. Kako je tekao proces istraživanja? Kako je izgledao tvoj susret s lokalnom zajednicom? Kakav je bio njihov odnos prema tebi i fotoaparatu?
Darija Jelinčić: To je bilo jako zanimljivo putovanje koje je počelo na Grobarijadi 2014. godine u Srbiji. To je bio susret pogrebnika bivše Jugoslavije. Zapravo taj najveći pogrebnik je slavio dvadeset godina postojanja njegove firme. Tema je možda mračna, ali je transcendentalna i duhovna. Vlaški posmrtni rituali su mi bili izrazito zanimljivi pa sam ih odlučila više istražiti. Par godina sam to radila na način da bih doputovala iz Praga na određeni običaj i popratila ga. Unaprijed sam kontaktirala etnologe i određena društva koja se bave spomenutim običajima i onda su mi oni dalje proslijedili kontakte. Svi su bili jako susretljivi i svašta su me naučili. Ja sam bila sama djevojka koja putuje po srpskim grobljima i pećinama, susreće vračare i pogrebnike, tko joj ne bi pomogao? (smijeh) U većini slučajeva su me svi dobro primili, negdje i nisu, ali to isto mnogo govori o zajednici, to je isto dio istraživanja. Uvijek bi se u Prag vratila s mnoštvom interesantnih priča s putovanja. S fotoaparatom se stavite u situacije u kojima se inače ne bi nalazili i promatrate svijet oko sebe. Za mene je to najljepši dio jer na taj način rastete. Zaista sam imala puno strasti i posvećenosti za čitav istraživački proces tog rada. Nekoliko fotografija iz tog projekta je baš nedavno bilo prikazano u Galeriji SC kao dio skupne izložbe Druga dimenzija, kustosice Sare Mikelić, a izložba se bavila dijalogom umjetnosti i duhovnosti.
► Fotografska serija Salt nastala je kao rezultat istraživanja društvene uloge soli kao mineralne tvari neophodne za ljudski život. Od kuda se pojavila potreba za istraživanjem ove teme, kako je tekao proces istraživanja? Gdje si izlagala ovu fotografsku seriju i jesi li samostalno osmislila postav izložbe ili je nastao u suradnji s kustosima?
Darija Jelinčić: Prijavljivala sam se na umjetničku rezidenciju u Aveiru u Portugalu, a jedan od identiteta tog grada je proizvodnja soli. Htjela sam povezati slavensku kulturu, poslovice i prakse sa značenjem termina soli koji se veže uz pojmove vrijednosti, zdravlja, očuvanja, zaštite, njegovanja i ravnoteže – općenito životnog prosperiteta. Zanimljivo mi je proučavati rituale i nasljeđe pa je prirodno došla i ideja. Postav sam osmislila sama i prilagodila se prostoru, a neki savjeti kustosa su uvijek dobrodošli i ja sam dosta prilagodljiva po tom pitanju. Projekt sam izlagala u Portugalu, Zagrebu i na Tajvanu. Svuda su bile odlične reakcije što mi je naravno drago. Izložba u Zagrebu u Galeriji Karas je bila do kraja upotpunjena jer sam uključila fotografije, instalacije, video, tekst i glazbu koju je priredila Petra Crnetić koja se bavi zvučnom terapijom. Na taj način su u postav izložbe uključene i zvučne vibracije koje imaju određenu iscjeliteljsku moć, baš kao što i sol ima ljekovito svojstvo.
“Mora su predodređena biti oplovljena onima sa solju u venama i ljubavlju u srcima” A. T.Hincks
► Odnos fotografije i teksta preispituješ u fotografskoj seriji Love Zagreb. Referiraš li se samim nazivom na pionira konceptualne umjetnosti u Hrvatskoj – Tomislava Gotovca? Također me zanima gdje vidiš granicu između umjetničke i komercijalne fotografije? Možeš li odrediti tu granicu u ovom svojem radu?
Darija Jelinčić: Nisam se referirala na Gotovca. U tom sam se trenutku vratila u rodni Zagreb nakon dvanaest godina izbivanja. Krenula je pandemija i potresi, a ja sam osjećala ljubav prema korijenima, sebi i gradu. Baš se desilo sve u isto vrijeme. Taman sam se odlučila na veliku promjenu u svome životu, a na to sam dobila i potrese i pandemiju. Osjećala sam se krhko kao i grad, a u takvim trenucima treba ljubavi i nježnosti. Život se mijenjao, a ja sam bila perceptivna i bilježila sam svoja zapažanja, kao pisanje dnevnika. Tako je projekt prvotno i zamišljen, kao poglavlja knjige, a kasnije sam ga skratila. Love Zagreb je projekt o ljubavi, toj visokoj frekvenciji povezanosti, sa samim sobom, a onda i s prijateljima, susjedima, željenim partnerima, prirodom i svemu što čini ovaj grad i kakvim ga mi činimo. Sve to što se dešavalo je dosta univerzalno jer se svi trudimo proživjeti život sa što manje ožiljaka i preći prepreke što bezbolnije. Ono što sam ja napravila u tom trenutku, da lakše to sve prebrodim, je da primijenim zaigranost u projektu, da ne padnem u neku paniku. A razlika između umjetničke i komercijalne fotografije za mene je u tome što umjetnička fotografija nema pravila. Komercijalna, s druge strane, ima mnogo pravila i mora biti tehnički ispravna. Meni se sviđa što ja u svojem radu mogu kombinirati oboje i jako mi je drago kad mi klijent kaže da želi lakoću, prozračnost i zaigranost iz mog umjetničkog rada.
