Prije petnaestak godina zagrebački Park Ribnjak bio je neformalno okupljalište mladih – mjesto gdje se hengalo na klupicama, ispijalo (jeftino) pivo iz limenki i raspravljalo o glazbi, životu i “sistemu”. Danas, kada nekome spomenem Ribnjak, zvučim kao stara bakica koja unucima prepričava sjećanja na mladenačke dane, dugokose momke koji sviraju gitare, ali i mlade pankerice koje pažnju nisu privlačile samo šarenim frizurama, već i energijom i buntom. Susret s Hanom Tintor dogodio se upravo na Ribnjaku, a nakon toga smo se nastavile sretati uglavnom na punk koncertima. Jednom prilikom — dok sam još konobarila u kvartovskoj birtiji na Borongaju — Hana je oslikala šank i svojom ilustracijom razveselila sve ljubitelje piva. Povod za naš razgovor bio je nedavno objavljen strip Cure, ali i sve ono što je u međuvremenu oblikovalo njezinu umjetničku karijeru.
Hana je ilustratorica i animatorica koja živi i radi u Zagrebu. Magistrirala je vizualne komunikacije na Studiju dizajna u Zagrebu te ilustraciju i umjetnost knjige na Anglia Ruskin sveučilištu u Cambridgeu, UK. Inspiraciju najčešće pronalazi u prisluškivanju i promatranju ljudi. U dosadašnjem radu okušala se u dječjim i autorskim slikovnicama, ilustracijama za odrasle, novinskoj i uredničkoj ilustraciji, muralima, animiranim filmovima, vizualnim identitetima i stripovima. Njezine ilustracije odlikuju se duhovitošću, hrabrošću, brzinom i konceptualnošću, a pristup radu je uvijek individualan i funkcionalan, što rezultira svježim, narativno jakim i često neočekivanim rješenjima.
► Diplomu si stekla na Studiju dizajna pri Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu. Kada si i zašto odlučila studirati dizajn? Kako iz današnje perspektive vidiš institucionalni pristup vizualnoj kulturi na studiju dizajna? Ima li u takvom sustavu dovoljno prostora za osobni izraz ili eksperiment?
Hana Tintor: U srednjoj školi sam se dvoumila hoću li ići na akademiju ili dizajn i nakon godinu dana crtačkih priprema ipak sam se odlučila za dizajn, prije svega, zbog širokog spektra mogućnosti koje pruža u kontekstu vizualnog izražavanja, što je povezano s primjenjivosti dizajna u različitim sferama – umjetnosti, poslu i životu općenito.
Što se tiče institucionalnog pristupa vizualnoj kulturi na studiju dizajna, svaki studij daje institucionalni okvir području kojim se bavi pa tako i Studij dizajna. Unutar tog zadanog okvira postoji prostor (ili bi trebao postojati) za osobni izraz svakog pojedinca. Taj prostor, iako zadan teorijskim konceptima i pravilima trebao bi biti prostor slobode koji potiče i osnažuje studente, buduće dizajnere, na istraživanje, eksperiment, društveni aktivizam, djelovanje prema zajednici. Ponekad bi i granice toga prostora mogle ili trebale biti fleksibilne i podložne širenju. U mome slučaju i prema mome iskustvu, ja sam maksimalno koristila taj prostor slobode na studiju, a to ne bi bilo moguće da nije bilo podrške profesora, mentora. Iz današnje perspektive, s odmakom od desetak godina i nakon studija ilustracije u UK, mislim da bi upravo tom prostoru slobode za osobno izražavanje trebalo dati veću pažnju i tome se posvetiti. Vjerujem da sada i je tako, kada su došli mladi i novi profesori i asistenti.
► Nakon završenog Studija dizajna u Zagrebu, odlučila si studirati ilustraciju u Cambridgeu. Kako je iskustvo studiranja u inozemstvu oblikovalo tvoj umjetnički, ali i konceptualni pristup ilustraciji? Koje su ključne razlike koje si primijetila u odnosu na domaće obrazovanje i koliko ti je taj inozemni kontekst otvorio nove perspekt ive ili izazove?
