Ena Jurov je dizajnerica vizualnih komunikacija iz Zadra. Bavi se grafičkim dizajnom, ilustracijom i stripom. Nakon preddiplomskog studija vizualnih komunikacija na Studiju dizajna u Zagrebu, diplomirala je program Storytelling na Sveučilištu Konstfack u Stockholmu. Ena je poznata po brojnim suradnjama i kolaborativnim projektima na suvremenoj sceni – surađuje na VJ projektima s kolektivom leilamarinaena, izdaje stripove u Komikazama, vodi radionice stripa za djecu i odrasle, u sklopu Dizajn studija Plejs redovito dizajnira vizualne materijale za autonomni društveni centar Nigdjezemska u Zadru itd.
Enine ilustracije i stripovi vizualni su dnevnik i bilješke unutarnjih dijaloga. Skromni crteži otvorenih kompozicija i mekih, nesigurnih linija tvore pankerski laissez-faire svijet koji ne teži dopadljivosti ni idealima ljepote. To je svijet koji sa svojim deformiranim proporcijama i neugodnim tijelima reflektira fluidnost Eninog osobnog narativa i svjetonazora koji se bez ustručavanja dotiče i intervenira u humanitarne, političke i ekološke probleme našeg vremena. Svijet koji funkcionira kao Enin emocionalni poligon melankolije i otpora prikaz je onoga što ostaje od osobnosti kada se odmaknemo od društvenih očekivanja – ranjivost koja nije slabost, već izvor autentičnosti.
Sloboda je na igralištu
tamo gdje nema straže
Olja Savičević Ivančević, 2025.
► Minimalna naiva, suha digitalna estetika i otvorene kompozicije prisutni su u tvojem radu koji često nosi poruke o složenim temama. Kako bi opisala svoj stil i što te inspirira u korištenju jednostavnih formi pri obradi složenih tema?
Ena Jurov: Ne volim baš sama opisivati svoj stil, on je nastao kroz godine većinom kao način mog snalaženja s crtanjem koje mi ne ide lako. Trudim se da izgleda jednostavno, ali sam proces to nije. Mislim da takav stil odgovara temama, jer su one bitnije od toga kako će vizual izgledati, uz takve teme mi nema smisla da se ja razbacujem u crtežu.
► Koji su izazovi u tome što se baviš aktualnim političkim i društvenim temama? Osjećaš li da je takav pristup izazovan u smislu reakcija publike ili kritike?
Ena Jurov: Na moju sreću, do mene dolaze samo pozitivne reakcije, jer se krećem u krugu manje-više istomišljenika. To me i muči u vezi mog rada — ne znam dopiru li moji radovi izvan ovog uskog kruga u kojem živimo, pogotovo u Zagrebu, a htjela bih da dopru do puno šireg društva. Zato se trudim raditi projekte izvan Zagreba, u manjim mjestima, gdje je publika ipak drugačija.
► Je li tvoj proces stvaranja više spontan ili se temelji na istraživanju i planiranju?
Ena Jurov: Nije nimalo spontan! Volim promatrati svijet oko sebe, ljude, njihove različitosti (kako bi rekao pjesnik iz Nigdjezemske — razlika je to što krasi!), i skupljam ih u glavi, pa ih kasnije vadim po potrebi. U nekim sam temama već dugo, pa se mogu malo brže snaći, ali za svaku novu tu je istraživanje i razumijevanje o čemu se zapravo radi. Na primjer, u zadnjih pola godine radila sam nekoliko poslova za Zelenu akciju na temu napuštanja plina i socijalno pravedne energetske tranzicije. To je tema o kojoj nisam imala pojma, morala sam shvatiti što uopće znači socijalno pravedna energetska tranzicija, kako se to odnosi na koje društvene skupine, a na kraju sam guglala kako izgleda energetska pumpa (izgleda bezveze — nisam je na kraju nacrtala).
► Koji su umjetnici koji te najviše inspiriraju? Postoji li netko čiji rad smatraš presudnim za tvoj umjetnički razvoj i kako gledaš na lokalnu, odnosno regionalnu i globalnu umjetničku scenu?
