U sklopu projekta Kodirani prostori već godinama istražujemo prostore koji su nekoć bili ključni za nastanak i razvoj nove umjetničke prakse, a danas više ne postoje na karti Zagreba – barem ne fizički. Kroz prikupljanje arhivske građe – fotografija, plakata, novinskih tekstova, pozivnica i usmenih svjedočanstava – pokušavamo rekonstruirati ne samo događaje nego i okolnosti u kojima je umjetnička scena tada nastajala. Kada nam je Boris Cvjetanović ustupio svoju privatnu arhivu fotografija iz nekadašnje Galerije PM na Starčevićevom trgu, otvorila se prava vremenska kapsula – gotovo cijelo desetljeće izložbi, otvorenja, performansa i druženja. U toj dokumentaciji zapele su mi za oko fotografije s otvorenja izložbe Dubravke Rakoci Prema bijeloj monokromiji iz 1984. godine.
Na jednoj od fotografija umjetnica stoji (vjerojatno prilikom otvorenja izložbe) ispred svojeg rada. Ruke su joj u džepovima, na licu blagi osmijeh, a iza nje su na zidu razapete tkanine velikih formata koje u potpunosti dominiraju ambijentom galerijskog prostora. Iz biografije saznajem da je Dubravku Rakoci i tih godina zanimalo kako slikarstvo može izaći iz formata platna i biti ravnopravno s prostorom – tema koja se kontinuirano proteže kroz čitavu karijeru.
Dubravka Rakoci (Zagreb, 1955.) diplomirala je slikarstvo 1979. na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, u klasi Raoula Goldonija, a iste godine započinje kontinuirano izlagati. U ranijim 1980-ima paralelno djeluje kao grafička dizajnerica. Vodila je slikarske radionice u studentskim centrima (1983.–1984.), te je tijekom akademske godine 1991./1992. predavala na École d’art d’Aix-en-Provence, mentorirajući studente treće i četvrte godine u klasi profesora Valensija. Između 1993. i 1998. predavala je likovnu umjetnost u Školi za tekstil, kožu i dizajn u Zagrebu. Od 1998. do 2007. bila je art direktorica u izdavačkoj kući Školska knjiga, a od 2007. pa do umirovljenja djelovala je kao viša leksikografkinja i voditeljica likovne redakcije u Leksikografskom zavodu Miroslav Krleža. Za izložbu Kruženje / Circulation, održanu 2024. u velikogoričkoj Galeriji Galženica dobila je godišnju Nagrada Vladimir Nazor (link).
Kroz slikarstvo, prostorne radove, dizajn i pedagoški angažman, Dubravka Rakoci dosljedno prati ideju da slika nije konačni objekt, nego situacija koja se događa u prostoru i u oku promatrača. Razgovarati s njom znači razgovarati o kontinuitetu – o tome kako se jedan umjetnički jezik može mijenjati bez da izgubi svoj unutarnji kompas. Zato se u razgovoru vraćamo na početak – na vrijeme kada ulazi u umjetnost, na atmosferu zagrebačke i jugoslavenske scene krajem 70-ih, i na prve radove koji već tada nose sve što će kasnije razvijati.
► Kako je izgledao vaš ulazak u svijet umjetnosti – koje su bile vaše prve estetske i misaone preokupacije? U kakvom je društvenom i kulturnom ozračju tada bilo moguće stvarati – kako biste opisali atmosferu hrvatske (ili jugoslavenske) umjetničke scene tih godina?
Dubravka Rakoci: Ulazak? To bi bila prva izložba?
Prva izložba bila je rečenica revolta. Bila je to 1979. Vjerovala sam da se svijet može promijeniti, a ne samo tumačiti. Nisam bila usamljena u tim mislima. Želja za mijenjanjem nije bila u obliku komentara, senzacionalističke kritike, citiranja tadašnjeg ili prošlog (nevaljalog) svijeta. Vjerovali smo da je promjena koja izranja iz nama poznatih, naših medija (slikarstva, filma…) jedina smislena. Spora ali prava! I sada tako mislim!
