Da se zvukom može “slikati”, dokazao je umjetnik, istraživač i dizajner Hrvoje Hiršl na izložbi Otisci zvuka u Meštrovićevu paviljonu. Pritom je ona neobično rastavljena u dva dijela: prvi dio uključio je performativnu izvedbu tijekom koje je nastalo 8 slika/otisaka, odnosno materijal za izložbu, i koje su potom, uz video dokumentaciju izrade, preseljene u Galeriju PM. Ova serija radova dio je projekta Limit reprezentacije koji se hvata ukoštac s otkrivanjem nevidljivih struktura i principa. U elaboriranom procesu, svojevrsnom hibridu Chladnijevog tanjura i analognog laserskog printera, nastaju točkaste strukture, nepravilni rasjedi, otoci, zarezi, crtice. Zapise fizičke reakcije i situacije nepredvidljivosti, koja je detaljno opisana u deplijanu izložbe, možete pogledati sve do 18. prosinca.
Autorovi interesi obuhvaćaju preispitivanje ograničenja medija i mogućnosti automatizacije, kompleksne sustave i kibernetiku, pri čemu najčešće poseže za kombinacijom zvučnih/svjetlosnih/interaktivnih instalacija, slikama/crtežima i istraživačkim tekstovima. U 12 godina umjetničkog djelovanja imao je 17 samostalnih i preko 40 grupnih izložbi. Godine 2012. nominiran je za Nagradu Radoslav Putar za najboljeg hrvatskog umjetnika u dobi do 35 godina. Dobitnik je više međunarodnih stipendija i umjetničkih rezidencija. Bio je sudionik kaselske izložbe Documenta 13 kao dio programa AND AND AND. Također, bio je jedan od hrvatskih predstavnika na Londonskom bijenalu dizajna 2016. godine. Član je AR.S (algoresearch.systems) istraživačkog kolektivna i osnivač I’MM_ Media Lab-a u Zagrebu.
Otiske zvuka iskoristila sam kao polazište za razgovor s Hrvojem o njegovom radu i boravku na rezidencijama, odnosno kako doživljava odnos umjetnosti, tehnologije i svakodnevice te kako zamišlja da će umjetnost i kultura izgledati u budućnosti.
► Za mene ima nešto privlačno u tvojim radovima, provociraju me na nekakvu znatiželju, iako se ne smatram stručnjakinjom za digitalno-tehnološki svijet. Budući da inzistiraš na umjetničkom procesu, a ne na konačnom produktu koji bi se oslanjao isključivo na estetsku vrijednost, tvoj se rad može doimati i hermetičnim. Zanimalo bi me koliko razmišljaš o promatraču u procesu rada? Kako se otimaš zamci da on ne postane sam sebi svrhom?
Hrvoje Hiršl: Moji radovi su prvenstveno duboko osobni, tek onda razmišljam o komunikaciji s potencijalnom publikom. Kroz taj proces moglo bi se reći da gradim svoju publiku. Namjera mi je da zaintrigiram što širi krug ljudi idejama i pogledima s kojima se prije nisu susreli, s prezentacijom koja je direktna i razumljiva. To ne znači da dajem odgovore, više me zanima postavljanje pitanja, uspoređivanje određenih ideja. U svemu što radim tražim najniži nazivnik.
Mi smo preblizu trenutku u kojem se nalazimo pa nemamo odmaka da ga sagledamo. Često se napredne tehnologije mistificiraju i prezentiraju kao nedokučive, kako ih ne bismo ni pokušali razumjeti. Razumijevanje, ne samo da otvara vrata korištenju, nego i shvaćanju po kojim principima moderno društvo funkcionira. Tu se ne radi samo o fizičkoj manifestaciji tehnologije, nego i o konotacijama razumijevanja stvarnosti i društva kao organizma, poput ideje socijalne entropije – kretanja jedinki i stvaranja struktura. Sve je to primjenjivo na društvo, kako kontrolirati odnose među jedinkama, kako spriječiti ljude da se samoorganiziraju i udružuju. Naprednim tehnologijama se ne može baviti bilo tko (bio tehnologije, nanotehnologije, kvantno računarstvo…) i to je pozicija moći. Tko ima pristup njima, ima određenu prednost nad ostalima.
► Kakav bi onda bio odnos tehnologije i umjetnosti, na koje načine se prelama u svakodnevici?