Ena Jurov: Uvijek su me više inspirirale stvari izvan umjetnosti, nego sama umjetnost. Presudnim zapravo smatram svoje prijateljice – novinarke, aktivistkinje i anarhistkinje – koje pišu, organiziraju, stvaraju prostore. Njihov rad mi otvara nove teme, kroz rad s njima učim i širim poglede na svijet. Ne bavim se razmišljanjem o umjetničkoj sceni, dovoljna mi je moja punk scena.
► Tvoje ilustracije i javna prisutnost nose snažnu PUNK estetiku i DIY elemente underground kulture. Kako je PUNK utjecao na tvoje stvaralaštvo?
Ena Jurov: Pa, moj prvi dizajnerski zadatak bio je plakat za punk gig! Bilo je to davne 2006. godine u Zadru, ja sam bila u srednjoj školi, a moja prijateljica Bruna Nedoklan organizirala je gig u predvorju Providurove palače. Nacrtala sam psa s irokezom koji riga, i otada nisam uspila nadmašiti samu sebe. Radila sam i fanzin, s Tamarom Opačić, cut&paste, pa smo ga fotokopirale. Mislim da mi je otad ostalo da volim lijepe jasne linije koje se daju dobro fotokopirati. U to vrijeme su se panxi još uvijek motali po Poluotoku, koncerti su se osim u današnje II Palače organizirali i na trgu Pet bunara i u parku Kapetanski, a onda je turizam uzeo svoje, svi ti slobodni javni prostori lagano su nestali. Dok sam studirala u Zagrebu, sjećam se da mi je bilo teško u glavi posložiti svoje novo dizajnersko znanje sa svojim pankerskim instiktima i to nisam ni uspjela napraviti sve dok se nisam ponovo vratila u Zadar 2015. godine kada je otvorena Nigdjezemska. Nigdjezemska je autonomni društveni centar okupljen oko prostora bivše kotlovnice u vojarni koja se nalazila u Ulici Stjepana Radića. Tamo sam u sklopu Dizajn studija Plejs s Nikolom Lakićem i Paškom Gaćinom opet radila plakate za gigove, i to je bilo lijepo razdoblje u kojem sam skužila što me zanima, što dobro radim i kako želim da to izgleda. Najbitnija stvar koju me punk naučio je da je sve moguće kad se male ruke slože, da ništa nije nemoguće.
► Radovi za Nigdjezemsku i festival Vlajternativa često kombiniraju ilustraciju s ručno pisanim ili eksperimentiranim letteringom. Kako pristupaš tipografiji u dizajnu i na koji način gradiš odnos između slike i teksta u takvim formatima?
Ena Jurov: Ha! Do ručno pisanog letteringa došla sam tako da mi se stvarno nije dalo zajebavati sa fontovima, nije mi ih se dalo tražiti ni birati ni paziti tko ih je napravio, za koju svrhu, kakva je licenca — ne zanima me! Ispalo je da mi je iznimno zabavno raditi lettering, to mi je draži dio posla od crtanja ilustracija. Lettering ne pimplam previše, često ostavljam neke “greškice”, ali mislim da se unatoč tome u konstrukciji slova i tretmanu hijerarhije teksta vidi da sam štreberski odradila Tipografiju 1 i 2 kod Đureka i Bralića na Studiju dizajna. Ponekad mi se dogodi da upadnem u situaciju u kojoj ručno pisana slova nisu rješenje, u tim slučajevima mi je najdraže da netko od dizajnera koji više brije na tipografiju od mene riješi taj problem. Na primjer, za Vlajternativu radim samo ilustracije i ručno nacrtan logo, ostalo ostavljam dizajneru Igoru Atliji da se bavi s time.
► Mnogi tvoji radovi, posebice stripovi u Komikazama i serija radova Harry Potter, vizualni su dnevnici i zapisi unutarnjih dijaloga. Koliko su ti važni osobni pristup i narativi u radovima koji se bave univerzalnim temama poput identiteta, seksualnosti i slobode?
Ena Jurov: Ti radovi nastaju zato što sam pomalo egzibicionistkinja i jako volim lajkove, a stripovi o seksualnim zgodama i nezgodama ih skupe najviše! Volim život malo pretvoriti u šalu, da se odmaknem od teških tema. Te stripove i crteže skupljam na hrpu, u seriji takozvanih Harry Potter zineova. Dosad su izašla dva broja, Ena Jurov i Obala Tajni, i Ena Jurov i Zatočenik Raskantana. U pripremi je Ena Jurov i Plameni pehar, jedini naslov kojem nije potrebno promijeniti ime od originalnog Harry Potter naslova, a u njemu će biti više stripova o pušenju trave i o mojoj narančastoj mački Riki, jer sam se malo smirila u životu ili mi je život postao dosadniji.
