Prisjetimo li se romana 1984. Georgea Orwella, osim mnoštva predodžbi koje možemo promatrati u korelaciji s današnjim svijetom, posebno se izdvaja segment poznatog gesla – neznanje je moć. U ovom kontekstu indikativno je kako ta čuvena krilatica isključuje ideju o nedostupnosti znanja, a reflektira se kroz dominaciju hipokrizije i rezignacije suvremenog društva, ukazujući na trenutke u kojem doba razuma naočigled iščezava. Stoga će se teško osporiti činjenica kako više nego ikada nedostaje autentičnosti na mnogim razinama ljudskog stvaralaštva. Stalna potreba za produktivnošću i carstvom sreće kao imperativom uspjeha rezultiraju iscrpljenošću, dok svjest pojedinca o društvenoj nepravdi ili manipulaciji postoji, ali završava u cinizmu i ravnodušnosti zbog samouvjerenja kako se ništa ne može promijeniti. Ali da se zaustavim na vrijeme, namjera mi nije još jedan ozbiljan tekst o samouvjerenom plesu civilizacije na rubu bezdane litice, već je nesumnjivo dragocjenije ponuditi još jedan ozbiljan tekst koji garantira da je autonomija jedna od najvećih vrednota, a znanje ključ za osobni i društveni napredak.
Iako će možda netko pomisliti kako ovaj blago dramatičan uvod nema pretjerano smisla za ono što slijedi, koristim ga kako bi se otvorio prostor za dijalog s osobom čije perspektive nisu niti slijepe niti gluhe, otvoren je za nove spoznaje i interese i uspješno je kontroverzu zvanu brod Galeb sažeo u nepunih 30 minuta – David Lušičić. O njegovom obrazovanju, karijeri, inspiraciji, Galebu i projektima u nastajanju čitajte u nastavku.
David Lušičić (Rijeka, 1976.) istaknuti je nagrađivani multimedijalni producent, redatelj, arhitekt i vanjski predavač, s impresivnom karijerom koja obuhvaća niz interdisciplinarnih kulturnih projekata i manifestacija. Tijekom posljednjih petnaest godina, Lušičić je pokrenuo i vodio Galeriju Greta, jedno od ključnih mjesta za suvremenu umjetnost u Hrvatskoj, kroz koju je svoje radove predstavilo preko 600 umjetnika iz zemlje i inozemstva. Njegova posvećenost razvoju kulturne scene prepoznata je i na europskoj razini, gdje kontinuirano djeluje kao nezavisni kulturni ekspert za evaluaciju kulturnih kooperativnih projekata u sklopu programa Creative Europe. Osim rada na projektima, Lušičić je predavač na Akademiji likovnih umjetnosti i Sveučilištu Algebra, gdje svoje bogato iskustvo prenosi novim generacijama umjetnika i kreativaca. Njegov angažman na polju edukacije dodatno je obogaćen radom u nezavisnoj audiovizualnoj produkciji, specijaliziranoj za dokumentarne i eksperimentalne filmove. U okviru ove produkcije, Lušičić je pokrenuo međunarodni festival video umjetnosti, dajući značajan doprinos razvoju i promociji ovog specifičnog umjetničkog izričaja.
Direktan povod za ovaj razgovor je Lušičićev novi uradak, dokumentarni esej Galeb, film koji prikazuje posljednji pokušaj rekonstrukcije broda predsjednika Tita kojim se koristio od 1950-ih do svoje smrti 1980.
► Prije svega, voljela bih se kratko dotaknuti vašeg obrazovanja. Poznato je da ste nezavisni redatelj, producent i voditelj interdisciplinarnih kulturnih projekata. Završili ste magistarski studij za TV i filmsku režiju na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu, magisterij scenografije na Central Saint Martins College of Arts and Design u Londonu te arhitekturu na Arhitektonskom fakultetu u Ljubljani. Kako su te različite discipline i akademski konteksti utjecali na vaš rad?