Hrvoje Hiršl: Svaki dio naše stvarnosti je tehnološki, pa i onaj najmanji. Od najjednostavnije stvari poput spajalice, pribora za jelo, vrata, pa do mobitela, transporta, infrastrukture… Zapravo, bilo koji objekt koje naše ruke prime, trenutačno postaje tehnološki. Makar to bio običan kamen. Tehnologija je naposljetku ono što preuzimamo iz našeg okruženja, kontroliramo, pojačavamo i usmjeravamo, kako bismo je koristili u svoje svrhe. To su sve sile, materija i principi koje nalazimo oko sebe, a uspijevamo njima ovladati kako bismo dobili uvijek isti rezultat. Mi smo tehnološka bića i uronjeni smo u tehnologiju. Upravo zato i imamo problem ju prepoznati i iščitati, jer doslovno svaki aspekt našeg života je tehnološki i konstruiran. Tehnologija nije samo fizička, nego i nematerijalna, poput jezika i koncepata. Oni su nevidljive mašine koje stvaraju sliku naše svakodnevice.
Fokus na umjetnički proces došao je postepeno, iako su istraživanje i progres uvijek bili bitan segment mog rada. Kad se stvari raščlane na logične dijelove i pojednostavi njihova uloga, onda postaje očito što je pozicija umjetnika, procesa i umjetničkog djela. Umjetnik je generator, prijenosnik energije, određene ideje, na umjetničko djelo. Proces je razvojni put, spoznaja i potraga za svojim jezikom i porukom. Umjetnički rad je dokument tog procesa i prijenosnik umjetničke energije, a zato koristi medij. Sve što je nositelj je medij, bilo kamen, papir ili radio valovi. Svi mediji koji prenose informacije po svojoj prirodi su tehnološki. Samim time umjetnost je neodvojiva od tehnologije.
► Kad smo već kod procesa, kako savladavaš napetost između “prevođenja“ iz nevidljivog u pojavni svijet i obrnuto?
Hrvoje Hiršl: Upravo sam to adresirao u svom tekstu Limit reprezentacije, jer čak i gledanje, nešto što doživljavamo kao pasivni čin, zapravo je interakcija i aktivni čin. Kada promatramo nešto jako malo, poput fotona, ovaj fenomen postaje očit. Gledanjem mijenjamo ono što pokušavamo vidjeti i to nam onemogućava da ikad vidimo realnost onakvu kakva ona stvarno jest. Sve što gledamo, mi moramo na neki način dotaknuti. Moramo poslati neku česticu ili val kako bi se odbila, a mi dobili refleksiju onoga što pokušavamo vidjeti. To čini proces gledanja jako intruzivnim i onemogućava nas da vidimo stvari kakve jesu onda kad ih mi ne gledamo, tj. kada ih ne remetimo. S druge strane, gledanje i razumijevanje su dvije različite stvari. Sve što vidimo, vidimo kroz prizmu već viđenog. Kada pokušavamo razumjeti neku novu ideju, koristimo stare da je predočimo. Gledanje je, dakle, jako ovisno o perspektivi i kontekstu.
Što se tiče mog rada sa strukturama i principima, u svim prevođenjima, pa tako i u ovome, neke stvari se gube, a neke dobivaju. Često to i je tema mojih radova, kako dobiti pravu sliku medija, rad koji proizlazi iz njega samog. Recimo, projekt A4 iz 2009. godine, u kojemu u laserski printer stavljam novi toner i printam crne stranice, dok se postepeno ne počnu pojavljivati greške i nepredvidljive gradacije, od crne do potpune bjeline. Ekspresivnost te slike je nastala iz medija laserskog printera, a konačni format posloženih stranica je 2,4×12 m. Možemo samo pokušati prevesti stvari da zadrže konceptualni kontekst, ali ta reprezentacija nikad ne može biti stvarna slika. Zato se i zove reprezentacija, medirana je.
► U kontekstu tvog rada važno je istaknuti da primjerice, za slikanje koristiš neobične alate poput industrijske tinte i širokih markera koji se inače koriste u industriji za označavanje, a grafiteri ih koriste i za “tagiranje”. Na ovoj izložbi imaš kvarcnu lampu koja je napravljena prema posebnim specifikacijama. Koliko ti taj dio pripreme pribora oduzima vremena, pogotovo ako uzmemo u obzir da nemaš studio, što je automatski određena ograničenost u radu?
Hrvoje Hiršl: Istraživanje kao umjetnički proces uključuje i traženje metoda i alata koji omogućuju likovno izražavanje i izvođenje umjetničkog rada. U tom procesu upoznajem se s različitim tehnologijama i tehnikama. Ponekad stvaram alate po svojim specifikacijama, kada ne mogu naći gotova, zadovoljavajuća rješenja. Slobodan sam u korištenju medija te se ne ograničavam ustaljenim praksama, tražim svoj put i ono što je najbolje za moj rad. Od tehnologija i materijala koristio sam sirovi toner za printanje, industrijske tinte, pneumatike i robota do kvantne optike.