► U seriji Decoding Homo baviš se utjecajem i odnosom tehnologije na čovjeka i njegovu svakodnevicu. Možeš li mi nešto više reći o ideji za ovu seriju? Budući da je riječ o režiranoj fotografiji, zanima me koliko pažnje posvećuješ u naknadnoj obradi fotografija?
Darija Jelinčić: Serija Decoding Homo bavi se odnosom tehnologije i medicine, a ideju sam dobila na sajmu tehnologije u Lisabonu 2017. godine. Te godine su predstavili Sophiu i Einsteina – robote umjetne inteligencije. U tom periodu sam se ozbiljnije i razboljela te me počela zanimati medicina i tehnologija. Kad sam se vratila u Prag kontaktirala sam firme i udruge koje nabavljaju ljudima bioničke proteze. Tada je u Češkoj bilo svega par ljudi koji su imali bioničke proteze i ja sam snimila njihove portrete. Godine 2019. sam se prijavila na rezidenciju u Parizu preko preko HDLU-a, a onda su izabrali moju prijavu i na Sorboni i dali mi dopuštenja od laboratorija Instituta za inteligentne sustave i robotiku da mogu snimiti tehnološka pomagala i organe koje razvijaju. Bilo je jako zanimljivo. Poslije sam našla odlične kontakte u Švicarskoj za nastavak projekta, ali došla je pandemija i sve je, nažalost, propalo. Projekt se bavi time da konstantnu težnju za napretkom čovječanstva možemo proučavati kroz tradicionalne humanističke metode edukacije i kulturnog razvitka, no možemo otići i korak dalje te proširiti takvo gledište na poboljšanje ljudskog organizma kroz usmjeravanje na razvitak tehnologije i medicine koji će nam u konačnici omogućiti misliti iznad onoga što se prihvaća kao “ljudski”. Tehnologija napreduje, usavršava se i probija u nove sfere vrlo brzo. Takav razvitak već ima, a zasigurno će imati još i veći utjecaj na poboljšanje života pojedinca, time i promjenu samoga društva, što će polagano, ali sigurno otvarati mnoga nova pitanja u religiji, etici, pitanju besmrtnosti, demografskoj slici planete, socioekonomskoj slici itd. Projekt Decoding Homo bilježi inovacije i tehnološka poboljšanja ljudskog tijela, spajanje tehnološkog i biološkog s iščekivanjem što će nam donijeti sutra.
A što se tiče postprodukcije i koliko pažnje obraćam na naknadno obrađivanje fotografija… to sve ovisi o onome što snimate i o uvjetima snimanja. Što su bolji uvjeti, manje je postprodukcije. Snalazim se najbolje što mogu u određenom trenutku.
► U svojim radovima dotičeš se i rodnih pitanja kao npr. u fotografskoj seriji Wally. Ispričaj mi nešto više o ovoj fotografskoj seriji i teorijskom pozadinom iza ovog rada?
Darija Jelinčić: Wallyja sam upoznala u Parizu. Jedan tajvanski kustos me pozvao da sudjelujem u njegovom projektu Art in JetLag u kojem je sudjelovao i Wally – plesač i performer. Vidjela sam njegov performans i poželjela ga fotografirati. Za vrijeme snimanja u mom pariškom studiju ispitivala sam ga o njegovom radu, uzrocima i posljedicama. Dok smo razgovarali o životu i umjetnosti, ja sam snimala njegove portrete. Bilo je jako prirodno i on prekrasan u toj svojoj nježnosti i muškosti, sve se objedinilo u njemu. Wally se u svom radu bavi granicom između muškog i ženskog i kompleksnosti njihove interpretacije. Ja sam se instinktivno prilagodila njemu. Kad sam se vratila u Prag gledala sam te slike i sve se nekako prirodno posložilo. Nastao je taj “ples” ženskog i muškog. Nedugo nakon toga sam razgovarala s umjetnicama koje su spremale izložbu Inannin otok i ispostavilo se da bi se ovaj rad odlično uklopio u njihov koncept, koji govori o utopiji ravnoteže muškog i ženskog principa, pa su me pozvale da sudjelujem na izložbi na što sam, naravno, pristala.