David Lušičić: Studij arhitekture u Ljubljani ima idealan program za nekog tko s osamnaest godina ima široko polje interesa, te predstavlja idealnu startnu poziciju za odlazak u druge sfere umjetničkog djelovanja, što je u mojem slučaju bilo neminovno. Iako sam već od samog početka studija razmišljao o prelasku na filmsku akademiju, taj proces je bio vrlo spor i postupan. Duže sam se vrijeme zadržao u području istraživanja prostora kao medija i kao primarne forme koja integrira sve audiovizualne podražaje te vrši dominantan utjecaj na osobni i kolektivni doživljaj. To se u kontekstu praktičnog djelovanja u arhitekturi manifestiralo kroz projektiranje isključivo javnih prostora, nikad privatnih, dok se u domeni scenografije usmjeravalo na prošireno shvaćanje te prakse kroz istraživanje audiovizualnih interakcija u javnom gradskom prostoru (što je u konačnici rezultiralo i prvim javnim 3D mapping projekcijama). U filmu je odnos prema prostoru tretiran kao dramaturška kategorija, kao forma koja može predstavljati i uzrok i posljedicu radnje. U kontekstu mog rada, sve tri umjetničke i akademske discipline povezuje upravo taj proces konstantnog propitivanja odnosa forme i sadržaja. To za mene predstavlja fundamentalno ishodište svakog stvaralačkog konteksta, bilo da se radi o oblikovanju, redefiniranju ili rekreiranju fizičkog, virtualnog ili filmskog prostora. Kako se kontinuitet mojih studija kretao od arhitekture, preko scenografije do filma, odnosno od sveobuhvatnog prema specifičnom i natrag, tako se i proces propitivanja tog odnosa, poput pitanja o tome što je bilo prije – “kokoš ili jaje”, kontinuirano mijenjao. Prostor je na taj način postao varijabilna kategorija koja može biti i uzrok i posljedica integracije sadržaja te u konačnici može biti shvaćena i kao objekt, ambijent ili urbana cjelina, ali i kao slika, zvuk, filmski kadar, te audiovizualna dimenzija u cjelini.
► Pokretač ste nezavisne audiovizualne produkcije specijalizirane za dokumentarne i eksperimentalne filmove, u sklopu koje je pokrenut i međunarodni festival video umjetnosti. Kako balansirate između dokumentarne i eksperimentalne filmske produkcije? Koji su vam najdraži aspekti rada na dokumentarnim, a koji na eksperimentalnim filmovima?
David Lušičić: Podjela filma na dokumentarne, igrane, animirane ili eksperimentalne za mene, na neki način, predstavlja “nužno zlo” filmske industrije, djelomično zastarjelu koncepciju s obzirom na promjerne koje obilježavaju suvremenu transformaciju audiovizualnog medija. Iako se distribucijska kategorizacija u tom kontekstu i dalje zasniva na vrlo preciznim filmskim klasifikacijama, činjenica je da se pojavljuje sve više hibridnih filmova koji probijaju i spajaju ustaljene granice uobičajenih definicija. To su mi upravo i najdraži aspekti filmskog stvaranja. Tako film koji upravo završavam u autorskoj suradnji sa Svenom Klobučarem spaja fikciju, dokumentarizam i direktnu intervenciju crteža unutar filmskog kadra, dok film Via Roma, koji upravo radim u Rijeci, predstavlja hibridni dokumentarni film koji integrira i igrane sekvence. Smatram da je eksperimentiranje temelj svakog kreativnog procesa, bilo da se radi o dokumentarnoj, animiranoj ili igranoj formi. No granica između stvarnosti i fikcije može biti vrlo tanka, rijetko postoji objektivna istina, već individualni doživljaj i subjektivna perspektiva. U tom kontekstu “dokumentarni pristup” kao način bilježenja stvarnosti kroz potenciranje osobne perspektive za mene predstavlja optimalnu poziciju za eksperimentiranje i propitivanje novih granica spajanja formi i sadržaja, te stvaranja nekog novog konteksta i neke nove “stvarnosti”. Moj pristup u dosadašnjim radovima fokusira se upravo na težnji da se ta stvarnost kreira kroz fuziju nekoliko različitih, u realnom vremenu potpuno odvojenih stvarnosti, koje bilježim metodama čiste opservacije, ali ih stiliziram vrlo sugestivnim zvučnim intervencijama i spajam u potpuno novi kontekst, gdje je primarni fokus na atmosferi, a tek onda na informaciji.
► Što mislite koliko je, u korelaciji s europskom ili svjetskom filmskom industrijom, autentična i prepoznatljiva hrvatska kinematografija? U kojoj mjeri možemo govoriti o razvijenoj kulturi gledanja filma?
