Domagoj Burilović mladi je vinkovački umjetnik koji je svoje akademsko slikarsko zvanje zamijenio umjetničkom fotografijom. Najveću pozornost izazvao je prošle godine izložbom Dorf (o kojoj smo na Vizkulturi pisali ovdje) čije reperkusije još uvijek ne staju, već i dalje otvaraju slojevita problemska i umjetnička tumačenja. U razgovoru smo se dotaknuli spomenutog medijskog “transfera”, složenih i zahtjevnih koncepata na kojima radi, društvene odgovornosti koje njegova poetika podrazumijeva kao i svega onoga “između” objektiva i izložene fotografije, a što njegova djela čini istovremeno rijetko zanimljivima i važnima.
► Kako je akademski slikar završio kao fotograf? Je li te fotografija privukla još tijekom studija ili je to umjetničko “skretanje” skrivilo nešto drugo?
Domagoj Burilović: Slikarstvo sam upisao jer sam znao crtati, bez previše dodira s drugim medijima. Na studiju se pokazalo da imam znatno bolje razvijen osjećaj za prostor nego za plohu i boju, da sam bolji kipar nego slikar. Na višim godinama studija koje nisu ograničene medijem radio sam u okvirima konceptualne umjetnosti, objekata i novih medija (među ostalim, možda i zbog rada u trodimenzionalnom prostoru). Tada sam prvi put koristio fotografiju, ali više kao alat i pomoćno sredstvo u nekoj široj, multimedijskoj interpretaciji ideje. Nakon studija pet godina nisam bio umjetnički aktivan, ali sam se intenzivno bavio komercijalnom fotografijom. U tom periodu uronio sam u taj medij kroz tehnologiju, tehniku, interpretaciju, ali i analizu svega što fotografija može biti. Odluku da ponovno krenem s umjetničkim projektima isključivo kroz fotografiju donio sam, naravno, zbog puno većeg iskustva u tom mediju, ali i činjenice da se većina vizualne umjetničke produkcije (u digitalnom dobu i kroz tisak) posreduje fotografijom – prema tome fotografski rad je u svakom obliku neposredan. Također, tim bih medijem proširio mogućnosti manipulacije i interpretacije prostora i izmještanja konteksta koji sam do tada primjenjivao u konceptualnim radovima. Fotografijom mogu obuhvatiti i stvarati puno veće prostore, čak i svjetove, koji nisu više ograničeni niti materijom. Čini mi se da je to opet bio svojevrsni povratak slici, ali ovaj put u sinergiji s trodimenzionalnim prostorom.
► Spomenuo si višegodišnje bavljenje komercijalnom fotografijom. Što su ti ta iskustva donijela, jesu li te dodatno usmjerila u radu i području interesa?
Domagoj Burilović: S obzirom da od tog angažmana nisam nikad živio, nisam ni imao posebno negativna iskustva. Radio sam stock fotografiju, poneke plakate, kataloge, izloge.. Novac nije bio dovoljno velik da mi pokrije troškove života, ali je bio dovoljan da dođem do ozbiljne fotografske opreme. Na faksu sam na izbornom kolegiju fotografije dobio elementarno znanje o tehnologiji i fizici optike i fotografije, imao sam neke pokušaje umjetničke fotografije, ali najviše sam prošao teoriju i povijest tog medija. Međutim, upravo me ovaj period komercijalnog angažmana usmjerio kao fotografa. Tu sam gutao ogromne količine fotografske produkcije svih vrsta, pristupa i interpretacija. Tada sam u potpunosti počeo razumijevati i teoriju slike (fotografije) koju sam prošao na faksu. Također, ta je vrsta fotografije zahtijevala tehničku perfekciju što obuhvaća terensko i studijsko snimanje kao i post produkciju, u smislu pripreme i istraživanja, širenje znanja o digitalnim alatima, teoriji boja, svjetla i optike leće, ali i discipliniranja oko ponavljanja snimanja, rad na stopostotnoj veličini fotografije, dugotrajne montaže kako bi dobio smislene i uvjerljive cjeline.