► Fokusirana si na world-building – svi se tvoji radovi nalaze u istom svemiru i dijele isti svjetonazor. Koji su ključni elementi t(v)oga svijeta i kako različiti likovi i forme međusobno komuniciraju kroz radove?
Ena Jurov: Taj world-building dogodio se slučajno. Zapravo, skužila sam da i ja to radim tek kad sam čitala tvoj intervju s Lovrom Škiljićem gdje si ga pitao o tome. Za svoje likove uvijek kažem da su bublasti mekani mali panxi, želim da ostave topao dojam. Oni bi htjeli da žive u utopiji, ali to je naravno nemoguće, zato najčešće hengaju pokraj vreća smeća, razbijenih boca pive, lokvica prolivenog bambusa, a nekad i u svojoj rigotini. Inspiriani su mojim prijateljima i neprijateljima, ljudima koje znam iz viđenja i ljudima koje sam skrivećki fotkala u tramvaju ili na cesti. Isti se likovi pojavljuju na različitim mjestima – prvo ih upoznajemo na plakatima za punk gigove, neki dođu i na više gigova pa se pojavljuju u zinovima, a na kraju se zna dogoditi da se netko od tih likova pojavi i u ilustracijama koje radim za druge. Drago mi je kad dođu na mjesta na koja sami od sebe ne bi otišli, kao na primjer na naslovnici priručnika Forum kazalište u radu s djecom i mladima u izdanju Centra za kazalište potlačenih Pokaz. U stvarnosti je te male panxe teško navući da se igdje pojave. Ali, vratimo se na Lovru Škiljića – podijelit ću s vama plan koji imamo, da napravim pressing i sebi i njemu. Zanimljivo mi je kako smo on i ja jedini koji stalno koriste ljudske likove na svojim pank plakatima i nacrtali smo ih već hrpe i hrpetine. Bilo bi smiješno i zabavno kad bi napravili zajednički plakat na kojem se moji i njegovi likovi druže – grle, tuku, ljube, pljuju, grizu, udaraju nogom u guzicu. Ako nas sretnete u gradu, pitajte nas kad ćemo napraviti taj plakat!
► Postoji li želja da se okušaš u tradicionalnim slikarskim tehnikama kako bi dodala dubinu svijetu kojeg gradiš ili osjećaš da ti grafičke tehnike pružaju veću slobodu izraza?
Ena Jurov: Slikarstvo me nimalo ne privlači, nije mi jasan taj način razmišljanja, ha-ha! Oduvijek me privlačila samo grafika, od linoreza u osnovnoj školi, preko fotokopiranja u srednjoj, a sad me najviše pere riso tisak. Ne pružaju grafičke tehnike veću slobodu izraza, nego širu distribuciju, to me zanima.
► Svoje reprodukcije tiskaš u Smak Press nezavisnoj tiskari koja je postala važno čvorište na lokalnoj sceni i u čijim se prostorima organiziraju razne pop-up izložbe, dnevne manifestacije i radionice. Kako je došlo do suradnje s ekipom iz Smak Press-a i u kojim tehnikama izrađuješ reprodukcije?
Ena Jurov: Poznajem ih dugo, a sprijateljili smo se kad su kao Pero Zloba i Tinu Ninu dečki došli jedno ljeto u Nigdjezemsku raditi izložbu i mural. Kada su otvorili tiskaru, počela sam tamo hengati, odem tamo često kad mi dosadi raditi u svom ateljeu. Oni rade sitotisak i riso tisak, a u to kako riso izgleda da sam se zaljubila još davno, preko nekih zineova koje sam nabavila dok sam studirala u Stockholmu i godinama sam čekala da mi bude dostupan u Zagrebu. U međuvremenu sam tiskala kod Risoparadiso u Ljubljani i Riso&prijatelji:ce u Rijeci, to su isto divne ekipe, samo što su mi malo predaleko. Super mi je što se uvijek oko riso stroja stvara i ekipa prijatelja koji zajedno rade i pomažu si. Nekidan sam u Smak Pressu upala u neočekivan posao — pomogla sam Erolu Bešireviću urediti njegovu novu knjigu ilustracija Što slonovi rade kad te nema doma, što mi je bio prvi put da sam u ulozi urednice i jako mi se svidjelo! Knjigu je na risu majstorski tiskao Marin Remić.