Hana Tintor: Ilustraciju sam studirala na ARU Cambridge School of Art; riječ je o diplomskom studiju Illustration and Book Arts. Za taj studij sam se opredijelila jer sam nakon završenog zagrebačkog Studija dizajna osvijestila želju i potrebu za dodatnim usavršavanjem i učenjem upravo u području ilustracije. Naime, još tijekom studiranja u Zagrebu, negdje na trećoj godini, pronalazila sam načine da u sve projekte, gdje god je to bilo moguće, implementiram crtež. Mislim da je prednost što sam taj crtež trebala opravdati u dizajnu, dakle crtež nikad nije bio dovoljan sam po sebi, bilo je važno uz što on stoji i što komunicira, to i danas u njemu tražim. Na zagrebačkom Studiju dizajna imala sam sreću jer me moj mentor, prof. Nenad Dogan, podržavao u tome da uključim ilustraciju u svaki projekt i vodio me tim putem.
Moj engleski fakultet bio je izvanredan zahvaljujući profesorima. Glavni profesor i moj mentor bio je James Butler, ilustrator aktivan u praksi, zaljubljenik u irsku poeziju i ljubitelj piva. Njegov pristup bio je posve individualiziran, pružao nam je širinu i slobodu u rješavanju zadataka, zadavao nam je izazove koristeći Oblique Strategies te nas i pomalo provocirao na istraživanje, znatiželju i donošenje hrabrih odluka. Poticaj na razmišljanje i promatranje bili su ključni elementi njegovih zadataka. U CSA su redovito dolazili profesionalci koji su nam držali predavanja o vlastitom iskustvu i opisivali kako posao funkcionira u stvarnosti. Naš profesor družio se s nama i nakon predavanja, a u pubu smo, uz pivo crtali ljude i situacije u bilježnice, dok smo vikendima išli u London na izložbe i događanja koje je smatrao relevantnima. Pokazivao nam je svoje radove, realizirane i one koji nisu uspjeli, te donosio knjige i grafičke romane. Stvarao je s nama odnose, otvoreno i prirodno. To je za mene bila nevjerojatno snažna motivacija za rad i učenje. Uživala sam u projektima, u procesu stvaranja, u slobodi izbora, u toj otvorenoj i jednostavnoj komunikaciji.
Sve je to snažno utjecalo na moj umjetnički i konceptualni pristup ilustraciji – u umjetničkom smislu osvijestila sam važnost slobode i stvaranja vlastitog jezika u vizualnom komuniciranju, a u konceptualnom smislu, učvrstila sam dizajnerski pristup ilustriranju koji podrazumijeva istraživački rad, svrhu i smisao te stvaranje koncepta.
Što se tiče pitanja o razlikama domaćeg i inozemnog obrazovanja, moram reći da je to pitanje koje mi se često postavlja. Ključnu razliku vidim u pristupu profesora studentima što sam već opisala. Mislim da je pristup studentima u UK puno slobodniji i otvoreniji te da profesori imaju veću slobodu prenijeti nam znanje na načine koje oni smatraju najboljima. Studenti dobro znaju kako mentor radi i koji je njegov vizualan jezik, ali isto tako nauče da trebaju graditi i stvarati svoj vlastiti individualni jezik.
Inozemni kontekst otvorio mi je nove perspektive u smislu većih mogućnosti rada za inozemne klijente jer me je upravo moj mentor predložio jednoj agenciji u Cambridgeu koja me i danas zastupa.
► Nedavno je u izdanju Frakture objavljen tvoj ukoričeni strip Cure. Možeš li nam ispričati više o nastanku ovog projekta – kako je nastala ideja, na koji način si birala razgovore koje si zabilježila i što ti je u tom procesu bilo najvažnije?
Hana Tintor: Stvar s Curama vrlo je jednostavna – projekt, odnosno knjiga, nije nastala namjerno niti planirano. Prije cca pet godina sam krenula crtati Moniku i sebe u male bilježnice, neke naše smiješne trenutke, neke nevjerojatne trenutke – npr. kada se dostavljač zabunio i donio nam sushi umjesto pohanaca, neke razgovore koji su mi bili prekretnica u donošenju odluka.