► Tijekom studija si se, ako se ne varam, okušao i u mediju skulpture? Radio si reljefe znamenitih Vinkovčana, a sudjelovao si i na Trijenalu hrvatskoga kiparstva. Kako je izgledao taj izlet u kiparstvo?
Domagoj Burilović: Na Trijenalu sam sudjelovao na zadnjoj godini studija s konceptualnim radovima – objektima. Činjenica da su trodimenzionalni bila je dovoljna kao kriterij za sudjelovanju na natječaju, a onda su prošli i na izložbu. Reljefe sam radio prije par godina, radilo se manjoj portretnoj plastici koju je trebalo zanatski dobro odraditi uz nekakav vlastiti rukopis, bez posebne konceptualne interpretacije. Meni je osobno to bio izazov s kojim bih se, smatrao sam, mogao nositi. Dogovorio sam se s naručiteljem da ako ijedna strana ne bude zadovoljna, prekidamo suradnju bez obaveza. Ja sam bio zadovoljan rezultatom, a naručitelj ih je nosio kod pokojne Marije Ujević – Galetović koja ih je također pozitivno ocijenila. Zaista mi je bilo zadovoljstvo odraditi te narudžbe, ali nemam daljnjih ambicija u tom smjeru niti bih prihvatio veće projekte.
► Nakon završenog studija slikarstva na Umjetničkoj akademiji u Splitu vratio si se u Slavoniju. Zašto?
Domagoj Burilović: S obzirom na moje radove, vjerojatno se očekuje neki lokalpatriotski, možda i melodramatičan odgovor. Međutim, razlog je egzistencijalan – nakon završenog studija zbog loše financijske situacije u obitelji morao sam hitno naći posao, a najprihvatljiviji je bio onaj u školi. U to vrijeme (2012.) u Vukovarsko-srijemskoj županiji 15-ak je škola tražilo nastavnike likovne kulture, a u ostatku Hrvatske možda par. Nije bilo lako vratiti se iz jednog velikog centra u provinciju, ali taj period ponovne adaptacije bio je vrlo kratak. Ipak sam ovdje odrastao, imam svoj krug ljudi i ovaj prostor osjećam kao svoj. Danas mi je izuzetno drago da sam se vratio, nemam osjećaj da nešto propuštam, a imam priliku djelovati i doprinositi ovom prostoru koji je vrlo apatičan iznutra i zanemaren izvana.
► Tvoje se fotografije odlikuju specifičnom slikovitošću, da se poslužim ne baš tako spretnim izrazom. Gdje se prema tvom mišljenju spajaju ta dva likovna izraza; fotografija i slikarstvo?
Domagoj Burilović: Postoji ta opća komponenta – u naravi su ta dva medija izuzetno slična, oba su samo aranžman boje-svjetlosti na plohi te je i njihovo ispreplitanje neizbježno. Slikarstvo sa svojom ogromnom poviješću ima nemjerljiv utjecaj na sve nove medije, a s druge strane zadnjih 150 godina slikarstvo se snažno naslanja na optiku fotografije. Cijela priča o “smrti” slikarstva, kao i pojava moderne, uzrokovana je upravo pojavom fotografije i problemom prezentacije – reprezentacije.
U mom slučaju znanje i iskustvo slikarstva sigurno snažno utječu na moju fotografiju. Slikarsko strukturiranje mi možda dolazi prirodno ili tome pridajem veću važnost. Ne radim u formi bilješki, dnevnika ili klasičnog dokumentiranja gdje je svako estetiziranje “prepreka” neposrednosti i autentičnosti. Općenito ne shvaćam fotografiju u bilo kojoj formi kao objektivnu, a pogotovo ne u umjetničkoj. Prema tome ne izbjegavam “konstrukciju” slike, dapače, koristim taj element u svrhu dramaturgije i dinamike priče koju donosim. Trudim se da svaki vizualni element dovedem do kraja, ali i da ima svoje opravdanje u kontekstu, ideji i temi koju obrazlažem, koliko mogu ništa ne prepuštam slučaju. Kroz fotografiju dodatno sam širio i svoje znanje o slikarstvu, pogotovo u teoriji boja, a iskustvo rada u osnovnoj školi gdje na umjetničkim djelima kontinuirano analiziramo likovne osnove dodatno mi je osvijestilo važnost tog elementarnog znanja i vještine.