► Koliko je studij na Akademiji likovnih umjetnosti oblikovao vaš kasniji rad? Postoje li profesori ili kolege koji su imali posebno važan utjecaj na vaš razvoj?
Dubravka Rakoci: Studij na ALU je stvorio moj rad! Htjela sam biti arhitektica, brodograditeljica, modna kreatorica, vozačica F1… Umjetnica, umjetnik!? Što je to? Kako se to želi? Akademija likovnih umjetnosti bila mi je tek drugi izbor.
Apsolutno postoje meni važni profesori i kolege. Da nisam studirala na klasama profesora Kulmera i profesora Goldonija, da nije bilo podrške starijih kolega (Petercol, Demur) moj bi rad izgledao… ne znam kako i ne želim znati!
Studij slikarstva, kao i ostali studiji, postoji da bi mladi ljudi naučili gledati i razumijevati, odgovorno zaključivati. A zatim poletjeti.
► Vaša se poetika često povezuje s istraživanjem prostora boje, svjetlosti i ritma. U ranijim radovima naglasak je bio na strukturi i kompoziciji, dok se kasnije pojavljuje slobodniji, gotovo meditativan pristup. Kako se taj jezik razvijao kroz godine?
Dubravka Rakoci: To izgleda drugačije! Ali je, u stvari, uvijek isto! Slikarstvo me vodilo. Postavljalo je probleme, jer probleme treba raspetljati! Uvijek postoji rješenje! Kada se nađete pred zidom, dovoljan, nužan je, još samo jedan korak!
► Kako biste opisali odnos između racionalnog i intuitivnog u vašem stvaralaštvu? Koliko vam je važno fizičko iskustvo slike – površina, tekstura, pokret tijela u radu?
Dubravka Rakoci: To ste divno primjetili! Apsolutno sve to jako je, jako važno! Sve je to rad!
► Bavili ste se i crtežom, instalacijom, prostornim intervencijama… Kako se medij mijenjao s vašim idejama? Je li digitalno doba utjecalo na vaš način gledanja i doživljavanja slike?
Dubravka Rakoci: Meni je slikarstvo početak i kraj. Kuća koja se gradi uz moju pomoć. Da bi kuća bila kuća treba imati temelje i konstrukciju, krov, smišljenu organizaciju prostora…
Crtež, instalacija, prostorna intervencija, to nisu promjene! Nisu posljedica odabira! To su sve neophodni stupovi stvaranja (rada).
Digitalno nije slikarstvo, digitalno je digitalno.
► Kako danas gledate na recepciju vlastitog rada u kontekstu hrvatske umjetnosti 70-ih i 80-ih, i kasnije? Jeste li kao žena osjećali određena ograničenja ili očekivanja koja su bila drukčija od onih koje su imali vaši muški kolege u polju umjetnosti?
Dubravka Rakoci: Ah, ženska pitanja! Mora da sam jako sretna žena, jer nisam nikada osjetila žensko – umjetničku diskriminaciju. Mene ne muče nikakvi muški – ženski – rasni – nacionalni – religiozni – seksualni problemi. To su privatne stvari. Moj je metar prislonjen na prastare probleme istine i ljubavi. U umjetnosti: ili jesi umjetnik ili nisi! Gotovo!
Recepcija moga rada?
Osjećam li skepsu u pitanju? Od završne izložbe na ALU, koja je bila za mene logični oblik materijalizacije slikarskog djelovanja, mislim da su moje glavne karakteristike tvrdoglavost, samovolja, upornost. Na Akadeniji sam nešto naučila (sve!), i ne dam se! Takvi su bili i moji prijatelji, kolege! Takvi su bili profesori Goldoni i Kulmer, kustosi u GGZ-a! To je lako ako su ti noge na tlu, a glava u oblacima!
► U mnogim vašim radovima postoji ideja prostora koji nije doslovan – prostor svjetla, zraka, energije. Kako razmišljate o pojmu prostora u umjetnosti?
