Mlada suvremena umjetnica Emanuela Lekić od samih početaka svoje karijere realističnim slikama ukazuje na rascjepe između stvarnosti i imaginacije, kolektivnog i individualnog sjećanja, napetosti iščekivanja. Njezina ulja na platnu u dopadljivim čistim kontrastnim bojama duljim promatranjem otkrivaju svoju slojevitost, mračniju stranu iza ružičastih vrpci i baršunastih zavjesa.
Emanuela Lekić slikarstvo je diplomirala 2019. na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, u klasi prof. Igora Rončevića, a u samo nekoliko godina ostvarila je niz sudjelovanja na grupnim te nekoliko samostalnih izložbi u Hrvatskoj i inozemstvu. Od skupnih izložbi nužno je spomenuti 5. i 6. bijenale slikarstva, 35. Salon mladih – Situacije u Galeriji Forum, 14. Erste Fragmenti u Galeriji Kranjčar te Od Y do Z u NNMU. Projekt Noćna smjena, predstavljen je na samostalnoj izložbi u Laubi (Zagreb), Galeriji Kortil (Rijeka) i Gradskoj galeriji Crikvenica, a diplomski rad Lica iz klupe, izlagala je u Hrvatskom školskom muzeju (Zagreb) i Galeriji Decumanus (Krk). Tijekom studija i umjetničkog djelovanja osvojila je više priznanja, uključujući pohvalu Akademskog vijeća ALU, nagradu publike na 14. Erste Fragmentima, nagradu za najbolju nezavisnu umjetnicu na art sajmu Nesvrstani, te prvu nagradu na 6. trijenalu autoportreta u Samoboru. Djeluje kao samostalna umjetnica te vanjska suradnica na Akademiji primijenjenih umjetnosti u Rijeci.
Dok razgovaramo okružene radovima iz posljednjeg slikarskog ciklusa, ali i brojnim detaljima poput neonskih znakova, maski, neobičnih pepeljara i antiknog namještaja, postaje jasno da su granice između realnosti i mašte, životnog i radnog prostora ponekad zamućene, isprepletene. Kako nastaju njezine slike, što je inspirira i gdje ćemo ih uskoro moći vidjeti ispričala nam je u nastavku.
► U tvom smo ateljeu trenutno okružene radovima iz posljednjeg ciklusa, uljima na platnu sa simetričnim scenama kazališnih pozornica i realističnim motivima ruke, pepeljare, (auto)portreta… Neke od tih radova imali smo prilike vidjeti na izložbi Od Y do Z: Gradilište nove generacije. O čemu je riječ?
Emanuela Lekić: Serija se zove Marvelous Problems i u tom projektu bavim se proučavanjem granica između stvarnog i imaginarnog prostora. Istovremeno, otvara nove mogućnosti za promatranje svakodnevice kroz tradicionalno slikarstvo. Polazišna točka je koncept skloništa koji je prikazan kao ambivalentan prostor – sigurno utočište, ali i potencijalna zamka. Inspiriralo me papirnato kazalište, paper theatre, njegova slojevitost. To je mala pozornica od papira ili kartona na kojoj se izmjenjuju nacrtane kulise i likovi, u 19. stoljeću je to bio popularan oblik kućne zabave. U cijelom ciklusu naglasak je na centralnim motivima koji evociraju dječju igru, ali istovremeno ukazuju na iluziju i fragilnost tog prostora.
Ideju skloništa mogla sam povezati s tim papirnatim kazalištem jer je ono svojevrsni simbol naše potrebe da stvorimo siguran prostor, ali ipak, taj se prostor lako može uništiti. Baš mi je zato medij papira interesantan, jer je krhak, dopušta intervenciju, postoje procjepi kada se slaže i lijepi, ali ipak djeluje jako dopadljivo, razigrano…
► Da, to je vidljivo u tim kontrastima čistih boja – plava, narančasta, crvena, zelena, ali i u nekima od naslikanih motiva, tipografiji…
Emanuela Lekić: Riječi u službi slike dobivaju sasvim novo značenje. Uvijek me zanima taj odnos između slike i jezika, između očaravajućeg i nemirnog. Sama riječ marvelous javljala mi se i prije nego sam započela ciklus jer u sebi nosi tu dvojaku atmosferu. Kako svaku sliku započinjem izradom kartonskih maketa koje mi služe kao skice, htjela sam napraviti malo kazalište koje će na pročelju imati upravo tu riječ marvelous i biti svojevrsna oda slikarstvu. Jer taj „marvelous problem“ za mene jest upravo slikarstvo – istovremeno predivno i izazovno. Nova tuba uljane boje i ona zgnječena, potrošena, stoje jedna nasuprot drugoj; zmije koje nose kist – sve su to motivi s kojima sam se poigravala.