Crtanje tih trenutaka pružalo je dobar osjećaj, i meni i njoj, a gledanje i vraćanje tim crtežima mamilo mi je osmijeh, vraćalo me u taj trenutak kojeg bi onda usporedila s ovim sada. Stavilo mi je neke životne trenutke u novu perspektivu, pojačalo je što osjećam prema prijateljicama.
I onda je samo krenulo, sve razgovore koji bi me na bilo koji način dotakli sam počela crtati i bilježiti, a nakon objavljivanja istih na instagramu sam shvatila da su se mnoge žene s njima poistovjetile. Kad osvjestim da je najintimnije zapravo univerzalno preplavi me osjećaj prizemljenosti.
A knjiga, nastala je zahvaljujući tome što su i poznate mi i nepoznate cure predlagale da napravim knjigu. Nisam htjela da to budu ukoričeni crteži iz bilježnice, već sam odlučila da ipak želim iznenaditi publiku pa poznati sadržaj pretvoriti u crtice u stripu. Ubacila sam i duplerice za predah i promišljanje, na kojima nema dijaloga. Bilo mi je važno da je sadržaj razumljiv i da postoji ritam između ozbiljnih i duhovitih crtica. Najvažnije mi je bilo da razgovori ostanu točno kakvi su i bili i zahvalna sam što jesu!
► Kako ti pristupaš potencijalnoj opasnosti stereotipizacije žena u svom radu? Koje teme smatraš doista univerzalnima, a gdje vidiš prostor za razbijanje ustaljenih predodžbi o tipičnim “ženskim temama”?
Hana Tintor: Ne razmišljam o opasnostima stereotipizacije žena u mome radu jer su moje cure prikazane doista onakvima kakve jesu – iskrene, spontane, svakidašnje, nesavršene i prekrasno obične. Ta iskrenost, bez uljepšavanja situacija i stvarnosti u kojoj živimo, isključuje stereotipe i pokazuje koliko se međusobno razlikujemo. Te različitosti, baš kao i razlike među ljudima prema svim mogućim kriterijima, gube se i nestaju u odnosima.
Ono što je univerzalno, zajedničko svim ženama jest solidarnost koja proizlazi iz vlastitog iskustva, uzajamna podrška, prihvaćanje i izostanak osude. I puno vremena za razgovore i druženja. Nakon srednjih dvadesetih počinjemo brinuti o problemima odnosa, egzistencije i financija, obitelji i karijera, i čini mi se da to ne prestaje. No, bez obzira na godine i izazove s kojima se susrećemo, uvijek smo negdje i cure koje su, kad su zajedno, bezbrižne i opuštene, u sigurnoj zoni nekog drugog vremena.
Što se tiče tipično „ženskih tema“, rekla bih da su u stripu to samo razgovori o menstruaciji, mengi, stvarima. Sve druge teme, naizgled ženske, kao način prehrane, osjećaj i percepcija vlastitog tijela ili ljubavni odnosi, teme su koje muče i sve ostale.
► Naslovnica stripa Cure svijetlo je plave boje – što je možda neočekivan izbor s obzirom na naziv i temu. Je li iza toga stajala svjesna odluka da se izbjegne ‘očekivana’ ružičasta, često povezivana s tzv. ženskim temama? Koliko ti je važna uloga boje u komunikaciji simbolike i tona stripa?
Hana Tintor: Iskreno, nisam o tome razmišljala dok sad nisi spomenula! Plava mi je došla intuitivno jer njih dvije sjede na vrhu zgrade pa su okružene plavim, beskonačnim nebom. Plava mi je omiljena boja i najčešće se pojavljuje u mojim radovima, bilo da su naručeni ili samoinicirani.
Ali inače nisam od boja i moram puno testirati da bih došla do meni optimalnih kombinacija. Omiljeni alat mi je crni tuš, ali nerijetko ću ubaciti jednu boju da nešto naglasim ili da na nešto skrenem pozornost. Ili da pojačam osjećaj ili stvorim neki kontrastni dojam. U stripu sam uglavnom koristila boje jer mi se činilo da bi tako jednostavan crtež mogao ostati “prazan” da je ostao monokrom. A onda opet, postoje neki razgovori u knjizi, koji su toliko snažni sami po sebi da im boja nije potrebna.
