Denis Butorac mladi je i perspektivni fotograf koji se unatoč kratkoj karijeri produktivnošću, vidljivošću, priznanjima i nagradama etablirao u važno ime domaćeg fotografskog svijeta. Rođen je 1992. godine, odrastao u malom slavonskom selu Ilači pored Vukovara, a diplomirao na Katedri za fotografiju pri Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. Već je za studija dobio Dekanovu i dvije Rektorove nagrade, da bi kasnije bio nagrađen i Nagradom Marine Viculin koja se dodjeljuje kao priznanje za rad umjetnika s izvanrednim postignućima u području hrvatske fotografije. Prvu samostalnu izložbu imao je 2018. godine u sklopu 10. izdanja međunarodnog festivala fotografije Organ Vida, kada je predstavio rad Homesick koji je osim brojnih izlaganja u međuvremenu doživio neobičnu adaptaciju i kao kazališni komad.
Predmet Denisovih radova poniranje je u osobno, obiteljsko i društveno, s fokusom na pukotine koje nastaju trenjem između individualnog i kolektivnog identiteta i koje se produbljuju odrastanjem pod pritiskom tradicije. Denis koristi fotografiju kao svjedoka na putovanju upoznavanja sebe i silnica koje su usmjerile njegov život. To je vidljivo u brojnim radovima koji su mahom osobni i intimni. Homesick je rad kojim ponire u tradiciju kolinja, tradicionalnog klanja kojem pristupa na estetski vrlo dojmljiv način korištenjem nježnih tonova i pastelnih boja, Poslanica je diplomski rad u formi nikad napisanog pisma ocu, a Tri moja brata serija je fotografija u nastajanju od 2015. godine koja tematizira obitelj i propituje ulogu najstarijeg brata kojem po patrijarhalnoj raspodjeli uloga pripada ona najodgovornija.
Razgovarali smo s Denisom uoči izložbe u Splitu u Galeriji kluba Kocka u sklopu koje izlaže rad Tri moja brata. Dotaknuli smo se njegovog ulaska u fotografski svijet, afirmacije, balansiranja između komercijalnog i umjetničkog rada, njegova stila te budućih projekata i potencijalnog stilskog zaokreta.
*Denis Butorac, autoportret
► Školovao si se na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu, smjer fotografija. Tijekom studiranja si napravio niz radova, a diplomirao sa serijom Poslanica. Koliko ti je značilo studiranje u Zagrebu i koliko te izgradilo kao fotografa u obrazovnom smislu, ali i onom društvenom, omogućivši ti ulazak u svijet fotografije i spajanje s kolegama?
Denis Butorac: Većinu svog djetinjstva i školovanja sam proveo u Ilači, malom mjestu na istoku Hrvatske, nedaleko od Vukovara. Odmalena sam znao da se ne uklapam u takvu sredinu, što se kasnije odrazilo i na moj profesionalni razvoj i umjetnički rad. Preseljenje u Zagreb i upis na Akademiju dramske umjetnosti su mi tada bili najveće ambicije koje sam i ostvario po završetku srednje škole. U Zagrebu živim više od deset godina i poprilično sam siguran da je to bila najlogičnija, ali i najbolja odluka koju sam donio. Kulturna i fotografska scena kod nas nisu razvijene, u usporedbi s nekim drugim državama, pa kada govorim o mogućnostima u Hrvatskoj, smatram da mi Zagreb može najviše ponuditi. Fotografijom sam se počeo baviti tek koju godinu prije upisa na Akademiju, pa mi je studiranje na istoj izrazito pomoglo kako u obrazovnom, tako i društvenom smislu, i taj će mi period života zauvijek ostati u sjećanju kao poprilično zahtjevan, ali izrazito lijep.
*Denis Butorac, “Poslanica”, 2019. / o radu smo pisali ovdje
► Dosta vizualnih umjetnika, od filmaša do fotografa, kaže kako pravi umjetnički test nastaje nakon izlaska s fakulteta kada su prepušteni sebi, bez podrške institucije, nadzora mentora i s možda nešto slabijom spregom s kolegama. Kako je za tebe prošla ta tranzicija i kako održavaš kreativni kontinuitet?