Dok sam radila na slici Marvelous Problems, koja naslovom predvodi seriju, slučajno sam naišla na podcast u kojem je povjesničarka umjetnosti Alyce Mahon govorila o pokretu nadrealizma i Andréu Bretonu. Spomenula je kako se u njegovim tekstovima često pojavljuje riječ “marvelous”, kojom su nadrealisti označavali sposobnost uočavanja čudesnog u svakodnevnom životu. Bilo mi je gotovo nevjerojatno čuti to objašnjenje u trenutku dok sam na slici ispisivala tu istu riječ, o pokretu koji mi je slikarski blizak. Upravo me te slučajnosti u procesu slikanja najviše zabavljaju, trenuci koji se tek naknadno iskristaliziraju i postanu ključni elementi slike.
Poigravanje s kontrastnim bojama stvara dojam nečeg lijepog i ušminkanog, ali sva ljepota može ponekad skliznuti u osjećaj nelagode, nešto se brzo može izmijeniti, a slike odražavaju tu napetost, jer ne znaš u kojem će smjeru krenuti. Nije mi cilj naslikati što realističnije, već stvoriti atmosferu. Želim da se to i osjeti: umjetni prostor, umjetno svjetlo, inscenirani ambijent. Na neki način preuzimam ulogu kazališnog redatelja.
U ranijoj seriji Noćna smjena sam stvarala atmosferične, gotovo filmske prikaze i česti problem mi je bio kontrolirati svjetlo. Pogotovo jer sam slikala mrak. Palo mi je na pamet – a što bi bilo da radim svoje prostore? Onda bih imala veću kontrolu nad svime.
To je jedan nespretni izlet u trodimenzionalno. U tim stvarima nisam vješta, ali niti ne pokušavam biti. Baš zato mi je zanimljivo, jer ne poznajem pravila, osjećam se slobodnije. Ne želim napraviti savršene 3D modele, baš ta nesavršenost evocira dječju igru. A onda preslikavanje tih nesavršenosti u slikarstvo dodaje još jednu dimenziju.
► Ne bih rekla da je baš tako nespretan… Nedavno si u zagrebačkom studiju/galeriji Klet održala pop-up izložbu Kulisa lijepih eksponiranih tajni, na kojoj publika postaje aktivni sudionik, doslovno kroči u elemente slike, a za taj si jedinstveni događaj napravila i veliku kulisu, koja je transformirala prostor, ali i samo iskustvo tog otvorenja. Izložila si i istoimenu sliku velikog formata koja prikazuje taj prostor i samu kulisu kroz koju su posjetitelji mogli proći. Kako si došla na tu ideju i što je bio motiv za svojevrsno brisanje granica između slike i realnog prostora?
Emanuela Lekić: Slika se zove Kulisa Lijepih Eksponiranih Tajni što je akronim za Klet, a na njoj su osobe koje tamo rade i slažu kulturni program. Želja mi je bila zabilježiti mladi kulturni život u Zagrebu, a slikom i kulisom sam htjela povezati ta dva svijeta gdje ću ponuditi ljudima pregled onoga što se tamo događa, a da ne odstupim od onoga što mene u radu trenutačno zanima.