► Još od promidžbenih plakata za Nigdjezemsku tvoja je umjetnost angažirana u javnom prostoru, a posvećena si i muralima, čime tvoja umjetnost izlazi izvan formata papira i postaje dijelom javnog diskursa. Što za tebe znači raditi na tako velikim površinama?
Ena Jurov: Murali su mi gušt i fizički izazov. Svakog proljeća obećam sama sebi da više nikad neću raditi murale, a evo baš sam prije nekoliko dana dogovorila izradu jednog novog, na zidu Centra kulture Ribnjak. Najčešće se ispred zida pojavim u lošoj fizičkoj formi s planom u koji ni ja sama baš ne vjerujem, pustim koju suzu i nadam se najboljem. Zanimljivo mi ih je raditi jer je to skroz van moje zone komfora, nemam sve pod kontrolom kao na svom radnom stolu. Iako uvijek napravim skicu, ipak na svakom zidu drugačije reagiram, prilagođavam crtež, dodajem i brišem. Kad osmišljavam male formate, već imam cijelu sliku u glavi kad je prenosim na papir, a velike zidove ne mogu tako zamisliti i to mi je uzbudljivo. Osim tog misaono-fizičkog procesa, uz murale uvijek dolazi i druženje. Spomenula bih festival Re:Think u Sisku, za koji sam radila nekoliko murala, kao jedno drago i ugodno mjesto na koje se volim vratiti. Zadnje sam s njima radila mural Lubenica za Palestinu na zidu zgrade NK Zeleni Brijeg. Kolegica Ivona Cvitković i ja odlično smo se provele tih tjedan dana, s ekipom iz kluba i vatrogascima koji su nas u košari dizali na visinu, unatoč najgorem toplotnom valu pod kojim smo crtale mural.
► Tvoj mural Nogomet narodu, nogomet ženama na stadionu u Kranjčevićevoj ulici, nastao u suradnji s BLOK kolektivom i Muzejom susjedstva Trešnjevka, referira se na društvena pitanja ženskog sporta i kvartovsku povijest. Koji su bili izazovi i nagrade pri radu na ovom muralu i kakav je bio feedback publike/prolaznika?
Ena Jurov: Taj mural je nastao preko postojećeg murala navijačke skupine White Angels. Najizazovnije je bilo napraviti crtež koji se uklapa preko njihovog tako da njihov mural ostane vidljiv i da je jasno da smo se prema njemu odnosile s poštovanjem jer je to bitno u kulturi nogometnih navijača. Ja ne razumijem emocije vezane uz nogomet i navijanje, volim ih inače i provocirati, ali sam se ovaj put prilagodila jer se radi o dobrim navijačima i oni su zadovoljni tim muralom. Prolaznici su u ovom slučaju imali prilično glupe primjedbe, kao – zašto crtam samo žene, zašto baš te žene, tko mi je dao dozvolu da to radim? – ali koga briga za njihove frustracije. Mislila sam da će ranije uništiti mural, nešto prešarati, ali se jako dobro držao do danas s minimalnim glupim intervencijama. No, kako je priroda ulične umjetnosti uvijek nesigurna, i ovaj će mural uskoro biti srušen u obnovi stadiona u Kranjčevićevoj. Nadamo se da će Grad imati sluha i da ćemo na novom stadionu napraviti novi i ljepši mural, a možda i nekako obilježiti povijest hazene koja je prvi ženski sport koji se igrao na tom stadionu.
► Suradnje poput organizacije izložbe Učinili smo što smo mogli, zapamtite nas, dizajna za Marš za Palestinu ili aktualnog projekta slikovnice Djeca s igrališta Madine Hussiny tematiziraju užase rata u Gazi i izbjegličkih ruta koje iz Grčke, Turske, Bugarske i Rumunjske vode u EU. Kako se snalaziš u takvim suradnjama koje balansiraju između umjetnosti i aktivizma? Koji su prema tebi najvažniji aspekti takvih kolaborativnih i kolektivnih projekata?