I sad kad razmislim… stvarno ne volim ružičastu.
► U svojim ilustracijama često hvataš trenutke svakodnevice – bilo kroz vlastite bilješke, bilo kroz tuđa iskustva. Osjećaš li ponekad u kontekstu vlastite svakodnevice pritisak da sve što doživljavaš može istovremeno biti i izvor inspiracije? Vidiš li možda u takvom pristupu i potencijalnu zamku – da bilježenje svakodnevice s vremenom može ograniči prostor za istraživanje nekih drugih tema?
Hana Tintor: Hvatam trenutke svakodnevice jer mi je to odmor od svakodnevnih poslova i životnih obaveza. Crtam ih radi vlastitog osjećaja prisutnosti i opuštanja, radi vježbe. To što se ljudi s tim radovima najviše poistovjećuju nije nešto za čime tragam i što želim postići onda kada to radim. Pritisak osjećam jedino kada nešto ne stignem zabilježiti ili zaboravim, a znam da je postojalo, ali znati da sve što doživljavam može biti inspirativno mi je posebno motivirajuće.
Svakodnevica je i ista, i nije ista, i ovisi o tome čija je. Bilježenje svakodnevice za mene nije ograničavajuće, već je naprotiv, neiscrpan izvor inspiracije. Ipak, ne bih se nikad fokusirala na samo jednu temu. Volim ilustraciju baš zato što može komunicirati mnoge teme i primjenjiva je u toliko različitih medija. Ne mogu zamisliti da uvijek koristim isti alat ili problematiziram o jednoj temi.
► Kako se tijekom vremena mijenjao tvoj pristup tehnici, stilu i izboru palete boja u ilustraciji? Što stoji iza odluke da tvoji likovi budu ponekad predimenzionirani, karikirani ili s ponekim naglašenim nedostacima? Kako ti takvi stilski izbori pomažu u prenošenju određenih poruka i emocija?
Hana Tintor: Kada sam tek krenula ilustrirati, bila sam pod utjecajem animiranih serija Adventure Time i Regular Show. U njima su glavni likovi životinje i bića nastala od različitih stvari ili hrane. Unatoč toj neobičnosti, s njima se vrlo lako možemo povezati i poistovjetiti ili će nas podsjetiti na nekoga koga poznajemo. Uvijek me zanimalo kako je moguće sa samo dvije točke i linijom postići emotivan izraz lica (a da to nije emoticon). Uvijek sam crtala nesavršeno jer nisam učila anatomsko crtanje. Vlastite greške, kao preduge ruke ili premalene dlanove, sam s vremenom odlučila početi naglašavati u svrhu davanja glasa određenom liku ili s ciljem isticanja osjećaja. Puštam da se ti izbori dogode intuitivno, a tek onda provjerim jesu li razumljivi. I uglavnom budu – baš zato jer su spontani i neplanirani.
► Kako doživljavaš svoje djelovanje u javnom prostoru, primjerice kroz oslikavanje murala i druge likovne intervencije? Možeš li izdvojiti neke od murala na koje si osobito ponosna?
Hana Tintor: Nisam napravila mnogo murala, oni mi i dalje predstavljaju najveći izazov i jako ih volim raditi. Izazovno je prenositi mali crtež na veliku površinu, čudno je vući poteze iz lakta i ramena, uz čučanj ili skok, neobično je biti izložen slučajnoj publici što, ponekad, može stvarati stres. Moj rad na muralima najčešće je bio iniciran od strane klijenata, što me veseli jer to otvara nove prostore za ilustraciju.
Murali koje bih izdvojila nalaze se na različitim zgradama – mural Snovi na trokatnici u Sisku nastao je u sklopu Rethink festivala, noviji mural na OŠ Petra Preradovića nastao je u suradnji s Galerijom Događanja i Centrom Knap koji organizira likovno urbanu akciju Volim Pešču i brine o vizualnom identitetu kvarta, i posljednji, veliki sportski mural kraj Dechatlona u King crossu prikazuje različite sportaše i sportove.