David Lušičić: Nacionalno identificiranje s kinematografijom najčešće je bazirano na pogrešnim generalnim poistovjećivanima s uspjehom ili neuspjehom pojedinih autora. Da bi ta identifikacija bila smislena, potrebno je kontinuirano djelovanje veće grupe autora čiji bi radovi bili prepoznati kao jedinstvena kvaliteta, povezana s konkretnim nacionalnim teritorijem. To se kod nas još nije dogodilo, no prilično je rijetko i na globalnom nivou. Većinom se radi o periodičnim pojavama sljedbenika, koji baziraju svoj rad na stilizacijama koje slijede značajke autora s prethodno već postignutim relevantnim međunarodnim uspjehom. Ovisno o razini uspjeha, to ponekad uključuje i krajnje pojednostavljeno poistovjećivanje nacionalnih kinematografija s radom autora čiji se filmovi u značajnoj mjeri razlikuju od ostatka filmskih ostvarenja unutar istog nacionalnog konteksta. Ako uzimamo u obzir uspjeh hrvatske kinematografije u cjelini, činjenica je da dokumentarni, eksperimentalni i animirani film ipak ostvaruju daleko značajnije rezultate od igranog filma, usprkos pojedinačnim uspjesima pojedinih autora u toj kategoriji. To je vidljivo na temelju kontinuiteta proizvodnje i visokog nivoa kvalitete izvedbe koja se oslanja kako na suvremena stilska stremljenjima, tako i na specifična autentična ishodišta karakteristična za našu kulturnu, umjetničku i povijesnu baštinu. No to je povezano i s činjenicom da dokumentarni, eksperimentalni i animirani film imaju i vrlo relevantne, međunarodne festivale koji se događaju upravo u Hrvatskoj. To dodatno pridonosi jačanju edukativnih, razvojnih i kreativnih procesa, ali i atrakciji specifične publike. U tom kontekstu i kultura gledanja filmova dominanto je vezana uz festivalska događanja te je vidljivo razvijena u užim interesnim i profesionalnim krugovima. Što se tiče generalne publike, usprkos povremenim međunarodnim uspjesima pojedinih autora, povratak u kina još uvijek nije na nivou koji bi bio primjetan. Čini mi se da su problemi generalne prepoznatljivosti naše kinematografije na domaćem terenu još uvijek obilježeni bremenom niske filmske kvalitete započete devedesetih. Ipak, povjerenje u domaći film, koje je tada izgubljeno, postupno se vraća.
► Možete li izdvojiti filmske klasike koji su utjecali na vas u formativnim godinama?
David Lušičić: Na mene je najviše utjecalo samo bivanje u kino dvorani. Imao sam sreće da me otac tijekom osamdesetih konstantno vodio u kino, pa sam vjerojatno i pogledao sve što se tada dalo pogledati… Na mene je najviše utjecalo upravo kino kao prostorni fenomen, koji te kroz projekciju vodi u neku drugu, potpuno pomaknutu realnost. Što se tiče konkretnih filmova, prvo su me obilježili upravo hitovi sredine osamdesetih koje sam gledao već kao osmogodišnjak, poput Gooniesa i Povratka u budućnost za koji i dalje mislim da je jedan od najboljih filmova svih vremena. No ako pod formativnim godinama smatramo integralni period od osnovne škole pa do punoljetnosti, to već uključuje filmove Lyncha, Scorsesea, Leonea i Kubricka te Tattija i Fellinija koje sam tada neprestano iznova gledao.
► Digitalno doba neminovno je utjecalo na transformaciju umjetničkog djela. Gubi li film svoju “auru” kao jedinstveno djelo umjetnosti? U kojoj mjeri film danas izaziva, preispituje i pomiče granice?
David Lušičić: Danas živimo u periodu ekstremne ekspanzije digitalnog medija i posljedicama krajnjeg zasićenja medijskog prostora audiovizualnim sadržajem, koji zbog instantne dostupnosti i ekstremno reduciranog i kratkog formata rezultira potpunom banalizacijom značaja. Proročanska izjava Marschalla McLuhanna da medij jest poruka, te da korištenje svakog medija direktno korespondira s transformacijom ljudskog živčanog sustava, u tom kontekstu danas dolazi do punog značenja. Smartphone predstavlja ultimativno digitalno sučelje pomoću kojeg se konzumira daleko najviše audiovizualnog sadržaja, te koji u potpunosti objedinjuje i izjednačava značaj kako medija i poruke, tako i forme i sadržaja. Drugim riječima, to znači da više nije važno što gledamo na mobitelu, važno je to da gledamo u mobitel. Isto tako više nije važno što gledamo na, recimo, platformi poput Netflixa, važno je da gledamo Netflix. U tom kontekstu film kao medij definitivno gubi jedan dio svoje “aure” jer u prvi plan dolaze djelomično ili puno kraći video formati. To uključuje raspon od TV serijala do ultimativno kratkih mobilnih video formi koji do krajnjih granica guraju ljudsku pažnju koja ionako ima svoje neurološke limite od oko 8 sekundi, koliko približno i traju najkraći video formati. Gubitak filmske “aure” odnosi se u najvećoj mjeri na nemogućnost transformacije elementarne forme samog