Denis Butorac: Magistrirao sam fotografiju na Akademiji krajem 2019. godine. Od prvog izlaganja diplomskog rada prošle su dvije godine i moram priznati da se još uvijek privikavam na tu situaciju. Olakotna je okolnost što sam za vrijeme studija ostvario velik broj poznanstava i kontakata koji mi na dnevnoj bazi pomažu realizirati suradnje za komercijalne poslove, zahvaljujući kojima sam financijski samostalan. S druge strane, umjetnički rad, koji mi je utoliko jednako važan, pomalo zapostavljam. Iz iskustva mogu reći da sam najproduktivniji kada imam zadani rok ili kada se imam kome obratiti ako mi treba pomoć ili motivacija. Kako toga više nema, barem ne u mjeri u kojoj je postojalo za vrijeme ispita na fakultetu, trudim se održati kontakte s kolegama i profesorima, posjećivati izložbe i informirati se o zbivanjima u kulturi.
► Za svoj dosadašnji rad si dobio dosta priznanja: formalnih u vidu nagrada (poput Nagrade Marina Viculin), do neformalnih u vidu ohrabrenja, pozitivnih reakcija i velike podrške u fotografskom svijetu. Koliko ti znače nagrade i priznanja? Umjetnici često izbjegavaju evaluaciju istih, umanjuju im važnost hineći skromnost, ili s druge pak strane uvećavaju njihov značaj, pa se reakcije razlikuju. Koliko tebi nagrade i priznanja znače u smislu motivacije i afirmacije, tim više što u svojim fotografijama ponireš u osjetljive intimne i obiteljske teme?
Denis Butorac: Stava sam da je samokritičnost vrlina i vjerujem da tko god me poznaje, može potvrditi koliko sam ustvari kritičan prema sebi i svojim radovima. Ne mogu sa sigurnošću reći otkuda proizlazi i može li se to okarakterizirati i kao nesigurnost, ali sukladno tome su mi nagrade i priznanja od velikog značaja. Svakako se to odnosi i na kritike publike, bilo koja vrsta reakcije ili komentara na rad uvijek je dobrodošla, u periodu dok ga razvijam ili kada je završen i izložen. Mogao bih reći kako postoji neka kompetitivna crta u mom karakteru kao suprotnost spomenutoj nesigurnosti, pa me nagrade i priznanja u tom smislu svakako motiviraju da radim dalje i daju mi do znanja da nešto radim dobro, a to je uvijek lijep osjećaj.
► U svojim radovima obrađuješ osobne teme poput obitelji, roditelja, bolnog sjećanja, postmemorije, a u Splitu ćeš predstaviti seriju fotografija Tri moja brata u Galeriji Kluba Kocka. Sklon si intimnim temama, pa možeš li podijeliti kako izgleda tvoj kreativni proces? Od čega krećeš, kako izgleda tvoj pripremni rad i koliko ti je emotivno teško baviti se s tim temama? Ima li fotografija u tom smislu terapeutski ili istraživački karakter?
Denis Butorac: Čini mi se da gotovo većina (suvremenih) fotografa ima neku nišu u kojoj djeluje, bilo da je riječ o nekim osobnim ili pak društveno angažiranim temama i slično. Sve se to može ispreplitati i podložno je promjenama, ali su me bez obzira na to dugo opterećivala pitanja poput: “Koje teme mene zanimaju? Čime se ja želim baviti? Što moj rad čini prepoznatljivim?”. Nije neobično da se u svojim ranim dvadesetima i na samom početku karijere ne možeš opredijeliti ili imati jasnu viziju u kojem smjeru se želiš razvijati no ipak mi je bilo važno odgovoriti samom sebi na postavljena pitanja.
Nisam mogao pretpostaviti prije nekoliko godina da ću se baviti intimnim temama poput obitelji, odrastanja i identiteta, jer mi je do tada bilo nezamislivo snimati vlastitu obitelj. Te su se teme nametnule same po sebi kada smo na drugoj godini preddiplomskog studija dobili jedan od zadataka za ispit: “obiteljska fotografija”. Kreativni proces u dosadašnjim radovima se razlikovao ovisno o kompleksnosti teme kojom sam se odlučio baviti, ali početak je pretežito isti, a podrazumijeva promišljanje o odnosima u obitelji i situacijama koje su me na neki način obilježile, pa cijeli taj proces promišljanja i fotografiranja zasigurno ima terapijski učinak, ali je također emotivno poprilično iscrpljujuće.