Za razliku od malih modela za druge slike iz ciklusa, ovaj put sam imala grandioznu ideju -odlučila sam napraviti najveću skicu za svoju sliku dosad, maketu dugačku čak 5 metara! U tom sam procesu proučavala kazalište i kazališnu teoriju, posebno tekstove Antonina Artauda, francuskog redatelja i teoretičara koji je kazalište doživljavao kao oblik drevnog rituala, prostora u kojem se ruše granice između stvarnog i simboličnog. Svidjela mi se ideja da kazalište može biti više od prikaza, da može postati svojevrsni odraz društva, njegov dvojnik koji istovremeno razotkriva i kritizira stvarnost. Upravo zato sam ovu veliku kulisu zamislila kao simboličnu pozornicu društvenih suprotnosti: s jedne strane sam postavila simboliku kritike, a s druge pohvale. Lica koja ih predstavljaju preuzeta su iz ilustracija tih starih kazališta. Sviđa mi se iskarikiranost, groteska, prenaglašavanje emocija koje imaju dozu humora. Htjela sam da ta estetika bude vezana za estetiku paper theatera kojim sam bila inspirirana.
Kulisa je bila dizajnirana baš za taj prostor i sumnjam da ću ponovno napraviti neku sličnih dimenzija. Vremenski je bilo dosta zahtjevno, sama izrada kulise je trajala nekoliko tjedana. Prije toga je bila priprema, dizajn, mjerenje – puno sam stvari učila putem. A slikanje ulja na platnu trajalo je dva mjeseca. Bilo je puno ponavljanja jer sam svaki komad kulise ručno oslikavala. Primjerice, ovu sam mašnu prvo naslikala 6 puta na kartonu, postavila u prostoru i onda ponovno naslikala 6 puta na završnoj slici u ulju. Ta je repetitivnost bila zamorna, ali na kraju zadovoljavajuća. Ljudi su prilikom izložbe bili aktivni sudionici samog djela i bilo mi je fascinantno vidjeti kako ta kulisa počinje živjeti s prostorom. Bilo mi je drago na kraju vidjeti reakcije ljudi, sve je imalo smisla.
Danas ta kulisa više ne postoji. To su sve bili dijelovi; zabate na kojima su bili naslikani labudovi sam poklonila prijateljima, zadržala sam paper mache svoje maske. Nju sam već slikala u jednom ranijem radu iz serije Noćna smjena i zanimljiva mi je jer je vezana za kazalište, identitet, otvara puno pitanja.
Za samo ulje na platnu koristila sam kao referencu fotografije prijateljice Lucije Stolnik, ali na kraju sam izmanipulirala taj mrak prema svojim kriterijima. Izazovno je slikati mrak jer se on ne reproducira dobro na kameri. Više izvora svjetlosti je također novost s kojom sam se suočila u ovom radu.
► Ustraješ u slikanju mraka, koliko god izazovno… Ciklus ulja na platnu Noćna smjena predstavila si velikom izložbom u Laubi, a prikazuje niz scena iz razdoblja karantene. Prepoznatljiva mjesta iz Zagreba ili Rijeke postala su začudna u kompozicijama koje asociraju na neke renesansne, ali i modernističke kompozicije, svakodnevne lokacije ili situacije koje na momente djeluju sablasno, zahvaljujući kontrastima boja, mraku… Koja je bila misao vodilja za taj ciklus?
Emanuela Lekić: Ciklus Noćna smjena nastao je iz želje da istražim slojeve svakodnevnog života u trenucima izolacije kada su poznata mjesta djelovala tiho, gotovo neprepoznatljivo. Motiv mraka i noćnih scena omogućio mi je da prikažem ono što često ostaje neprimijećeno, taj tihi ritam grada, njegove ljude i prostorne situacije u kojemu se čini da vrijeme staje.
Misao vodilja bila je stvaranje napetosti između poznatog i nepoznatog: prepoznatljive ulice, trgovi ili interijeri postaju začudni, čak sablasni. Da, inspirirala su me renesansna promišljanja prostora i kompozicije, željela sam zadržati ravnotežu između realnog i imaginarnog.
U tom ciklusu mrak nije samo vizualni element, već način da izrazim emocionalnu i psihološku atmosferu: tišinu, izolaciju, ali i intimnu ljepotu tih trenutaka.
► Za razliku od novog ciklusa Marvelous Problem u kojem je glavna inspiracija teatar, u Noćnoj smjeni atmosfera je filmska. Platna iz tog ciklusa djeluju poput kadrova noir filma (u jarkim bojama). Koliko su ti važni i utjecajni podražaji iz tih drugih medija i iz čega vučeš inspiraciju?