Moram napomenuti da je filmska fotografija zapravo moj glavni uzor i utjecaj pri stvaranju fotografskih projekata. Čini mi se kako je zbog vremenske komponente, narativnosti, multimedijalnosti, karakterizacije likova, prostora i svih ostalih elemenata koji ju grade, filmska fotografija često složenija i ima više zadaća nego “klasična” fotografija. Ali i ona, naravno, ima svoje uporište u tradiciji slikarstva.
► Kako bi danas opisao tvoj odnos prema fotografiji? U čemu vidiš mogućnosti pa i granice ovoga medija?
Domagoj Burilović: Najveća prednost fotografije je ujedno i njena najveća slabost – a to je kratka forma nabijena informacijama. Nema bržeg, pristupačnijeg ni invazivnijeg medija. Ni jedan medij nije toliko rasprostranjen, zloupotrebljen, dinamičan, podložan eksperimentu, promjenama, ukorijenjen u digitalnom komunikacijskom dobu i suvremenom svijetu. Fotografija je revolucionirala samu komunikaciju. Ali ta ju brzina čini i jako površnom. Čini mi se da nema katarzičnu moć, moć proživljenog iskustva kao što to imaju književnost, film, teatar… U općem smislu više funkcionira kao prijenos informacija nego narativ koji ima transformacijski potencijal.
Umjetnička fotografija to donekle može nadoknaditi. Kao što sam spomenuo, ja svoje fotografske projekte pokušavam shvatiti kao film – odmaknuti se od puke informacije i stvoriti narativ koji će djelovati kontemplativno. Kada formiram vizuale za neki projekt pokušavam izgraditi ono što se u popularnoj kulturi zove worldbuilding – nastojim stvoriti uvjerljiv “svijet” koji ima vlastitu logiku, atmosferu i emocionalni naboj, a koji opet nije gluma nego je autentičan i u kontekstu priče i teme kojom se bavim. Tekst koji prilažem uz projekt ima jednaku važnost kao i vizualni materijal te na njemu radim jednako dugo kroz istraživanje literature, formiranje vlastitih zapažanja i strukturiranja u formi.
► Koliko se fotografija kao medij promijenila od tvojih umjetničkih početaka do danas – je li njezina sveprisutnost (u svim svojim grotesknim izobličenjima i hiperbolama) proširila njezinu umjetničku potentnost ili joj je naškodila?
Domagoj Burilović: Transformaciju fotografije ne vidim nužno kao promjenu, više kao grananje novih kategorija. U tom smislu ništa ne može naškoditi umjetničkoj potentnosti fotografije, može joj samo proširiti prostor eksploatacije. Sveprisutnost fotografije sigurno rezultira nekim njenim grotesknim manifestacijama, ali i onim vrlo korisnim, praktičnim, koje su sposobne obogatiti ili olakšati svakodnevicu (npr. Google Street View). U svom elementarnom, formalističkom obliku fotografija je dovoljno jednostavna i brza, a uz svoj dokumentacijski karakter mislim da nema potrebe za “evolucijom”. Ono što se mijenja je “Slika svijeta”, odnosno doživljaj stvarnosti posredovan slikama. Iako u tome fotografija igra možda i najveću ulogu, nije jedina i u tom je procesu samo sredstvo.
Pojavu AI tehnologije koja se u potpunosti bazira na fotografiji ipak ne vidim kao fotografiju, nego kao drugi medij. Ona nema u sebi karakter dokumenta, njen autor nije bio na “licu mjesta” te se time gubi “fotografsko” u njoj.