Ena Jurov: Ja to radim jer mogu, imam vremena i imam potrebu. Ne mislim da balansiram između umjetnosti i aktivizma, ja sam dizajnerica vizualnih komunikacija, a to su sve dizajnerski poslovi, radim ih na isti način na koji radim i dizajn za ne-aktivističke stvari. Radi se samo o mom izboru da se bavim tim temama, alati su isti. U tim se zadacima i puno bolje snalazim nego u komercijalnim, ipak su to teme koje me osobno preokupiraju. Isto tako, aktivizmom se bavim kroz dizajn i pojavljujem se na prosvjedima, ali ne radim neke druge stvari koje mi ne leže (ne volim imati posla s ljudima uživo), i mislim da je to okej, da bi svatko trebao raditi ono što mu ide dobro i kroz to pronaći način kako da pomogne zajednici. Ili ako već nema volje da pomogne, onda barem da ne radi štetu. Svijet bi tako bio puno ljepše mjesto.
► Slikovnica Djeca s igrališta Madine Hussiny u izdanju nakladničke kuće Sandorf, u kojoj se tvoj vizualni jezik susreće s dirljivim tekstom Olje Savičević Ivančević, namijenjena je prvenstveno dječjoj publici. Tko je inicirao ovaj projekt, kojim povodom i je li bilo izazovno prilagoditi izričaj angažiranoj dječjoj književnosti?
Ena Jurov: Madina Hussiny je bila djevojčica koja je sa svojom obitelji krenula na put iz Afganistana prema boljem životu Europi, a poginula je kad ju je nakon pushbacka hrvatske policije pogazio vlak. Ona je jedna od mnogih žrtava viznog režima i državnih granica. Njenu priču nosim u sebi već dugo. Prvo sam o njoj radila kratki strip koji je izašao u sklopu Izvještaja o nezakonitim protjerivanjima djece i djece bez pratnje u Hrvatskoj. Ona je i jedan od portreta ljudi umrlih na granicama koje smo s kolektivom Žene ženama vezle na spomen platno Prijelaz/The Passage autorica selme banich i Marijane Hameršak. Osim toga, u čast Madine Hussiny svake godine održavaju se prosvjedne akcije i intervencije u Zagrebu u okviru kojih je Zagreb grad-utočište 2023. godine pokrenuo inicijativu imenovanja dječjeg igrališta u Parku Ribnjak Madininim imenom. Tada sam ja došla na ideju da bih o Madini mogla napraviti slikovnicu. Od početka mi je bilo jasno da ne mogu ja napisati taj tekst, ali sam srećom upoznala Olju Savičević Ivančević i ona je pristala da ga napiše. U mojoj glavi već su postojali svijet i likovi iz Madininog života, a Olja je u priču dodala dio o Ribnjaku i djeci koja se na njemu igraju. Ovo mi je prva slikovnica i nisam baš dosad radila ništa za djecu. Prilagodbu ove teme djeci izvrsno je odradila Olja svojim tekstom, za kojeg mislim da je bitno da se djeci čita naglas.
► Vodiš i strip radionce za djecu u Centru mladih Ribnjak – koliko ti je važno stvarati sadržaj za mlade i kako pristupaš temi kada se radi o djeci, ne podcjenjujući pritom njihovu sposobnost da razumiju i kompleksnije emocije i narative?
Ena Jurov: Dugo već vodim razne radionice s djecom, ali me stvaranje sadržaja baš za njih dosad nije privlačilo. Volim s njima zajedno učiti, što je drugačija stvar od rada na slikovnici u kojem nisam imala njihov feedback. Zapravo, dosad nisam imala potrebu nešto reći djeci. Forma slikovnica nametnula se zbog same Madine Hussiny, jer je ona bila malo dijete. Više puta sam se neuspješno pokušala baviti vlastitim djetinjstvom, nešto bih skicirala i pisala pa odustala. Zanimalo me ratno djetinjstvo, u smislu kako je to kad kao malo dijete, koje tek postaje svjesno svijeta, direktno upadneš u neko sklonište. Moja su prva sjećanja takva, trenuci igre pomiješani sa čamljenjem u podrumu. Rat, pa kad smo malo narasli igranje rata. U tom mom razmišljanju pojavila se Madina. Kroz slikovnicu sam završila i svoje bavljenje tom temom. Moglo bi se reći i da sam je nacrtala za malu sebe. Nisam sigurna da ću uskoro ponovo raditi nešto za djecu. Klinci u Centru kulture Ribnjak (promijenio je ime!) su pak skroz drugi đir. Radi se o srednjoškolcima pa ih vidim kao već odrasle, ali im pristupam kao što bih htjela da su meni pristupali dok sam bila u srednjoj – opušteno, bez stresa, nije bed i ako se ništa ne napravi. Srednja škola je nepotrebno stresno razdoblje, trebalo bi to sve ukinuti i pustiti klince četiri godine da rade što god hoće sa svojim vremenom, da se zafrkavaju.