medija, ali to nikako ne ograničava mogućnosti novih filmskih izazova u kreativnom smislu. U usporedbi s ekspanzijom novih digitalnih formata, filmski medij doima se ograničeno, jer je određen unaprijed definiranim, više-manje fiksnim trajanjem. Upravo to ograničenje predstavlja i najveću prednost filma kao medija. Poput knjige, koja je oduvijek bila definirana fizičkim formatom prve i zadnje korice, ali je iznova otvarala neograničene perspektive, tako i film ima neograničenu mogućnost propitivanja svojih granica unutar uvodne i odjavne špice. Te granice se, na nivou kreacije, kontinuirano i pomiču, no to nam nažalost većinom ostaje nevidljivo. S obzirom na činjenicu da se godišnje realizira preko pet tisuća novih naslova koji pretendiraju festivalskom i kino prikazivanju, vrlo je teško pratiti recentno filmsko stvaralaštvo. Postojeći distribucijski kapaciteti ni teoretski nemaju kapaciteta za prikazivanje tolikog broja realiziranih filmova, te konkurencija postaje sve jača. To znači da i industrija koja prati razvoj i proizvodnju filmova ima sve veći utjecaj, kako na financiranje, tako i na selekciju, te na konačnu distribuciju novih filmskih ostvarenja. Posljedično dolazi do etabliranja čitavog niza kriterija, od tematskih, geografskih, društvenih i političkih, do konceptualnih i stilskih, koje filmovi moraju zadovoljiti kako bi bili uzeti u obzir. U konačnici sama kvaliteta filma kao umjetničkog ostvarenja vrlo često odlazi u drugi plan, što kod velikog broja autora izaziva nevjericu, a s vremenom postupno i odustajanje od filma kao umjetničke discipline i stvaralačkog poziva. Činjenica je da za razliku od likovne umjetnosti, koja nastaje u okvirima umjetničkog ateljea te u tom prostoru poprima svoju punu afirmaciju, film predstavlja izuzetno kompleksno interdisciplinarno djelovanje koje tek u konačnom projiciranju publici poprima svoju finalnu afirmaciju. Likovno djelo, u tom kontekstu, ne treba nužno svoj galerijski prostor, jer u njemu često biva deformirano, dok film u suštini treba kino dvoranu kao prostor integralnog audiovizualnog doživljaja. Na to da će film doživjeti svoju festivalsku manifestaciju i kino projekciju kakvo zaslužuje, autori danas više ne mogu olako računati. Ukoliko ne pronalaze svoje osobno, kreativno ispunjenje u samom procesu razvoja i realizacije filma, već se fokusiraju isključivo na distribucijski rezultat, vode unaprijed izgubljenu bitku. Ja imam veliku sreću što sam kontinuirano u procesima koji su već sami za sebe esencijalni.
► Autor ste dugometražnog omnibusa Transmania (2016.), eksperimentalnog dokumentarnog filma Status (2015.), kratkih dokumentarca Bez lica (2020.), Tube (2019.), Fajront (2019.), dugometražnog dokumentarca Mlungu – Bijeli kralj (2022.) te najrecentnijeg dokumentanog eseja Galeb (2024.) koji je ujedno i jedan od povoda ovom razgovoru. Što vas je potaknulo na snimanje filma o najkontroveznijem brodu? Koji je bio ključni trenutak u kojem ste samog sebe uvjerili da je ova priča vrijedna dokumentarca?
David Lušičić: Radi se o nizu okolnosti koje objedinjuju i osobne i društvene razloge za početak snimanja filma. Neposredni povod prepoznat je u trenutku nove društvene polarizacije vezane uz temu obnove broda, kada su se pojavile konkretne inicijative da se taj brod doslovno raznese na pučini ispred Rijeke i potopi za sva vremena. Cilj je bio iskoristiti specifičnu simboliku ovog broda za refleksiju promjena koje su definirale našu zajednicu i rezultirale sveopćim neselektivnim uništavanjem naše baštine. Kako je transformacija svakog društva najčešće popraćena potrebom za potpunom destrukcijom, čemu smo svjedoci i danas na globalnom nivou, povod da se kreira dokumentaristički filmski esej koji funkcionira kao komentar tog fenomena vrlo je jasno pozicionirao osnovni koncept ovog filma. Moj osobni autorski pristup započeo je tek nakon završetka rada na prvom filmu o Galebu, na kojem sam radio kao producent u suradnji s prijateljem, pokojnim novinarom Nenadom Bunjcem. On je započeo komunikaciju sa zadnjim kapetanom broda Stojanom Kljajićem, te su tad snimljeni materijali koji su u formi kratkog filma, baziranog isključivo na razgovoru s kapetanom, konačno uvršteni kao dio postava Muzeja grada Rijeke planiranom na samom brodu Galebu. Kapetan Kljajić je trebao biti i jedan od glavnih protagonista u ovom filmu, no nažalost za vrijeme pandemije okolnosti su tragično promijenile. Nenad Bunjac i Slobodan Kljajić preminuli su od posljedica Covida te je ovaj film i posveta njima.
► Koji su bili najveći izazovi filma? Kako ste pristupili istraživanju bogate političke i povijesne važnosti Galeba i koliko je bilo teško doći do materijala i informacija o brodu?