Emanuela Lekić: Volim Technicolor filmove iz šezdesetih, vizualno su mi zanimljivi, a na kraju se ta vibra i vidi u nekim radovima. Volim i Lyncheve filmove, ne toliko zbog narativa, koliko zbog atmosfere koju stvara, taj neuhvatljivi osjećaj napetosti, nelagode i neočekivanog.
Što se kazališta tiče, pratim ga, ali nisam izravno inspirirana nekim konkretnim predstavama. Više me zanimaju kazališne teorije, osobito tekstovi Bertolta Brechta, koji me potiču na razmišljanje, iako ne nužno na stvaranje određenih scena.
Često za vrijeme slikanja slušam razgovore s umjetnicima i povjesničarima umjetnosti. David Zwirner ima seriju podcasta koji budu zgodni jer možeš iz prve ruke čuti što neke od ikona umjetnosti imaju za reći o svom radu. I to na neki način ohrabruje da i ti progovoriš o svom radu, jer često su to obične situacije koje ih potaknu da stvore nešto sasvim drugačije, promijene perspektivu.
► Ta napetost koju si spomenula, svojevrsni raskorak između dviju realnosti – stvarnog života i slike – prisutna je i u tvojim ranijim ciklusima. Tvoj diplomski rad, Lica iz klupe bavi se tom dihotomijom individualnog sjećanja i uspomena poput školskih fotografija. Što te potaknulo na taj ciklus? I koje su neke karakteristike koje se provlače i u kasnijim radovima?
Emanuela Lekić: Moj diplomski rad se bavio odnosom između individualnog i kolektivnog sjećanja prikazano kroz školske fotografije. Kao polazište za ciklus koristila sam vlastite osnovnoškolske fotografije, one namještene prizore koji su se nekad, a i danas, snimaju kako bi se pokazao duh zajedništva pojedinog razreda. Ipak, odnosi među djecom često su bili manje idilični nego što se čini na tim fotografijama, pa čak i od onog što nam vlastito sjećanje pokušava nametnuti. Posebno mi je bio zanimljiv odnos pojedinca unutar mase i kako ga oblikuje zajednički ritam razreda, a istovremeno na svoj način odskače i postaje vidljiv. Djetinjstvo je kompleksnije od tih pojednostavljenih prizora, i ta kompleksnost ostaje jedna od tematskih okosnica mojih radova, prisutna i u kasnijim ciklusima.
► Od najranijih radova vrlo važno mjesto u tvom stvaralaštvu imaju modeli, ponekad su to tebi bliski ljudi, ponekad i nepoznati, na grupnim slikama ili kao nositelji nekog značenja u slici… Premda slikaš uglavnom prema fotografijama, kakav je tvoj odnos prema modelima koje prikazuješ na svojim djelima? I kakve su njihove reakcije i odnos prema tvojim radovima?
Emanuela Lekić: Da, ponekad su to ljudi koji su mi bliski, ponekad nepoznati, a u slikama mogu biti prisutni kao pojedinci ili nositelji simboličkog značenja. Nije uvijek riječ o emocionalnoj vezi s modelom, ponekad su oni prvenstveno nositelji ideje ili funkcije unutar kompozicije.
Njihov odnos prema radovima je različit. Neki reagiraju sa iznenađenjem ili humorom, dok drugi gledaju vlastitu pojavu kroz moju interpretaciju i prepoznaju drugačiju, možda neočekivanu dimenziju sebe. Volim taj trenutak refleksije, jer upravo taj odnos između modela, slike i promatrača otvara prostor za promišljanje o identitetu, percepciji i slojevima značenja u slici.
► I da se nadovežem na ranije pitanje, jedna od čestih protagonistica na svojim platnima si i ti sama. Je li riječ o tome da je ponekad najjednostavnije biti svoj model ili tu ima i određene simbolike i autoanalize?