► Rekao si kako fotografiju ne doživljavaš objektivnom, što se djelomično može i uočiti u tvom autorskom rukopisu. Naime, u svojim si radovima preispitivao i (re)interpretirao dokumentarističku validnost fotografija (Post factum), a u Dorfu si koristio i montažu, točnije intervenirao si u inicijalnu fotografsku bilješku. Kakav je, dakle, tvoj stav prema toj relevantnosti intervencije u fotografsku “objektivnost”?
Domagoj Burilović: Svaka fotografija je konstrukt, prema tome ne može biti objektivna, ali može biti dokument. Svakoj pojedinačnoj fotografiji odlučujemo hoćemo li joj i koliko vjerovati.
Svojim fotografijama pristupam i kao konstruktu i kao dokumentu. Sve u njima je autentično, ali ponekad više ili manje komponirano u svrhu konteksta, uvjerljivosti i dramatike priče. Sam izbor onoga što ću fotografirati je subjektivan i uvjetovan prethodnim konceptom. Teme, prostori i problemi kojima se bavim su stvarni, svi vizualni elementi koje koristim su autentični svemu na što se odnose, ali nisu uvijek u jednakoj mjeri bilješka stvarnog, zatečenog stanja situacije. U radu Post factum fotografirao sam fotografije i službene dokumente. U tom slučaju moje su fotografije doslovno bilježile, ali fotografirane fotografije bile su dokumenti koji su izgubili tu dimenziju, sve činjenice na njima nestale su u procesu raspadanja. Serija je bila vrlo “slikarska”, a ne fotografska. Iako je to bio najdokumentarniji rad kojeg sam radio, najmanje je tako izgledao. U Dorfu sam rekreirao kontekst prostora: realne objekte, kuće sam izmjestio iz stvarnog stanja (sadašnjeg slavonskog sela), smjestio u drugi (ali također realni slavonski prostor) te dobio neki novi prostor koji je nekada bio moguć. Sve u svrhu jasnijeg sagledavanja konteksta arhitekture, urbanizma, povijesti, kulture…. Svaka intervencija ima svoju svrhu u građenju konteksta i argumentaciji ideje, vizualnoj dinamici i dramaturgiji. Umjetnost je po prirodi interpretacija, subjektivni stav, ali u fotografiji se ona isprepliće s dokumentarnim, zato mi je važno u tekstu biti iskren i naglasiti (kao i opravdati) proces manipulacije ili izmještanja konteksta. Također, kako svoje serije gradim kao (gotovo filmske) narative, dokumentarnost fotografije daje uvjerljivost tim svjetovima i omogućuje “uranjanje” u tu stvarnost.
► U tvojoj poetici, da parafraziram dio napisa, hiperrealizam susreće nadrealizam – atmosferičnost fotografija mnogi spominju kao prvi dojam kada gledaju tvoje fotografije, neki ih opisuju i kao magijski realizam. Kako bi ih ti opisao?
Domagoj Burilović: Iako mi nikad nije palo na pamet, magični realizam mi zvuči najljepše. Moja želja je da mi radovi djeluju filmski – narativno, uranjajuće i atmosferično, u kreativnom smislu da imaju neki “pomak”, nešto što će ih izdvojiti od uobičajenog doživljaja stvarnosti i fotografije, da vizualno budu intrigantni, kontemplativni. Atmosfera i emocija koju pokušavam ugraditi u radove su mi bitne komponente koje bi trebale privući i zadržati pogled na fotografiji, dati im dodatnu vrijednost i kontekst. S obzirom da se bavim povijesnim točkama u kojima su prisutni procesi nestajanja, gubitka, odumiranja, odsustva, već oni određuju neki melankoličan ton. Njega potenciram kroz neke klimatske i urbane zadanosti, ali i bojom, svjetlošću, kompozicijom. Tim tonom pokušavam dati seriji cjelovitost, graditi ju kao jedan zaseban svijet sa svojom vlastitom unutarnjom logikom. Uz to, radovi često u sebi nose neke sukobe, apsurde, kontraste koje ugrađujem u vizualni kod fotografije te tako dobijem stvarnost koja je u nekoj mjeri izmještena, pomaknuta. Ta izmještenost zajedno s atmosferom doprinosi dojmu “onostranog”, nadrealnog, magičnog.