David Lušičić: Priča o Galebu, njegovom nastanku i vrlo specifičnom razvoju jedinstvena je, gotovo legendarna. Brod je proizveden u Italiji za potrebe prijevoza voća, da bi ga za vrijeme Drugog svjetskog rata preuzeli Nijemci i prenamijenili kao minopolagača, nakon čega ga u bombardiranju potapaju saveznici, da bi ga konačno preuzele jugoslavenske vlasti i podigle ga na površinu. Krešo Golik 1948. godine u svom kratkom dokumentarnom filmu Još jedan brod je zaplovio prikazuje upravo Galeba u procesu dizanja iz mora. Brod je nakon toga u potpunosti rekonstruiran i prenamijenjen u “školski brod” za obuku mornara i časnika te potom za promociju pokreta Nesvrstanih. Tako se koristi sve do 1990., nakon čega ga preuzimaju crnogorske vlasti te godinama zapostavljaju, sve do trenutka kada ga preuzima Hrvatska i grad Rijeka kao kulturno javno dobro. Većina informacija o povijesti tog broda dostupne su javnosti, te zbog koncepta filma koji je dominanto baziran na iskorištavanju postojeće simbolike kako bi se aktualizirala opetovana potreba za društvenom destrukcijom, nije bilo potrebe za dodatnim prijenosom povijesnih informacija u tom smislu. No ono što je u filmu ekskluzivno, to je uvid u život na brodu za vrijeme plovidbe, ispričan iz prvog lica – iz pozicije časnika koji je bio prisutan na zadnjoj plovidbi s bivšim predsjednikom Titom. Te informacije dobivene su u neposrednoj komunikaciji koja je zabilježena kao audio zapis te integrirana u finalnoj verziji filma u formi glasa – naratora priče. Kako se radi o filmu koji se dominantno bazira na atmosferi, a znatno manje na informaciji, glavni izazov je bio upravo u stvaranju pravog ritma izmjene audio i video zapisa, te oblikovanja zvuka koji perpetuira osjećaj pripadnosti ambijentu kroz gradaciju šuma mašine broda, ne bi li se u trideset minuta pozicioniralo gledatelja u svijet promjene stvarnosti i neizvjesnosti koja je obilježila našu prošlost te determinirala našu sadašnjost i budućnost.
► S obzirom na znanje koje ste posjedovali i prije odluke o snimanju filma, koliko je istraživanje povijesti broda utjecalo na revidiranje prvobitnog koncepta spram konačne verzije filma? Jeste li, inter alia, naišli na neka neočekivana otkrića odnosno činjenice koje nisu toliko znane široj javnosti?
David Lušičić: Inicijalni koncept nije se mijenjao, ali su se mijenjale produkcijske okolnosti i stanje na terenu za vrijeme snimanja. Proces se od samog početka oslanjao na različite metode opservacije sadašnjih događaja na brodu i urbanom okruženju oko broda, te spajanje tih vizuala s autentičnom pričom iskustva nekadašnjeg života na brodu u formi naracije. To je u početku trebalo uključiti nekadašnje čuvare broda u periodu čekanja na zadnji pokušaj rekonstrukcije i čitavog niza događaja koji su bili planirani uz projekt EPK Rijeka 2020. No cijeli taj proces je obuhvatilo i period pandemije te su se i izazovi produkcije kontinuirano povećavali, a okolnosti snimanja konstantno mijenjale i prilagođavale novim uvjetima. Jedna od značajnijih promjena dogodila se upravo nakon smrti kapetana Stojana, koji je trebao biti glavni narator ove priče, te sam se u potpunosti okrenuo razgovorima s mornarima koji su mi otkrili svoj dio priče. Ono što široj javnosti možda nije bilo toliko poznato je to da su u usporedbi s današnjim ekskluzivnim jahtama kabine na Galebu stvarno bile skromne. Titova soba nije bila izuzetak, iako se naravno radi o posebnoj prostoriji koja je ipak bila znatno komotnija od ostalih. U mlađim danima Tito je znao više vremena provoditi s posadom, no u zadnjim godinama njegovo prisustvo na brodu bilo je sve manje vidljivo. Boravio je na svojoj palubi i rijetko se spuštao među mornare. Uvjeti života na brodu bili su odlični, hrana je tada bila ista za sve, pekli su se kolači, pravio kruh, sladoled, puštali filmovi, u slobodno vrijeme mornari su se sunčali i tuširali na palubi. To su sve činjenice, a ono što me najviše iznenadilo su upravo podudarnosti u iskustvima svih mornara s kojima sam imao prilike pričati. Svi oni dijele isti pogled na ono što su proživjeli na brodu. To su isključivo dobra iskustva koja su u filmu tretirana kao jedinstveno polje zvuka jednog tumača koji unificira tu stvarnost kako poseban sloj filma. U konačnici sam zadovoljan da se film uspio realizirati upravo tako da, bez obzira na promjene produkcijskih uvjeta, u potpunosti odgovara inicijalnoj motivaciji. Tako uz prikaz aktualne rekonstrukcije broda pratimo priču zadnjeg oficira koji nam pruža uvid u detalje nekadašnjeg života mornara, dok u blizini brodogradilišta pratimo slučajni događaj u kojem lokalno stanovništvo izvršava karnevalski obred simboličnim spaljivanjem mesopusta, lutke negativca čije spaljivanje simbolizira uništenje zla za koje vjeruju da je oblikovalo njihovu neposrednu prošlost. Spoj ovog kontinuiteta s arhivskim snimkama koje potvrđuju priču oficira stvara finalnu verziju ovog filma.