Medij izabirem ovisno o projektu te se ne ograničavam trenutnim mogućnostima. Otkad sam krenuo s profesionalnim umjetničkim radom, prije 13 godina, pokušavao sam stvarati bez obzira na ograničenja. Činjenica da nemam trajni radni prostor ograničila je moj rad na rezidencije i izložbene prostore. Zbog promijenjenog pristupa radu koji je sve više fokusiran na proces i veće izložbe, koje se više ne sastoje samo od jednog rada, nego serije, pitanje prostora je postalo ograničavajući faktor. Problem prostora prisutan je i u skladištenju, ali to je općenito problem materijalne umjetničke produkcije, koji nije samo specifičan za mene.
Nadam se da će se u tom pogledu neke stvari riješiti te da će Grad stimulirati umjetničku produkciju s primjerenom infrastrukturom, koja je prijeko potrebna, kako bi Zagreb postao kulturna destinacija ovog dijela Europe. Primjerice Beč, grad koji je izrazito turistički orijentiran, baš kao što Zagreb pokušava biti, bogato ulaže u održavanje povijesne relevantnosti kulturnog središta. Upravo iz tog razloga imaju ogroman broj galerija te su se u zadnjih nekoliko godina mnoge preselile iz Berlina, koji je slovio kao umjetnički grad.
► Jako mi se sviđa jedan pomak na tvojoj izložbi, kako u tvoj tekst Nikola Bojić intervenira sa svojim bilješkama i komentarima. Osim toga, tijekom istraživanja sam naišla na tvoju rekonstrukciju rada Antuna Motike, i to iz njegovih bilježnica sa skicama za svjetlosne i kinetičke radove koje su, nakon njegove smrti, ostavljene u Muzeju suvremene umjetnosti u Zagrebu. U oba slučaja je, na različitim razinama, prisutno zanimljivo pitanje autorstva. Kako bi definirao svoje shvaćanje autorstva?
Hrvoje Hiršl: Nikolina intervencija je svojevrstan meta-rad unutar deplijana. Iako se direktno nadovezuje na moj tekst, ima određenu razinu slobode koja ga čini umjetničkim radom. Ujedno, osobno sam dizajnirao deplijan, što je opet određena poruka. Činilo mi se zanimljivo da se dodatno naglasi memorabilija kao dokument izložbe i da dobije samostalnu umjetničku vrijednost.
Muzej suvremene umjetnosti, povodom izložbe Antun Motika: Eksperimenti, kontaktirao me da napravim rekonstrukciju Motikinog rada, na temelju skice iz njegove bilježnice. Zanimljivo mi je bilo da je poziv bio doslovno naslovljen narudžba za izradu rekonstrukcije rada Antuna Motike, iako nikada rad nije postojao, a skica se sastoji od kvadra s deset stiliziranih balona i par naputaka. Naravno, ovo je više interpretacija Motikinog rada. Povući ću paralelu s klasičnom glazbom u kojoj je autorstvo jasnije. Na temelju notnog zapisa i uputstava izvođači izvode skladbu određenog kompozitora. Kod tih izvedbi često je naglasak na izvođačima, a tek onda na kompoziciji, upravo zbog ove velike razlike u kvaliteti i interpretaciji izvedbi. Ovdje je dobrim dijelom takav slučaj. Rad se morao interpretirati, a praznine popuniti osobnom izvedbom.
Osim ova dva primjera, imao sam još nekoliko interdisciplinarnih suradnji. Zvijezda koja nije planet je sunce nije planet je projekt realiziran s kolegom umjetnikom i profesorom kritičkog odnosa prema tehnologiji s ArtEZ iz Arnhema, Luisom Rodil-Fernandezom, s kojim razmjenjujem ideje već dugi niz godina. Druga suradnja su Strune, nastale u suradnji s dobrim prijateljem i jednim od naših najprominentnijih mlađih kompozitora suvremene glazbe, Davorom Branimirom Vinczeom. Obje suradnje su primjer nadograđivanja i isprepletanja umjetničkih praksi, u svrhu uvođenja novih ideja i začudnih momenata, koje ja osobno vjerojatno inače ne bih sam napravio.
► Kao što si i sam spomenuo, inače surađuješ s različitim profilima umjetnika, znanstvenika i istraživača, pa i izvan akademske zajednice. Što ti nosi takvo meandriranje između različitih polja?