► Ljudi nisu ono što zaokuplja tvoj objektiv, ali su uvijek njegov podtekst ili kontekst. Njihove su sudbine inkorporirane u problem koji tvoje fotografije otvaraju, ali ljudskoga lika na njima nema. Zašto?
Domagoj Burilović: Vi ste prvi koji ste se na to osvrnuli. Prvo jedan tehnički, ali važan razlog – suradnja s ljudima čini snimanja kompleksnijima. Moji projekti su dugogodišnji, sastoje se od ekstenzivnih istraživanja lokacija, čekanja adekvatnih vremenskih uvjeta, snimanja u nepovoljnim uvjetima (teško pristupačne lokacije, loše vrijeme, rane zore…). Suradnja s nekim drastično bi otežala cijeli proces. Drugi razlog je konceptualan – kontekst prošlosti, iseljavanja i nestajanja zahtijeva osjećaj i činjenicu odsustva subjekta.
► U radu Teraformiranje baviš se i onim Kozarčevim mrtvim kapitalima problematizirajući apsurdnost Slavonije, njezinu zatečenost između fertiliteta i jalovosti zemlje, usklične opustjelosti bogate i plodne zemlje koja, na rubu zdravog razuma, propada. Umjetničko oko ovdje je združeno s društvenom kritikom, a fotografirani prizori iako prikazuju stvarno stanje, doimaju se nadrealnima i “umjetničkima”. Možeš li u svojim radovima jasno razdijeliti te dvije niti; umjetničku i kritičku?
Domagoj Burilović: Za mene je najbolja umjetnost ona angažirana, koja nečem doprinosi, ali koja nije nužno estetski reducirana kako bi djelovala neposredno i iskreno, nego koja estetsku, “umjetničku” dimenziju koristi kako nadogradila kritiku i kontekst. Umjetnička komponenta motivira umjetnika i ispunjava njegov potencijal, a emotivno angažira promatrača. Te dvije kategorije pokušavam ispreplesti i opravdati jednu u drugoj, ne imati višak. Vizualnom konstrukcijom pokušavam se izmaknuti iz stvarnosti kako bih dao neki novi ili jasniji pogled na tu stvarnost. Radovima pokušavam dati neku vizualnu harmoniju i začudnost, temi pristupiti iz nekog ovog kuta, pronaći neku svježu perspektivu i novu dimenziju kako bih skrenuo pažnju na određeni problem. Želim da moji radovi imaju smisao koji postoji u kritici, ali isto tako trebaju imati vizualnu snagu koja dopire široko i sposobna je uhvatiti i zadržati pažnju promatrača.
► Tvoj projekt Dorf počiva na sličnim temeljima. Sjajan koncept počiva na mnoštvu dihotomija; dolazak Nijemaca u Slavoniju i poboljšanje kvalitete života/ odlazak Slavonaca u Njemačku kako bi poboljšali kvalitetu života; priroda koja izdašno pomaže pri gradnji kuća osiguravajući materijal/ priroda koja u kolaboraciji s vremenom uništava i ubrzava propast tih istih kuća te kao da ih vraća sebi, iskonskom materijalu. Jesi li, s jednogodišnjim odmakom, zadovoljan realizacijom tog projekta i koncepta?
Domagoj Burilović: Apsolutno jesam. To je projekt na kojem sam potrošio najviše vremena, s kojim sam se najviše mučio, a opet u kojem sam najviše uživao i u kojeg sam najmanje vjerovao – a koji je bio najuspješniji. Dorf je, za razliku od drugih umjetničkih radova, počeo kao neki moj neobavezan projekt bez posebnih umjetničkih namjera, a pretvorio se u prilično velik zalogaj.