► Suradnje s različitim akterima, od umjetnika i autora poput Olje ili redateljice Sunčice Ane Veldić, do civilnih udruga poput Vlajter-Ego Benkovac, pokazuju svestranost tvog angažmana. Možeš li podijeliti neko iskustvo koje ti je od posebnog značaja ili je imalo poseban utjecaj na tvoj rad?
Ena Jurov: Joj, sva su mi ta iskustva draga! O Vlajternativi iz Benkovca sam možda najviše dosad govorila, jer je to suradnja koja se jako brzo pretvorila u pravo prijateljstvo, ali i suradnja u kojoj smo puno naučili jedni od drugih. Ante Gusić iz Vlajter-Ega tako je postao izvrstan kritičar mog rada, ne samo onog za Vlajternativu, nego i svega ostalog! Zahvalna sam što su mi zapravo skoro sve ugodne i s dragim ljudima: volim raditi ilustrirane reportaže za Hanu Sirovicu iz Kulturpunkta, raditi s Maruškom Miletom za Zelenu akciju, uvijek sa selmom banich bilo što da radimo, s Dunjom Kučinac iz BLOK-a se čak baviti i nogometom; a tu su i kratke, ali slatke suradnje s Ivom Parađanin Lilić iz Tampon zone, Almom Drnovac iz brzeguze, An iz Procesa, Sašom Vejzagićem iz MAZ-a, raznim bendovima i festivalima. Tu su i moje Marina Jukić i Leila Kasumović iz VJ tria leilamarinaena s kojima se bavim isključivo zabavljanjem. Pozdrav svima, najdraži ste!
► Tvoj atelje ima povijest umjetničkog djelovanja – koristiš prostor koji su koristili i koriste različiti umjetnici. Osjećaš li povezanost s njima kroz sam prostor i koliko vremena provodiš u ateljeu?
Ena Jurov: Volim svoj mali atelje! Dijelim ga s kiparicom Natalijom Škalić i slikarom Domagojem Roginom. Natalija i ja smo tu već skoro deset godina, a Domagoj nam se u međuvremenu super uklopio. Nekad sam u njemu svaki dan, nekad me nema tjednima, ali mi je potreban atelje koji dijelim s drugim ljudima jer bih sama sa sobom poludjela! Često pokazujemo jedni drugima što radimo, a komentari budu zanimljivi i često neočekivani jer smo svi troje jako različiti. Super mi je i što je u Preradovićevoj pa ga često koristim i kao drugi dnevni boravak, često netko navrati na kavu.
► Koji je sljedeći korak u tvom stvaralaštvu?
Ena Jurov: Još uvijek se izvlačim iz zaostataka koje sam si stvorila dok sam radila na slikovnici. A kad sve to završim, već će biti 30. 6. i idem na more! Tamo ću smišljati što dalje. Čini mi se da mi se svake godine, najčešće na proljeće, dogodi neki projekt s kojim mislim: Sad sam odradila sve što sam htjela – nema dalje! Jedne godine to je bio plakat za Monte Paradiso, zabrijala sam da nakon toga u panku dalje nema ništa. Druge godine je to bilo kad smo na zagrebačkim fontanama projicirali crtež iz stripa Madina na Svjetski dan izbjeglica. Što god ljudi mislili o fontanama, ja mislim da su najjače mjesto za projekciju u Zagrebu. Ove je godine to moja prva slikovnica. Uvijek me vuče da radim nešto što dosad nisam nikad radila. Na plaži ću razmišljati o tome i manifestirati nove ideje.
Portreti i fotografije iz ateljea: Maja Bosnić
Enu možete pratiti na njenom Instagram profilu @enajurov
Intervju je dio projekta DIJALOZI S UMJETNIČKOM SCENOM Udruge Vizkultura koji je sufinanciran sredstvima Grada Zagreba