*Denis Butorac, “Majka”, 2018.
► Analiza radova koji tematiziraju obiteljske odnose često svjetlo usmjeravaju na autora i njegovu borbu, no zanimljivo je vidjeti i drugu stranu, reakciju drugih uključenih u priču. Kako tvoja obitelj reagira na tvoje radove? Osjećaju li se izloženima? Jesu li tvoji radovi utjecali na vaše odnose i na koji način?
Denis Butorac: Doživljaj moje obitelji mogao bih podijeliti na vrijeme kada sam bio dio iste, odnosno kada smo živjeli zajedno prije mog preseljenja u Zagreb, te nakon što sam se osamostalio i kada sam ih uključio u svoje radove, kako u prenesenom značenju, tako i u doslovnom smislu.
U ovom prvom dijelu, u vremenu svojih formativnih godina, nisam osjećao razumijevanje i podršku koju su oni možda izražavali, ali na suptilne, meni nerazumljive načine. Kroz vrijeme, odnosi su se produbljivali i postajali smo otvoreniji pa sada znam da me podržavaju i da su ponosni na sve što radim unatoč tome što i dalje možda ne razumiju moju potrebu da našu intimu prezentiram u galerijskom prostoru, ali to im ne mogu zamjeriti jer sam jedini u široj obitelji koji se bavi umjetnošću.
► Dojma sam kako fotografiju koristiš za istraživanje, poniranje u sebe i sjećanja, otkrivanje slojeva identiteta, kao svjetlo u intimnu sferu ličnosti koja često ostaje u mraku. Tvoji radovi mi izgledaju kao dvosmjerno putovanje, ono koje gleda unatrag da bi bolje vidjelo ono što dolazi, a fotoaparat je medij koji te dvije krajnosti spaja. Kako primarno shvaćaš fotografiju kao medij?
Denis Butorac: Često spominjem da se fotografijom želim vratiti svemu od čega sam nekada htio pobjeći. Medij fotografije mi je u tom smislu zaista puno pomogao jer mi omogućava da kažem ono što se ustvari ne usudim izreći naglas. Koristim ga za konzerviranje loših uspomena i ujedno stvaranje novih te kao sredstvo komunikacije i zbližavanja s obitelji, što je posebno vidljivo u mom diplomskom radu Poslanica gdje je fotografska izložba poslužila kao nikada napisano pismo tati.
Na nekoj banalnijoj razini, omogućava mi da se kreativno izrazim, što ne mora nužno biti slojevito i dobro promišljeno. Odmalena se bavim svime što ima veze s kreativnošću, pa sam tako dugo vjerovao da se želim baviti slikarstvom. Fotografija mi rezultate nudi gotovo odmah, što me naposljetku i najviše zaintrigiralo i primarni je razlog zašto se bavim fotografskim, a ne nekim drugim medijem.
► Moram se osvrnuti na tvoju prepoznatljivu i promišljenu estetiku. Primjerice, u seriji Homesick portretiranju sirovog svijeta klanja životinja pristupaš pastelnim bojama, nježnim tonovima što cijeloj priči dodaje intrigantan odmak blagosti, nježnosti kontrastirajući tako formu i sadržaj. Kako promišljaš estetiku u svojim radovima i kako dolaziš do nje?
Denis Butorac: Konkretno u seriji Homesick svjetlo i boje su mi bili izrazito važni ekspresivni elementi pa sam imao jasnu viziju o tome kako bi fotografije trebale izgledati. Kod drugih radova u većoj mjeri je estetika uvjetovana dosadašnjim iskustvom i intuicijom, a u manjoj mjeri svjesnom odlukom. Moram priznati da u počecima nisam bio svjestan činjenice da u mojim radovima postoji prepoznatljiva estetika dok mi drugi nisu ukazali na to. Volim difuzno svjetlo, pastelne boje – takvi me vizuali općenito privlače i kada svjesno pokušam napraviti iskorak u tom smislu, jednostavno opet završim na onom sebi poznatom.