Dubravka Rakoci: U prostor ste uvijek uronjeni. Ali osjećate li ga? Hm! Tu je kvaka!
Sjetila sam se jedne primjedbe profesora Matka Peića na satu povijesti umjetnosti: “Slikari ćete postati tek kada budete sve oko vas vidjeli kao sliku!” Nije mi se to, tada, činilo jako mudrim, ali ima tu nešto!
Dakle, o prostoru ne razmišljam, osjećam ga. Osjećam zrak, miris, svjetlo…, s memorijom cjeline građevine, s memorijom urednog ili zbrčkanog urbanističkog rješenja grada. Ne zaboravljam ni kulturno-povijesni kontekst. Sve je tu, sve je važno! Sve oblikuje. I ja!
► U kojoj mjeri je za vas slika misaoni proces, a u kojoj senzualni doživljaj?
Dubravka Rakoci: Misaoni proces i senzualni doživljaj stvaraju spiralu. Jedno mijenja drugo i tako u nedogled!
► Kada gledate unatrag, koje vam je razdoblje rada osobno najvažnije ili najintimnije? Postoji li rad ili serija koji smatrate ključnim za razumijevanje vašeg opusa?
Dubravka Rakoci: Zadnji semestar na Akademiji. Vrijeme oslobađanja! Bezbroj pitanja za riješiti! Divno! Puno posla!
Tada sam napravila jako puno “drippinga”! Oni bi se možda mogli proglasiti ključnim radovima!
► Kako doživljavate ponovno susretanje s vlastitim ranim radovima – što vam oni danas govore?
Dubravka Rakoci: Moji rani radovi (sjetila sam se bradatog Nijemca) nisu samo rani radovi! Oni su i sadašnji. Izlažem ih opet i opet, mijenjaju se i ostaju isti… krug je uvijek krug! Samo stari! Kao i mi! Upravo taj dio, trenutke njihove prisutnosti – izlaganja, bilježim u legendama. Pridodajem im njihove životopise. To mi je jako važan dio rada!
► Kako gledate na današnju umjetničku scenu – postoji li dijalog između vaše generacije i mlađih autora? Ima li umjetnika/ica čiji vas rad danas posebno zanima ili prema kojima osjećate određeni afinitet?
Dubravka Rakoci: Ima odličnih mladih umjetnika! Puno više loših, kao uvijek i svuda. Mladi su drugi svijet i veliki mi je izazov identifikacija s njihovim radovima. To je zadatak! Ali to mi je i obaveza!
Današnja sveprisutnost i vrijeme bez vremena, grde su i zavodljive maske! Tu bi trebalo hodati kao po vodi!
► Prošle godine predstavljena je vaša knjiga 360°, koja nije samo pregled vašeg rada, nego i pažljivo oblikovan umjetnički objekt sam za sebe. Kako kao umjetnica gledate na medij umjetničke knjige – kakve su njegove mogućnosti, ograničenja i uloga danas, u odnosu na galerijski prostor ili institucionalni kontekst izlaganja? Može li knjiga postati prostor umjetničkog djelovanja jednako snažan kao i platno ili zid, i što vas je osobno privuklo tom formatu kao mjestu prezentacije i promišljanja vlastitog rada?
Dubravka Rakoci: Čini mi se jako komplicirano kako Vam odgovoriti! Možda ovako: knjiga može postati umjetnički rad. Ali ne moja! Zato ne bih o tome sudila. Za mene je ova knjiga, kao i sve ostale, dokumentacija moga umjetničkog djelovanja. Fotografska dokumentacija i pridružena razmišljanja različitih autora. Čak autora različitih profesija! Dakle, knjiga je zabilježena sjena prošloga!
Zašto ovaj format? To je format luksuznog časopisa. Takav je i prijelom knjige. Skakutav, časopisni! Takav je život, skakutav! Ništa nije linearno, možda se čini takvim…
Dizajnom se bavim od ranih 80-ih. U ovom sam projektu uživala!