► Nedavno si pohađala diskurzivno-edukativni program Feministički kružok pod vodstvom likovne kritičarke Tihane Bertek. Pomažu li ti programi ovog tipa u promišljanju vlastite umjetničke prakse?
Darija Jelinčić: Super mi je bilo na kružoku i sigurno ću se opet prijaviti ako bude i sljedeće godine. Volim fotografiju pa svako novo znanje dobro dođe, a Tihana izabire jako interesantne tekstove. Također mi je jako zanimljivo čuti što druge sudionice misle o temi, često na iste stvari gledamo drugačije pa je bitno čuti te suprotnosti. A na moja promišljanja utječe svaka interakcija. Trudim se biti svjesna stvari oko sebe, tako da svakako i kružok ima utjecaj. A pobornik sam bilo koje vrste obrazovanja, ne mora nužno biti institucionalno jer većina onoga što sam ja naučila o fotografiji nije stečeno institucionalno. Većinom sam učila od drugih fotografa, iz literature i iz prakse. Svako znanje dobro dođe. Super je institucionalno obrazovanje jer se ljudi lakše umreže, ali ako nemate priliku institucionalno se obrazovati, ima puno drugih načina da se obrazujete u području u kojem želite napredovati.
► Što je za tebe “ženska fotografija” i kako bi definirala “ženski pogled” u umjetnosti?
Darija Jelinčić: Ne bih razdvajala fotografiju na mušku i žensku jer mislim da ne postoje isključivo ženske teme i pogledi. Svi smo mi različitih senzibiliteta nevezano uz spol, a i svi smo pripadnici istog društva pa se i svaka tema tiče jednako i muškaraca i žena. Pogotovo zbog boljeg razumijevanja drugog. Nažalost, naše društvo je izrazito patrijarhalno i žena se ne shvaća ravnopravno kao ljudsko biće. Ona se i dalje drži u stalnom strahu da nešto ne pogriješi, da ne bude previše izražajna. Isto se može primijetiti i u umjetnosti jer se dosta žena bavi temama seksualnog zlostavljanja na primjer, a to se opet tiče cijelog društva koje je nedovoljno osjetljivo na nasilje općenito. Tako da svako zalaganje žena za vlastita prava, ali i zalaganje osviještenih muškaraca u svrhu ravnopravnosti smatram naprednim. Inspirativne su mi sve žene koje su slušale svoj unutarnji glas i borile se za svoje mjesto pod suncem. Za to trebate hrabrost. To nam je i dužnost prema sebi samima, da mijenjamo svijet od sebe. Također, s razvojem tehnologije fotografija je postala dostupnija ženama, pa su žene i u mogućnosti koristiti medij fotografije kako bi izrazile svoje poglede na socio-ekonomske i političke prakse, što je odlično. U svakom slučaju mislim da treba više institucionalne podrške i promidžbe ženama u umjetnosti jer one nisu ravnopravno zastupljene, ali i više sloge i razumijevanja između njih samih.
► Prošle si godine čitavu sezonu radila plakate i programske knjižice za Hrvatsko narodno kazalište u suradnji s dizajnerskim kolektivom Oaza (Nina Bačun i Roberta Bratović). Kako promatraš odnos fotografije i grafičkog dizajna?
Darija Jelinčić: Tako je, dizajnerice Nina Bačun i Roberta Bratović iz Oaze su me pozvale da surađujem s njima tijekom čitave sezone. Bilo je jako zanimljivo iskustvo i mislim da smo se dobro nadopunile, cure iz Oaze i njihov prepoznatljiv rad te moj fotografski izričaj. Bilo je dosta kompromisa također, ipak je to komercijalan rad, ali i dosta dobrih ideja i fotki na kraju. Odlične su cure, a i super je osjećaj vidjeti grad pun mojih slika.
► Jesi li trenutno posvećena nekom projektu i pripremaš li uskoro neke izložbe?
Darija Jelinčić: Nedavno je završila skupna izložba Druga dimenzija koju sam ranije spomenula, kustosice Sare Mikelić, na kojoj su bile izložene i moje fotografije, a također je nedavno izašla knjiga Petre Krpan Suvremena hrvatska modna fotografija od 1990-ih do 2020-ih u kojoj ima par mojih fotografija. Baš sam počašćena i sretna što su moje fotografije uključene u ovu publikaciju. Ove godine sudjelujem i na grupnoj izložbi prodajnoj karaktera u Meštrovićevom paviljonu Plati i nosi koja se održava od 21. do 23. prosinca, time ću završiti godinu.
Njezin rad možete pratiti na web stranici www.darijajelincic.com i Instagram profilu.