*Denis Butorac, “Homesick”, 2018. / rad smo predstavili ovdje
► Često ističeš kako radiš kao freelancer, dok si istovremeno umjetnički prilično aktivan. Je li takav tip posla, u kojem si sam sebi šef, preduvjet umjetničke slobode i kako balansiraš umjetnički poziv s potrebom da kroz fotografski rad također osiguravaš egzistenciju? Dolazi li ponekad do kolizije svjetova u tom smislu na estetski ili neki drugi način?
Denis Butorac: Fotografija je moj poziv, strast i posao. Recimo da živim od fotografije i kroz fotografiju tako da sam se prestao opterećivati nekim uvriježenim mišljenjima da komercijalni aspekt mog fotografskog rada umanjuje vrijednost umjetničkog. Jednako mi je stalo do npr. modne fotografije kojom se također bavim, kao i do osobnih radova namijenjenih izlaganju u galerijama. Često mi je teško osigurati dovoljno vremena da bih uskladio naručena fotografiranja i ona koja radim zbog sebe, ali nije nemoguće. Najveći je izazov ne zanemariti jedno ako u nekom periodu prevlada ovo drugo. Izazovno je ponekad i zadovoljiti očekivanja klijenta u vidu estetike, no iako su rjeđe, postoje i situacije u kojima imam svu kreativnu slobodu ili štoviše, događalo se da me se angažira za komercijalni projekt jer su se naručitelju svidjeli umjetnički radovi koje radim. S druge strane, od umjetnosti, barem kod nas, rijetki mogu živjeti pa je bavljenje umjetnošću na neki način stvar prestiža, no to sam prihvatio kao realno stanje i ne bih mogao raditi neki drugi rutinski posao s jasnom određenim radnim vremenom.
► Razgovaramo uoči izložbe u Galeriji Kluba Kocka u Splitu na kojoj predstavljaš rad Tri moja brata u sklopu kojeg si fotografirao Patrika, Mihaela i Tonija. Kako ti je bilo raditi ovaj rad, kako je utjecao na odnose tebe i braće?
Denis Butorac: Rad Tri moja brata je serija fotografija u nastajanju od 2015. godine i prvi je u nizu radova koje povezuje tema obitelji. Odredio je smjer i interes za teme kojima sam se kasnije bavio jer je riječ o ranije spomenutom zadatku s fakulteta koji se ticao upravo obiteljske fotografije. Tada mi je bilo važno samo ispuniti svrhu zadatka i položiti ispit. Odlučio sam ići „linijom manjeg otpora“ i isključiti roditelje iz fotografija te snimati tri mlađa brata koji su tada bili djeca. Inicijalna ideja je bila zabilježiti svakodnevne trenutke njihova odrastanja ne bi li se na taj način očuvala i povijest vlastite obitelji. Njihovu nezainteresiranost za suradnju sam odlučio iskoristiti, pa su tako umjesto formalnih portreta, nastale fotografije njihove dokolice, šetnji, ilegalnih aktivnosti iz kojih se iščitava tinejdžerski bunt i slično. U procesu rada na seriji, dinamike naših odnosa mijenjale su se primarno mojim nametnutim prisustvom tijekom fotografiranja, pa smo na taj način poprilično nesvjesno produbili bratske odnose. Želja mi je nastaviti razvijati rad, no smatram da je prerastao svoju prvotnu svrhu i da je vrijeme za zaokret u samom pristupu čime ću se sigurno baviti u budućnosti. Izložba u Splitu gdje ću rad po prvi put izložiti samostalno, dobar je način za zaokružiti jednu cjelinu kako bih nastavio dalje u nekom drugom smjeru.
*Denis Butorac, “Tri moja brata”, 2015.
► Prema motivima fotografija iz tvoje serije Homesick napravljena je kazališna predstava u režiji Christiana Jeana-Michela Jalžečića po dramskom tekstu Dorotee Šušak. Radi se o zaista nesvakidašnjoj adaptaciji. Članove tvoje obitelji glume Ksenija Marinković, Frane Mašković i Rok Juričić. Kako je došlo do suradnje i možeš li nam otkriti pojedinosti o predstavi?