Mislim da je pomalo sentimentalna… Zašto ne?
Sada pripremam još dvije knjige. Jedna je knjiga skica i crteža, druga je kronološka evidencija izložbi s cjelovitim legendama izloženih radova.
► Kao i lani (link), trenutno sudjelujete na Artissima sajmu u Torinu, zajedno s Galerijom Manuš. Mijenja li se način na koji promišljate vlastiti rad kada je predstavljen u takvom međunarodnom, kompetitivnom i često tržišno oblikovanom prostoru – i kako biste opisali taj ‘prelazak granice’ kao iskustvo, ne samo profesionalno, nego i osobno?
Dubravka Rakoci: O kojim je granicama riječ? Već sam puno puta prekoračila raznovrsne granice. Nadam se da ih bude bilo još!
Izlagala sam u Berlinu, Bonnu, Frankfurtu, Kopenhagenu, Milanu, Veneciji, Trstu, Torinu, Parizu, Toulonu, Marseille-u, Carcassonneu, Beču, Grazu, Budimpešti, Györu, Pekingu, Buenos Airesu, Saõ Paulou, Santiagu, Berkeleyu, Rigi, Londonu, Sarajevu, Ljubljani… U nekim sam gradovima izlagala i po nekoliko puta! Puno geopolitičkih granica!
Uzbudljivije su granice koje određuje profil izložbe, značenje izložbe u svijetu umjetnosti. Izlagati uz Josepha Kosutha, Roberta Morrisa, Nam Jun Paika, Roberta Smithsona, Brigitte Kowanz, Franza Grafa… Za mene je to puno veći emotivni izazov!
► Što mislite, može li umjetnost još imati onu transformativnu, duhovnu ili društvenu snagu koju ste možda osjećali u ranijim desetljećima?
Dubravka Rakoci: Snaga umjetnosti je uvijek prisutna, drugačije izgleda! Treba biti otvoren i optimista! Učiti nove jezike, učiti prepoznavati. Već se puno puta dogodila “smrt umjetnosti”… I gle, još je tu!
► Što vas danas pokreće na rad — postoji li tema ili osjećaj koji vas još uvijek ne napušta?
Dubravka Rakoci: Kada jednom zaronite u umjetnost, ne izranjate!
► Kako izgleda vaš atelijer danas – fizički, prostorno, ali i simbolički? Kako iz današnje perspektive gledate na mogućnost dobivanja atelijera u gradu, na pitanje prostora kao resursa za umjetnike i na uvjete koje ste vi imali na početku, a koje imaju mlađe generacije danas?
Dubravka Rakoci: Gradski sam atelje dobila na korištenje 2007. Već sam bila tzv. srednja generacija. To je moje mjesto mira i rada. Nije velik, ali ja sam se organizirala.
► Na kraju, što biste voljeli da ostane kao nit vodilja kroz vaš opus – što biste željeli da publika zapamti?
Dubravka Rakoci: To zaista zvuči kao pitanje kraja! Brrr! Tu sam veliki skeptik! Svatko govori svojim jezikom. I, uglavnom, samo taj jezik razumije. Čini mi se da umjetnost, filozofija… postoje upravo iz tog razloga. Kao pokušaji dijaloga. Objašnjavamo sebi, kolegama, prijateljima, publici… stoljećima!
Na kraju bih se rado ponovo prisjetila profesora Goldonija i njegove rečenice: “Mali, ako u životu nađeš dvoje koji će zaista razumijeti tvoj rad, budi sretna!”
Možda još jedna zanimljiva uputa nama, zbunjenim studentima druge godine, profesora Kulmera: “Nije važan stil, forma, dobar rad se uvijek osjeti, prepozna!”
Portreti i fotografije iz studija: Sanja Merćep
Tekst je dio Vizkulturine serije “U stvarnom prostoru” koju sufinancira Grad Zagreb — Gradski ured za kulturu i civilno društvo.
