Eva Popović umjetnica je koja je magistrirala na britanskoj umjetničkoj akademiji Slade School of Fine Art te je u ovoj državi odlučila živjeti i raditi. U svom istraživačkom i konceptualnom radu bavi se složenim geopolitičkim i kulturnim temama, pitanjima osobnog i kolektivnog identiteta kao i socijalnog angažmana. U osječkoj galeriji Kazamat nedavno se predstavila izložbom emotion.exe u kojoj propitkuje sraz umjetne inteligencije i ljudskih emocija kao i granice unutar kojih tehnologija može oponašati humanitet. Ona nam je poslužila kao neposredan poticaj za razgovor o njezinim umjetničkim preokupacijama, ali i za širu raspravu o kulturnom djelovanju pojedinca i društva.
► Odrasla si u Osijeku, školovala si se u Velikoj Britaniji u kojoj i danas živiš. Kako je tekao tvoj proces prilagodbe drugačijem načinu života, drugačijoj sredini pa i umjetničkom okruženju?
Eva Popović: Zapravo sam odrasla u jednom malom šokačkom selu. Bio mi je san baviti se umjetnošću od kada znam za sebe i to sam postigla boreći se s brojnim preprekama. Svećenik u seoskoj župi rekao mi je da imam talent za crtanje i predložio mi je da se upišem na likovnu akademiju. Isti svećenik predavao je vjeronauk te smo većinu vremena crtali biblijske scene. Dolazak u svaku novu sredinu imao je svoje poteškoće. U Osijeku su mi se rugali jer sam sa sela, u Zagrebu jer sam iz Slavonije, a u Velikoj Britaniji jer sam iz Hrvatske. Ne sramim se više mjesta iz kojeg dolazim i žalim tuđi provincijalizam. Ja sam djevojka sa sela koja se bavi suvremenom umjetnošću. Godinama se prilagođavam životu u Velikoj Britaniji te još uvijek nailazim na situacije u kojima vidim svoju različitost spram svojih domaćina. Komunikacija mi je bila najveća prepreka. Britanci ne izražavaju ono što zapravo misle te je pristojnost osnova svih interakcija.
► Danas se baviš nekim civilizacijskim i kulturološkim odrednicama koje često ne smatramo ni životno ni umjetnički značajnim, a tebi, čini mi se, služe kao polazište o promišljanju što osobnog što kolektivnog identiteta. Jesu li ti običaji, predmeti i navike postali osobno relevantni kada si Osijek zamijenila britanskom adresom ili je razlog nešto drugo?
Eva Popović: Nakon preseljenja shvatila sam da me poslijeratna atmosfera, pa i tranzicijski period, odredio kao osobu više nego što sam htjela pa i mislila. Ono što sam smatrala nevažnim u novom kulturnom kontekstu poprimilo je novi značaj. Određene kulturološke odrednice, iako možda ne uvijek od očitog značaja, postaju ključne u razumijevanju kako se oblikuje identitet, kako se manifestiraju kulturne vrijednosti i prenose kroz generacije.
Trenutna ideološka klima koja se provlači kroz umjetničke krugove na Zapadu je takva da samo određene identitete smatra kompleksnim i dovoljno važnim za promišljanje. Provlače se i ideje zajedništva, ekologije, brige, a u isto vrijeme postoji dugačak niz rascjepkanih identiteta koji se bore kako bi ostvarili svoj specifičan društveni kapital. Namjera mi je bila pridonijeti tom metaforičkom krajoliku identiteta kroz otvaranje internog europskog pogleda koji uvažava nezavršeni tijek formacije država u kojem se ljudi poistovjećuju s nacijom, a ne državom.
► Zanimljivo je kako se baviš i balkanskim (hrvatskim) folklorom, ali i britanskim pronalazeći u njima neke lucidne i zanimljive priče. Ne znam koliko si često u Hrvatskoj, ali čini mi se kako su ti još uvijek bliske i teme i problemi koji Hrvate zaokupljaju posljednjih godina. Znači li to kako su naši problemi postali europski ili su hrvatski i britanski folklor (kao i svakodnevica) podjednako umjetnički zanimljivi i potentni?