Moram priznati da bih voljela raditi više takvih projekata – oslikavati npr. izloge dućana i na taj način vizualno nadopuniti svakodnevicu mnogih ljudi jer su to mjesta gdje se svakodnevno krećemo i susrećemo.
► Rad u javnom prostoru često donosi neposredan kontakt sa slučajnim prolaznicima. Možeš li se prisjetiti nekog zanimljivog trenutka ili anegdote koja ti je ostala u sjećanju?
Hana Tintor: Lijepe uspomene imam iz Opuzena, sa festivala Zen Opuzen gdje sam oslikavala veliku zgradu starog Kina. Stanari iz susjedne zgrade donosili su nam tursku kavu, domaće nektarine i kolače.
Slično mi je bilo i u Sisku na Rethink festivalu gdje su stanari zgrade brinuli o mojim potrebama, ništa mi nije smjelo nedostajati, a pri kraju rada na muralu pridružila mi se i najmlađa stanarka i pomogla obojati dijelove murala.
Kada sam stajala na dizalici na Peščenici i oslikavala zid škole, jedan mali dječak je – misleći na dizalicu 🙂 – viknuo: Tata, vidi kakav veliki pauk! Taj neposredan kontakt s prolaznicima doista je zanimljiv i zabavan, doprinosi pozitivnoj atmosferi i procesu stvaranja.
► Kako vidiš ulogu ilustracije u kontekstu zajednice? Može li ilustracija biti alat za izražavanje i osnaživanje, možda čak i za oblikovanje političke svijesti – ili, po tvojem mišljenju, ipak prvenstveno ostaje u sferi kreativne igre i zabave?
Hana Tintor: Ilustracija je oblik vizualne komunikacije i apsolutno može biti alat za osnaživanje, za izražavanje stavova, osvještavanje i približavanje nekih tema određenoj publici, ilustracija može biti sjajan alat za edukaciju, baš kao i za oblikovanje društvene svijesti i promoviranje društvenih vrijednosti. Za mene ilustracija već dugo nije samo igra i zabava, ali se nekada trudim da bude samo to – igra i zabava, najčešće u radu s djecom i odraslima. Pogotovo odraslima koji su se zaboravili igrati.
► Za slikovnicu Gdje se skriva Vedran? dobila si nagradu Grigor Vitez. Kako općenito gledaš na nagrade u polju književnosti i umjetnosti – što ti takve nagrade znače i kako ih doživljavaš u kontekstu svoje umjetničke karijere?
Hana Tintor: Velika mi je čast što sam dobila Grigora i drago mi je što sam ga dobila za slikovnicu u kojoj mi je dopuštena potpuna sloboda te su prihvaćeni moji prijedlozi da slikovnica ima stranice na kojima nema teksta. Također mi je drago što su te godine o dobitnicima odlučivali ljudi čije stavove i rad i utjecaj iznimno cijenim: Marija Ott Franolić, Anda Bukvić Pažin i Manuel Šumberac. Na kraju krajeva, vidjeti svoje ime na popisu na kojem je i Cvijeta Job je stvarno posebno.
Bez obzira na nove suradnje koje mi je nagrada donijela i vjetar u leđa kojeg sam nakon nje osjetila, svjesna sam da nagrade nekad ne dobivaju samo kvalitetni umjetnički radovi.
Zato ih ne shvaćam previše ozbiljno – niti one nagrade koje sam dobila, niti one popise na kojima sam odbijena. Najbitnije je da u svakom projektu dajem sve od sebe i radim najbolje što u tom trenutku znam.
► Tijekom pandemije koronavirusa, dok su ljudi bili izolirani u svojim domovima, postavila si svojim followerima pitanje što će prvo učiniti kad se ovo sve završi, a njihove si odgovore pretočila u duhovite ilustracije, što smo predstavili ovdje. Kako vidiš ulogu participatornih praksi u ilustraciji – može li takav pristup osnažiti zajednicu i stvoriti drugačiji odnos između umjetnika/ice, publike i društvenog konteksta?