► Brod Galeb ima vrlu zanimljivu genezu. Za nas je trenutno najvažnije razdoblje od 1950. do 1980. kada ga predsjednik bivše Jugoslavije Josip Broz Tito koristi za svoje diplomatske misije, odnosno promoviranje pokreta Nesvrstanih i ideje mira između Istočnog i Zapadnog bloka za vrijeme Hladnog rata. Kao simbol Titove vladavine, nerijetko je subjekt raznoraznih polemika. Kako ste balansirali interpretacije različitih perspektiva o Titovom nasljeđu i značenju broda?
David Lušičić: Objektivna povijest relativna je kategorija. Činjenica je da svaka osoba ima svoju istinu koju temelji na svojim osobnim doživljajima, iskustvima, promišljanjima te konačnim stavovima. U tom kontekstu potraga za objektivnom istinom može biti poput pokušaja da se voda zagradi sitom, te ispada nemoguća. No kada se dogodi slučaj da imamo izuzetno veliki broj osobnih istina koje se u velikoj mjeri podudaraju, koje se temelje na vrlo sličnim doživljajima, iskustvima, mišljenjima pa konačno i uvjerenjima, tu možemo ustanoviti dio objektivne povijesti. Ovaj film zato ne pokušava balansirati između različitih interpretacija nasljeđa bivše države ni Titovog nasljeđa, već konkretno zauzima poziciju u onom segmentu gdje to balansiranje nije potrebno. Ta pozicija je usmjerena na izuzetni fenomenološki i simbolički značaj Galeba kao subjekta čija je misija bila ostvarivanje dalekosežnih globalnih ciljeva usmjerenih na stvaranje globalne ravnoteže između Istoka i Zapada kroz promociju pokreta Nesvrstanih. Činjenica je da ti ciljevi u konačnici nisu uspjeli biti ostvareni, kako na globalnom, tako i na tadašnjem nacionalnom nivou. No taj brod je, uz to što je stvoren kao rezultat niza povijesnih odluka, okolnosti, ideja i koincidencija, u konačnici funkcionirao kao platforma za stvaranje jedne zajednice. Ta zajednica je, unutar specifičnih i ograničenih prostornih kapaciteta, u jednom manjem mjerilu, u formi suživota mornara na brodu, manifestirala realizaciju upravo tih globalnih ciljeva, što se iz današnje pozicije može tumačiti kao utopija.
► Izričito ste kazali kako čežnja ili nostalgičnost nisu imperativ za stvaranje filma. U nastojanju da se približi snažno prisutan fenomen destrukcije povijesnih fakata, priču gradite kroz ogoljenu, minimalističku filmsku formu temeljenu na trenutnoj rekonstrukciji broda i autentičnom svjedočanstvu jednog od posljednjih časnika na brodu Galeb. Koliko zahtjevno je bilo pronaći sugovornika/e osobno povezane s brodom, te kako su oni direktno i/ili indirektno pridonijeli koncipiranju i razvijanju radnje?
David Lušičić: U procesu nastanka ovog filma imao sam priliku razgovarati s većim brojem mornara, časnika i oficira koji su plovili na tom brodu u različitim periodima. Radi o pripadnicima različitih generacija, od kojih su neki plovili i nakon Titove smrti. Do kojih sam došao uz pomoć Muzeja grada Rijeke, ali i privatnim pa i rodbinskim poznanstvima.
Ono što je bilo ključno za koncipiranje finalne priče, utemeljene na njihovim iskazima, jest činjenica da su – u kontekstu općeg dojma vezanog uz period proveden na brodu – sve njihove priče povezane, na neki način identične i isključivo pozitivne. To naravno ne znači da su njihovi pojedinačni dojmovi potpuno isti. Dok su se jedni u potpunosti poistovjećivali s višom misijom i promocijom pokreta Nesvrstanih, drugi su jednostavno bili sretni da su imali priliku služiti vojni rok na jednom takvom elitnom brodu, a ne negdje drugdje. Njihove priče uglavnom su pružale autentične uvide u način života na brodu koji je funkcionirao kao jedna skladna zajednica. Ovom prilikom posebno želim istaknuti priče Ivana Skola, Branka Brnića, Ante Ursića i Borisa Bijelice. No kako su sve priče na konceptualnom nivou potvrđivale istu informaciju, odlučio sam da ih objedinim, stiliziram te apstrahiram kroz iskaz jednog pojedinca, pripovjedača, oficira Danila Travalje. Radi se o vrlo konkretnom iskazu koji je izrečen faktički i bez suvišnih epiteta. Vrlo je važno bilo da se emocija u filmu ne “forsira” kroz verbalni izričaj, već da se osjeti kroz spoj čistih opservacija različitih prošlosti i sadašnjosti realnosti. Tako paralelno pratimo aktualni proces rekonstrukcije broda, dok istovremeno slušamo priču o iskustvu života na brodu.