Eva Popović: S obzirom na moje odrastanje u kojemu je folklor bio sastavni dio života, bilo mi je indikativno kako se folklor u Britaniji često ne prepoznaje ili ne cijeni. U mjestima gdje kultura nije bila egzistencijalno ugrožena nije bilo potrebe za održavanjem običaja. Istovremeno, osnova kolektivnog identiteta bila je nepromijenjena. U Hrvatskoj to nije bio slučaj. Održavanje određenih tradicija bilo je pod utjecajem raznih povijesnih, političkih i društvenih promjena. Mislim da zato folklor ovdje ima veći značaj i smatra se živućim dijelom kolektivnog identiteta. Unatoč kontekstualnim razlikama, oboje imaju svoju kulturnu i umjetničku vrijednost pa i neke univerzalne tematske niti.
► U svojim tekstovima i radovima često se baviš nečim što se priručno može nazvati balkanskim temama. Rad u kojemu si remiksirala Odu radosti, točnije obradila ju „balkanskim“ tonovima vrlo je zanimljiv, a istovremeno i provokativan u političkom, kulturnom i umjetničkom smislu. Kako ti doživljavaš pojam Balkana (unutar kojih se koordinata on prostire u tvome radu) i balkanizacije?
Eva Popović: Zanimljivo je da u Velikoj Britaniji reakcija na taj remiks skoro uopće nije postojala, ljudi nisu shvaćali kompleksnost tog rada. Nakon nekog vremena mi je postalo jasno da taj rad funkcionira unutar jednog skroz drugačijeg kulturološkog jezika koji je nepoznat većini ljudi van Balkana. Na Balkan se ponekad referiram kao na depolitizirani pojam koji se odnosi na prostor bivše Jugoslavije, ali općenito ga koristim za opisivanje i promatranje proširenog prostora našeg zamišljenog poluotoka. Povijesno i kulturološki dijelimo puno toga s ostatkom poluotoka van naše uobičajene percepcije Balkana.
Generalno gledajući, kod svih nas prevladava osjećaj izolacije od ostatka Europe, a taj osjećaj nije neutemeljen. Istovremeno, Istok misli da smo Zapad dok Zapad misli da smo Istok. Vrijeme je da prihvatimo svoju unikatnu i marginalnu poziciju u oba pola. Ovdje bih spomenula i Mariju Todorovu; nema potrebe da se sramimo ili ponosimo, bitno je da naučimo voljeti ovaj prostor. Kada pročitam da je nešto balkanizirano, uvijek se sjetim Vlade Marteka. Fascinantno je kako se u nekim akademskim radovima koji govore o dekolonizaciji akademije koristi taj isti pogrdni pojam bez trunke svijesti o njegovim korijenima.
► U radu Park Patrol posredno parodiraš pitanje političke korektnosti, migracijske regulative i promjena koje se događaju unutar etničke strukture europskih država. Značajan dio tvoga umjetničkog djelovanja usidren je upravo u političkim promišljanjima, često kritici i reakciji na ozbiljne probleme koje potresaju Europu. Pri tome se ne zadržavaš na društvenoj razini, već jasno potenciraš tu političku notu. Čime je uvjetovana pa i uzrokovana politizacija tvoga umjetničkog rukopisa i djelovanja?
Eva Popović: Politika je bila definirajuća odrednica mog odrastanja u Hrvatskoj. Nikada neću zaboraviti jednu djevojku koja je umjesto tinejdžerskih srcolomaca u svojoj sobi imala poster Ante Gotovine. Ratni zločini, Hag te bijeg i hapšenje raznih generala ono su čega se najviše sjećam iz djetinjstva kada razmišljam o najširim medijima poput radija i televizije.
U Park Patrol namjera mi je bila pokazati da se svatko u jednom periodu može naći u poziciji u kojoj su mu prava ugrožena ili oduzeta. Kroz svoju ličnost zaštitara preuzimam ulogu institucije koja odlučuje o tome tko je prihvatljiv u društvu i kada. Moja logika zapravo nema smisla, odluke donosim proizvoljno ovisno o tome kako me se neki dio te prirode doima.
Moja vizualna institucija je totem koji je već postojao u parku. Impozantan je u prirodnom krajoliku parka pa sam mislila da je vizualno savršen za predstavljanje nečeg opresivnog. Ispričavam se ovim putem kiparu koji ga je napravio. Spomenula bih i da sam taj rad probala prodati jednom odvjetničkom uredu koji je htio radove na temu prirode. Rekli su da je rad neprimjeren. Jako me to nasmijalo.
► Smeta li ti apolitičnost umjetnika i građana u današnjem društvu? Možemo li danas biti apolitični dok se svijet u nama i oko nas tako brzo mijenja?
Eva Popović: Smatram da u svijetu gdje vlada kapital, te je snažniji od većine svjetskih vlada, kao pojedinci ne možemo napraviti ništa značajno. Lokalizirana, kolektivna građanska akcija je nešto drugo, tu pak postoji potencijal za radikalne promjene. Mislim da do promjene dolazi tek onda kada je postojeća situacija neprihvatljiva. Čini se da ljudi zapravo žive u nekoj ugodnoj nelagodnosti koja im odgovara. Apolitičnost mladih ljudi na Balkanu razumijem. Mislim da u njoj zapravo leži oblik političkog aktivizma i protesta spram postojeće političke situacije.
U umjetnosti određena politička djelovanja smatram performativnim. I neki moji radovi su performativni, ali mislim da ih radim svjesna same sebe pa provlačim humor kroz njih. Pasivna refleksija događanja u društvu je beznačajna, vjerujem da jedino služi stjecanju društvenog te kvaziintelektualnog kapitala. Provokacija ima važno mjesto u umjetnosti jer ima potencijal uzburkati općeprihvaćena razmišljanja i djelovanja. Mislim da kao umjetnici imamo odgovornost uznemiravati status quo, inače smo dio opresivnog sustava. To je meni rekao moj djed, a toga se držim i danas.
► Poetičko obilježje koje se često uočava u tvojim radovima jest resemantizacija prepoznatljivih simbola, mitologema, političkih obilježja koje dodatno kontekstualiziraš ili se jednostavno poigravaš s njima (pr. NAŠA, zastava Europske unije, Eurosong). To je promišljena konstanta u tvome radu ili inercija koju usmjeravaš ovisno o temi?
Eva Popović: Ovisi o temi, ali radim to često jer je smatram učinkovitom metodom vizualne komunikacije. Koristim lako prepoznatljive simbole da bih potaknula publiku na razmišljanje o važnosti, ulozi i semiotičkom značenju tih simbola u širem društvu i kulturi. Rekontekstualizacijom oni postaju nositelji izazovnih, širih problema. Namjera mi je pokazati kako se značenja transformiraju u različitim kontekstima i kako se mogu reinterpretirati u skladu s novim kritičkim pogledima. Danas se od umjetnika očekuje da budu ozbiljni i održavaju određeni misticizam oko svojih radova. Eurosong nema oblak misticizma u sebi, ali je od političkog, društvenog i kulturnog značaja koji se često zanemaruje jer ne pripada visokoj kulturi. Zato me baš i zanima.
► Tvoj rad određuju kao istraživački i konceptualni, a osim instalacija, performansa i videa intenzivno pišeš i promišljaš o temama koje te zanimaju. One se uglavnom bave kulturom, geopolitikom i pitanjima socijalnih prava. Možeš li objasniti gdje se i u kojoj mjeri dodiruje tvoje pisanje i umjetničko djelovanje?
Eva Popović: Za mene osobno vrlo je bitno definirati problematiku rada i riješiti je vizualno. Problem može biti vrlo jednostavan poput stvaranja narativa do ozbiljnijih empirijskih pitanja. Možda sam pretjerano logična kada pričam o stvaranju umjetnosti, ali tu do izražaja dolazi moj istraživački duh. Važno mi je do kraja razumjeti neki problem prije nego ga krenem rješavati kroz vizualni izričaj. Jako volim sociologiju te najviše čitam Stuarta Halla jer piše na vrlo jednostavan, lako probavljiv način o kompleksnim temama.
Temeljna vrijednost u stvaranju rada mi je taj isti pristup koju ima Hall jer prezirem elitizam i pretencioznost u umjetnosti. Vrlo mi je bitno raditi slojevite radove koji se mogu doživjeti na prvu, bez kompleksnosti. No, što se više promatraju, to otvaraju sve više pitanja. Duboko vjerujem da je umjetnost za svakoga te je problem u onima koji rade za selektivne publike koje ih mogu cijeniti intelektualno i monetarno.
► Pročitala sam kako osmišljavaš i provodiš radionice s djecom i odraslima. Objasni nam kako su one koncipirane i što su im teme. Kako polaznici reagiraju na njih?
Eva Popović: Radionice koje vodim ili u njima pomažem obično radim u suradnji s jednom dobrotvornom udrugom. Radimo radionice za mlade ljude koji imaju problema s mentalnim zdravljem. Kreativni izričaj koristi se kao distrakcija od trenutnih problema, on pridonosi boljitku emotivnog zdravlja što i polaznici izražavaju.
Tema i sadržaj ovise o grupi s kojom radim. Bitno mi je imati holistički pogled kada je u pitanju koncepcija kako bih razumjela prepreke koje netko ima i zbog kojih ih ne bi mogao pohađati. Moje prve radionice koje sam razvijala za specifičnu grupu bile su za migrante iz istočne Europe. Kao dio te zajednice, bilo je očekivano da ću vrlo lako naći polaznike. To je bilo daleko od realnosti. Kreativne radionice nisu uobičajen način kongregacije u istočnoj Europi, pogotovo one koje se fokusiraju na emotivni boljitak. Generalno postoji veo stigmatizacije nad cijelom regijom kada govorimo o ljudima kojima je ugroženo mentalno zdravlje. Interes za te radionice pokazale su izbjeglice iz Ukrajine; uglavnom žene s djecom. Zbog nemogućnosti pronalaska brige za djecu, imali smo obiteljske radionice koje su više služile za neko druženje i upoznavanje nove sredine.
► Rad koji si predstavila na osječkoj izložbi sastavljen je od već postojeće instalacije i performansa Everything is Better This Way! iz 2022. u kojemu ispituješ do koje mjere tehnologija može replicirati, odnosno oponašati ljudske emocije te videa How To Name Your Emotions. U tehnološkom smislu vrijeme se mjeri drugačije pa se ove dvije godine između nastanka rada i najnovije izvedbe performansa čine kao dugo razdoblje u kojemu se mnogo toga promijenilo. U kojoj mjeri je stanje i problem koji apostrofiraš ozbiljniji, kritičniji ili, možda, jasniji? Je li sraz tehnologije i ljudskih emocija dobio na intenzitetu?
Eva Popović: Umjetna inteligencija postala je puno snalažljivija i bolja u imitaciji onoga što mi percipiramo kao ispunjenu ljudsku interakciju i izražavanje osjećaja. Ponekad osjećam da me umjetna inteligencija doživljava ravnopravnom sugovornicom, a ponekad kao da mi je podređena. Mislim da bi se to podređenje trebalo preispitati unutar sustava odnosa moći. Nečija mogućnost manipulacije i subordinacije je u srži kompleksa moći koji dominira u odnosima između ljudi i tehnologije. U teoriji, umjetna inteligencija će do neke razine moći (ili već može) prepoznavati ljudske emocije kroz verbalnu komunikaciju. Opasnost je u korištenju te tehnologije za emotivnu manipulaciju potentnih društvenih, političkih i ekonomskih problema. Imitacija neverbalnih znakova postoji, ali je oblik automatizirane empatije. U njoj ne vidim prijetnju jer nije dovoljno sofisticirana, bar za sada.
► Izložba emotion.exe u središte stavlja ljudske osjećaje koji su nas do sada definirali, no čini mi se kako si ti posegnula za njihovom redefinicijom. Danas se često čuju izrazi poput dehumanizacije, posthumanizma ili transhumanizma. Kako bi ti nazvala i opisala doba u kojemu živimo ukoliko pođemo upravo od emocija?
Eva Popović: Mislim da živimo u epohi gdje je empatija u društvu organizirana tako da zapravo slavi one koji imaju manjak emocija, pa tako i tehnološki rast bez presedana. Istovremeno, postoji obrazac kojim (najčešće) neprofitne udruge rješavaju problem društveno i emotivno marginaliziranih, a čime se skreće odgovornost od izvora.
Ovom sam izložbom zapravo htjela približiti svoje poimanje i iskustvo emocija. Imala sam, točnije još uvijek imam problem s emocionalnom regulacijom. Osjećam emocije i izražavam ih puno snažnije nego većina ljudi, bile one pozitivne ili negativne. Kroz umjetnost sam našla način da usmjerim svoju ekspresivnost na pozitivan način i učinim ju materijalnim dijelom svoga rada.