► Izložba Dorf nije samo umjetnički značajna, već i etnografski, kulturološki, antropološki jer je plod dugotrajnog istraživačkog i terenskog rada – zašto jedan umjetnik zahvaća toliko duboko i široko u ovu temu? Što je bio cilj cijelog projekta koji doslovno bilježi topografiju prošlosti?
Domagoj Burilović: Dorf je započet kao neobavezan projekt, igranje vizualnim i kulturološkim elementima arhitekture i etnografije. S vremenom se pretvorio u umjetnički rad kojim sam htio dati neku novu vizuru na prostor Slavonije i skrenuti pažnju na problem iseljavanja i njegove posljedice. Međutim, kako sam dublje istraživao povijest tog vremena, prostora i arhitekture, tema je postajala sve opširnija i složenija. Na terenu sam uvidio da objekti tradicionalne seoske arhitekture koje snimam često nisu u cijelosti u originalnom stanju, a oni koji jesu su vrlo rijetki, nenastanjeni i krhki, neki objekti urušavali su se pred mojim objektivom. Kada sam uvidio brzinu kojom nestaju i vjerojatnost da njihovo postojanje nigdje nije zabilježeno, svakako ne kvalitetno kao na mojim fotografijama, odlučio sam obići svako selo i svaku ulicu na prostoru istočne Slavonije, Baranje i Srijema kako bih evidentirao što veći broj objekata i barem na taj način sačuvao kulturni pejzaž koji nepovratno nestaje. U periodu od tri godine snimio sam preko 200 objekata, od tog broja ih barem 30 više nema.
► U Dorfu, kako si jednom prilikom izjavio, nastupaš i kao konzervator, čuvar stambene arhitektonske tipologije. Je li to pitanje umjetničke estetike ili društvene odgovornosti umjetnika? Naime, čini mi se kako si ovim projektom prilično nadrasao tu umjetničku dimenziju.
Domagoj Burilović: Da, smatram da je daljnje evidentiranje i katalogizacija tih objekata daleko važnija od umjetničke interpretacije. Velika, brojna, multinacionalna, multietnička i multikonfesionalna slavonska sela oduvijek su bila demografska, gospodarska i urbanistička okosnica Slavonije. Gradovi su bili trgovački i kulturni centri, slični drugim srednjoeuropskim gradićima. Ali sela su razvila vlastiti kulturni identitet. Zbog provincijalnog karaktera sela, ali i regije, nikad nije bilo volje da se uopće osvijesti, a onda i sačuva materijalna baština. Danas je gotovo nema, a kulturni identitet ovog prostora se shvaća unitaristički, bez sjećanja na sve one različite etnicitete koji su ga nekada stvarali.
► Demografska tragedija Slavonije aktualna je već godinama, mnogi umanjuju njezine posljedice, a tvoji radovi bespoštedno svjedoče o njoj. Slavonija je bila nacionalno grotlo u koje je svatko stigao “odnekud”, bila je prenapučena, iseljena, raseljena, a posljednjih godina u nju se ipak doseljavaju stranci koji mijenjaju i radnu i etničku statistiku. Što prognoziraš Slavoniji u godinama koje dolaze, na demografskom i nacionalnom planu?
Domagoj Burilović: Generalno se ne usudim ništa prognozirati, ali ako moram nešto pretpostaviti rekao bih da će se i dalje smanjivati broj stanovnika. Ne vjerujem da će doći do nekih većih upliva novih etničkih grupa, barem ne u smislu stalnog boravka. Većina sela će nestati, veće općine i gradovi će opstati. Sve će više poljoprivredne zemlje biti u rukama sve manje ljudi što je stvar čiste isplativosti, a ne neke zavjere. To su sve zapravo aktualni procesi koji će se još dugoročno nastavljati, ako ih na neki drugi način ne izmjene vrlo moguće drastične globalne političke i klimatološke prilike.
► Izložba tako jakog lokalnog pečata odjeknula je i na međunarodnoj sceni (Sony World Photography Award u Londonu, op. a.). Iznenađuje li te što je nešto ovako osobno preraslo u univerzalno iskustvo koje su prepoznali i ljudi koji ga ne dijele i možda im nije upisano u nacionalno sjećanje?