Hana Tintor: Serija ilustracija tijekom pandemije nastala je vrlo spontano i intuitivno, iz želje da oraspoložim prijatelje i sebe, a onda i ostale. Prvi crtež napravila sam za prijatelja iz Milana, Francesca Clericija, redatelja dokumentarnih filmova. U Italiji je, sjećamo se, sve počelo prije nego kod nas, bilo je intenzivno, teško, iscrpljujuće. Taj crtež je djelovao umirujuće na Francesca, puno smo komunicirali, ohrabrivali se, razmjenjivali iskustva. S dolaskom lockdowna kod nas, nastavila sam crtati za sebe, ali i za druge ljude. Ilustracije na temu „Što ću prvo napraviti kad sve ovo završi“ nagovijestile su normalizaciju života jednoga dana. Ljudi su mi se javljali s najrazličitijim idejama o prvim potezima nakon pandemije, a te njihove ideje oblikovala sam u ilustracije prožete humorom. Dobila mnogo poruka od nepoznatih ljudi koje su crteži razveselili i pomogli im da se natjeraju promijeniti perspektivu. To je bio divan osjećaj. Vjerujem da je uvijek, a pogotovo u teškim trenutcima, bitno vratiti se malim stvarima.
Participatorna praksa u ilustraciji je za mene itekako poželjna i motivirajuća. Pitati druge što misle, kako se osjećaju, što bi željeli, otvara neke moje nove perspektive, tjera me da bolje razumijem druge. Participacija je bitna i potrebna u svim područjima života, naprosto zato što je uključiva, a ljudi kroz sudjelovanje i uče i šire vidike, razvijaju empatiju i solidarnost. Participacijom se umjetnost približava ljudima i otvara prostor da se ljude o umjetnosti educira.
► Kakvu ulogu humor ima u tvojoj ilustratorskoj praksi? Vidiš li ga i kao alat koji otvara prostor za slojevitije čitanje radova, osobito kada se baviš kompleksnijim ili osjetljivijim temama?
Hana Tintor: Humor ima za mene veliku i značajnu ulogu – i u životu i u ilustratorskoj praksi. Dolazi mi bez neke posebne namjere, sasvim spontano. Ono što je humoristično bit će definitivno privlačnije ljudima. Humoristična ilustracija može biti i alat za prikaz slojevitosti jer je humor samo jedan aspekt ispod kojeg se prožimaju i prikazuju različite teme. Ilustracija se putem humora približava većem broju ljudi.
No, s humorom sam oprezna kada se radi o nekim osjetljivim temama. Uz neke teme, humor jednostavno ne pristaje ili nije prikladan. U takvim slučajevima, baš zbog kompleksnosti situacije, humor se ne pojavljuje niti kao moguća opcija.
► Već neko vrijeme vodiš radionice ilustracije za djecu, a odnedavno svoje znanje prenosiš i odraslima. Koliko se mijenja tvoj mentorski pristup, ovisno o profilu i dobi polaznika/ica radionica? Oslanjaš li se na određene pedagoške pristupe u radu s polaznicima i polaznicama radionica?
Hana Tintor: Posljednje tri godine vodim Dizajnerske početnice, Ruksak pun kulture, radionice u Knjižnicama Grada Zagreba, radionice za studente na fakultetima i festivalima dizajna.
Nedavno sam počela raditi u Ateljeu na br.1 gdje vodim radionice ilustracije za odrasle. Moj mentorski pristup je tek u nastajanju, pogotovo s odraslima, s kojima mi je i izazovnije raditi. Djeca su opuštena, otvorena i lako im je pobuditi i pokrenuti maštu, dok su odrasli najčešće zaboravili razmišljati izvan realiteta i opterećeni su njime.