Denis Butorac: Nevjerojatan je osjećaj iz prvog reda gledati probu kazališne predstave u kojoj troje izvrsnih glumaca igra situacije inspirirane događajima iz tvog života. Nastala je prema motivima fotografija iz rada Homesick koje su poslužile redatelju i glumcima da kroz niz razgovora i priprema oblikuju kazališnu predstavu prema vlastitim doživljajima spomenutih fotografija, čije je dijaloge Dorotea Šušak zatim oblikovala u dramski tekst. Suradnja se dogodila na poziv redatelja Christiana Jean-Michela kojemu je ovaj projekt ujedno i diplomski rad. Fotografije nisu čest predložak za kazališni komad pa je to ono što ga prije svega čini zanimljivim i inovativnim. Predstava propituje hijerarhiju socijalnog nasilja koje se kontinuirano vrši spram pojedinaca, kao i ritualno iskorištavanje obiteljskih odnosa u korist ispunjavanja nametnutih društvenih očekivanja. Smatram da je riječ o vrlo univerzalnoj i sveprisutnoj temi gdje je čin klanja, odnosno kolinja, samo metafora nerazumijevanja s kojom se svatko tko je drugačiji može poistovjetiti. Upravo iz tog razloga nije važno je li lik kojeg igra Rok Juričić zapravo Denis i je li priča uopće o konkretnim događajima iz moje prošlosti.
► Prošle godine si na 35. salonu mladih osvojio nagradu u vidu izložbe u Galeriji umjetnina u Splitu za koju spremaš novi rad. Možeš li otkriti u kojoj je fazi taj rad i misliš li ostati u obiteljskoj, intimnoj tematici ili spremaš zaokret u tom smislu?
Denis Butorac: Prije svega moram spomenuti da mi je iznimna čast biti jedan od nagrađenih na prošlogodišnjem Salonu mladih, tim više ako uzmemo u obzir koliko je talentiranih umjetnika tada izlagalo. Samostalna izložba u Galeriji umjetnina mi je ujedno i poticaj za posvetiti se novom projektu, iako to nije bilo uvjetovanom nagradom. Nastojim se odmaknuti od tema kojima sam se do sada bavio, ali priča je ponovno osobna. U šali govorim da želim napraviti rad kojim ne mogu nikoga potencijalno povrijediti. Drugim riječima: obitelj ću ovaj put izostaviti, barem u vidu doslovnih prikaza. U zadnje vrijeme se često spominje kako se svijet zbog pandemije zaokrenuo u nekom novom smjeru i većina je ljudi to iskoristila da se posveti sebi. Istu motivaciju imam i ja pa bih se zato volio vratiti na početak bavljenja fotografijom kada sam prvenstveno uživao u samom procesu fotografiranja bez da se opterećujem oko završnog rezultata. Upravo me ovo vrijeme kojem svjedočimo potaknulo da preispitam sve ono na što osobno ne mogu utjecati pa su mi “neizvjesnost” i “strah od gubitka” ključni pojmovi kojima se bavim, dok bih žanrovski rad mogao svrstati u kategoriju mrtve prirode.
► Mlad si i uspješan fotograf, što potvrđuju priznanja, nagrade, izložbe. Ipak, kada pogledaš svoju karijeru, postoji li neki cilj koji posebno želiš ostvariti i koje su ti daljnje ambicije u karijeri, u kojem smjeru bi volio da se ona razvija?
Denis Butorac: Kada mi se učini da se kroz određeno vrijeme ništa značajno ne mijenja, nastojim se prisjetiti koliko sam do sada napredovao i tada mi je jasno da polako, ali sigurno ispunjavam sve ambicije koje si zadajem. Ove sam godine slobodno vrijeme iskoristio za putovanja izvan Hrvatske i po prvi put sam imao osjećaj da bih volio preseliti negdje barem na neki kraći period, prvenstveno u svrhu dobivanja novih iskustava i ostvarivanja kontakata s drugim ljudima iz struke. U međuvremenu mi je važno posvetiti se novom radu i izložbi, a dugoročno mi je želja predavati fotografiju, idealno na Akademiji u Zagrebu, koju sam i sam završio.
Razgovarao: Dario Dunatov / sve tekstove ovog autora čitajte na linku
Zahvaljujemo Denisu Butorcu na ustupljenim vizualnim materijalima.
*Tekst je dio Vizkulturinog projekta “Vizkulturiranje društva 2021.” koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije
