Goran Petercol jedan je od dosljednijih i suptilnijih umjetnika hrvatske suvremene umjetnosti čiji se rad proteže u kontinuitetu od sredine 1970-ih do danas, ostajući pritom misaono rigorozan i vizualno suzdržan. Rođen 1949. u Puli, Petercol se afirmirao u kontekstu tzv. Nove umjetničke prakse, ali za razliku od mnogih suvremenika, njegovo djelovanje nikada se nije iscrpilo u ideološkim ili manifestnim oblicima umjetnosti. Bio je član Radne zajednice umjetnika Podroom (RZU Podroom), kao i jedan od osnivača Sekcije proširenih medija unutar HDLUZ-a. Goranov opus karakterizira tiha, gotovo meditativna preokupacija svjetlom, sjenom, prostorom i percepcijom – elementi koji su u njegovim radovima prisutni ne kao sredstva prikazivanja, već kao samostalne materijalnosti koje uspostavljaju vlastitu logiku prisutnosti i značenja. Petercolova umjetnička gesta suzdržana je, ali nikada prazna. Ispunjena je pažnjom prema onome što se ne može izravno pokazati: odsutnost, praznina, međuprostor. U tom smislu, njegov rad moguće je čitati i kao oblik otpora dominantnim vizualnim kulturama spektakla, kao i kao kontinuirano traganje za granicama vidljivog, tišinom unutar buke. Predstavljao je Hrvatsku na Bijenalima: u Sao Paolu (1994), Veneciji (1995) i Istanbulu (1995). Sudjelovao je na međunarodnim izložbama poput Trigon ’89 (Aktuelle Kunst), Trigon ‘92. (Identität : Differenz, Eine Topographie der Moderne 1940-1990) u Grazu; Translucent Writings, Neuberger Museum of Art at Purchase, New York (1994); Kommentar zu Europa 1994, Museum Moderner Kunst Stiftung Ludwig, Vienna (1994), i dr. Važan je ne samo kao autor, već i kao pedagoški i misaoni akter umjetničkog sustava – sedam godina djelovao je kao profesor na Akademiji primijenjenih umjetnosti u Rijeci oblikujući generacije mladih umjetnika senzibilnih za prostor, formu i misaonu disciplinu. U vremenu kada se umjetnost sve češće poistovjećuje s provokacijom, ironijom ili instant efektom, Petercolovo djelo ostaje primjer strpljivog, rigoroznog i nenametljivog mišljenja kroz materiju. Njegova pozicija unutar hrvatske umjetnosti ne temelji se na visokoj vidljivosti, nego na dosljednosti, intelektualnoj preciznosti i tihom autoritetu koji se stječe dugim trajanjem.
S Goranom sam razgovarala o njegovoj umjetničkoj praksi, važnosti slikarstva, opažanja i procesu rada, te utjecajima i nadolazećim projektima.
► Koji su filozofski ili teorijski tekstovi oblikovali tvoje percipiranje i doživljaj umjetnosti?
Goran Petercol: Teško je reći koji. Stvoriti nešto unutar umjetnosti za mene je značilo imati nukleus oko kojeg sam mogao vrtjeti stečena znanja. U odabiru literature nisam se opterećivao nekim svjetonazorom, niti sam imao namjeru da ono što pročitam koristim za umjetnost. Sad kad razmišljam, s čitanjem sam htio bolje razumjeti stvarnost jer sam vjerovao da od nje sve započinje. S druge strane, uvijek sam imao osjećaj da je ono što sam pročitao parcijalno, korisno, ali nepotpuno znanje. Možda jer sam i sam parcijalno ulazio u materiju. Ponekad zbog toga što su me tekstovi djelomično zanimali, a ponekad jer sam ih teško mogao pratiti. Cjelinu znanja nalazio sam jedino unutar umjetnosti. Nikad nisam imao potrebu stopostotno polaziti od nekih filozofskih ili teorijskih pozicija. Imao sam osjećaj da bih mogao upasti u klopku da ih ilustriram. Iako su se neka rješenja sama od sebe nametala, slično kao što sam i ja predlagao unutar svojeg područja. Imao sam distancu do filozofske pozicije. Ako uopće mogu govoriti o svojoj poziciji, moja umjetnička, i bilo koja filozofska, nikad se nisu mogle preklopiti. Ali ne mogu ignorirati da sam od filozofskih ili teorijskih tekstova dobivao podršku za rad. Kako bih bio jasniji, dao bih primjer: Simetrije sam prvi put izveo 1985., oko 2009. ponovo sam se s njima bavio, a 2012. otkrio sam tekstove psihoanalitičara Ignacija Matte-Blanca, koji se bavio problemom razumijevanja nesvjesnog uma i zaključio da on djeluje po principima generalizacije i simetrije, što me potaknulo za još jednu seriju radova. Do njega ne bih došao da ranije nisam radio na Simetrijama.
► Tvoja umjetnička praksa od samih je početaka vezana uz promišljanje konvencija. Kako je došlo do takvog pristupa i kako se razvijao tijekom vremena?
Goran Petercol: S konvencijama sam tako reći radio od prvog dana, pisao o njima, ali ih je tek Sabina Salamon u katalogu Konvencije istaknula kao bitne za moj rad. Otkud interes za konvencije? Namet da se izloži nešto novo vodi vas prema izmišljanju novog. Jednostavno, kako bih se obranio od takve potražnje za novim, započinjao sam od nečeg poznatog. Nečeg što mi je bilo dostupno. Nisam morao izmišljati, već sam se mogao prepusti da me u daljnjem radu vodi nešto što već postoji unutar stvarnosti. Svijet je prenatrpan stvarima. Jedno od bitnih svojstva rada s konvencijama je suzdržanost. Od nje sam polazio, htio sam svijetu što manje dodavati stvari. Radom s konvencijama kontroliram ta davanja, na primjer u Simetrijama povećanje rada je ograničeno konceptom simetrije, u Polovicama se nešto za pola smanjuje. Nisam u svemu tome bio strogo dosljedan, to sam toliko spontano sprovodio da samom radu s konvencijama nisam pridavao posebnu pažnju, to mi je bilo nešto normalno.
► Istražujući tvoj lik i djelo naišla sam na tekstove u kojima je istaknuto kako ti je studij slikarstva bio izuzetno važan. Što si učio iz slikarstva?
Goran Petercol: Prvenstveno formu. Sadržaj ne možeš učiti jer on nije nešto opće, svaki ga student nosi kao svoj odnos prema svijetu. U to se ne ulazi. Na Akademiji sam stekao uvid u slikarstvo kao vrstu medija. To mi je omogućilo da ga kasnije bez problema mogu napustiti. Isto tako, mogao sam u njemu i ostati. Poznavanje forme omogućuje lagan prelazak iz medija u medij. Kako bi nam pomogao da shvatimo oblik koji gradi slikarstvo, profesor koji je vodio slikarstvo Raul Goldoni jednom je prilikom to usporedio s rečenicom u književnom tekstu. To je sve oslobađalo moje potencijale, što nije pravilo, jer studij na Akademiji može biti i negativan. Ne mogu ovdje prenijeti cijelo učenje. Izdvojio bih ulogu prakse s kojom se stječe znanje, što mi je i danas blisko. I pamtim kada je, na prvom susretu, Goldoni rekao da je cijelo slikanje za tri godine studija moguće izvesti na jednoj jedinoj podlozi, ali da ćemo ih radi ispita mijenjati. Hoću reći da je bio usmjeren na razvoj unutar slikarstva, a ne na slikanje slika. Radi ove njegove izjave, kao student, isti sam ga čas prihvatio.
► Kao dio scene sedamdesetih, djelovao si u kontekstu koji je snažno kritizirao tadašnje umjetničke vrijednosti. Kako danas gledaš na vlastite radove iz tog razdoblja? Jesu li pojmovi poput dematerijalizacije umjetničkog objekta i dalje produktivni ili su se iscrpili i oslabili u institucionalnom kontekstu?
Goran Petercol: Objekt nije nestajao dematerijalizacijom već je mijenjao sredstva kojima je materijaliziran. Napišeš olovkom misao i dobio si dematerijaliziran rad, a zapravo si samo izašao iz jednog medija u drugi. Sedamdesetih je takav rad bio česta pojava na izložbama. Zapravo, dematerijalizacija se odnosila samo na tradicionalne umjetničke medije. Sedamdesetih se isticala misao, a ne materijalnosti kojima se izražavala ta misao; kao primjer mogao bih navesti rad Tri stolca Josepha Kosutha. Moram te razočarati: mene dematerijalizacija nije zanimala, iako su mi radove sa svjetlom često navodili kao primjer dematerijalizacije. Zašto? Jer me pokretala materijalnost, i sa svjetlom sam mogao raditi tek kad sam počeo osjećati njegovu materijalnost. Mogao sam rastvoriti presavijen pakpapir i izložiti ga tek kad sam osjetio materijalnost geste kojom sam ga rastvorio. Kako da ignoriram recimo Kosuthov stolac i pravim se da ne postoji jer je misao bitna. Volim taj njegov rad, ali ne i priču o njemu, jer ona stvara privid da objekt ne postoji. Svjestan sam zašto spominješ kritiku tadašnjih umjetničkih vrijednosti. Uživao sam u radikalnosti nekih svojih radova, i ponekad me ta kritika pokretala i nisam ni sad protiv nje, ali nije mi bila, niti mi je sad u prvom planu. U prvom planu bio mi je smisao rada. Naravno da kritika može dati smisao, ali kad postane konvencija, tada rad gubi smisao.
► Od 1985. počinješ raditi sa svjetlom. Što te privuklo svjetlu kao mediju, odnosno materiji koja je istodobno nematerijalna i konkretna? Kako se svjetlo postupno transformiralo iz optičkog fenomena u misaoni materijal?
Goran Petercol: Još kao dječak snimio sam seriju fotografija noću sa svjetlima grada. Zatim, za vrijeme studija, slikao sam seriju slika i crteža s motivom svjetla. To sam sve osvijestio tek kad sam počeo raditi sa svjetlom. Privukla me činjenica da svjetlo ima oblik i boju, odnosno, kako to nije moja privilegija da ih samo ja vidim. Značilo je da s njima mogu komunicirati. Svjetlo ima nešto posebno, isijavanje, taj optički fenomen, kako ga nazivaš, meni je bio forma kao i bilo koja druga. Kad sam svjetlo prihvatio kao oblik ili kao sredstvo koje proizvodi oblike (sjene), otvorio mi se prostor za rad. Isprva sam svjetlo koristio kako bih dobio oblik sjene, i s njom sam na neki način crtao. Kasnije sam svjetlo koristio kako bih projicirao formu svjetla. Na taj sam je način mogao seliti, što mi je dodatno povećalo radne mogućnosti. U radu sam koristio više od desetak koncepata za različite serije radova.
► Jednom prilikom si izjavio da je “boja neka vrsta materije na podlozi, kao i svjetlo”, čime sugeriraš da svjetlo tretiraš skulpturalno. Možeš li približiti kako u tvojem radu svjetlo funkcionira kao gradivni element ili skulpturalna činjenica, a ne samo kao vizualni efekt?
Goran Petercol: Kad sam slikao uljenom bojom, na podlogu sam nanosio boju, ona se sastojala od materije i svjetla. Podsjetio bih da vrijednost boje dolazi od frekvencije svjetlosnog zračenja. Kad sam kasnije osvijetlio podlogu, osjećao sam više kako sam na nju položio svjetlo. Površina svjetla na podlozi je onaj vidljivi dio, on je baza nevidljivom ili slabo vidljivom tijelu svjetla u zraku koji ide do točke izvora svjetla. Sve zajedno, trodimenzionalno je. Vizualni efekt je posljedica rada sa svjetlom, nisam ga posebno stvarao. Kako svjetlo funkcionira kao gradivni element? Kao i sve ostalo što ima svoj oblik. Dodatno, svjetlo ima bitnu kvalitetu da čini stvari vidljivim. U Međuprostorima upaljenu žarulju postavljao sam u neki galerijski međuprostor, u nešto što se ne računa kao mjesto za izlaganje a postoji unutar galerije, na primjer unutar prostora između dva radijatora ili slično. Površno gledajući taj je prostor prazan prostor, bez sadržaja, iako ima oblik i vlastitu materijalnost. Prihvaćao sam taj privid praznine postavljajući svjetlo unutar nje isticao bih njenu materijalnost. Osvijetljena, ta je materijalnost dobivala status sadržaja.
► Mnogi tvoji radovi otvaraju prostor tišine, ne nameću se gledatelju i ne teže spektaklu. Vizualni jezik često je namjerno suzdržan, gotovo asketski, a ipak zna biti i zavodljiv. Kako uspostavljaš ravnotežu između redukcije i izražajnosti?
Goran Petercol: Statičnost medija u kojem izvodim radove sigurno je doprinijela toj percepciji tišine prostora. Nisam imao razloga remetiti je. Izražajnost ne mora biti glasna. Iako nemam ništa protiv spektakla koji ima smisla, isto tako s njim se lako može prikriti činjenica da se nema što reći. Znao sam se upustiti u područje spektakla, u jednom sam slučaju koristio i vatromet. Istina, to za mene nije tipično. Kako uspostavljam ravnotežu između redukcije i izražajnosti? Moram priznati da uopće o tome ne vodim brigu. Stvari se same poslože, i naknadno ne korigiram tu posloženost. Jer korekcija pripada drugačijoj vrsti misli od one s kojom je nastao rad.
► Što te privlači u elementima poput rubova, sjena, praznina koji obično ostaju izvan fokusa i može li se reći da su oni potencijalni elementi otpora u društvenom i/ili vizualnom smislu?
Goran Petercol: Ne uvijek, ali izdvajam ono što je obično izvan fokusa unutar odabrane cjeline. Cjelina u kojoj su nevidljivi neki njeni dijelovi ne može biti istinska cjelina. Kad s tim dijelovima radim, oni postaju vidljivi, a cjelina postaje ispravna. Ovo je neki opći okvir, naravno, ima tu još toga zašto s njima radim, dijelom to ovisi i o konkretnoj situaciji. Ne bavim se otporom, već onim što nužno moram napraviti kako bi rad imao smisla, ako to izaziva otpor, to je nešto uzgredno.
► Kako razvijaš tu sposobnost opažanja međuprostora ili bolje rečeno rubnog i perifernog? Je li to rezultat metodološke prakse ili osobnog senzibiliteta?
Goran Petercol: To proizlazi iz iskustva slikanja. U slikarstvu prostor između dva oblika nije ništa, nije prazan, već je materijaliziran bojom. Međutim, ima još nešto, međuprostori su manje kontrolirani. Na primjer, djeca ih vole jer se u njima osjećaju zaštićeni od autoriteta roditelja. Zato se vole igrati na stubištu, u predvorju, pod stolom, na primjer. Kao da su prostori veće slobode. Možda nisam ni svjestan da ih i ja radi toga odabirem. Nisam siguran jesam li sada ozbiljan ili se šalim.
► Rekla bih da je u tvojem radu prisutna gotovo meditativna osjetljivost na materijalnost i kontekst. Smatraš li da je danas još uvijek moguće razviti kontemplativni vizualni jezik koji ne bi bio sveden na estetski fetišizam?
Goran Petercol: Puno toga je promijenjeno, međutim gledajući umjetnost od prapovijesti do danas, kad zanemarim stilove i tehnologiju izvedbe, ne vidim bitne promjene. Na primjer, tema ljubavi nije nestala. Naravno, postoje periodi u kojima je nešto više ili manje naglašeno, ali to nije presudno.
► Budući da radovi često dijalogiziraju s prostorom, ali i tijelom promatrača, razmišljaš li o fizičkom doživljaju gledanja, o tome kako se tijelo kreće kroz rad? Koliko su važne arhitektonske specifičnosti prostora u kojem izlažeš?
Goran Petercol: Razmišljam o fizičkom doživljaju gledanja, ali to je dosta površno, provjeravam koliko s nekog mjesta netko vidi rad ije li to dovoljno. Arhitektonske specifičnosti teško mogu mijenjati, ali kad ih prihvatim i počnem s njima raditi, mogu me odvesti do zanimljivih rješenja, jer me svojim posebnostima prisiljavaju da ponovo uronim u rad. Tada se ono što sam u prvom susretu vidio kao negativno pretvara u pozitivno, ali u tome nema pravila. Ponekad moram prihvatiti prostor iako mi ne odgovara. Kad radim skice, prije nego što znam mjesto izlaganja, uglavnom zamišljam kako će rad biti postavljen unutar bijele kocke, to je druga krajnost. Zatim te skice lako presložim za stvarni prostor.
► Prepoznat si kao umjetnik s vrlo specifičnom umjetničkom praksom. Koji su ti umjetnici/e bliski/e?
Goran Petercol: To je promjenjivo. Nije me zanimao nečiji stil, izraz, razdoblje u kojem je stvarao, već koliko osjećam rad. Vrlo subjektivno vrednujem. Spomenut ću kao bliske nekoliko imena s kojima sam sedamdesetih započeo studij umjetnosti. Na primjer, za vrijeme studija, blizak mi je bio William Turner; iako sam znao imati manje radove koji bi mogli biti svrstani kao bliski, više radi motiva svjetla, nisam ga pokušavao imitirati. U isto vrijeme privlačio me Maljevič; za vrijeme zimskih praznika 1973. otišao sam u Amsterdam gdje sam ga vidio u Stedelijk muzeju. Tamo sam otkrio i slikarstvo Pieta Mondriana i Lucia Fontane. Istovremeno, privlačili su me radovi Jacksona Pollocka, pa kasnije i radovi Mana Raya. Što mi je u jednom periodu kod ovih navedenih umjetnika bilo blisko? To nije bio izgled slika. Kod Turnera njegov osjećaj za svjetlo (nakon deset godina nije me više zanimao, ali počeo sam raditi sa svjetlom). Pollockova artikulacija podsvjesnog diktata možda mi je kasnije davala snagu da u crtežima ne odustanem od povučenih gesti. Vrsta logike Mana Raya možda me oslobodila u prihvaćanju svoje logike. Maljevičeva redukcija na slikarski osjećaj možda mi je razvila prihvaćanje osjećaja unutar umjetnosti kao nečeg čvrstog. Mondrianova potreba za konstrukcijom možda je razvila da na rad gledam kao na osmišljenu strukturu. Fontanino preoblikovanje podloge preuzeo sam kao podlogu za svoje slikarstvo (bez možda). To “možda“ je zato što u sve navedeno nisam potpuno siguran. Zanimljivo da u radovima sa svjetlom, iako kod drugih mogu prepoznati izvrsne radove, ne osjećam ih bliskim. Vjerojatno, jer su nam različiti razlozi za rad.
► U trenutnom stanju kulturnih politika, tržišta i digitalnih medija, gdje vidiš prostor za tihu, misaonu i reduktivnu umjetnost? Ima li još publike za nju?
Goran Petercol: Zasad su izložbeni prostori u muzeju ili galeriji dobra mjesta za izlaganje. Oni imaju ulogu nekog većeg okvira kojim se prostor odvaja od ostalog. Slično kao kad se otvori knjiga, sve ostalo postaje manje važno. Vjerujem da će uvijek biti publike, svejedno, umjetnost radim za druge, ali je isto tako radim i za sebe. Ponekad mi je to dovoljno.
► Baviš se i scenografijom. Što te privuklo kazalištu? Kako je sve krenulo?
Goran Petercol: Ne bavim se više. Zadnja scenografija koliko se sjećam bile su Bakhe u Splitu 2008., u režiji Olivera Frljića. Izuzetak je bio 2020., kad sam surađivao na Radu panike u režiji Gorana Sergeja Pristaša (BADco). Kako me je Sergej 1995. uveo u kazalište, lijepo mi je bilo da s njim dovršim svoj put kroz teatar. Scenografija je neka vrsta vizualne dramaturgije, to mi je bilo privlačno. Sve mi je bilo novo, i učio sam taj novi svijet. Moje iskustvo nije bilo veliko ali radio sam i s Bornom Baletićem, Ivica Boban, Iztokom Kovačem, Ivanom Sajko. Velikim dijelom scenografije sam rješavao svjetlom i to mi je bilo uzbudljivo. Nažalost, naša kazališta nisu bila baš tehnički opremljena, ali snalazio sam se. Nakon dvadeset scenografija više se stvari preklopilo, preselio sam se iz Zagreba u Rijeku. Zatim, osjećao sam neki zamor od rada u kazalištu, nisam se mogao potpuno dati. Također, imao sam potrebu da više radim unutar svoje umjetnosti. Predivno je da sam mogao imati to iskustvo.
► Možeš nam približiti svoj radni proces – radiš li brzo ili sporo, puno ili malo?
Goran Petercol: Nastojim sve maksimalno pojednostaviti, koliko je to moguće. Zato volim crtež, ono što mi je za crtanje potrebno isti čas mi je dostupno. Imam osjećaj da radim brzo, ali to mi nije važno i nisam siguran da je to baš tako. S druge strane, na nekoj temi se znam zadržavati, napuštati je, pa se vraćati s drugačijim pristupom. Na početku intervjua naveo sam primjer koncepta Simetrija kojem se od 1985. povremeno vraćam. Prošle godine izveo sam i izlagao dvije Simetrije, ne mogu obećati da su bile zadnje.
► Što te trenutno zaokuplja? Postoje li kakvi projekti/izložbe u najavi?
Goran Petercol: S dovršenim radom nastojim otkriti sadržaj koji postoji u činu izlaganja, unutar stvarnosti u koju je doveden rad. Na primjer, u Francuskom paviljonu, koji nema odgovarajuću rasvjetu za izlaganje radova, upaljenu žarulju sam bukvalno prislonio uz rad; bila je to Simetrija metalne police iz skladišta galerije. Tim postupkom, povezanošću rada i rasvjete s kojom je rad vidljiv, postao je novi sadržaj. Sadržaj dovršenog rada nije nestao, već novi smisao proizlazi iz proširene situacije koja uključuje izlaganje. Pitao sam se na koji bih način mogao nastaviti dovršen rad. Trenutno radim na izložbi Moglo je drugačije, ali nije u galeriji Adris, u Rovinju.
Goran Petercol (Pula, 1949.) diplomirao je na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu 1975 (R. Goldoni). Bio je suradnik Majstorske radionice Lj. Ivančića 1976–78. Od 1977. do 2007. likovni urednik u Leksikografskome zavodu Miroslav Krleža. U svojim radovima nastoji naglasiti proces nastanka djela i maksimalno neutralizirati materijal, osloboditi ga simbolike i naracije. Istražuje na području primarnoga slikarstva, te radi serije crteža (Preslikavanja, 1975–76; Pod pravim kutom, 1984). Od sredine 1980-ih nastaju instalacije u kojima sjenu tretira kao formu, pa ona postaje, uz predmet i svjetlo, važan konstruktivni element (Sjene, 1985–95; Sjene gradova, 1993–94; Fleševi, 2002; Refleksije, 2005). Predstavljao je Hrvatsku na Bijenalima: u Sao Paolu (1994), Veneciji (1995) i Istanbulu (1995). Sudjelovao je na međunarodnim izložbama poput Trigon ’89 (Aktuelle Kunst), Trigon ‘92. (Identität : Differenz, Eine Topographie der Moderne 1940-1990) u Grazu; Translucent Writings, Neuberger Museum of Art at Purchase, New York (1994); Kommentar zu Europa 1994, Museum Moderner Kunst Stiftung Ludwig, Vienna (1994); Honey&Blood, Essl Collection, Klosterneuburg, Vienna (2003); In the Gorges of the Balkans, Kunsthalle Fridericianum, Kassel (2003); Light Art from Artificial Light, ZKM, Karlsruhe (2005); Unlimited, Art Basel, Basel, (2009); Negative Space, ZKM, Karlsruhe (2019.). Više je puta samostalno izlagao u Galeriji Grita Insam u Beču i Galeriji Gregor Podnar u Berlinu i Beču te ifa-Galerie u Bonnu (1998); Galerie Stadtpark u Krems an der Donau (2022). Retrospektivno je izlagao: crteže (Bez struje) u Gliptoteci HAZU u Zagrebu (2006.); Predmeti, Klovićevi dvori u Zagrebu (2011.) i Ne brini o poetici, ona će doći sama u MMSU u Rijeci (2019.). Bavi se scenografijom. Živi u Rijeci i Rovinju.
Razgovarala: Katerina Jovanović / tekstove ove autorice potražite na linku
Zahvaljujemo Goranu Petercolu na ustupljenim vizualnim materijalima.