► Zašto odabirete zvuk kao jedan od važnijih filmskih elemenata koji podržava narativni diskurs?
David Lušičić: U kontekstu mojih dosadašnjih radova, ako izuzmemo period razvoja i pripreme, proces stvaranja filma podijeljen je u dvije, dijametralno suprotne faze. Prva faza odnosi se na snimanje na terenu, gdje je velika pažnja usmjerena na kompoziciju kadra, no u sklopu koje je intervencija u ono što će se dogoditi ispred kamere svedena na minimum te je prepuštena koincidencijama koje se kontinuirano dokumentiraju. Druga faza se odnosi na oblikovanje filma, kada je intervencija u ono što je snimljeno maksimalna, te dominanto usmjeren na dizajn zvuka. Zvuk tako postaje krucijalni element oblikovanja filma, te glavno sredstvo povezivanja potpuno odvojenih stvarnosti, snimanih isključivo čistim opservacijskim metodama, no s ciljem kreiranja potpuno nove perspektive koja gledatelja vodi u drugi svijet. Taj svijet ne čini samo autorski statement baziran na konkretnoj manifestaciji određene narativne teme, već ga stvara jedinstvena atmosfera koju gradi specifični ritam izmjene i zvučnih i vizualnih zapisa. Za kreiranje te atmosfere ključno je shvaćanje filma kao cjelovite zvučne kompozicije u kojoj su šumovi, sintetizirani zvukovi, govor, ali i odsustvo zvuka tretirani kao jednakovrijedni instrumenti. Tako u montaži nastojim prvo kreirati fragmente zvučne cjeline, te postupno graditi ritam pojedine scene na koje onda spajam sliku. Ovaaj proces konkretno optimalno odgovara mom specifičnom autorskom pristupu. Generalno držim da konačna kvaliteta filma može “oprostiti” lošu sliku, ali ne i loš zvuk.
► Aurora (Rusija), USS Olympia C-6 (SAD), HMS Belfast (Velika Britanija) samo su neki od brodova za koje nas povijest uči da su dijelili sličnu sudbinu kao i Galeb. Međutim, svi oni postaju muzejskim objektima, simbolima kulture sjećanja čija je misija neumitno edukativna. Što je po vama, osim financijske zahtjevnosti, glavni razlog za kontinuiranu polarizaciju kada je o Galebu riječ? Zašto se teško prihvaća taj nadnacionalni, povijesni značaj Galeba, kao i mogućnost internacionalnog pristupa projektu koji je nedvojbeno prava svjetska senzacija?
David Lušičić: Da, nedvojbeno je da se radi o objektu izuzetne povijesno-simboličke vrijednosti koji nadilazi pojednostavljeno identificiranje na nacionalnom nivou, čemu smo svjedoci i danas. Radi se ipak o brodu koji je simbolizirao promociju jedne od najnaprednijih i najplemenitijih inicijativa ikad pokrenutih u povijesti moderne civilizacije.
No činjenica da ljudi nisu dovoljno informirani o ideji pokreta Nesvrstanih te da je javnost i dalje krajnje polarizirana u vezi ovog broda, nažalost predstavlja uobičajeni sindrom osiromašenog društva, kako na ekonomskom, tako i na intelektualnom nivou.
U društvu obilježenom poticanjem kontinuiranih sukoba te konstantom financijskom neizvjesnošću, potvrda identiteta najlakše se ostvaruje upravo u krajnjim polarizacijama te potrebama za definiranjem osobnih pozicija baziranih isključivo na teritorijalnoj i političkoj pripadnosti. To rezultira generaliziranjem i formiranjem krajnje negativnih stavova vezanih uz sve što se proizvelo u prošlosti, bilo da se radi o Galebu ili recimo hotelskom kompleksu Haludovo, brodogradilištu Uljaniku, no i bilo kakvom socijalno osviještenom ustroju kao što je naprimjer naše dosadašnje javno zdravstvo. Sve to postaju negativne asocijacije te objekti nasilnog utjelovljenja potpuno neutemeljenih identifikacija što rezultira neselektivnom destrukcijom. Poistovjećivanje Galeba s bivšom državom tako dovodi do krajnje negativnih reakcija jer ga dio ljudi povezuje s periodom okupacije, pa tako i javno zagovara njegovo potpuno uništenje. Nasuprot tome, prevladala je afirmativna inicijativa da ga se ponovno obnovi i prenamjeni u gradski muzej u riječkoj luci, no i ta je deja zasnovana na lokalnim identifikacijama koje ograničavaju afirmaciju punog značaja ovog broda kao simbola spajanja istoka i zapada i promocije ideje svjetskog mira i pokreta Nesvrstanih. Smatram da je prava mogućnost internacionalnog pristupa projektu koji će potencirati Galeba kao izuzetnu svjetsku senzaciju, i to tako da ga se konačno poveže s tim kontekstom, pravilno valorizira te progresivno promovira.