Hrvoje Hiršl: Zanima me izlaženje izvan okvira i unošenje novih ideja u ponekad vrlo hermetične, autoreferencijalne, umjetničke diskurse. Uostalom, razlog zašto sam se i počeo baviti s umjetnošću je vječna znatiželja i nemogućnost davanja odgovora na osnovne stvari koje definiraju ljudsko stanje. Umjetnost je disciplina koja bi se trebala neprestano razvijati i ne biti ograničena proizvoljnim granicama, slobodno lutati na razmeđima drugih disciplina. Vjerujem da umjetnost može sudjelovati u otkrivanju spoznaje i da umjetnici imaju važnu ulogu u izgradnji humanije budućnosti. U toj bi ulozi umjetnici trebali raditi rame uz rame sa znanstvenicima, inženjerima i filozofima, kako bi pomogli u izgradnji boljeg društva.
► Za tvoj rad interes pokazuju i startupovi. Možeš li usporediti razliku u takvoj vrsti podrške kod nas i vani? Kako ona djeluje na produkciju i odnose između radnika i radnica u kulturi?
Hrvoje Hiršl: U Hrvatskoj postoji razvijena scena tvrtki i startupa koji postaju sve vidljiviji, kao i inicijative koje rade na njihovom mapiranju te sukladno s tim razvijanju nacionalne strategije. U zadnjih nekoliko godina povezujem se sa širim krugom pojedinaca i institucija koji su otvoreni za suradnju, a posjeduju uže specijalnosti s kojima imam određena preklapanja. Neki od njih, poput LARICS lab-a u sklopu Fakulteta za elektroniku i računarstvo i Centra za napredne laserske tehnike pri Institutu za fiziku, dali su mi značajnu podršku u nekoliko projekata, te imamo odličnu i stabilnu suradnju. Što se tiče razlike između Hrvatske i zapadnih zemalja, ona je najočitija u količini novca koja je na raspolaganju. To naravno onda omogućava stvaranje projekata koji su na vrlo visokoj razini produkcije te eksperimentiranje sa širokim spektrom tehnologija. Veliki budžeti ne znače nužno i kvalitetan rad te često projekti ostaju u domeni kurioziteta i tehnofetišizacije. Također, razrađen kulturni plan daje nacionalnim umjetnicima bolju infrastrukturu za nesputani razvoj i bolju kompetitivnost na globalnom tržištu.
► Kako je iskustvo rezidencijalnog boravka oblikovalo ili utjecalo na tvoj rad? Što takvo iskustvo pruža?
Hrvoje Hiršl: Svrha rezidencijalnih boravaka je kulturna razmjena, a pogotovo je važna umjetnicima koji dolaze iz manjih sredina kao što je naša te im omogućava da ne samo prezentiraju svoje projekte izvan zemlje, nego i da se upoznaju s lokalnom umjetničkom scenom, kako bi gradili svoj izričaj i stvarali mrežu. Već na samim umjetničkim počecima bio sam izlagački aktivan izvan Hrvatske. Kroz to sam izgradio mnoga prijateljstva i poznanstva, koja su utjecala na moj rad. Ujedno, ako se radi o dobroj rezidenciji, resursi i financijska potpora nisu zanemarivi. Mogu izdvojiti dvije rezidencije u Beču, Kulturkontakt (2012.) i Bildraum studio (2021.), koje su mi omogućile rad u studijima velikog formata. Također, Crossing Parallels (2021.) u Delftu, Nizozemska, koja je što se tiče produkcije, najambicioznija. Tamo sam započeo svoj projekt s robotima te još i dalje surađujem s njima.
► Za tvoje radove potrebni su posebni tehnički uvjeti, i sam kažeš da ti je rezidencija Crossing Parallels bila produkcijski prilično ambiciozna. Kako se nosiš s izazovima produkcije? Postoje li neki projekti koje još nisi realizirao, a to priželjkuješ?
Hrvoje Hiršl: Radovi kao što je Kolaps imaju potrebu za kontroliranim svjetlosnim uvjetima. Da li je ovo život? iziskuje dosta prostora za kretanje robota. Rad 18’7489” nikada nije u potpunosti realiziran jer je preskupo fizički isključiti radio odašiljač u trajanju od 18 minuta i 7 sekundi te je izlagan samo u konceptualnom obliku. Kad pričamo o nerealiziranim projektima, njih nikad ne fali. Ali par bih posebno istaknuo. Planiram završiti Da li je ovo život? te sam trenutno fokusiran na financiranje dva nova velika projekta. Jedan je baziran na kvantnoj optici i smart contractima, a drugi se bavi sinkroniziranjem biofeedbacka velikog broja ljudi.