Domagoj Burilović: Saznanje da sam ja dobio tu nagradu bilo je veliko iznenađenje, ali činjenica da ju je dobila jedna izrazito lokalna priča – nije. Na međunarodnoj sceni je aktualan trend upravo radova izrazito lokalnog karaktera, partikularna iskustva koja nisu opća mjesta. Prošlo je vrijeme kada su fotografi i drugi umjetnici iz velikih kultura putovali svijetom i kolonizatorski eksploatirali male kulture računajući na “egzotiku” nepoznatog. Danas se također traže priče manjih kultura i zajednica, ali sada iz vizure lokalnih umjetnika kao autentičnog iskustva.
► Osim dvogodišnjeg rada, ova ti je izložba donijela i iskustvo oneman posla; bio si umjetnik, kustos, producent? Bi li to ponovio? Kako to izgleda u praksi; koji su bili najveći problemi, a koji izazovi?
Domagoj Burilović: Količina i raznovrsnost aktivnosti oko Dorf projekta nije završila s finalizacijom rada ili izložbe, s njom je tek započela. Ni jedna od tih aktivnosti (koje obuhvaćaju stotine sati provedenih na terenu, u postprodukciji, istraživanju literature, pisanju i natječajima) nije sama po sebi toliko složena da bih imao problema s realizacijom, problem su uvijek količinski i vremenski okviri i rasponi. U tom kontekstu najzahtjevnije je čekanje povoljnih uvjeta i postprodukcija: objekte snimam uglavnom u zimskom periodu kada mi ne smeta lišće stabala i grmova koji znaju prekriti velike dijelove tih kuća i to samo za vrijeme oblačnog vremena kada je svjetlost ravnomjerno raspoređena (nema jakih sjena koje bi sakrile detalje), a u postprodukciji svaki objekt trebam “očistiti” od svih vizualnih smetnji: grana, automobila, znakova, stupova… Ponekad situacija zahtijeva snimanje objekta u dijelovima i naknadno sastavljanje u cjelinu na fotografiji (najčešće zbog borova koji su zimzeleni). Ostale poslove obavljam u međuprostoru. S obzirom da imam posao u školi, dvoje male djece, adaptaciju kuće u procesu, neke dodatne aktivnosti i obaveze – s vremenom sam uvijek u deficitu (uostalom kao i većina nas). Sve što radim u okviru svog umjetničkog angažmana obavljam između 4 i 8 ujutro, a uz to hvatam vikende i neke rupe u radnim danima. Međutim, mislim da mi vremenski raspon (ne i količina rada) kojeg provodim na pojedinačnom projektu utječu na kvalitetnije strukturiranje radova u konceptualnom i vizualnom smislu. To je nekakav proces mentalne fermentacije i sazrijevanja ideje koji ne bih uspio dobiti istom količinom rada u kraćem roku. Također, rad na ovom projektu financijski je zahtijevan: tisuće kilometara koje sam odradio i koji me tek čekaju u gorivu financiram sam, a utrošeno vrijeme i svu potrebnu tehnologiju potrebnu za realizaciju, naravno, ni ne podrazumijevam kao trošak. Ovakav posao zahtijeva posebno radno mjesto i sigurno ga ne bih ponovio, ne bih ni mogao jer je ovaj projekt toliko širok da ne znam hoće li ikada završiti. Što više istražujem otvaraju se neke nove kategorije koje bih mogao obuhvatiti te si kontinuirano moram postavljati ograničenja. Kada ispunim zadane ciljeve, sigurno će se rad na tom projektu i dalje nastaviti, ali kao sporedna aktivnost. Interijeri, vlasnička struktura, povijest i etničko podrijetlo objekta i mjesta za sada moram ignorirati kako bih što brže mogao pohvatati “lica”, fasade kuća koja su najreprezentativnija prije nego propadnu. Iako postoje pojedinačni objekti koji se izdvajaju svojom ljepotom, jedinstvenošću i povijesnom ulogom i nose oznaku kulturnog dobra (ali su i kao takve prepuštene propadanju), mislim da je kvantiteta, brojnost tih objekata daleko važnija. U njihovoj brojnosti krije se kvaliteta raznolikosti kultura koje su ih podizale u istim životnim uvjetima, suživot sela s prirodom i naivno poimanje estetike, ali i urbanistička specifičnost koja govori o karakteru prostora, kvaliteti života i težnji za građanskom kulturom. Osim stambenih objekata i njihovi popratni gospodarski objekti nose slična kulturna obilježja i kodove. Također, cijela priča Dorfa koja se odnosi na Slavoniju vrijedi i za Vojvodinu. To je isti kulturni, panonski bazen koji je dijelio istu povijesnu sudbinu, a granice između njih tek su nedavno prvi put iscrtane. Međutim, negdje sam si morao staviti ograničenje kako bih se mogao uopće nositi s projektom.