Iako su pristupi prema djeci i odraslima različiti, postoje neka univerzalna načela koja postavljamo na početku naših susreta bez obzira jesu li polaznici djeca, studenti ili odrasli. Osnovni cilj jest upoznati ih s kreativnim procesom i naglasiti da je on bitniji od rezultata. Nadalje, važno je stvoriti atmosferu u kojoj je sloboda izražavanja početni i ključni kriterij stvaranja – atmosferu u kojoj su svi članovi grupe opušteni i prihvaćaju ideju da kroz proces crtanja ne mogu pogriješiti.
Za radionice se pomno pripremam, imam uvijek razrađen koncept s aktivnostima. No i te koncepte prilagođavam različitim grupama jer se trudim odmah na početku čuti očekivanja, ideje i potrebe polaznika. Taj participativan pristup izuzetno mi je važan jer su na taj način polaznici radionice sukreatori procesa stvaranja.
Kada se radi o radu s djecom, primjećujem da im u školi nedostaje crtanja, rada s rukama, kreiranja općenito. Način na koji im pristupam prilagođen je njihovim potrebama, njihovoj dobi i kontekstu iz kojeg dolaze i u kojem odrastaju. Najvažnije je stvoriti podržavajuće okruženje, slušati ih i poticati, voditi brigu o svakom članu grupe, dati priliku svakome da se izrazi.
► U jednom si intervjuu spomenula da si tijekom odrastanja pohađala lutkarstvo. Koliko je to iskustvo oblikovalo tvoj kasniji odnos prema umjetnosti, izražavanju i možda čak načinu na koji danas vodiš vlastite radionice?
Hana Tintor: Lutkarstvo u Zagrebačkom kazalištu mladih jedno je od mojih najboljih iskustava, velika ljubav i inspiracija. Od četvrte do dvanaeste godine života sam dva puta tjedno odlazila ZKM u atmosferu koja nije mjerljiva sa vrtićkom ili školskom. Tamo smo bili slobodni i jednaki i nije postojao pogrešan odgovor niti hijerarhija. Natalie Murat Dean, naša voditeljica, svakom je pristupala individualno i motivirala nas da radimo ono u čemu uživamo i u čemu smo dobri. Kroz radionice lutkarstva upoznala sam likovnost, vizulane umjetnosti, kostimografiju, scenografiju, glumu, glazbu. Načila sam i da je okej pogriješiti, zamazati se, da se rezultat može promijeniti u procesu. Tamo sam se upoznala s tremom, nastupom, improvizacijom i zajedničkim timskim radom. Tamo sam stekla prijatelje s kojima sam provela srednjoškolske dane. Mislim da su moji roditelji, još tada, u mojoj predškolskoj dobi, odlično procijenili i usmjerili me prema ovome gdje sam danas.
► Animacija je često proces koji zahtijeva mnogo strpljenja, upornosti i detaljnog rada. Kako bi opisala svoje iskustvo rada u području animacije? Koji su najveći izazovi, a što ti najviše donosi zadovoljstva u ovom složenom, dugotrajnom procesu? Možeš li predstaviti neke od projekta na koje si ponosna?
Hana Tintor: Animaciju sam naučila igrom slučaja i jako sam zahvalna što je tako ispalo. Art direkcija u animaciji mi je privlačna i tu se osjećam kao doma. Uživam i u kratkim animacijama, gifovima s idejom i poantom, kratko i slatko. Volim što znam oživjeti svoj crtež, a kako nisam tehnički jako vješta, nesavršenost i spontanost u tim pokretima ne bih znala izvesti niti da se trudim. I upravo mi je to donijelo još angažmana u području animacije!
Animacija je izuzetno zahtjevna, traži i crpi izrazito puno posvećenog vremena. Moje iskustvo u području animacije je s jedne strane, iscrpljujuće, ali, s druge strane, pozitivno, prije svega zato što sam u relativno kratkom vremenu imala priliku raditi kao art direktorica na jednom sjajnom filmu, napravila autorski film, bila članica selekcijskog žirija na Animafestu i napravila dva animirana spota. Uz to, upoznala sam divne ljude iz svijeta animacije i posjetila razne festivale u Europi i kod nas. Najveći izazovi u animaciji su dugotrajnost procesa što podrazumijeva i nekoliko godina za jedan kratak animirani film kao i nedostupnost velikog broja odličnih animiranih filmova široj publici.
Moram priznati da sam više uživala u izradnji glazbenih spotova nego u animiranim filmovima – Pan Pan grupe Rana Rana, a pogotovo za pjesmu o psu, Legica, od Debelog precjednika.
► Kako izgleda tvoja radna atmosfera i što ti pomaže da se osjećaš inspirirano i produktivno?
Hana Tintor: Bitna mi je rutina, volim rano ustati, sama u tišini piti kavu (to zovem jutarnja prilagodba) dok mi Lola spava u krilu. Odlazim u studio prije 9 sati i tamo budem do 16 ili 17. Kroz jutro odgovaram na mailove, ne sve, ali se trudim biti ažurna i da ljudi ne čekaju odgovor po nekoliko dana. Svaki dan me u kalendaru čeka todo i otprilike raspored po prioritetima, njega slažem nedjeljom. I, onda krenem ovisno o danu. Ako me čeka ilustriranje nečega što je već postavljeno, pustim si knjigu i crtam. Ako tek moram smisliti koncept, radim to u tišini.
Oko 13 sati radim pauzu, prošetam psa, ručam i vraćam se nazad na posao.
Možda zvuči monotono, ali nije. Dijelim radni prostor s prijateljima Ottom i Miranom, poznatijima kao 2Dizajnera, i s njima mi nikad nije dosadno. Međusobno si komentiramo radove i pomažemo ako zapnemo s idejama. Glasno je, puno se smijemo, pjevamo, opušteno je i, kako najčešće kažu naši gosti, jako cosy.
Prostor koji je samo za rad (studio), to što sam u poticajnoj okolini ljudi koje volim, centar grada i sama činjenica da živim od toga što volim su neiscrpan izvor motivacije za produktivnost. A kako bih ju njegovala, jednako je važno i ono vrijeme provedeno van studija – u penjačkoj dvorani, bazenu, šumi ili na kauču – ovisno o potrebi.
► Koji su ti omiljeni uzori ili inspiracije u animaciji i ilustraciji? A kad ne crtaš ili animiraš, što voliš slušati, gdje voliš zalaziti i koji su ti filmovi ili serije omiljeni za opuštanje?
Hana Tintor: Ima ih mnogo, mijenjaju se s vremenom. Već sam spomenula Cvijetu Job, jako volim i rad Laure Carling. Zatim Christoph Niemann i Jean Julien. Još kao dijete, zahvaljujući lutkarstvu, sam se upoznala s radom Zlatka Boureka, a zbog naslovnica Biblioteke Vjeverica i s radom fantastičnog Nedjeljka Dragića, za čijim knjigama posežem na tjednoj bazi.
Volim slušati knjige! Nedavno sam završila Funny story (Emily Henry), prije toga sam uživala u The Shadow of the wind (Carlos R. Zafon). Ljeti ipak imam više vremena za čitanje pa planiram posuditi i pročitati Kad smo bili mlađi (Oliver Lovrenski). Tijekom ljeta me čeka i ponovno čitanje Understanding Comics jer se želim više baciti u strip, a i naravno tu je Kako magazin koji mi pravi društvo uz jutarnju kavu.
Volim vrt u Vintage industrial baru, Krivi put, medvednicu i planinarske domove Risnjak i Runolist. Volim i pivnicu Medvedgrad u ilici i njihove kiflice uz pivo petkom nakon posla. Volim sve što je coming of age tematike, Scott Pilgrim vs. the world je film kojem se rado vraćam, a u pmsu sam raspoložena za Nolanove Batmane. Kao “prava cura”, volim dobre romantične filmove od kojih mi je najdraži Crazy, stupid love i About Time. I mislim da se nikad neću prestati smijati na američki The office.
Portreti i fotografije iz ateljea: Maja Bosnić
Hanin rad možete pratiti na hanatintor.hr i www.instagram.com/hanatintor.
Intervju je dio projekta DIJALOZI S UMJETNIČKOM SCENOM Udruge Vizkultura koji je sufinanciran sredstvima Grada Zagreba