► Tvoj rad uvelike je spekulativan. Jesi li zamišljao budućnost muzeja i galerija, kako će ona izgledati? Kako ćemo se susretati s umjetnošću i kulturom?
Hrvoje Hiršl: Jedna od stvari na kojoj sve više radim je razvijanje modela kako otvoriti svoju umjetničku praksu, približiti i naglasiti proces, pomaknuti perspektivu s konačnog rada na proces razvoja. S obzirom na očita ograničenja vizualnog, mislim da će naglasak biti sve više na narativu i konceptu. Važno je naglasiti da usprkos tome što se to naziva vizualnim umjetnostima, vizualno nikada zapravo nije bilo glavni cilj, nego sredstvo. Sredstvo prenošenja, nositelj. Problem vizualnih umjetnosti je konačni broj permutacija mogućih unutar vizualnih elemenata koje su nam na raspolaganju, gdje je neizbježno da dođeš do sličnih ili čak istih vizualnih rješenja. U jednom trenutku sve počne izgledati isto. Usprkos tome smatram da je upravo umjetnička energija i krovni narativ (koncept), ono što daje važnost umjetničkom djelu, pa usprkos arbitrarnim sličnostima u vizualnoj reprezentaciji, radovi mogu biti drastično različiti. Likovno djelo, koje mora biti upisano u medij i koristiti vizualni jezik, je dosta nezgrapni prijenosnik umjetničkog rada i procesa.
Ovo ujedno postaje potpuno jasno pojavom generativnih modela poput Midjourney ili DALL-E, da je vizualni jezik nešto što je bezvrijedno, ako mu nedostaje jasno usmjerenje i jaki koncept. To ide do te mjere da je danas u par klikova moguće generirati vizualno jaku sliku, koja ujedno nema gotovo nikakvu vrijednost. Ali ovo nije novi fenomen, već se proteže u različitim varijacijama kroz cijelu povijest umjetnosti. Zato i je gotovo nemoguće razumjeti umjetnost bez povijesnog konteksta. Prošlo je više od 100 godina od Duchampove Fontane iz 1917., gdje je banalni upotrebni predmet, apropriran i rekontekstualiziran te je postao jedan od najikoničnijih umjetničkih radova 20.stoljeća. Danas možemo vidjeti golim okom ovu trenutnu aproprijaciju stilova. Evolucija slike koja je prije trajala stoljećima ili desetljećima sada se događa u par minuta ili sekundi. Čim se nešto objavi na mreži ono postaje informacija za treniranje generativnih modela.
► Svidjela mi se jedna rečenica koja mi je ostala u mislima iz našeg uvodnog razgovora, parafrazirat ću je, “pokušavamo biti besmrtni s kulturom”. Možeš li je malo prokomentirati?
Hrvoje Hiršl: U radu Počelo je sa suncem, koji je ove godine realiziran u obliku javnog murala u jednom parku u Beču, povezujem energiju sunca s razvojem života i ultimativno pojavom kulture na ovoj planeti. Mislim da je zanimljivo da je ovaj dijagram nastao kao posljedica jednog teksta na kojem radim. Dijagram pokazuje kulturu kao najviši oblik kompleksnosti u distribuciji Sunčeve energije i pokušaj borbe protiv entropije i zaborava. On ujedno insinuira da je kultura novi oblik života, što se pojavilo kao neočekivan zaključak te se nadovezuje na trenutni diskurs vezan uz umjetnu inteligenciju. Pod kulturom naravno podrazumijevam sve što ljudi proizvode, sve informacije i nusproizvode aktivnosti postojanja.
Kada pričamo o prirodi, onda mislimo na ono što nas okružuje, unutar vidljivog, nama iskustvenog spektra. Dobar dio realnosti je izvan toga. Ne mislim da proizvodnja kulture i želja za opstankom može ikada biti protiv prirode. Sve što ikada možemo napraviti je dio sustava u kojem smo nastali i koji nas je definirao, a mi smo samo refleksije toga.
I za kraj citat Viléma Flussera, u slobodnom prijevodu:
“… (prirodna povijest ide prema propadanju, kulturna povijest počinje od propadanja); ljudski angažman … izgleda kao angažman protiv prirode i prije svega protiv neizbježnog prirodnog propadanja informacija, protiv smrti, protiv zaborava. Proizvodimo informacije kako bismo izbjegli zaborav, a biti slobodan znači suočiti se sa smrću.” (U svemir tehničkih slika)
Razgovarala: Anja Tomljenović / tekstove ove autorice potražite na linku