► Najavio si nastavak rada na ovome projektu u smislu šire katalogizacije, tiskanja fotoknjige, stvaranja web stranice ili čak eksperimentalnoga/dokumentarnog filma. Radiš li na tome i dalje, u kojem smjeru će se ovaj višegodišnji rad nastaviti?
Domagoj Burilović: Da, radim na tome, sve navedeno je i dalje u planu. Ovaj rad će trajati dok ne evidentiram sve objekte za koje mislim da su toga vrijedni, a za to će mi trebati barem još pet godina. Nakon toga kreću neke planirane aktivnosti katalogizacije, a paralelno sa snimanjem radit ću umjetničkim radovima kojima bi dalje revalorizirao tu kategoriju arhitekture kao i prostora Slavonije iz kojeg izrasta.
► Sljedeći projekt koji pripremaš ima još uži lokalni prefiks; bavit ćeš se stambenom gradnjom na vinkovačkom području koje je velikim dijelom arheološko nalazište. Na koji ćeš način umjetnički problematizirati tu činjenicu?
Domagoj Burilović: Taj rad je tek treći na listi prioriteta, tako da bi mogao biti realiziran u prilično dalekom vremenskom roku.
Vinkovci se turistički brendiraju kao “najstarije naselje u Europi”, pretpostavlja se da neprekinut kontinuitet života ovdje traje već sedam, osam tisuća godina. U svakom slučaju leže na ostacima neolitskih, antičkih, srednjovjekovnih i novovjekovnih kultura. Cijeli širi centar grada gusto je pokriven arheološkim nalazištima. Naravno, život ovdje traje i dalje – mnoge mlade obitelji grade svoje domove. Zakon predviđa da se svaka intervencija u zemlji mora prijaviti nadležnim tijelima koje obustavljanju sve njihove radove i pokreću dugotrajna arheološka istraživanja na financijski teret vlasnika parcele. Kako je mnogima, a pogotovo mladim obiteljima, to ogroman dodatan financijski teret koji se nadodaje već velikom trošku gradnje novog objekta, uz to su vremenski gubici ponekad i višegodišnji, nije rijedak slučaj da se nalazište devastira kako se ništa ne bi našlo. Tako postavljen zakon je uvijek na nečiju štetu. Česta nalazišta na takvim lokacijama su peći, ognjišta i temelji nekadašnjih nastambi. Činjenica da se dvije obitelji, dva doma direktno “dodiruju” kroz sve te tisuće godina, utječu si na živote te su prisiljeni jedni drugima “urušavati” domove sadrži neku tragediju i poeziju. U tom bih tonu dalje razrađivao vizuale. Isprepleo bih te dvije situacije, dobio suživot i sukob između njih te apsurd koji leži u pozadini priče. Prije toga moram detaljno istražiti cijelu situaciju: proučiti pravilnike, obići lokacije, razgovarati s arheolozima o njihovim iskustvima i saznanjima, kao i obiteljima koje su prošle taj proces.
Autorica: Ivana Đerđ – Dunđerović / sve tekstove ove autorice za Vizkulturu pročitajte na linku