► Čini se da je Galeb Feniks među brodovima. Zanimljivo je i nevjerojatno da je plovio krmom, na rikverc od afričke obale do Istre uslijed razaranja kompletnog pramca minom za vrijeme Drugog svjetskog rata. Postoji li, prema vama, realna šansa da Galeb konačno zaživi kao promišljena, sofisticirana, multidimenzionalna povijesno-kulturna atrakcija?
David Lušičić: Vjerujem da ta šansa i dalje postoji, usprkos očitim problemima koji prate finalizaciju procesa rekonstrukcije. Brod je i dalje u brodogradilištu Kraljevica, a iako je veći dio poslova završen, radovi još uvijek traju, no koliko doznajem iz medija, kontinuirano bivaju stopirani zbog nedovoljnih financijskih sredstava. No uvjeren sam da poduhvat te rekonstrukcije ima apsolutnog smisla, te da brod definitivno može postati multidimenzionalna povijesno-kulturna atrakcija, ali samo ukoliko se ostvari idealni balans između komercijalne isplativosti projekta i maksimalnog iskorištavanja povijesno-simboličkog potencijala koji taj brod ima. Da bi se taj potencijal osvijestio i maksimalno realizirao, projekt se mora fokusirati na znatno širi, internacionalni nivo. U tom kontekstu možda treba razmisliti i da ga se, uz to što će djelovati pod Muzejom grada Rijeke, promovira i kao muzej Nesvrstanih. To bi zasigurno bila internacionalna atrakcija. Takav pristup bi vjerojatno predstavljao i konkretniji potencijal za realizaciju potpuno novih međunarodnih umrežavanja i suradnji s velikim brojem zemalja koje su bile uključene u taj pokret, te koje potencijalno mogu predstavljati i konkretni izvor sufinanciranja i investiranja. Potencijal Galeba u tom kontekstu prava je svjetska ekskluziva, za koju samo moramo biti svjesni da je imamo.
► Andre Bazin izvrsno poentira stavom kako filmovi nisu za tu da bi nam rekli što mislimo, već da bi nas potaknuli da mislimo. Sigurno radite na novim projektima, ne nužno filmskim. Možete nam možda reći nešto o nekima od njih?
David Lušičić: Radim paralelno na većem broju projekata koji su u različitim fazama izvedbe, od pripreme scenarija, snimanja, do montaže; neki su autorski, a na nekima radim kao producent. Što se tiče mog osobnog redateljskog pristupa, konstantno sam u procesu uzročno-posljedičnih koincidencija gdje unutar procesa rada na jednom filmu otkrivam nevjerojatne priče koje su nezaobilazna osnova za drugi film, a ovdje mogu spomenuti dva takva slučaja. Tako sam za vrijeme rada na filmu Mlungu – Bijeli kralj otkrio priču koju sada snimam. Radi se o filmu Via Roma koja istovremeno prati situacije ispred riječkog zatvora gdje se skupljaju posjetioci zatvorenika jer ih vide na prozorima ćelija te se često noću dovikuju s njima preko ceste. Tu se razotkriva i jedna vrlo problematična intimna priča žene na slobodi i muškarca u zatvoru koja se upravo snima u formi hibridnog dokumentarca. Drugi slučaj nastavka priče prethodnog filma vezan je uz Arsena Brajkovića kojeg sam upoznao kroz razgovore s mornarima Galeba. On je naime plovio na brodu Vis, te stjecajem nevjerojatnih okolnosti došao do prilike da ga osobno i otkupi, no u tom procesu otkriva da je iskorišten kao paravan međunarodnog kriminalnog miljea Balkana i Iraka. Vis je na kraju njegovom odlukom potopljen ispred rta Kamenjak u Puli, no kako je došlo do tog čina opet predstavlja nezaobilaznu dokumentarističku temu koju upravo razvijam kroz scenarij i pripremu projekta. Konačno, ovom prilikom moram spomenuti i film koji predstavlja odmak od dokumentarizma. Radi se o eksperimentalnom filmu Wolfgang Gring kojeg radim u autorskoj suradnji sa Svenom Klobučarem; upravo je u fazi montaže, a realizira se kroz hibridnu formu spoja fikcije i crteža, odnosno filma i likovnog djela.
Razgovarala: Katerina Jovanović / tekstove ove autorice potražite na linku
Tekst je dio Vizkulturine serije “Kratki, animirani i eksperimentalni film u medijima” koju sufinancira Grad Zagreb — Gradski ured za kulturu, međugradsku i međunarodnu suradnju i civilno društvo te Hrvatski audiovizualni centar. 