Prvi put kada sam postavljala izložbu, osoba koja je u prostoru izlagala prije mene je sav pod, zidove pa i strop prekrila glinom. Bilo je tako loše da su mi bili ponuđeni profesionalni čistači. Htjela sam sama detaljno očistiti prostor i to je trajalo dva dana. Moj idealan izlagački prostor trebao je biti klinički očišćen, bez trunke nepreciznosti. U isto vrijeme počela sam ponavljati riječi koje je moja digitalna ličnost govorila i to sam radila satima. Našla sam se u situaciji gdje sam težila perfekcionizmu zbog validacije, svijet o kojem govori moja digitalna ličnost postao je moja zbilja tim procesom čišćenja i ponavljanja njezina govora. U njezinoj realnosti, ona može biti prihvaćena samo kada je savršena. Zahvaljujući intenzivnom trudu u čišćenju i ja sam počela osjećati da mogu biti prihvaćena samo kada taj prostor postane dovoljno čist. Kroz performans koji se događa u svjetlosnom krugu, pokazujem istinsku ljudsku emociju i težnju perfekcionizmu koja na trenutke djeluje uznemirujuće.
How To Name Your Emotions odražava period mog života u kojem sam kroz dijalektičku bihevioralnu terapiju učila prepoznavati svoje emocije podsvjesno jer prije toga to nisam znala niti mogla. Često sam se osjećala kao robot prolazeći te korake. Dozom humora nastojim pokazati nešto što je za većinu ljudi instinktivno kao vrlo kompleksno te povlačim paralelu s frigidnosti svoje digitalne ličnosti i dijalektičkog modela.
► Spomenuti rad utemeljen je na deepfake tehnologiji koja poprima strašne razmjere, a u svojoj brzorastućoj primjeni drastično mijenja ne samo preostale krhotine kibernetičke sigurnosti, već i etičke obrasce, standarde te doslovno svakodnevni život. Na koji si ti način pristupila toj tehnologiji i u kojem njezinom segmentu vidiš najveću potencijalnu prijetnju?
Eva Popović: Deepfake tehnologija je bila korisna metodologija u ovoj seriji radova. Smatram se digitalnim laikom te sam svoj deepfake doživjela kao priliku za razotkrivanje pitanja o vjerodostojnosti, manipulaciji i percepciji u digitalnom dobu. Moja digitalna ličnost je zapravo zastrašujuća. Ne prepoznajem se u njoj i zbog toga sam ju mogla koristiti za komunikaciju i izražavanje nekih intimnih misli. Na početku ovog procesa zanimalo me kako bi zvučala glazba bez emocija. To razmišljanje me dovelo do propitkivanja veze između tehnologije i emocija te sam na taj način došla do mogućnosti da u suradnji sa stručnjacima za tu tehnologiju razvijem svoj etički napravljen deepfake.
Mislim da je mogućnost uvjerljive manipulacije nečije ličnosti, poigravanje s našim povjerenjem i ranjivošću spram izvora autoriteta osporivo najopasnija. Generalno razmišljajući, najveće prijetnje umjetne inteligencije vidim u pogoršanju ekonomskih nejednakosti na svjetskoj razini, gubitku radnih mjesta te povećanju društvenih predrasuda koje opet u krug vode do ekonomskih nejednakosti.
► Umjetna inteligencija sintagma je koju danas spominju baš svi. Što misliš, kamo te ona kao umjetnicu može odvesti?
Eva Popović: Po završetku emotion.exe sam ostala s jednim ključnim pitanjem na koje nemam jasan odgovor: što zapravo znači biti originalan i autentičan u doba automatiziranih interpretacija? Intuitivno osjećam da odgovor leži na samom početku ovog procesa: u ispitivanju uloge ljudskog djelovanja na tehnologiju te obrnuto. Umjetna inteligencija otvara brojne mogućnosti, kao i razne izazove. Mislim da je imperativ umjetnika pronaći ravnotežu između upotrebe tehnologije kao alata i očuvanja vlastite perspektive. Tehnologija je ipak alat u rukama umjetnika koja ne zamjenjuje nečiji glas, već ga proširuje.
Razgovarala: Ivana Đerđ – Dunđerović / sve tekstove ove autorice za Vizkulturu pročitajte na linku