Emanuela Lekić: Jedne od mojih najdražih slika upravo su autoportreti drugih umjetnika. U njima me fascinira ta neposrednost i način na koji portretirani postaje svjedok svoje vlastite prisutnosti, a istovremeno dopušta promatraču da uđe u njegov intimni svijet. Kada radim vlastite autoportrete, to također uključuje introspektivni aspekt i istraživanje vlastitog identiteta, ali ponekad, kroz proces slikanja sebe, postaje moguće i određenim korakom udaljiti se od vlastite figure, sagledati je kroz neku vrstu promatračke distance. Taj balans između bliskosti i distanciranog promatranja omogućuje mi da istovremeno budem subjekt i promatrač, da kroz sliku ispitujem slojeve identiteta i kako oni funkcioniraju unutar kompozicije i u odnosu na promatrača.
► Likovnu akademiju završila si u Zagrebu, u klasi prof. Rončevića, a nakon studija bila si i na umjetničkim rezidencijama u inozemstvu. Što su za tebe i tvoj rad značila ta iskustva?
Emanuela Lekić: Bila sam na dvije rezidencije u inozemstvu: u Leipzigu, Dekonstrukcija slike HDLU i Cite Internationale des Arts u Parizu. Rezidencije su trajale po tri mjeseca, a bila sam sa svojim partnerom Mislavom Lešićem, stvarali smo tamo zajedno, upoznali ljude i kulturu, to je bilo odlično, neprocjenjivo iskustvo. Ali slikarstvo je toliko sporo, iziskuje introvertiranost, povlačenje, ako želiš stvoriti neku seriju, traži puno samoće. Mislim da je ipak moguće izbalansirati taj samotni rad i društveni život, jer premda puno vremena provodim u ateljeu, ne osjećam da nešto propuštam. Sve se može, samo je potrebno dobro organizirati vrijeme. Po tom sam pitanju poprilično samodisciplinirana, dajem samoj sebi radno vrijeme kojeg se držim, to mi daje osjećaj sigurnosti.
► Sada ta iskustva imaš prilike prenijeti studentima kao suradnica na Akademiji primijenjenih umjetnosti u Rijeci. Što bi voljela prenijeti studentima i kako pomiruješ taj rad sa svojim umjetničkim stvaralaštvom?
Emanuela Lekić: Rad sa studentima je lijepo iskustvo, želim im pomoći i dati neke prečice za koje bih voljela da je netko meni otkrio kada sam bila studentica. Prošle godine sam radila s trećom godinom kada već kreću raditi neke samostalne radove, sada radim s prvom i drugom godinom, koje su jako bitne za razvoj svakog umjetnika i drago mi je da mogu biti kotačić u tom mehanizmu. Taj odlazak na Akademiju daje osvježenje mojoj rutini. Rad sa studentima, ali i profesorima, riječkim umjetnicima koje nisam toliko poznavala, razgovori s njima, novi ljudi i razmjena iskustava pokreću nove ideje.
► Iza tebe je već dosta skupnih izložbi, već spomenutih samostalnih, uključujući i ovu pop-up izložbu u Kleti. Koliko često izlažeš i što sljedeće imaš u planu?
Emanuela Lekić: Izlaganje i prisutnost na sceni su bitni, ali ne ganjam to. Kad nemam nešto za reći, neću izlagati. Na ovoj posljednjoj seriji sam radila dvije godine. Mogla sam napraviti izložbu i sa samo pet slika, ali nisam željela izlagati polovično. Tako da si za samostalnu izložbu obično uzmem oko dvije godine.
U Zagrebu sam imala veliku samostalnu izložbu Noćna smjena u Laubi 2023., a onda je ta izložba išla dalje u Gradsku galeriju Crikvenica i Galeriju Kortil u Rijeci.
Imala sam sreće da su se stvari odvijale organski, društvene mreže su mi pomogle, prepoznali su me neki magazini, pa mi je to otvorilo vrata za neke suradnje. Imala sam ove godine i jednu izložbu u Parizu koju su organizirali studenti Art Marketa.
Novi ciklus Marvelous Problem planiram izložiti, po prvi put inozemno, u Beču ovog prosinca, a kustosica izložbe će biti Jelena Tamindžija Donnart. Kahan Art Space je fundacija koja ima izložbene prostore u Beču i Budimpešti, pa nakon Beča izložba putuje u Budimpeštu.
Portreti i fotografije iz studija: Sanja Merćep
Tekst je dio Vizkulturine serije “U stvarnom prostoru” koju sufinancira Grad Zagreb — Gradski ured za kulturu i civilno društvo.
